Traži

HTML5 Standard

Kako je to raditi na velikim filmskim produkcijama kojih je sve više u Hrvatskoj?

S Ivanom Veljačom o jednom od najzanimljivijih profesija danas

Kako je to raditi na velikim filmskim produkcijama kojih je sve više u Hrvatskoj?
Scenograf Ivan Veljača je zanimljiva pojava na našoj hrvatskoj sceni. Ne, nisam mislila na tu scenu već onu filmsku, produkcijsku koja u posljednjih nekoliko godina raste kao velika u Hrvatskoj...

Sviđa mi se njegov posao iza scene, a sama činjenica da je Ivan u scenografiji već više od 10 godina, da su iza njega brojne hrvatske i strane, filmske i televizijske produkcije, govori o tome da je jedan od naših najzaposlenijih ljudi u spomenutoj industriji. Svi koji su imali prilike raditi s njim kažu da je veliki profesionalac, a lakoća i jednostavnost kojom smo dogovorili i odradili ovaj intervju, dokazali su i meni da je ta informacija točna.

Filmovi poput "Koko i duhovi" Daniela Kušana, "Šuti" Lukasa Nole, "Zagonetni dječak" Dražena Žarkovića, "Takva su pravila" Ognjena Sviličića za koji je osvojio i pulsku Zlatnu arenu, "Ljubav ili smrt" Daniela Kušana i "Uzbuna na Zelenom Vrhu" Čejen Černić, samo su neki od hrvatskih uradaka na kojima je sudjelovao, dok je kao asistent scenografa odradio seriju "Igra prijestolja II", prihvatio izazovnu novu poziciju za BBC-jevu seriju "McMafia" koja se snimala u Hrvatskoj ovo ljeto, a trenutno priprema scenografiju za nizozemski film "Rafael" redatelja Bena Sombogaarta. 

Kako je to raditi na velikim filmskim produkcijama kojih je sve više u Hrvatskoj? (фото 1)

S obzirom na veliku popularnost Hrvatske kao zemlje snova za strane produkcije, koja je samo ovo ljeto ugostila preko šest slavnih filmskih ekipa svjetskog kalibra, bilo je vrijeme da pitamo Ivana Veljaču kakvo je njegovo iskustvo sa stranim produkcijama, što mu je najdraže kod tog posla i ima li to sve skupa smisla za nas…

Od diplome na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, preko pozicije asistenta scenografa pa sve do funkcije art direktora BBC-jeve serije "McMafia" čija se premijera očekuje početkom 2018. Možeš li mi ukratko reći kako je tekao tvoj profesionalni put?

Mislim da se moji profesionalni počeci nisu jako razlikovali od većine 23 godišnjaka moje generacije. Odmah nakon faksa, htio sam raditi nešto u praksi, testirati znanje i polako se ostvarivati kao dizajner jer je to razlog zbog čega sam upisao faks. U scenografiju sam "uletio" slučajno i paralelno se trudio dizajnirati namještaj. Na početku su to uglavnom bile sapunice i reklame, o kojima ne mogu reći ništa loše, ali mislim da mi je rad na prvom igranom filmu "Majka asfalta" Dalibora Matanića bila prekretnica. Taj projekt mi je pokazao što sve scenografija može biti i koliko je taj posao kreativno zahvalan. Nakon toga sam imao sreće da uz preporuku dobijem priliku raditi na drugim filmovima i serijama, malo po malo profesionalno rastem. 

Je li uloga art direktora na spomenutoj seriji bila najzahtjevnija do sada?

Ne mogu reći da nije bilo zahtjevno, ali sam oko sebe imao vrhunski tim s kojim je sve zapravo proletjelo. Naporno je mjesecima biti fokusiran i uvijek biti dva koraka ispred snimajuće ekipe, ali to je takav posao. Naporno, ali zabavno. 

Koji tip izazova je postavljen pred tebe s obzirom na tvoje dosadašnje iskustvo scenografa?

Na "McMafiji" sam se najviše bavio projektiranjem za gradnju, samom izvedbom, troškovnicima i komunikacijom. Kad pomislim na tu seriju, pomislim - komunikacija. Ovo je bio projekt s meni najvećom scenografskom ekipom do sada, što je potrebno zbog količine posla, pa se trebaš prebaciti iz "modea" u kojem možeš fizički kontrolirati svaki detalj u "mode" u kojem delegiraš i trudiš se imati odgovore na sva pitanja i pametno podijeliti posao. 

Kako je to raditi na velikim filmskim produkcijama kojih je sve više u Hrvatskoj? (фото 2)

Odradio si brojne hrvatske serije i filmove, ali i strane produkcije kao scenograf. Možeš li povući paralelu u načinu rada?

Ja se uvijek trudim postavljati projekt na "pravi način". To znači imati dovoljno ljudi, vremena i novca. To je neki začarani limb u koji uskočiš s producentom i režiserom i trudiš se izvući maksimalne uvjete za izvedbeni dio. Taj dio je uvijek isti, radilo se o domaćim ili stranim produkcijama. Nakon toga se pokaže na koji način je neki projekt izvediv i zapravo nema pravila vezanih za zemlju porijekla. Načelno, "strani" projekti imaju bolja materijalna sredstva, ali nije to uvijek pravilo, a ponekad nije ni primarno za odraditi dobar posao. Radio sam na filmu "Upstream" Marion Hansel na kojem je bio relativno mali budžet, ali sasvim dovoljan za ono što smo radili. S druge strane, "stranci" znaju biti kompliciraniji u komunikaciji i imati drastično drugačiju vizualnu kulturu što može jako otežati moj posao. 

U posljednje vrijeme, Hrvatska je postala "obećana zemlja" za strane produkcije. Kako to komentiraš?

Hrvatska je oduvijek slovila kao mjesto gdje možeš snimiti gotovo sve, tj. gdje lako filmski "lažeš" da si u nekoj drugoj zemlji. Tako je i sada. Mislim da je, nakon rata, stranim produkcijama trebalo vremena da dobiju uvid da je Hrvatska prvenstveno sigurna za snimanje, a onda i da je razina filmskog profesionalizma kod nas i dalje na visokoj razini. 

Po tvome mišljenju, znamo li mi to dobro iskoristiti?

Ono što bi dodatno pridonijelo kvaliteti ponude za veće strane produkcije bila bi izgradnja studijskog kompleksa s kvalitetnom infrastrukturom i studijskim halama. Tako bi naša ponuda bila kompletnija. "Know - how" postoji, ponuda lokacija je odlična, ali fali prave filmske infrastrukture. Također, bilo bi odlično kad bi postojala katedra ili posebna škola scenografije, ali i specifičnih filmskih zanimanja tipa - gipseraj, patinaža, specijalni mehanički efekti i slično. To je nešto što se treba sustavno graditi "iznutra", strane produkcije imaju potrebe za tim, ali one neće bazno školovati ljude. Trenutno u nekim stvarima još uvijek puno improviziramo i učimo sporadično na specifičnim problemima,  a za pravu kvalitetu i obrazovanje ljudi potreban je sustav i kontinuitet. 

Kako je to raditi na velikim filmskim produkcijama kojih je sve više u Hrvatskoj? (фото 3)

U ovom si poslu preko 10 godina, je li tako? Dovoljno dugo da te pitam možeš li mi usporediti kako je to prije izgledalo?

Koliko su stvari različite je dosta relativno. Treba uzeti u obzir da niti ja nisam iste stvari promatrao na isti način. Vremena se mijenjaju, to je istina, ali mislim da se najveće razlike mogu vidjeti u percepciji određenih stvari i kako ih "probavljaš". Nekad sam bio sretan samo da se bavim ovim poslom, danas ciljam raditi kvalitetne i "inteligente" projekte s dragim ljudima. Svaka situacija i svako vrijeme ima svoje dobre i loše strane, a tako je bilo i prije 10 godina. 

Je li teško doći do angažmana na stranom filmu?

Mislim da je dobiti angažman na stranom ili na domaćem projektu skoro jednako teško. Čak je nekad teže dobiti priliku potpisati domaći projekt nego biti peti asistent na stranoj produkciji. Inače, pravila su ista. Svi nudimo neko dosadašnje znanje i iskustvo, ali često se angažmani dogode iz spleta okolnosti. Bitno je biti i na pravom mjestu u pravo vrijeme. 

Ne možemo govoriti o ovoj temi, a da ne spomenemo, naravno, "Igru prijestolja". Tvoje iskustvo iza scene, kako izgleda radni dan kada si dio tako velike mašinerije?

"Igra prijestolja" je stvarno velika produkcija, a kod takvih projekata se svaki segment priprema odvojeno tako da zna biti konfuzno. Opet, mislim da je primarna dobra komunikacija među sektorima, a za to su zaduženi šefovi sektora. Moj angažman na seriji se svodio na jako puno crtanja i komunikacije među pojedinim ekipama unutar sektora scenografije. Dani traju od 7 do 19:00, ponekad i duže i zapravo nema prostora za pogrešku. Česta isprika unutar filmskih ekipa je - nismo imali u budžetu. Na ovakvim projektima isprike nema. 

Kako je to raditi na velikim filmskim produkcijama kojih je sve više u Hrvatskoj? (фото 4)

Radio si i na mnogim europskim filmovima. Možeš li mi izdvojiti neke i iskustva na tim uvjetno rečeno, manjim produkcijama?

Europski film je meni možda i najdraži oblik posla. To su često "pametni" festivalski filmovi gdje je kreativni doprinos jako bitan, a u odnosu na hrvatski film najčešće imaju dovoljno materijalnih sredstava za ugodan rad i dovoljno pripreme za sve. Kao primjer, zadnji film "Rafael" nizozemskog redatelja Bena Sombogaarta sam počeo pripremati sredinom svibnja, a snimanje je počelo krajem rujna tako da je bilo dovoljno vremena za razgovor o filmu i kako priču prikazati na najpametniji i najjasniji način. Iz tog razloga, mogućnost pogreške je izrazito mala, a svi koji rade na filmu mogu biti upućeni u svaki najmanji detalj. 

Zanimljive zadatke si imao kao scenograf. Je li tako?

Da, ovaj posao je vrlo zanimljiv. Ponekad se čini da stvarno trebaš biti upućen u sve i svašta, od poznavanja materijala i lokacija do povijesti i ljudske psihologije. Scenografija nije umjetnost "lijepog". Scenografija je umjetnički medij kojim pridonosimo pričanju neke priče. Zato je za scenografa bitno da uvijek promatra svijet oko sebe i o njemu stalno razmišlja. Jedan dan možeš raditi priču o klincima iz Folnegovićevog naselja 90-tih, a drugi dan priču o Herkulesu. Nema pravila. Ako u to sve uspiješ unijeti i dio sebe, to je najveća nagrada. 

Možeš li mi izdvojiti neki primjer, po tvome mišljenju, odlično odrađene scenografije, na filmu ili seriji?

Mislim da su kolege scenografi u Hrvatskoj jako talentirani i da uglavnom rade jako dobar posao. Oduševila me scenografija na filmu "Ne gledaj mi u pijat" Hane Jušić. Naoko jednostavna scenografija koja slojevitošću neizmjerno doprinosi priči i atmosferi. Od stranih filmova mi je genijalan danski film "Jagten". Scenografija cijelog filma pretočena je u homogenu smjesu sa svjetlom i glumcima što stvara atmosferu priče kojoj u svakom trenutku vjeruješ. Od scenografije koje sam potpisao jako sam ponosan na film "Takva su pravila" Ognjena Sviličića, posebno što smo glavni objekt, njihov stan u Novom Zagrebu, u potpunosti gradili u studiju, a izgleda izuzetno uvjerljivo. 

Kako je to raditi na velikim filmskim produkcijama kojih je sve više u Hrvatskoj? (фото 5)

Što najviše voliš kod ovog posla kojim se baviš?

Najdraže mi je pomisliti na sve drage ljude koje sam upoznao i s kojima sam imao priliku provoditi vrijeme, sva mjesta koja sam vidio i sve anegdote koje mogu ispričati. 

Koji je najteži/najzahtjevniji dio cijele te priče?

Najzahtjevniji dio scenografskog posla je pronaći vremena za privatni život. Raditi na filmu najčešće znači posvetiti se poslu u potpunosti, a to zna biti naporno i zahtjeva puno odricanja. Na sreću, od djevojke imam potpunu podršku i razumijevanje. 

Postoji li netko tko je iznimno utjecao na tebe, prenio ti iskustvo, znanje…

Naravno, od samih početaka najbliži kolege su mi bili podrška kao i vrelo iskustva i specifičnog znanja bez kojeg bi ovaj posao bio puno teži. I dan danas učim od kolega kao što su Ivo Hušnjak, Neno Pečur i Vjeko Bošnjak. Nadam se da i oni ponešto nauče od mene (smijeh).

Vidiš li se još dugo u svijetu produkcije?

Trenutno uživam u ovom poslu i nadam se da će zadovoljstvo potrajati. 

A gdje je glazba u svemu tome? (smijeh)

Glazba mi je tiha patnja i mislim da se ne bavim scenografijom da bi cijelo svoje vrijeme uložio u nju. Nikad ne znaš, možda se jednog dana na to i odlučim (smijeh).

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Tina Kovačiček

  • Fotografija: Senja Vild

Napišite komentar

Učitaj još