Traži

Žene iza scene: Tanja Lacko

Intervju s hrvatskom filmskom i kazališnom scenografkinjom, arhitekticom i docenticom na ADU

Žene iza scene: Tanja Lacko
"Ova mala vam se samo igra, dajte ju u kazalište!"

Iako se s nismo uspjele sastati uživo, nekoliko mailova koje smo razmijenile, kao i priče mog tate, njenog kolege rekvizitera koji je beskrajno hvali, bili su dovoljni da dobijem dojam o tome tko je Tanja Lacko. Naša filmska i kazališna scenografkinja, arhitektica i docentica na ADU, iza sebe ima četrdesetak projekata u kazalištu i tridesetak na filmu i televiziji na kojima je radila uglavnom kao scenografkinja, ali i kostimografkinja - ili oboje! Dobila je šest nagrada za svoja scenografska i kostimografska ostvarenja, a među njima su i jedna Zlatna arena i dvije Nagrade hrvatskog glumišta. Tanja danas predaje na Akademiji dramske umjetnosti i, kako sama kaže, uživa u ulozi "profe", a kroz intervju mi je otkrila što to doista znači biti zaljubljen u svoj posao.

Kako je tekao vaš put do titule scenografkinje? Jeste li oduvijek znali da ćete se time baviti?

Oduvijek sam znala što ću biti kad odrastem, pogotovo ako ne odrastem. To je moja omiljena rečenica u biografijama kazališnih knjižica. Kao i sve djevojčice, uređivala sam dom mojim lutkicama, kao i svi dječaci, jurila sam uokolo uz indijanski poklič. Tata me odveo na gimnastiku da se tamo istrčim. Trenerova rečenica: "Ova mala vam se samo igra, dajte ju u kazalište!", presjekla je snove o gimnastičkoj karijeri. Pa su me dali u kazalište. Dakle, s prvim razredom osnovne krenula sam i u Dramski studio ZeKaeMa. I to je bilo to. Zaljubih se u kazalište i u kazališni mehanizam. Tu sam upoznala sve svoje prijatelje. Pa i svog muža. I mnoge kazališne profesionalce. Scenografi su mi se činili jako cool (Augustinčić, Jeričević, Domitrović, Turina), a voljela sam crtati i skupljati petice. Tako sam odlučila biti scenograf i upisati arhitekturu. Arhitektura me prilično zavela, ali sam još za vrijeme studija svoje prve džeparce zarađivala u kazalištu To je bilo vrijeme osnivanja kazališta Mala Scena i Teatra Exit, u čijim sam počecima sudjelovala svim svojim žarom. Radila sam sve, od crtanja plakata i uličnih benera (tada su se crtali bojom i kistom u kuhinji na daski za peglanje, op.a.), izrade lutaka i rekvizite, do oslikavanja kulisa pravim scenografima. U Maloj Sceni sam upoznala (ili bolje reći prepoznala) scenografkinju Dinku Jeričević i glumca i redatelja Renea Medvešeka. Kad vam takvo dvoje ljudi "stane na put", nema druge nego slijediti ih. Oni su obilježili moj profesionalni život. I puno više od toga. Bile su to i "ratne godine", svi smo rasli i određivali se prema svijetu. I prema svom pozivu. Prvi posao na filmu bilo je asistiranje Velimiru Domitroviću Domusu na "Tri muškarca Melite Žganjer" Snježane Tribuson. Film mi je zavrtio glavom. Sve kao u kazalištu, ali puno brže i scenografski izazovnije. I tako je krenulo. Radila sam puno, svaki posao bio je novi izazov i korak dalje u promišljanju i scene i slike.

Žene iza scene: Tanja Lacko (фото 1)

Koji je najbolji dio Vašeg posla? Što Vas najviše veseli?

Volim kad se s majstorima zadubim u rješavanje detalja, kad crtamo stolarskom olovkom po šperploči i govorimo riječi poput "forhaltat", "štafla", "rolvagen", "drajer", "vinkl" i kad nas nitko drugi ne razumije. Volim majstora Iveka. I majstore pozornica i dečke na bini. Volim viriti iza kazališnih ulica, gledati glumce kako blistaju i drhtati hoće li latice pasti u pravom trenutku. Volim kad dođemo mi, scenografska ekipa u prazan objekt i onda ga bojimo, patiniramo, unosimo namještaj, prostiremo krevete, ostavljamo tragove prstiju na prekidačima i talog kave u šalicama I kad prošetamo slike po zidovima i ozbiljno diskutiramo oko gustoće zastora. I kad dođe Lutter, naš neprežaljeni i jedinstveni rekviziter i baci opušak u čikobernicu ili utisne krug od čaše na stolu. On je to zvao "udahnuti dušu". Volim kad Vjeko donese znate onu kemijsku s djevojkom u badiću koji se skida kako okrećete kemijsku. Ili kad Jelena tri noći konstruira uzorak za obloge. Ili kad Marta donese svoje makete. Volim kad dođe ekipa na snimanje, pa se netko nasloni za zid, ja viknem, a oni se čude zar to sve nije pravo. Ili kad pitaju: "Gdje ste to našli?" Volim kad je potraga za najljepšim bikom najozbiljnija stvar na svijetu. Kad jurimo po Zagori uz otvorene prozore. Volim kad nas župnik pozove na pršut i vino. Volim kad se na Hreliću cjenkam za staru budilicu i vrebam krupne otpade. Volim kad dečki u nadstroplju dignu zastor kao da ga je otpuhao vjetar i usklik iz dječjih usta kada vide što se krije iza njega.

A koji je najgori? Što ne volite?

Ne volim sama zvoniti na nepoznata vrata u potrazi za lokacijama. Ne volim kad se netko izvali u fotelju na setu. Ne volim plastične čaše koje ostanu u kadru. Ne volim reklame kad na snimanje dođu agencije i klijenti. Ne volim što u kazalištima ne rade cugovi, niti hidraulika. Ne volim redatelje koji ne znaju što hoće. Ne volim kad netko ne voli scenografiju i ne zna šta bi s njom, pa pomisli da vjerojatno nije niti potrebna. Ne volim producentsku poštapalicu: "Nemamo novaca". A najviše od svega ne volim rečenicu "Ma tko će to vidjeti!"

Žene iza scene: Tanja Lacko (фото 2)

Kako uopće izgleda Vaš radni dan? 

Ludo, ali pretpostavljam da je to više odlika karaktera nego profesije. Neki su se i kroz arhitekturu prošetali neokaljanog sna, a ja nisam spavala noćima. Neodlučna sam, pa odluke najlakše donosim kad je panika. Zato razumijem i redatelje koji zovu u noći prije snimanja ili prije prve generalke. Osnovna razlika je što mi nemamo radno vrijeme. Moraš iskočiti iz kreveta u pola noći ili ustati s obiteljskog ručka i odjuriti ne pitajući kamo se ide. Radna obveza. Nemamo niti radno mjesto, bazu, znate ono gdje vam stoji kava, kompjutor, papiri, mjesto gdje se susrećete sa suradnicima ili gdje predahnete. Naše radno mjesto je naš dom i naš auto, skvotamo po tuđim uredima, nalazimo se u kafićima i radionicama, skladištima i sajmovima. Kad radim, cijela moja obitelj sudjeluje, često mi i pomažu, u zoru im iznosim stvari s polica, pa se onda iskupljujem sendvičima sa snimanja ili kartama za premijeru.

A kazalište je institucija sa svojim uhodanim hodogramima. Radni dan počinje obilaskom radionica. Uglavnom tako da donosim svježe, tek isprintane nacrte. Onda idem na probu. Volim gledati kako nastaje predstava. To je kreativan proces i uvijek ima nekih novica za scenografiju. Onda odlazim u potragu za uzorcima, materijalima ili rekvizitom. Onda dođem doma i bacim se na nove nacrte da se stignu ispeći do sutra.  

Na filmu je dan puno intenzivniji i traje stvarno od zore do mraka. Sastoji se od mjerenja, crtanja, potrage, cjenkanja, pustih obećanja, kava, piljevine, čudovišta iz ormara, susreta, pregovora, mejlova, parkirnih kazni, prečica, smijeha, tišine na snimanju, slaganja tabela i hvatanja rupa u troškovniku.

U dane kad ne radim film niti predstavu, postanem mama i supruga, idem na roditeljske, organiziram rođendane i obiteljska druženja, pospremam ormare i čekam novi poziv.

Tempo kod pripreme projekta, posebno filma, zna biti vrlo intenzivan i stresan. Kako se nosite s time? Postaje li s vremenom lakše ili je to jednostavno neizostavan dio posla na koji se treba naviknuti?

Da, rad na filmu je intenzivan i stresan. Da, s vremenom je lakše. Iako svaki novi posao nosi novi izazov, iskustvo itekako pomaže u preskakanju prepona i rješavanju problema u trku. Ono što je na filmu stvarno stresno jest izostanak dogovora oko rada i radnog vremena. Ostavljeni smo na milost i nemilost producentima. To moram malo pojasniti jer se možda na van doimamo kao ljudi koji se nešto zezaju i maštaju i onda se rodi film. Filmsko radno vrijeme je 11 sati + 1 sat pauze, 6 dana u tjednu. Svaki taj dan scenografija dolazi prije snimanja i ostaje nakon što ono završi. A mi smo još i dobro prošli. Da znate u koje se tek sate ustaje sektor kostimografije i maske. Nekad mi se čini da oni uopće ne spavaju. Uobičajeno je da ih kombi počne skupljati oko 3 ujutro kako bi glumci do 8 ili 9 bili spremni za snimanje. Radimo u prosjeku 16 sati dnevno, na što treba dodati i put od kuće do snimanja i natrag. Kako je proizvodnja filma kreativan i dinamičan proces, prepun promjena i novih ideja, tako često nakon snimanja provedem još koji sat u crtanju i pripremi zadataka za idući dan. Fora, ne? Zašto je to tako? To je tako jer naprosto ne postoje propisi koji bi to regulirali (doduše da postoje, vjerojatno se ne bi provodili, ali barem bismo imali čime mahati). Koliko znamo, od osnivanja je HAVC dobio u zadatak potpisivanje Sporazuma s HDFD-om (Hrvatsko društvo filmskih djelatnika) kojim bi se regulirala filmska proizvodnja, radno vrijeme, naknade, dnevnice, isplate. Niti jedan direktor HAVC-a to do sada nije učinio. Naravno da to onu famoznu reviziju u HAVC-u nije smetalo, njih je smetalo parkirno mjesto. U stranim ekipama je to nezamislivo. Naprosto se angažira više ljudi, pa se sve stigne, a ako je neki izniman slučaj, isplaćuju se prekovremeni sati. I gotovo. I sve funkcionira.

Žene iza scene: Tanja Lacko (фото 3)

Uživate li više na kazališnim ili filmskim projektima?

Kazalište obožavam, u njemu sam odrasla, a opet film mi nekako pristaje. Proces rada je toliko intenzivan, snimanje toliko zaokuplja, ne postoji ništa drugo i nitko drugi dok snimate film. Film još uvijek ima ono što je kazalište izgubilo onog trena kad se institucionaliziralo i pretvorilo u "stalni radni odnos". Svoju radnu vitalnost zahvaljujem tome što do nedavno nisam znala što to znači imati stalnu plaću. Divan je osjećaj imati plaću, ali i zamka, jer vidite da plaća stiže bez obzira kako radite svoj posao. U filmu toga nema. Film je još uvijek putujući cirkus koji sva svoja čuda ima na kotačima, koji živi najintenzivnije tada kada nastaje. I kad prođe, priključiš se novoj karavani. A onda opet, taj susret s pozornicom i to zajedničko disanje u cijelom volumenu kazališne utrobe od zadnjeg reda balkona do inspicijentice Snješke u svojoj kabini i scenskih majstora u nadstroplju... Na filmu volim miješanje stvarnosti i imaginarija, volim životinje i helikoptere. Toga u kazalištu nema. Ali, u kazalištu ima žive glazbe, ima neponovljivih pogrešaka, urnebesnih zabuna, dodira s gledateljima i prepoznavanja u mraku. 

Koji vam je projekt bio najdraži do sada? A na koji ste najponosniji?

To stvarno ne mogu reći. Ako sad krenem nabrajati i opisivati, nikad kraja, a opet možda nekoga i zaboravim, pa da se ne uvrijede. Mogu reći da ima puno projekata koje sam voljela više nego neke druge bilo zbog scenografskog izazova, bilo zbog dobre priče, bilo zbog povjerenja koje bi zavladalo unutar ekipe. Ovo potonje mi postaje sve važnije. To vrijedi i za film i za kazalište. Ponosna sam svaki put kad izguramo film do kraja. Ili kad sjedim u gledalištu i slušam publiku kako se veseli i tuguje zajedno s glumcima. Ili kad se vrti davni film na telki, pa gledam zajedno s djecom, oni pohvale scenografiju, a ja im pričam anegdote sa snimanja. Ponosna sam i kad vidim studente kako zdušno prionu na bojanje letava i kako se zarumene od zadovoljstva kad je zadatak gotov.

Čini se da, kao i u većini drugih profesija, u Hrvatskoj ima više scenografa nego scenografkinja. Kako gledate na to? Jeste li ikada osjetili diskriminaciju zato što ste žena?

E sad ste me našli s pitanjem! Naravno! Gore od biti žena na setu je samo, biti mlada žena na setu. Pa ovo je muški svijet, posebice u ovom dijelu zemljine kugle. Film i kazalište su prostori slobode samo za neke. Kostimografkinja možete biti, majstorica maske, pa i montažerka. Skriptera nisam nikada srela, samo skripterice. Ali, scenografija je, zna se, kao i arhitektura "muška stvar". Meni se stvarno ništa nije moglo zamjeriti. Ja sam arhitektica, dakle znam nešto i o nosivosti i o projektiranju i o materijalima i o gradnji. I znam crtati. Kao žena, znam nešto i o krpicama i teglicama s cvijećem. Savladala sam baratanje čekićem i nošenje ormara. Ali svejedno, kao da ne uspijevate steći potpuno povjerenje. Pa i same žene, bilo redateljice ili producentice, biraju muškarce za suradnike I u kazalištu je slična stvar i u slučaju režije i u slučaju scenografije. Gotovo svjetski fenomen u tome je naša Dinka Jeričević s preko 500 realiziranih scenografija. Osim što je osvojila sve scenografske nagrade, osvojila je i poštovanje svih majstora u domovini i šire. Gdje god da spomenete da vas je učila Dinka Jeričević, preskočili ste odmah tri stepenice. Po meni je idealna scenografska ekipa ona koju čini zbir različitosti (bilo generacijskih, bilo svjetonazorskih, bilo rodnih), važno je samo da svi žele raditi. Mogu završiti u vedrijem tonu i konstatirati da ima sve više žena i u kazalištu i na filmu i u redateljskoj i u scenografskoj struci. Još samo da malo prodrmamo posljednju mušku utvrdu - snimatelje. Mlade redateljice poput Hane Jušić, Dubravke Turić, Anice Tomić biraju žene za suradnice. Ja radim na ADU i znam koliko pametnih i nadarenih žena tek dolazi. Žene su vrijedne, kreativne i pouzdane, te im se na kraju oprosti to što su žene.

Za one koji žele znati više: Kao što rekoh, i u svjetskim kinematografijama je to tako. Velike projekte i velike teme rade uglavnom muškarci. Tako su u ukupnoj povijesti Nagrade američke akademije, Oscara za scenografiju dobile svega 4 scenografkinje: Anna Asp ("Fanny i Alexandar"), Patricia von Brandenstein ("Amadeus"), Luciana Arrighi ("Howards End") i Catherine Martin (Oscari za scenografiju i za kostimografiju "Mouline Rouge!" i "Velikog Gatsbyja"). Godine kada su bile nominirane dive Sarah Greenwood ("Ana Karenjina") i Eve Stewart ("Les Misérables"), nagradu je dobio Rick Carter za "Lincolna" (cijenimo mi Rick Cartera, ali "Karenjina" i "Jadnici" su promijenili pogled na scenografiju). Scenografkinje su još i dobro prošle. U povijesti Oscara, niti jedna snimateljica, ne samo da nije osvojila nagradu, nego nikada nije bila niti nominirana. Što se nagrade za režiju tiče, prvi Oscar ženi redateljici dodijeljen je tek 2010. godine. Dobila ga je Katherine Bigelow i to za potpuno muški, ratni film. Samo se tri redateljice mogu pohvaliti nominacijom. Nije na odmet niti spomenuti da su sve četiri dame za svoje suradnike snimatelje i scenografe odabrale - muškarce.

Žene iza scene: Tanja Lacko (фото 4)

Postoje li općenito neki stereotipi s kojima se susreću scenografi u Hrvatskoj? Kako Vas percipira javnost, a kako kolege iz svijeta filma i kazališta?

Najčešća umotvorina je "ne treba nam scenografija, samo neke sitnice, sve ćemo riješiti glumački". Uz malo dobrog svjetla i fora glazbu, izvući ćemo se nepotrebnog troška. Svakako postoje i tako koncipirani kazališni izrazi. Svakako postoje i tako magični glumci. No, u glavnini institucionalnih inscenacija, publika dolazi gledati predstavu. Žele cijelu vizualnu senzaciju. Žele prostorni kontekst priče. Gledatelji slušaju i gledaju predstavu. I pamte u slikama. Svatko može sam sebe testirati i provjeriti kako se sjeća neke kazališne predstave. Da slika nema nikakvu moć, zar bi te puste korporacije toliki novac trošile u reklame? Zar bismo mobitelima bilježili svaki naš trenutak? Usput budi rečeno, redovito gore spomenuti koncepti završe sa scenografijom. Drugi problem je nepoznavanje specifičnosti područja scenskog dizajna. Pomalo smo nevidljivi kao struka, o našem se poslu ne govori, ne postoji ozbiljna kritika Kako ne postoji visoko obrazovanje za scenografe, tako scenograf može postati svatko. A ako može postati svatko, onda pada vrijednost struke. To se naročito vidi u reklamama, a pomalo i u filmovima. Kada neka struka nema teorijsku, akademsku podlogu, onda ju niti kulturna, niti stručna javnost ne doživljava "ozbiljno". Velike korake radi Sekcija za kazališnu i filmsku umjetnost pri ULUPUH-u koja godinama organizira izložbe i izdaje monografije istaknutih hrvatskih kostimografa i scenografa. Malo koja udruga se može pohvaliti takvim rezultatima. HDFD (Hrvatsko društvo filmskih djelatnika) nije učinilo ništa slično. Dakle, široko je neznanje, ne vidim mu kraja, ali i sami smo si za to krivi.   

Što o nama misle kolege? Ovako vam to otprilike izgleda na primjeru jednog stolca na setu. Stolac je baš onakav kakav sam zamišljala jer pravi rekviziteri mogu pronaći baš sve što poželite. E sad, snimatelj misli da bi on trebao odabrati stolac. Redatelj misli da je u osmom podrumu bio još bolji stolac. Producent misli da su svi dobri stolci bili već u prvom podrumu. Producent naravno misli i da bi on takav stolac nabavio puno jeftinije. Tonac misli da stolac škripi. Gafer misli da se stolac previše sjaji. Vozač misli da je stolac neudoban. Kostimografkinja misli kako boja stolca ne odgovara boji kostima. Majstorica maske misli da će si na njemu glumica slomiti nokat. Skripterica misli gdje li smo nabavili taj stolac i koliko ih još ima. Vođa snimanja misli da stolac smeta šinama. Pomoćnik redatelja misli da bi bilo dobro da imamo dva stolca za svaki slučaj (producent ga samo pogleda). Pisac misli da je napisao fotelja, a ne stolac. Glumci ne misle, imaju oni svojih briga, samo nek' je stolac tu.

Danas predajete i na Akademiji dramske umjetnosti. Kako je do toga došlo i što vas je najviše privuklo kod uloge predavačice?

Sjećate se početka priče i kako sam počela raditi u scenografiji kao asistent Dinki Jeričević? Ista ta Dinka je i dugi niz godina predavala kazališnu i filmsku scenografiju na ADU i aktivno pratila što se i tko događa i na filmu i u kazalištu. Kad je otišla u mirovinu (čudno zvuči jer Dinka i dalje radi predano i nadahnuto), ja sam je naslijedila. Stvarno volim biti "profa". Nisam ni znala za tu svoju stranu. Ispunjava me rad sa studentima. Imam dovoljno iskustva da mogu govoriti o scenografiji i dovoljno volje naučiti nešto novo. A učim neprestano. Učim od studenata jednako koliko oni uče od mene.  I svi, baš svi, su nadareni i sasvim posebni. Veselim se i pratim kad će se tko otvoriti i procvasti.

Hrvatski film iz godine u godinu raste i čini se da je sve bolji. Kako vi gledate na trenutnu situaciju s filmom u Hrvatskoj?

Hrvatski film svakog dana u svakom pogledu sve više napreduje. Hrvatski film je pronašao svoje priče, odgojio zanimljive redatelje, snimatelje, glumce, montažere, postavio temelje financiranja i otvorio staze u svijet. Rasli smo ukorak s vremenom, postali suvremeni i samouvjereni. Za to "filmsko proljeće" u velikoj je mjeri zaslužan HAVC, posebno u mandatu Hrvoja Hribara. Boljeg ambasadora si nismo mogli poželjeti. Njegova elokvencija, strast prema filmu i enciklopedijsko znanje neodoljivi su svakome tko ga posluša. On je rijetka biljka, teško će ga biti nadomjestiti. Možda će se to kroz par godina osjetiti na recepciji hrvatskog filma vani.Ono što nedostaje je recepcija hrvatskog filma u Hrvatskoj

Trebalo bi imati nekog Hribara u Ministarstvu kulture koji bi financijskim injekcijama i vatrenim govorima oživio kina, kino programe i kino gledatelje. Zašto ne možemo u slobodnim kinima gledati retrospektive pojedinih naših autora (pa možda i scenografa ili snimatelja), tematske ili žanrovske tjedne ili pak tjedne posvećene pojedinim glumcima? Zar ne bi bilo zanimljivo pogledati sva lica nevjerojatne Ksenije Marinković? Takvi programi bi potaknuli publiku na gledanje i raspoznavanje filmskih autora. Još kad bi HRT proizvodio kvalitetne dramske serije, to bi pomoglo i filmu i cijeloj industriji. Imamo potencijala. Kod nas je stvarnost nevjerojatnija od filma.

Žene iza scene: Tanja Lacko (фото 5)

A što je s obrazovanjem? Scenografi nekako najčešće dolaze s Arhitektonskog fakulteta. Jesu li pojedini kolegiji na ADU dovoljni da nadomjeste Studij scenografije ili nam ipak nedostaje adekvatno obrazovanje?

Kao da sam sama pisala pitanja! Ovo jedva čekam odgovoriti. Obrazovanje nam je nasušna potreba. Pitanje života i smrti. Ništa ne može nadomjestiti obrazovanje. Ovo sve su samo aparati za preživljavanje i kozmetika. Obrazovanje scenografa nije važno samo za scenografsku struku nego i za sve suautorske pozicije. 

Umjetnosti kojima se bavimo su audio-vizualne umjetnosti. Ovaj vizualni dio sukreiraju dizajneri scene i slike, a tu spadaju scenografi, kostimografi, oblikovatelji svjetla i snimatelji. Oni su ključni redateljevi suradnici u oprostorenju scenskog ili filmskog djela, pa bilo ono opera, monodrama ili otvorenje Olimpijskih igara. Redatelj uglavnom prvo odabere suradnika scenografa. Prvi korak iz teksta ili iz partiture jest onaj u prostor (mali korak za čovječanstvo, ali ogroman za umjetnost izvedbe). Kakav je to prostor, koliki je, pitanja su kojima se prvo bave redatelj i scenograf. Ali, za takav razgovor potrebno je poznavati rječnike i gramatike disciplina, alatke i tehnike medija. A to vas ne uče niti na arhitekturi niti na dizajnu, ni na slikarstvu. Nema zemlje na svijetu koja nema studij scenografije. Scenografija se u Jugoslaviji mogla studirati jedino na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu U međuvremenu je u Srbiji osnovano još nekoliko studija scenografije. Slovenija je otvorila Diplomski studij scenografije na ljubljanskoj Dramskoj akademiji. Kod nas postoji Akademija primijenjenih umjetnosti u Rijeci, ali ne obrazuje scenografe i kostimografe. Jedino je Umjetnička akademija u Osijeku unatrag nekoliko godina pokrenula Prijediplomski studij kazališnog oblikovanja. 

No, okrenimo nedostatak u prednost. Najprirodnije mjesto za školovanje scenografa i kostimografa je mjesto gdje se školuju i svi ostali sudionici kazališnog ili filmskog projekta (glumci, kazališni redatelji, filmski redatelji, snimatelji, oblikovatelji svjetla, dramaturzi, plesači, montažeri, producenti), a to je Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu. ADU ima bogatu kazališnu i filmsku umjetničku ispitnu produkciju, teoretičare i praktičare scenskih i audio-vizualnih umjetnosti, internacionalnu mrežu srodnih škola i odlične odnose s kazališnim, filmskim i televizijskim kućama. ADU ima kazališne dvorane i televizijski studio. Zanimljivo je da je jedini ikada Studij scenografije i kostimografije u Hrvatskoj postojao upravo na ADU 1950-ih godina pod vodstvom Kamila Tompe. Zavrtjela se ta ideja o studiju još za bivšeg dekana Borne Baletića, a sadašnja nas je dekanica Franka Perković Gamulin upregnula u ispisivanje plana i programa studija. Akademija će postati pravi umjetnički laboratorij, mjesto istraživanja i konstrukcije, mjesto susreta i prezentacije. 

Čime biste se bavili da niste scenografkinja?

Stjuardesa, manekenka, doktorica, pijanistica ili političarka - nikada ne bih mogla biti. Vrhunska sportašica - nema šanse. Kako znam s čime se sve nose redatelji - ne hvala. Etnologinja i kulturna antropologinja - možda. Ili arheologinja, to bih sigurno zavoljela. Scenografiju ionako gledam kao arheologiju i antropologiju imaginarnih svjetova. Pretpostavljam da bih bila arhitektica. Iskreno uživam u projektiranju. Uvijek mi negdje tinja ta misao na život u kojem bih se bavila stanovanjem. Tata i ja smo godinama imali zajednički san o trgovanju nekretninama. Tata ima dar za kupoprodaju i službenice u gradskim uredima, a ja imam ideje i znam s majstorima. Pamtim svaku vilu u Zagrebu ili na obali koja bi nam pala u šake. Moja omiljena profesionalna, teorijska i privatna tema je dom, dom kao mjesto stanovanja, kao mjesto porijekla i kao mjesto pripadanja Mjesto gdje smo ono što jesmo i ono što želimo biti. Mjesto gdje se nastanjujemo, smještamo u prostoru. Zanima me kako se nastanjujemo u prostoru. Kako se nastanjujemo u svom životu i u životima drugih (obožavam Arsenov stih Tvoje tijelo, moja kuća). Ja se nastanjujem u svojoj kući, ali i u domovima filmskih likova. Nastanjivati se znači osjećati se doma i ostavljati svoje tragove u prostoru. Volim pratiti te tragove. Pratim ih kako bih upoznala one koji stanuju. I one sadašnje i one negdašnje. Voljela bih biti antropologinja doma. Možda to i postanem. Već radim na tome. Pedeset mi je godina tek. Lalalalalala!

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Nives Bošnjak

  • Fotografija: John Pavlish

Napišite komentar

Učitaj još