Traži

Grgo Zečić: Intimni razgovor s Josipom Lisac

Intervju za srpsko izdanje časopisa Elle

Grgo Zečić: Intimni razgovor s Josipom Lisac

Text: Grgo Zečić

Grgo Zečić: Intimni razgovor s Josipom Lisac (фото 1)

Čarolija Josipe Lisac leži u tome što je ne možete definirati. Možete joj se samo prepustiti. Već više od četiri desetljeća svojom glazbom zavodi generacije onih koji glazbu iskreno vole i slave, a svojom modnom pojavom ostavlja bez daha. Iako smo prvenstveno planirali razgovarati o modi i glazbi, između Josipe i mene kao da se dogodila neopisiva čarolija u kasnom poslijepodnevu prohladnog dana na kraju kolovoza. Ono što je trebalo biti isključivo modni intervju, pretvorilo se u jedan od najintimnijih razgovora gdje Josipa progovara o svojim danima u New Yorku, ali i o Karlu, vječnom izvoru njene eliksirajuće energije.

Rano ujutro putujem u New York, a budući da znam da ste i Vi tamo živjeli krajem sedamdesetih, zanimaju me Vaša iskustva. New York je tada bio prljav, opasan, ali izuzetno kreativan grad. Warholov The Factory je bio na vrhuncu, vladali su CGBG, The Clash... Fascinantan period, a Vi ste bili u tom epicentru.

Sjećam se, kada smo došli u New York odmah smo završili na Broadwayu gdje me Karlo odveo na mjuzikl "The Wiz", odnosno, "Čarobnjak iz Oza". Uslijedio je šok jer sam gotovo pala u nesvijest od tog čarobnog Broadwaya, svjetla, pozornice, kostima u tom neopisivom mjuziklu. Poslije smo otišli u SoHo, gdje je nastupao genijalni Airto Moreira, slavni perkusionist koji je bio okružen cijelim setom udaraljki. Nitko u Europi tada još nije ni znao za njega.

Osim što ste istraživali New York, tamo ste imali i svoj službeni showcase?

Da, čak se sjećam i datuma, 14. srpnja 1977. Bila sam malo i drska, jer sam pripremila "Rainy Night House" od Joni Mitchell i interpretirala je na svoj način. Te dane ću, također, pamtiti po potpunom zamračenju New Yorka, jer je nestalo struje na cijelom Manhattanu.

Fantastično je iskustvo taj mrak u New Yorku kada se dogodi.

Fantastično, ali i strašno, kao da cijeli grad utihne. Na svu sreću tu večer smo bili kod kuće.

Koje Vam je lekcije New York udijelio?

Iskreno, naučila sam dvije stvari. Prije svega, što znači biti otvoren, jer New York je po tom pitanju fascinantan. Kasnije, kada sam došla u Los Angeles osjećala sam se kao da sam stigla na selo. New York je nestvaran i brz, sam grad nameće pravila ljudima. Shvatila sam da je to centar svijeta. Sve što je najbolje dolazi u New York, govorim o kraju 70-ih. Mi smo svaki dan visjeli po Broadwayu, tada sam otkrila američku tortu od sira i to mi je još uvijek najbolji kolač. Izlazili smo po najboljim restoranima. Sjećam se da smo deset godina ranije putovali po cijelom Sovjetskom Savezu, od Lenjingrada do Vladivostoka, ali najbolji ruski restoran nalazio se upravo u New Yorku: Russian Tea Room.

Kakva su tek bila modna iskustva u New Yorku?

Najbolji shopping ikad! Znate da sam ja modno "posebna", kako bi se reklo. Mene nikad nisu zanimali modni magazini nego samo ono sto se meni sviđa. Tamo sam vidjela predivne stvari. Osim toga, tamo čim neko primijeti vaš izgled, pohvali vas odmah, direktno u lice, iako je sasvim nepoznata osoba. To je nemoguće kod nas.

To je tako tipično za New York. Imam dojam da Vas je taj grad u velikoj mjeri formirao?

Otvorio me i učinio jednostavnijom, apsolutno. Upravo je razbio tu jednu europsku suzdržanost. Postala sam jednostavnija. Imala sam tada 27 godina i bila sam na putu finalnog odrastanja. Ono što sam tada shvatila vrlo je bitno: Amerika, ipak, pruža svakome svjetlo. Sve zavisi od tebe i tvoje ustrajnosti i upornosti. Oni imaju fantastičnu uzrečicu: "Ako sam mogao ja, možeš i ti". To je izuzetno bitno u odnosu prema samom sebi. Nema recepta za uspjeh u New Yorku, nema konkretnog pravila i ne znaš kada dolazi onaj trenutak: u pravo vrijeme, na pravom mjestu. Može doći za mjesec dana, pet ili dvadeset godina, ali mogućnost je uvijek prisutna.

Grgo Zečić: Intimni razgovor s Josipom Lisac (фото 2)

U Los Angelesu ste živjeli dvije godine i snimili fenomenalan album "Made in USA" na kojem su radili izvanredni glazbenici. Kada cijelu tu američku pustolovinu sumiramo, kakav je bio Vaš povratak u Zagreb?

Bio je traumatičan. Album koji je tada uslijedio, "Hir, hir", imao je angažirane tekstove koji su govorili o tom mom povratku i stanju uma. Prva pjesma na albumu zove se "Pazi, oštar pas".

Mislim da ste mi tim naslovom sve rekli.

Da, svi su lajali sa svih strana. Naša tipična hrvatska priča: "pa što ona misli tko je", "gdje je ona išla", "što je ona uopće mislila"... Sve to uslijedilo je nakon povratka iz Amerike. Ja sam najponosnija na to što se još uvijek kao dijete čudim nekim situacijama. Čudim se jer učim, ne prestajem učiti i želim to zauvijek raditi. Nitko nije najpametniji na svijetu.

U tom moru negativne energije koja Vas je dočekala nakon povratka da li ste ikada razmišljali o tome da spakirate kovčege i vratite se natrag u Ameriku?

Ja sam do tada već naučila na proteste i napade usmjerene prema meni. Kada sam se sa 20 godina pojavila na pozornici velikog Splitskog festivala odjevena u crnu toga haljinu s kapuljačom kako bih otpjevala Runjićevu pjesmu "Kapetane moj", dočekali su me potpuni muk i tišina. Ta pjesma govori o ženama koje gledaju prema pučini odjevene u crninu dok čekaju svog kapetana. Te žene su nosile crne marame i to je ta slika koju sam ja na svoj način interpretirala. Kada sam završila pjesmu ponovno me dočekao muk, nitko nije aplaudirao.

Vi ste borac, Josipa.

Jesam. Život mi je donio najstrašniju situaciju, susrela sam se sa smrću. Karlo je preminuo u 51. godini. Njegova smrt je bila mlada i lijepa jer Karla nije mučila, u snu mu je došla. To je kraljevski bilo. I ja bih željela da mi tako dođe.

Imala je milosti u toj okrutnosti.

Upravo tako. I kako me ostavila? Ostavila me tako da propitam i sebe kao osobu i svoju snagu i svoju hrabrost. Rekla sam sama sebi da ću dati sve od sebe da nastavim sa svojom snagom. Predaja ili depresija nije bila opcija. Ostala sam u normali i to je danas još uvijek čudno. Čudno je svima da se još uvijek smijem i razgovaram o toj gospođi Smrti.

Još uvijek osjećate Karlovu energiju u svakoj svojoj pori?

Izuzetno. Ona dolazi iz te ljubavi koja je neiscrpna. Za mene je ona božanska. Provokacije boli i tuge uvijek su dolazile do mene, šunjale se kroz prozore i kroz vrata, ali uvijek sam se morala čvrsto zatvoriti i očistiti od takvih energija. Ostati svoja. Ostati jaka. Sve to moguće je samo uz tu neopisivo snažnu količinu ljubavi. Ja sam sretna jer sam istinski znala što znači "when a man loves a woman".

Kada govorimo o Karlu i o onom američkom pravom trenutku na pravom mjestu, Vama se to dogodilo sa sada već legendarnim "Dnevnikom jedne ljubavi". Sve se povezalo, od tima suradnika do izvanrednih tekstova. To je bio gotovo kozmički trenutak Vaše karijere.

Takav trenutak se više nikada ne može ponoviti. Možete probati bezbroj puta, ali ne možete ga ponoviti. Ja u samom procesu stvaranja nisam osjećala da se radi o nečem posebnom. Bila sam premlada, sanjala sam da ću imati nove pjesme. Osjećala sam da počinje jedan moj drugi život. Kada sam čula kako Karlo svira na klaviru, prve skice pjesama - meni se sve to sviđalo. Bitno je bilo reći "ne" u određenim trenucima, a reći "ne" je najveći luksuz. Od početka svog puta znala sam reći "ne". Znala sam što mi se ne sviđa, ali bilo je teže procijeniti što mi se sviđa. Tada je nastupio trenutak kada mi se sve neopisivo sviđalo. Nisam mogla znati što će se dogoditi s tim albumom u budućnosti. Radili smo nestvarno snažno, emocionalno, talentirano... Sve je to pokretao Karlo i njegova energija. On je morao zavesti sve te suradnike. Tako nešto se ne može ponoviti, fenomen je fenomen.

Kada rezimiram Vašu pojavu, od tog skandaloznog nastupa u Splitu koji ste spomenuli, do danas, moram zaključiti da imate svojevrstan ljubavni odnos s crnom bojom.

Moj odnos prema crnoj bio je instinktivan, on nije bio inspiriran nečim što sam vidjela. Ne mogu točno objasniti, ali meni se crna od početka sviđala, nije postojao nikad konkretan razlog. Instinkt, čisti instinkt. Na mom prvom televizijskom nastupu ikada bila sam odjevena u crnu dolčevitu i crnu suknju za prvu pjesmu, a za drugu sam imala bijelu košulju. Sjetite se da su to bile sedamdesete.

Grgo Zečić: Intimni razgovor s Josipom Lisac (фото 3)

Zanima me razlog društvene diskriminacije crne boje koja je jednim dijelom prisutna i danas, a mogu tek zamisliti kako je to bilo sedamdesetih. Sigurno su Vas etiketirali kao neku ludu darkericu ili sotonisticu?

Bilo je svakakvih komentara, ali kako objasniti da mi se jednostavno sviđa i da nema objašnjenja. Fascinantno je kako se sa nekim spoznajama rađamo iako ne znamo otkud one dolaze. Meni kao da je crna boja odabrana prije rođenja. Znala sam da ću biti provokator, ali u smislu da ću donositi nove ideje i boriti se protiv pravila, za drugačije, za promjene. Iako volim i boje, moram priznati, omiljena mi je fuksija.

Postoji li boja koju nikad ne bi nosili? Ima li takve?

Sve boje volim, ali kroz detalje, čisto da istaknu ono što je važno. U posljednje vrijeme sam cijela "pocrvenjela". Bila sam u New Yorku ove zime i nosila predivan crveni šešir s crvenom vestom koju potpisuje Martin Margiela pa su me svi pitali: "Što ti je sada, zašto si cijela u crvenom?" Možda sam odabrala crvenu jer mi smeta ta cijela crna slika mode. Odjednom su svi u crnom, crno iskače sa svih stranica modnih magazina. Eto vidite, opet se javlja taj moj bunt. Taj moj protest se javi i odmah se naoružam crvenom bojom, samo da ne budem u krugu istih.

Vi, dakle, već desetljećima protestirate protiv modnih trendova.

Možete to tako reći. Vidite, ne volim povodljivost koja je u modi najviše prisutna. Ti diktati kojima se mora pokoriti... Ja nisam znala što su modni trendovi i što je modna pista, jer kao djevojka nisam ni kupovala modne magazine nego sam kupovala onaj slavni američki časopis Life s fascinantnim crno-bijelim fotografijama koje su me oduševljavale. Taj Life je bio moj prozor u svijet mode, ako to tako možete nazvati.

Napravili ste više stilskih reinvencija nego Madonna. Meni je najupečatljivija ona koju sam vidio na televiziji kao dijete, 1994. godine. Bio je koncert i Vi ste bili u predivnoj crnoj haljini, zakopčanoj do vrata, a kosa kao da Vam je bila premazana tamno-ljubičastom bojom koju niste isprali. I danas se mogu sjetiti te slike.

Da, na glavi sam imala temperu jer sam željela da mi kosa izgleda kao da sam je bojala, a da nisam isprala boju i to sam postigla zahvaljujući Mili Višnjić s kojom surađujem već tri desetljeća. Haljinu je napravila moja draga Ida Stipšić-Jakšić, sjajna umjetnica s Brača. Ona je mene oblačila u fenomenalne metale, žice, pa one mreže za komarce što su se koristile u Dalmaciji.

Uvijek ste imali nos za otkrivanje specifičnih talenata na našim prostorima: od Alana Hranitelja, do upravo Ide Stipšić-Jakšić i Ksenije Vrbanić.

Znate što: nikad nemojte nikoga podcjenjivati. Dizajneri koji zapravo nemaju izgrađeno ime uvijek imaju najbolje ideje. Sjećam se gospođe Ljubice Rudi koja je imala salon za vjenčanice i fenomenalne ideje i materijale s kojima smo se igrale kao djeca. Dakle, za dobru ideju netko ne treba biti proslavljen modni dizajner. Poanta je da sam se sama snalazila. Nešto bih kupila i prepravila, ali bila sam najsretnija kada bih pronašla mlade talente koji su svoj svijet dijelili sa mnom. Sada kada razmislim o svom odijevanju mogu reći da sam, zapravo, minimalist, koliko god to nevjerojatno zvučalo.

Modu ste uvijek koristili kao produžetak Vaše glazbe, kao dio poruke?

Moda nikada nije smetala mojoj glazbi, koliko god luda izgledala. Uvijek sam imala osjećaj da sam, zahvaljujući onome što nosim na sceni, glazbeno snažnija. Tako je i danas, jer scena je scena - ona traži maštovitost i izražaj, traži cijeli vizualni identitet. Kod mene je to sve bilo povezano od samog početka. Ništa se nije promijenilo.

Za mene ne postoji ništa intimnije od parfema. Postoji li jedan koji već dugo koristite?

Da, Bois du Portugal, koji mi je poklonio moj obožavatelj Marko iz Švicarske, a modni dizajner, Alan Hranitelj, mi je otkrio Creedove parfeme.

Koji parfem je Karlo koristio?

Grey Flannel od Geoffreyja Beenea spakiran u apotekarsku kutiju. I dan danas je imam. 

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

  • Fotografija:
    Foto: Mare Milin za Elle Srbija

Napišite komentar

Učitaj još