Traži

Marina Vujčić: "U vremenu u kojem živimo bajke su nam nužno potrebne za preživljavanje!"

Intervju s književnicom i urednicom

Marina Vujčić: "U vremenu u kojem živimo bajke su nam nužno potrebne za preživljavanje!"

Text: Ema Glavina

Marina Vujčić spada u uski krug privilegiranih domaćih autora za čijim novim naslovima publika iznova žudi. Nakon što je nedavno objavila roman "Pitanje anatomije" i ponovno oduševila publiku i kritiku, poželjeli smo s njom razgovarati te doznati koja je tajna njezinog uspjeha...

Ako pratite događanja na hrvatskoj književnoj sceni, ime Marine Vujčić vam je odavno poznato. Ipak, vrlo je lako moguće i da inače ne čitate redovito, dok za djela koje potpisuje ova autorica napravite iznimku. Naime, njene knjige doista osvajaju na prvu, na jednostavan i pitak način donoseći uvid u zakutke ljudske psihe, međuljudskih odnosa i dinamike svakodnevno života. Iz tih i mnogih drugih razloga, Marina Vujčić jedna je od omiljenih domaćih autorica, po čije se nove naslove hrli u knjižare i knjižnice. Slična je situacija i sa starijim naslovima, poput "Mogla sam to biti ja" ili "A onda je Božo krenuo ispočetka", do kojih ćete i danas u gradskim knjižnicama teško doći. Vjerujte mi, govorim iz iskustva!

Osim publike, Marinu Vujčić voli i kritika, pa se tako može pohvaliti nagradama "Marin Držić" za drame "Umri ženski" i "Podmornica", kao i VBZ-ovom nagradom za najbolji neobjavljeni roman 2015. godine, "Susjed". O tome kako vidi svoj uspjeh, što misli o poraznim statistikama čitanosti u Hrvatskoj i, naravno, o njenom najnovijem romanu, s njom smo razgovarali u ekskluzivnom intervjuu.

Iza Vas su dva važna događaja o kojima bismo voljeli saznati nešto više; objava novog romana i još jedno izdanje Interlibera na kojem sudjelujete kao urednica u izdavačkoj kući HENA COM. Počnimo s recentnijim: jeste li zadovoljni odazivom publike? Kad sam posjetila sajam za vikend sam prvo pomislila kako se čini da baš svaki Hrvat čita.

Odaziv publike na Interliberu ove je godine bio sjajan. Kad bi se pročitalo barem pola od onoga što su posjetitelji odnijeli kući, mogli bismo se smatrati prilično načitanom nacijom. I na štandu HENA COMA ove smo godine osjetili jednu bitnu razliku - da su se više kupovala nova izdanja nego starije, upola jeftinije knjige. I interes za domaće autore se povećao. Puno je posjetitelja dolazilo na štand HENA COMA upoznati autore, kupiti knjigu s potpisom, fotografirati se s autorima koji su potpisivali knjige na našem štandu. U duhu tog interesa za domaću književnost i moj novi roman prošao je jako dobro. Tijekom Interlibera u tisak je otišlo drugo izdanje, što znači da se prvo rasprodalo već u mjesec i pol dana nakon objavljivanja - a najveći je broj primjeraka prodan na Interliberu.

Marina Vujčić: "U vremenu u kojem živimo bajke su nam nužno potrebne za preživljavanje!" (фото 1)

Kako biste opisali stanje u hrvatskom izdavaštvu? Možete li pretpostaviti zašto Hrvati godišnje u prosjeku pročitaju eventualno jednu knjigu?

Možda ta jedna knjiga godišnje i jest neki "službeni" prosjek, ali ja imam dojam da Hrvati čitaju više - ili možda spadam u "supkulturu" čitača pa sam i u stvarnom životu i na društvenim mrežama okružena ljudima koji puno čitaju. Ne znam poznajem li uopće ikoga tko godišnje pročita samo jednu ili nijednu knjigu pa mi je teže povjerovati u taj prosjek. No, činjenica je da čitatelji knjige ne kupuju dovoljno i da je to jedan od ključnih razloga zbog kojeg je hrvatsko izdavaštvo već cijelo desetljeće "na rezervi". Osim u vrijeme sajmova, hrvatski čitatelji rijetko kupuju knjige. Više ih posuđuju u knjižnicama ili ih razmjenjuju međusobno, a hrvatsko se izdavaštvo neće oporaviti sve dok su Ministarstvo kulture i knjižnice jedini ozbiljni kupci knjiga.

Kako vidite budućnost knjige kao formata koji se sporije konzumira? A onda još i papirnate knjige koja sve teže odolijeva elektroničkim formatima.

Zabrinuta sam za budućnost knjige, najviše zbog toga što mi se čini da djeca i mladi, koji su, za razliku od nas, odrasli uz digitalne formate i uz ove ili one zaslone prepune kratkih, pulsirajućih informacija, jednostavno nemaju pažnju "istreniranu" za čitanje količine teksta koju sadrži prosječna knjiga. Postoje već i istraživanja koja pokazuju koliko se mozak prilagodio brzim i kratkim formatima kojima smo svakodnevno zasuti i koji ne zahtijevaju ozbiljnu koncentraciju na sadržaj. Mislim da papirnata knjiga neće nikad izgubiti bitku kod generacije koja je uz nju odrasla, ali kad mi, analogni čitači, izumremo, knjižnice bi se mogle pretvoriti u muzeje. Evo, toga se pribojavam. Mislim da nam hitno treba učinkovita strategija za poticanje čitanja, neka koja neće ostati samo na papiru, nego će djecu i mlade doista, u praksi, uvjeriti da čitajući profitiraju, da je knjiga važan životni rekvizit. 

Vaš najnoviji roman, "Pitanje anatomije" je nedavno pušten u prodaju. Koji su komentari čitatelja, kakve su reakcije?

Zbilja se ne mogu požaliti, prve reakcije čitatelja su sjajne. Kako sad već iza sebe imam nešto što možemo nazvati opusom, događa mi se da čitatelji koji me prate uspoređuju moje romane i biraju svoje favorite. Neki se izjasne da im je "Pitanje anatomije" najbolje što sam napisala, a neki da će im "Susjed" ili "Božo" biti na prvom mjestu bez obzira što još u životu napisala. Uvijek mi je zanimljivo gledati kako ista knjiga može izazvati posve oprečne reakcije. Neke je čitatelje moj junak Božo strahovito živcirao, neki su ga baš zavoljeli. Na Goodreads stranici, primjerice, naišla sam na niz pohvalnih reakcija na "Susjeda", ali je isto tako jedna čitateljica knjigu komentirala riječju "užas". Te ravnoteže mora biti. Bilo bi nerealno da se svima sviđa ono što pišem pa vjerujem da će se i za "Pitanje anatomije" naći negativnih komentara. 

Marina Vujčić: "U vremenu u kojem živimo bajke su nam nužno potrebne za preživljavanje!" (фото 2)

Kad biste u dvije ili tri rečenice trebali reći o čemu govori ovaj roman, što biste rekli?

Na prvu bih rekla da se roman bavi onim problematičnim pitanjem anatomije - činjenicom da imamo dio tijela koji ne možemo dosegnuti sami jer su nam ruke za njega prekratke. Leđa su, kao takva, dokaz da nismo "dizajnirani" da budemo sami. No, ispod površine te kože koju ne možemo sami milovati, pa i ispod površine romana, odvijaju se neki dublji procesi koje moji junaci, svatko na svoj način, proživljavaju uz pomoć umjetnosti. Priča romana započinje oglasom u kojem glavni junak Florijan, udovac koji je deset godina ranije izgubio suprugu, traži ženu za milovanje leđa. Na oglas se javlja osobenjakinja Veronika, bankovna službenica koja zbog financijskih problema treba dodatni posao, ali uskoro će se pokazati da ideja o "poslovnom" milovanju ne može baš tako lako opstati u praksi - pa roman problematizira i pitanje dodira.

U svijetu u kojem većinu vremena komuniciramo virtualno, dodir je postao nešto što treba rehabilitirati i na što se moramo podsjetiti - barem se meni tako učinilo. Valjda je i zbog te čežnje za analognim vremenom, u kojem je sve bilo opipljivo, i roman po radnji i po junacima malo arhaičan. Ponekad mi je doista žao generacije koja nije imala priliku svijet doživjeti isključivo na taj način jer mi se čini da su propustili neke doista važne vrijednosti koje su bile na snazi prije virtualnog doba.

Čini li mi se ili ste s godinama postali optimističniji? Naime, "Pitanje anatomije" konačno nudi nekakvo svjetlo na kraju tunela izmučenim junacima, dok u drugim Vašim knjigama koje sam čitala to uglavnom nije tako, ili barem nije toliko jasno.

Meni se čini da svjetlo na kraju tunela postoji i u "Susjedu" i u romanu "Mogla sam to biti ja", a pogotovo u mom prvom romanu "Tuđi život" čije je zadnje poglavlje naslovljeno "Hepilog". Jedino u "Boži" nema te završne nade, iako je, što se mene tiče, i to samo naizgled jer Božina priča u mojoj glavi ne završava na zadnjoj stranici tog romana nego ima otvoren kraj koji čitatelj može tumačiti po svome. Ne volim definitivne završetke koji ne ostavljaju nadu. Zapravo svaki moj roman završava tako da bi se mogao napisati nastavak. Iako to ne namjeravam raditi, ostavljam čitatelju mogućnost da s junacima, nakon što zatvori knjigu, radi što hoće. Kad knjiga izađe, ona više nije samo moja pa ni svoje junake više ne mogu svojatati. 

Marina Vujčić: "U vremenu u kojem živimo bajke su nam nužno potrebne za preživljavanje!" (фото 3)

Mislite li Vi uopće da se ova knjiga po nekoj stavci bitno razlikuje od drugih Vaših naslova? Meni se učinilo da je to taj neki moment optimizma i romantike, ali Vi to možete vidjeti sasvim drugačije.

Ja se nadam da se svaki moj roman bitno razlikuje od ostalih i puno mi je značilo kad je kritičarka Jagna Pogačnik na predstavljanju "Pitanja anatomije" upravo to naglasila kao moju autorsku karakteristiku. Kad krećem u pisanje novog romana, upravo mi je to najveći izazov - pronaći novi glas, novu pripovjedačku perspektivu, novu stilsku frekvenciju. Kad osjetim da sam to potrošila, da se ponavljam, prestat ću pisati i u slobodno vrijeme bavit ću se, ne znam... poljodjelstvom ili gastronomijom. Možda stupanj optimizma u mojim romanima ovisi o tome što sam učinila svojim junacima uvodeći ih u priču. Katkad im se moram iskupiti za muke u koje sam ih uvalila pa im nadoknadim ono što sam im ranije oduzela. Vežem se za njih kao da su stvarni pa osjećam odgovornost izbaviti ih iz nevolja u koje sam ih uvalila. Moment romantike uvijek je nekako prisutan, ako nigdje drugdje onda barem u činjenici da je meni književnost sama po sebi romantična.

Primijetila sam da svoje likove volite nazivati pomalo neobičnim imenima. Florijan, Ignjat, Veronika, Hilda, ... Postoji li neka priča iza toga?

Jednostavno volim neobična imena u književnosti. Volim ih i u stvarnom životu, a u književnosti pogotovo. Ako već imam mogućnost izbora hoću li junakinju nazvati Marija ili Veronika, a junaka Mate ili Florijan, onda biram ono što mi zvuči dovoljno literarno da i sama povjerujem u književni kapacitet osobe o kojoj pišem. Rođena sam kao Marina Ciciliani, moj otac se zvao Ignacij, braća mi se zovu Kaja i Lucio. Odrasla sam u pravoj obiteljskoj melodiji imena pa mi valjda "obična" imena nisu dovoljno uvjerljiva u prozi.

Vaša je pojava na hrvatskoj književnoj sceni dočekana s oduševljenjem. I ja sam, baš kao i brojni književni blogeri i kritičari, nakon pročitane jedne Vaše knjige, odmah rekla kako ću sigurno čitati sve što napišete u budućnosti. Što mislite u čemu je Vaša tajna uspjeha? Je li to nepretenciozni, ali pametni stil pisanja o međuljudskim odnosima s kojim se svi možemo poistovjetiti,  jednostavno dobar "tajming", nešto treće ili pak kombinacija faktora?

I mene je to što zovete uspjehom iznenadilo. Rekla bih da su u pitanu dvije ključne stvari. Mislim da čitatelji prepoznaju iskrenost, autorsku strast prema temi i ljubav prema vlastitim junacima. Ja pišem bez računice, bez "podilaženja" čitatelju, pa i bez ambicije da se to nekome svidi - i vjerujem da se to u tekstu prepoznaje. Pišem o stvarima u koje vjerujem pa ona valjda i čitatelji u njih povjeruju. Drugo, moje je pismo često neka vrsta bajke za odrasle. Naizgled se radi o nekoj svakodnevnoj situaciji u kojoj se ljudi mogu prepoznati, ali onda se ta situacija malo otme kontroli i postaje dovoljno fiktivna da nalikuje na bajku, a opet ostaje u okvirima mogućeg, iako se u stvarnom životu takve stvari ne događaju. U vremenu u kojem živimo bajke su nam nužno potrebne za preživljavanje.

Kako vidite žensko pismo u Hrvatskoj?

Ja žensko pismo u Hrvatskoj uopće ne vidim. Vidim samo književnost koju katkad pišu muškarci, a katkad žene. Žene u Hrvatskoj pišu sjajnu književnost i ja se svaki put narogušim kad se ta književnost nazove ženskim pismom. 

Marina Vujčić: "U vremenu u kojem živimo bajke su nam nužno potrebne za preživljavanje!" (фото 4)

Imate li svojevrsne uzore ili pak omiljene autore?

Meni je u čitanju najljepše to što stalno otkrivam nove sjajne pisce i što znam da je taj izvor nepresušan. Ne mogu reći da imam uzore, ali mogu reći da svako malo postajem nečija obožavateljica. Kad čitam Thomasa Bernharda ili Daniela Kehlmana, poželim pisati kao oni, kad čitam Amelie Nothomb, Bohumila Hrabala, Hertu Müller ili Alessandra Baricca, dođe mi da objesim pero o klin jer mi se učini da nakon tako dobre književnosti nema smisla više ništa pokušavati. A opet, uz takve knjige, uz koje se osjetiš maleno i ništavno, uvijek izvučeš onu istu lekciju: da književnost ima smisla, da je jezik alat za čaroliju u kojoj se možeš beskrajno okušavati na svoj jedinstven način.

Možete li našim čitateljima preporučiti nekoliko knjiga za koje smatrate da svatko treba pročitati? 

Sad bi ovaj intervju, da počnem nabrajati, mogao poprimiti dimenzije omanjeg romana. Vjerujem da svima u život, na ovaj ili onaj način, dolaze knjige koje moramo pročitati, a već mi se događalo da knjiga koju nekome preporučim kod te osobe ne izazove isto oduševljenje pa ne bih nikome nametala svoje favorite. Ali, evo, mogu spomenuti knjige koje su me ovih dana oborile s nogu: "Vezivanja" Emmanuelle Pagano, "Spori odron" Mihaele Gašpar, "Čitav jedan život" Roberta Seethalera, čiji mi je "Trafikant" sljedeći na redu.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

  • Fotografija:
    Senja Vild
Učitaj još