Dalibor Matanić: "Cijeli proces rada na "Egzorcizmu" bio je borba protiv vlastitih strahova"

Intervju s redateljem uoči premijere njegovog psihološkog horora "Egzorcizam"

"Nisam samo glumce zaključavao u podrum, i mene su natjerali dolje i divno je gledati kako u mraku vidite prekidač za struju, a nakon nekoliko minuta on postaje sablasna djevojčica koja pruža ruku prema vama… Džaba vam se u tom trenutku tješiti da to samo vaš mozak radi..."

Slučaj djevojke Maše Artuković, za koju se sumnja da bi mogla biti opsjednuta sotonom, okuplja svećenika posrnulog u vjeri koji se sprema napraviti svoj prvi egzorcizam, psihijatricu Sofiju s izraženom netrpeljivošću prema religiji, Lidiju, novinarku konzervativne crkvene televizije koja ima namjeru pred kamerama raskrinkati egzorcizam kao metodu kojoj nema mjesta u modernoj hrvatskoj crkvi, njenog snimatelja Borisa koji poznaje Mašu iz djetinjstva te Mašinu sestru Veru ogrezlu u religijski fanatizam koja dočekuje sve njih u nadi da će se stanje njene sestre popraviti. Kratki je opis "Egzorcizma", novog filma redatelja Dalibora Matanića, koji u hrvatske kinodvorane stiže u četvrtak, 9. studenog. 

Da, jedan od najuspješnijih i najproduktivnijih hrvatskih redatelja ima novi film, no ovaj put bio je to njegov iskorak u, recimo "nepoznato", žanr kojem se nismo nadali niti očekivali - psihološki triler, horor čiji naziv "Egzorcizam" jasno implicira kamo ovaj njegov novi dugi metar zapravo vodi. Naime, Mataniću je ovo već deseti po redu dugometražni film čiji je uspješan niz započeo prije 17 godina s prvijencem "Blagajnica hoće ići na more" A ako ste mislili da je samo u toj domeni, nije, Matanić je osoba koja ne voli prazan hod, pa kad s nečim završi u pripremi su uvijek barem tri projekta, ako ne i više. Riječ je o odvažnom, talentiranom i hrabrom redatelju, umjetniku koji i sam nerijetko ističe kako ne poznaje riječ odmor, s obzirom na to da paralelno snima i režira reklame, kratke filmove, serije - sjetite se samo nedavnog uspjeha njegovih "Novina".

Iako svaki njegov rad i projekt govore sami za sebe o kojoj je redateljskoj veličini riječ, "Zvizdan" je ipak nekako bio prijelomna točka u njegovoj karijeri. Film je to koji je hrvatsku kinematografiju vinuo u nebesa, a o tome su tada (kao i sada) svi znali sve - od Zagreba do Cannesa, gdje je osvojio i Zlatnu palmu, pa i dalje. Nema toga što će Matanića spriječiti u njegovom naumu i realizaciji, što je upravo slučaj i s njegovim najnovijim filmom o kojem trenutno svi pričaju i pomalo uznemireno s dozom nelagode, s obzirom na temu, iščekuju. Naime, riječ je projektu koji je okupio sjajnu glumačku ekipu (Nika Ivančić, Senka Bulić, Lana Gojak, Janko Popović Volarić, Marko Braić), a u kojem jednu od uloga tumači i njegova supruga Helena Minić Matanić, kojoj je to prvo takvo pojavljivanje nakon porodiljnog. Cijela zanimljivost ipak leži u činjenici kako za film, koji je uglavnom snimljen u podrumu i "gerilski", nije bilo budžeta. Točnije, bilo ga je u tragovima. Matanić će vam na to odmah spremno reći kako novac u tom smislu nije jamac za kvalitetu, ali je zato pritom mnogima alibi da nešto ne realiziraju, a posebno prigodna isprika ako realiziraju loše.

No, kako bismo doznali što više o samom nastajanju "Egzorcizma", što je sve tome prethodilo, kako su izgledala snimanja, stvaranje koncepta, istraživački segmenti vrlo osjetljive radnje temeljene prema istinitom događaju koji se pokušao zataškati, kako se to sve skupa odrazilo na njegov privatan život i koji su mu općenito planovi, sjeli smo s Daliborom taman fino prije premijere i doznali baš sve što nas je zanimalo… 

Vaš novi film "Egzorcizam" jedan je od rijetkih primjera horor žanra u recentnijoj hrvatskoj kinematografiji, ali i općenito… jedini snimljen o egzorcizmu u Hrvatskoj. Kada i zašto ste vi kao redatelj odlučili da je vrijeme za horor, da je hrvatska publika "spremna" za takav tip psihološkog horora?

Horor žanr mi je, slobodno mogu reći, u krvi i tematike koje su isprepletene jezom i napetošću su mi vrlo primamljive. Kad se sve to nasloni na istiniti događaj onda stvari postaju još jezovitije jer se nešto strašno događa jako blizu nas…. Egzorcizam mi je zanimljiv zato što prodire u onu sivu zonu između racionalnog i iracionalnog, između religije i ateizma, mističnog i znanosti. Vrlo iscrpno smo proučavali tu temu i postoji jako puno enigmi i nedoumica, no sve pada u vodu kad imate djevojčicu pod strogim liječničkim nadzorom koja odjednom krene povraćati čavle - bez ikakve mogućnosti da ih je prethodno progutala ili krene pričati starim jezicima poput hebrejskog koje prije sigurno nije mogla naučiti. Smatram da bi svijet bio presiromašno mjesto da sve počiva isključivo na racionalnom, isto tako, Hrvatska je sramežljiva zemlja koja skriva pod tepih svoje loše stvari. Sve to, plus dojava o istinitom događaju nedaleko nas, bili su okidač da krenemo u ludu avanturu snimanja ovog filma.  

S obzirom na to da je svuda istaknuto kako u biti niste imali budžet za film, odnosno da je bilo riječ o samo 100.000 kuna, što je jako malo za dugi metar, zanima me kako se onda zapravo radi film u tim okvirima, kako izgleda sam proces, gdje se režu ili ne režu troškovi, uskraćuje li se išta u produkciji ili je sve stvar samo dobre organizacije i vašeg dugogodišnjeg iskustva koje imate iza sebe i puno bliskih suradnika? Ovisi li kvaliteta filma samo o budžetu ili…?

Svi koji se pozivaju na budžet kao esencijalni uvjet kvalitete, manje više traže neku vrstu alibija. Ponajbolje stvari u Americi među hororcima su zadnjih godina rađene u zoni niskog budžeta poput "Blair Witch projekta" ili "Paranormalne aktivnosti". Najbitnija stvar je da imate kreativni tim koji se hoće upustiti u proces, koji na prvu itekako može djelovati neizvjesno. Mislim da je zbilja malo tko vjerovao da ćemo završiti film, no bitna je upornost, malo iskustva i gram ludila. S ovakvim glumcima i ljudima iza kamere moguće je sve. 

Publika u Vodnjanu, mjestu u kojem se sam događaj odvijao, a prema kojem je i snimljen film, je pogledala film, zanima me kakve su reakcije ljudi i kakva općenito vlada tamo atmosfera sada kada su se "probudili stari duhovi" ili je možda riječ o temi koja je ionako već prisutna kroz sve ove godine? Navodno je cijeli slučaj zataškan, kako ste onda crpili informacije za film da bude vjerodostojan? Ako nam možete otkriti? To se čini kao jedna otegotna okolnost…

Naravno da vam neću reći imena izvora i kako smo se probijali do informacija. Ono što mogu reći jest da je svugdje u Hrvatskoj čest slučaj da kad se nešto loše dogodi, svi se povuku u svoje kuće i šute, a opet možete iskoristiti ono tipično hrvatsko zlurado naslađivanje susjeda susjedu "kad mu crkne krava"… Nije bilo lako, no zapanjila nas je sličnost navodnog istinitog događaja s našom premisom, u roku od tjedan dana u oba slučaja se govorilo o dvije sestre i brutalnom činu egzorcizma - to smo jednostavno morali istražiti. Moram reći da što manje informacija uspijete dobiti, da stvari postaju sve jezovitije oko vas Sjećam se kad smo hodali na početku kroz Vodnjan, koji je nevjerojatno lijep grad s vrlo gostoljubivim ljudima, da svaka mračnija ulica, svaka zaključana vrata i prozori počinju djelovati puno uznemirujuće kad znate da se nešto takvo moglo dogoditi. Ono što je općenito odlično u Istri je taj mentalni multikulturalizam, njima je i takva tema zanimljiva, neće vas ometati u istraživanju kao što bi se moglo najvjerojatnije dogoditi u nekim drugim krajevima Hrvatske, gdje bi bilo najbitnije da prljavi veš ne izlazi van male zajednice. Ono što je sigurno i što smo saznali tijekom istraživanja jest da se egzorcizmi i mise čišćenja događaju na redovnoj bazi po cijeloj Hrvatskoj. A kako vidimo, nema javnih informacija o tome. 

Koliko ste kroz cijeli ovaj proces i pripremu sami znali i doznali o egzorcizmu općenito kako biste dobili jasan uvid u sliku tog obreda i svega popratnog. Tema je dosta teška i mučna …. na koji način ste se informirali, sami proučavali, s kim ste razgovarali, jeste li uspjeli pronaći zahvalne sugovornike s kojima ste mogli temeljito proći kroz sve, vjerujem da je proces započeo kada ste pripremili istoimenu predstavu koja je svemu prethodila, nakon čega je uslijedila i ova ekranizacija?

Mogu reći da smo imali iznimno iscrpno proučavanje za ovu temu, jako puno tekstova, intervjua, snimki, knjiga, filmova pa i iskustava koja smo "obradili" prije nego što smo se upustili u proces. Ono što je meni osobno bilo zanimljivo jest kako pomiriti nespojive svjetove: religiju, ateizam i spiritualne grane, tako da sam puno komunicirao sa svećenicima, vjernicima, ateistima, yogi majstorima, spiritualistima i u jednom momentu su mi potvrdili neku vrstu moje instinktivne teze, a to je da svi manje više na sličan način razmišljaju o borbi protiv zla. Čak su im i metode slične, no kako su na krajnje suprotnim polovima, ne usuđuju si to priznati. Egzorcizam kao arhaični religiozni obred nailazio je na mnoga osporavanja i kritike, ne samo ateista već i same crkve i to mi je bio okidač - kako arhaična metoda može naći mjesta u borbi protiv modernog zla s jedne strane, i kako ona može pomoći ljudima koji nisu vjernici s druge strane.

Toliko straha sam vidio u ljudima kad bih otvorio tu temu, toliko izbjegavanja, zataškavanja i nemira da se doslovno neka vrsta jeze uvuče i u vas. Cijeli proces rada na "Egzorcizmu" bio je borba protiv vlastitih strahova, sjećam se kako smo se na početku bojali vlastite sjene, a prema kraju procesa bili puno mirniji i kao da smo nadišli sve neminovne strahove koji se pojavljuju kad dirate u tako nešto. Ono što je sigurno jest da u tome nema ničega lijepoga - bilo da je riječ o psihičkim oboljenjima, bilo da je zbilja riječ o nečemu iracionalnome na što ni znanost nema odgovora - ljudi koji su prošli tako nešto su abnormalno patili. I jeza nije u specijalnim efektima, jeza je kad u snimci koju smo zvali "Florida" vidite djevojku koja se nekoliko sati njiše i jauče u krevetu bez ikakve šanse za pomoć. To je u umjetnosti jeza koja me najviše privlači, ona suptilna koja se možda događa vrata do vas.

Okupili ste sjajnu glumačku postavu, i vaša supruga Helena glumi u filmu… pročitala sam u jednom intervjuu da joj je to bio najteži projekt do sada, jer se vratila s porodiljnog, surađuje u biti sa suprugom i da to više nikada neće ponoviti (smijeh). Da čujemo vašu stranu, kako je bilo surađivati sa suprugom na ovom projektu s obzirom na sve okolnosti, kakva je Helena kao suradnica u poslu, kao profesionalka, kao majka dvoje djece… kako su izgledala snimanja, kako ste joj pomogli da se pripremi, kao i ona vama? Kako ste se obiteljski održali i tome svemu?

Nevjerojatno romantičan povratak u glumu nakon porodiljnog omogućio sam supruzi Heleni upravo s ovim projektom. Pa, tko bi mijenjao naš mračan podrum u kojem smo radili za npr. izlaske u restorane, putovanja i normalan život? Svim glumcima je bilo teško, no njoj je vjerujem, bilo najteže, a s druge strane kad ljudi vide film impresionirani su njenom glumom. Njen profesionalizam s jedne strane, vrhunska glumačka lucidnost i hrabrost te toplina s druge strane, garancija su vrhunske kreativnosti i interakcije kad se radi s njom. Koliko je lako raditi projekt o opsjednutosti đavlom i poslije se vraćati kući, sami prosudite. U svakom slučaju, najbitniji je naš obiteljski mir, ali me isto veseli kako ljudi reagiraju na njenu kreaciju Vere Artuković u "Egzorcizmu" i nadam se da ćemo imati prilika još raditi. Nije uvjet da bude u podrumu (smijeh). 

S obzirom na temu, jeste li u samom procesu nailazili na kakve prepreke, probleme ili slične stvari… ako uzmemo u obzir osjetljivost samog događaja? Tko ili što vam je sve skupa najviše otežao? Kako ste to rješavali?

Mislim da naš projekt ima u stvari vrlo humanu ideju, a ta je da jedino pročišćeni, mirni pojedinac može biti oružje protiv zla u današnjem svijetu i iz toga slijedi i odgovor - kad se dohvatite takvih tema, sami sebi ste najveći neprijatelj. To kako se naš mozak može igrati s nama je nevjerojatno. Nisam samo glumce zaključavao u podrum i mene su natjerali dolje i divno je gledati kako u mraku vidite prekidač za struju, a nakon nekoliko minuta on postaje sablasna djevojčica koja pruža ruku prema vama… Džaba vam se u tom trenutku tješiti da to samo vaš mozak radi.

Film u kinodvorane službeno stiže 9. studenog, imate li još uvijek tremu, koja su neka vaša očekivanja od filma i publike s obzirom na klimu u Hrvatskoj, pod to mislim kombinaciju politike, vjere… ? 

Uvijek imate to nestrpljivo iščekivanje na odgovor koliko dobro komunicirate s publikom, a ono što publika već dobro zna, da u svakom filmu postavljam najviše principe koje znam - ako nekoga kritiziram, to je zato što hoću da društvo bude bolje, ne da ga povrijedim i omalovažavam. Ono što je bitno u umjetnosti jest da joj nitko nije svet, tu nema taktiziranja kao u politici ili sportu. Ako je neki svećenik, političar ili kulturnjak loša osoba sigurno će biti kritiziran, no možda i dođe pameti kasnije. Ne smije postojati auto-cenzura, samo čistim, etičkim i pravednim umom se ova zemlja može pomicati na bolje. Ova tematika mi je osobno bila jako zanimljiva kao gledanje iz pozicije publike i vidim da postoji veliki interes, pa ćemo vidjeti. U svakom slučaju s obzirom na uvjete u kojima smo radili, mi ne možemo ništa izgubiti, već smo jako sretni da smo došli u priliku da pokažemo film u kinima. 

Koje vi hororce volite i možete uvijek pogledati, koji su vam ono baš ultra dobri… a još bolje pitanje, znači li vaš snimljeni "Egzorcizam" da vi volite hororce ili ih uopće ne volite, pa je tim više izazov za vas bio još veći?

Vjerojatno su se u jednom trenutku moji roditelji zabrinuli za mene jer sam isključivo gledao hororce, tako da jesam iz tog žanra i gledam apsolutno sve. Ono što mi se čini da je najbolji dio tog žanra jest upravo zona psihološkog horora jer se naslanja na realno, a tu je odmah sve jezovitije. Mislim da smo s "Egzorcizmom" napravili film koji nije nikakav copy/paste nečeg postojećeg, da ima svoj mali unikatan jezik, meni je to bio izazov, ali grozno zvuči, nekako sam se osjećao kao doma. Rekla je naša susjeda kad je vidjela film da se malo zabrinula tko živi pokraj nje (smijeh).

Moram vas to pitati kao redatelja koji iza sebe ima sjajne i nagrađivane filmove, koji su prepoznati i izvan hrvatskih granica, što vi kao profesionalac mislite kakvo je općenito stanje u hrvatskoj filmografiji, što mislite o novim generacija filmskih djelatnika i njihovom stvaralaštvu… jer smatram da u posljednje vrijeme ima jako puno novih mladih ljudi koji rade sjajne stvari, a i općenito da je hrvatska kinematografija procvjetala? Koje je vaše mišljenje o svemu tome, ako usporedite ono nekadašnje vrijeme kada ste recimo vi započinjali i danas?

Stanje je sad stabilnije, više nitko nema pravo na kreativnu pogrešku i to je rezultiralo kvalitetom. Događaju se internacionalni uspjesi i to je najbitnija stvar da se pomakne igra od tzv. lokalne prćije i kuhinje. Kad sam počinjao sve je to bilo puno bazičnije i mogu reći bilo je teže, ali i izazovnije. Tad nije bilo sjajnog sistema kao što je HAVC i zato sam sve podigao na noge kad je on bio napadan od grupacije vrlo sumnjivih ljudi. Ja sam uvijek nekako optimist, pomaci su veliki, publika se vraća domaćem filmu, formula je jasna: rezultati, etika i međusobno poštovanje. 

Da izađemo malo iz poslovne sfere, iako to nikad nije moguće (smijeh), vi ste redatelj, vaša supruga je glumica… koliko je teško ili lako u tom postavu odvojiti privatno od poslovnog, naći vremena za sebe i s druge strane zajedničko vrijeme bez posla? Kako hendlate obiteljski život, djecu i posao… Čini se dosta kompleksno, ali s druge strane kao da ste jako vješti u tome i sve uspijevate? Otkrijte nam pozadinsku priču? (smijeh)

Mislim da je najbitnija stvar na svijetu ti mali momenti kad ste skupa sa svojima. Ono na čemu radim i najviše želim je imati što je moguće više tih momenata, a to vam kaže osoba koja je blago rečeno radoholičar. Sve je u komunikaciji, balansu i nije lako, ali mene osobno taj trud nekako najviše ispunjava. Srećom da je Helena tako divna osoba koja ima i razumijevanja i energije i na istoj smo valnoj duljini. A tamo leži sreća. 

Što mislite jeste li dosad postigli sve što ste htjeli kada je u pitanju vaša profesija ili je to proces koji nikada ne završava? Jedan ste od najboljih hrvatskih redatelja, porastu li apetiti kad vas okite tom titulom, porastu li očekivanja od vas samog u toj domeni? U kojoj ste trenutno fazi, što očekujete sami od sebe za dalje? 

Očekujem rad (smijeh), rigoroznost prema sebi, rigoroznost prema svemu nepravednom na svijetu i ono što stalno ponavljam, restartanje na nulu sa svakim novim projektom. U ovim malim krajevima ako pomislite da ste netko i nešto ste prema mom skromnom mišljenju, gotovi… 

Kao i kod svakog redatelja, vjerujem da ni kod vas nema odmora, da iako je neki projekt gotov kao ovaj, 3 su već u pretprodukciji vjerujem… pa ako nam možete reći što nas očekuje s vašim potpisom dalje, na čemu radite, je li u pitanju film, predstava ili možda serija, što je s "Novinama 2"?

Po nekoj kronologiji, dvije stvari su sad u fokusu, prva su "Novine 2" koje nakon svih ovih uspjeha, poznatih i onih koji će se tek uskoro obznaniti, postaju pravi kreativni izazov u zoni tv serija. Druga stvar je film "Zora", drugi Trilogije Sunca nakon "Zvizdana" i to je nešto u što jedva čekam da se upustimo.

Možete li vi danas za sebe reći da možete pristojno (i više nego pristojno) živjeti od svog posla u Hrvatskoj? Znam da isto tako filmaši (kojima se pruži prilika uopće) zapravo žive od reklama, i vi snimate reklame, koliko vas to ispunjava kreativno, ima li tu za vas izazova ili bi se moglo reći da to "odradite" jer je u pitanju "easy money" kako se kaže? Ili je moja percepcija kriva oko toga?

Ja reklame volim zato što su konstantni trening, a za filmskog autora je bitno da bude na setu što je moguće više, a često se vide i kreativni pomaci u idejama. Mislim da svi žive od nekog kombiniranja, ali kako god bilo, uvijek možete reći da radite ono što najviše volite…  

Kako općenito izgleda vaš kreativni proces i kada nešto stvarate i radite na nečem, što vam je sve potrebno, što tada činite ili ne činite, jeste li okruženi ljudima, suradnicima ili ste sami…?

Ja sam se naučio da kreacija nikad ne dolazi u strogo kontroliranim uvjetima. Naučio sam biti sam, naučio sam biti okružen ljudima, životinjama, jednostavno nema pravila. Bitno je da unutar sebe budete mirni i opušteni, onda dolazi do kreativnosti i zato ne volim one knjige o tome kako napisati scenarij, kako snimiti film itd. itd. Mislim da je kreacija nešto unutarnje, a meni se događa i u Los Angelesu i na vrhu Velebita…

Što ste posljednje pogledali (film, tv serija…) a da ste ostali oduševljeni i da biste preporučili ili možda pomislili: ja bih ovako nešto trebao snimiti, napraviti u Hrvatskoj?

Prvo što mi pada na pamet je serija "Stranger Things" - zato što je jedan predivan hommage svim onim filmovima s klincima 80-tih u kojima smo uživali. A što se tiče snimanja u Hrvatskoj, imam obrnuti model koji mi je puno draži - više volim kad mi snimimo "Novine", pa onda Amerikanci namjeravaju napraviti remake. To mi se čini nekako progresivniji model…

Kako se Dalibor Matanić odmara, što čini, gdje ide, znate li se vi uopće odmarati, poznajete li taj termin (smijeh)? 

Odmor? (smijeh) Odmaram se kad sam okružen ljudima koje volim. Volim voziti, putovati, ali opet nekako s ljudima koje volim. Volim voljeti - valjda je to moj odmor (smijeh). 

Vaša djeca, sada su još jako mala, ali što mislite hoće li ona krenuti vašim stopama, biste li Helena i vi to voljeli? Vidite li ih možda u nekom filmskom okruženju?

Ma tko to zna, neka budu poljoprivrednici, nuklearni fizičari, konobari, filmaši - što god hoće. Neka budu hetero, homo, neka žive svoj život slobodno. Ono što znam da bi im moglo biti fora kad malo odrastu - spoznaja da su njihovih dvoje ludih staraca snimili no budget horor u mračnom podrumu. E to mi zvuči kao fora. Nadam se da će i njima biti… (smijeh). 

S kim biste u Hrvatskoj željeli surađivati, a dosad niste, jer vam se putevi nisu preklopili… tko vas u posljednje vrijeme na tom polju interesira i priželjkujete ga/ju uključiti u neki vaš budući projekt ili dati šansu, imate li koga u vidu? Pratite li to sami ili vam oni sami priđu? Koji put vam je draži, vi njima ili oni vama?

Koji god da sistem bio, bitno je da ljudi komuniciraju, mada ja često priđem ljudima s kojima bih volio raditi. Ima zanimljivih ljudi s kojima nisam radio, kao što ima i zanimljivih ljudi s kojima sam već radio. Sve ovisi o projektu. Hrvatska ima predivnih glumaca i na njih treba biti ponosna, a ne da često žive kao građani drugog reda… 

Što biste poručili svim mladim i budućim filmašima u Hrvatskoj, imate li neko zlatno pravilo, trik ili savjet, čega da se drže kako bi uspjeli u svojim naumima? Olakšajte im, mislim da im savjet Dalibora Matanića itekako može značiti… 

Često im ponavljam nešto što mi se čini najbitnije: moraš voljeti tuđe filmove da bi mogao raditi svoje! Neka ubiju ego čim je moguće prije, neka nađu u sebi poštovanja za slične sebi i neka vole ovaj svijet kakav god da bio. Pokoji horor da pogledaju isto, nije naodmet (smijeh)… 

Latica Martinis Filković

7.11.17. 20:00

  • Fotografija: Senja Vild