Traži

Grgo Zečić: Hrvatski problem s Eurosongom

Zašto nam je toliko važno natjecanje koje nije važno nikome u svijetu?

Grgo Zečić: Hrvatski problem s Eurosongom
Eurosong je danas potpuno irelevantan i bizaran festival rezerviran za osebujne grupe vatrenih fanova koji za takvo što žive. Bilo glazbeno, bilo estetski, Eurosong je odavno postao šala, parada kiča pod egidom "individualnosti"

Većina zemalja zapravo se natječe isključivo u "krajnostima", pa će tako predstavnici jedne države biti zbor bakica, za drugu će pjevati "princeza ratnica" dok će treću predstavljati drag queen. O tekstovima pjesama ne treba niti govoriti. Dakle, Eurosong je velika glazbena šala koja zastrašuje čak i glazbeno (ne)odgojenu, ali svjetski dominantnu američku scenu. Amerika bi mogla poslati predsjednika Trumpa da pjeva za njihove boje. I čovjek bi se stvarno uklopio u eksploziju ekshibicionizma koja je svake godine sve neukusnija.

I zašto se onda svake godine u Hrvatskoj diže prašina oko tog Eurosonga? Prošle godine domaći mediji i hrvatski glazbeni magovi koji su hit ili napisali ili otpjevali prije par desetljeća rastavili su na proste faktore Ninu Kraljić. Zašto ona? Zašto pjeva na engleskom? Pa ona haljina? Zašto svjetionik? Što je svjetionik? Tjednima prije i poslije parade koja se na nacionalnim televizijama doživljava poput sapunice, domaća glazbena scena grmi kao da se radi o Olimpijskim igrama. Posljednjih tjedana oko televizija i tiskovina vrište i naganjaju se Jacques Houdek i Toni Cetinski. Jedan optužuje drugog da mu je "ukrao" tehniku pjevanja (ha?) dok drugi maše rukama i vrišti kako je ovaj "tehničar" ljubomoran na njega. I tako se naši domaći pjevači poput dječice u vrtiću igraju oko Eurosonga. Najbolje bi bilo poslati obojicu da odrade kakav duet i potuku se rukicama na pozornici (ta scena bi bila u duhu onoga što Eurosong predstavlja danas). Značajan problem bio bi oko prijevoza njihovih ega do festivala. Trebali bi iznajmiti najveći avion u povijesti, onaj slavni Antonov An-225. Ako je sposoban nositi pokretne rakete za lansiranje i putničke avione, sigurno će se pronaći mjesto za ta dva ega. Ali, onda bi izbila svađa tko će ući prvi, a tko drugi ili tko će ponijeti više prtljage? Bile bi to scene iz američkih teen serija.

I dok se oni vuku za pletenice, hrvatska glazbena scena postavlja se u rovove. Tada na površinu izlazi Zoran Škugor i cijela ekipa uspješnih glazbenih menadžera i nekadašnjih pjevača koji se pojavljuju jednom godišnje. Ekskluzivno i isključivo za Eurosong. Ta glazbena ekshibicija koja bi mogla biti zaslužna za diplomske radove iz psihologije ili sociologije dakle eksplodira u društvenim medijima. Svi su na nogama. Emilija Kokić, Rajko Dujmić, Ksenija Urličić, Kraljevi ulice... Izjave frcaju na sve strane. Ali, na kraju dana i oni koji podržavaju i oni koji ne podržavaju zaputit će se na Gornji grad, zapaliti par svijeća, u nadi da ni pod kojim slučajem Hrvat ne pobijedi. Kada utihne bitka u krvi nam je da se povampirimo ako će slučajno netko iz naših krajeva u nečem uspjeti.

Veći apsurd od ovog "Eurosong apsurda" jest pak činjenica da je hrvatska glazbena scena u rasulu već godinama Novi klinci vrijedni pažnje i puni talenta jedva spajaju kraj s krajem. Televizije koriste razne pjevačke show formate kako bi samo iskoristili nečiji talent i odbacili ga već iduće sezone. Sjećate se fenomenalne Nine Kraljić? Gdje su albumi? Naslovnice? Stručni tim koji ju vodi? Kao što su u Hrvatskoj poduzetnici "poduzetnici", tako su glazbeni menadžeri "glazbeni menadžeri". To što imaš telefon, kalendar i pregovaraš oko cijene ne znači da si glazbeni menadžer već eventualno producent, izvršni asistent koje zvijezde ili zvjezdice. Desetak starih dinosaura i dalje sami sebi u bradu mrmljaju kako su "relevantni" iako su realno već dugo u frizeru, ali toga nisu svjesni. Dakle, dok lajemo, vrištimo i pravimo se pametni oko Eurosonga - gdje je domaća glazbena scena? Lovu mlate naši pjevači u emigraciji. Ili Severina za Novu godinu. Ostali "mainstream" izvođači naslikavaju se na Instagramu kao da se upravo spremaju na Billboard dodjelu nagrada. Da nije Njemačke, svatova, političkih skupova i Novih godina pitanje je kako bi uopće svi preživjeli.

Talent je, baš poput Eurosonga, irelevantan. Gdje će oni novi klinci? Kako će uspjeti? Jedina osoba koja im može dati savjet o uspješnom probijanju na hrvatsku medijsku scenu je Lidija Bačić. I dok su najveće zvijezde trač rubrika Bačićka, Ivan Zak, pompozni, ali talentirani duo Sonny i Cher, odnosno Houdek i Cetinski - gdje se nalaze ostaci ostataka onoga što bi suvremena glazbena scena trebala predstavljati? Više nego ambiciozni projekt hrvatskog izdanja Rolling Stone magazina slavno se ugasio prije negoli se upalio. Mogla je to biti kakva takva platforma za nešto novo. Žalosno je zaključiti kako je jedina suvremena i besprijekorna pozornica relevantnosti po pitanju glazbe i video stvaralaštva bio Hit Depo, koji se ugasio prije više od desetljeća. I što onda reći?

Neka Cetinski vrišti kako je Houdek "ukrao" tehniku njegovog Carusa - pjesme koju su uspješno otpjevale tisuće izvođača diljem svijeta u posljednjih par desetljeća, ali baš je tu i isključivo tu "Cetinski metodu" Houdek pokrao. Pa neka mu Houdek vrišti natrag dok se pakira za Eurosong, dok se njegovi kolege nadaju da ipak neće uspjeti doći niti do finala. Neka Škugor & co. komentiraju uz kavu u onom slavnom kafiću na HTV-u prepunom dima, dinosaura i smežuranih ega. I neka Lidija Bačić puni novinske stupce, a Ivan Zak dvorane. Ma, neka karavana ide i dalje... Cirkus hrvatske glazbene scene kao da nikad neće spustiti zastor.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Grgo Zečić

Napišite komentar

Učitaj još
Advertisement