Traži

Marko Dugonjić je mladi redatelj iz Gunje čije vrijeme tek dolazi

Intervju s ambicioznim i talentiranim filmašem

Marko Dugonjić je mladi redatelj iz Gunje čije vrijeme tek dolazi

Tekst: Latica Martinis Filković

"U jednom trenutku, taman dok sam bio maturant, ostao sam sâm u Gunji. Mrzio sam je i htio sam pod svaku cijenu pobjeći iz nje. Samo sam gledao filmove i čitao literaturu. To je bilo dobro gorivo za upis na ADU. Idealizirao sam sve to..."

Odmah na početku ću vam reći kako bi bilo dobro da upamtite ime Marka Dugonjića jer ćete o ovom mladom, talentiranom i vrlo ambicioznom redatelju još puno slušati. Naime, za oko nam je zapeo na posljednjem izdanju Zagreb Film Festivala gdje se u programu Kockice predstavio s kratkometražnim filmom "Albaharijeva 19" (koji biste svakako trebali pogledati). Čini se da nije samo nas zaintrigirao s obzirom na to da su i publika i kritika film prepoznali i jednoglasno proglasili jako dobrim. No, ako se vratimo malo unatrag, to nije sve što smo mogli dosad pogledati od Dugonjića jer je njegov (službeno prvi) film "Malo više kiše" dobio vrijedno priznanje, proglašen je najboljim kratkim filmom na Pulskom filmskom festivalu.

Iako je još uvijek student režije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu i najveća želja mu je diplomirati ove godine, sve ono što je dosad radio, napravio i osvijestio kod sebe upućuje na to da je jako dobro odabrao svoj poziv i da njegovo vrijeme tek dolazi. Tim povodom mi smo željeli doznati baš sve o 25-godišnjem Marku; kada je uopće odlučio da je režija ono čime se želi baviti, što ga je motiviralo, kako je zapravo izgledao njegov "bijeg iz male sredine", rodne Gunje, kako mu je na fakultetu i što mu je on zapravo donio u profesionalnom smislu, kako su mu protekli dosadašnji projekti, što sve planira i koje si je ciljeve postavio te što voli, ne voli i cijeni u filmskom svijetu te s kim bi sve volio surađivati… Što nam je sve otkrio, pročitajte u nastavku! 

 

Studiraš režiju na ADU, kako si se i u kojem točno trenutku odlučio da će to biti tvoj poziv… s obzirom na to da je riječ o vrlo specifičnom i konkretnom zanimanju, što te navelo, inspiriralo da odeš u tom smjeru?

Imao sam priliku početi se baviti s filmom vrlo rano, već kao klinac dok sam išao u osnovnu školu, u kojoj se još uvijek nalazi filmski klub Studio kreativnih ideja Gunja. Mislim da je se taj moment spoznaje dogodio nekad u mom sedmom razredu na snimanju prvog igranog filma našeg kluba. Film se zvao "Josipova molitva", socijalne je tematike, a prati osmaša Josipa koji želi ići na mali maturalac, no njegova obitelj mu to ne može priuštiti, jer su u nepovoljnom financijskom položaju.  Sjećam se da mi je tada Marina Jurišić, koja uskoro treba diplomirati produkciju, objašnjavala što je to rampa. Ona i ja smo to kao korežirali i pisali prema jednoj kratkoj priči. Završili smo sa snimanjem filma u mojoj kući u Gunji, koja je igrala Josipovu, i tada je naš mentor, sada umirovljeni nastavnik hrvatskog jezika, vrsni pedagog i jednostavno nezamjenjiva ličnost Josip Krunić rekao: "Marko, ti ćeš biti redatelj". 

Primjer proročanstva koje se samo ispunjava (smijeh). Tada su već iz našeg kluba Ivan Kelava i Daniel Pejić bili na ADU, na produkciji i montaži. U Gunji si imao dva izbora: ili igrati nogomet, što mi nikad i nikako nije išlo ili ići u SKIG. Imam vrlo lijepa sjećanja na drage ljude koje znam iz tih dana sa svih strana Hrvatske, a sad su tu negdje oko mene u svijetu filma; dječje filmske revije u Čakovcu, filmske revije u Karlovcu, Škole medijske kulture, LiDraNa... I tako sam se kroz srednju školu nastavio aktivno baviti filmom s ciljem da upišem režiju. Takav je sličan put imalo nas desetak iz kluba koji studiraju i/ili su završili Akademiju. 

Marko Dugonjić je mladi redatelj iz Gunje čije vrijeme tek dolazi (фото 1)

Kad usporediš sve ono što si o režiji i filmskoj industriji mislio onda u odnosu na ono što je sada dok studiraš, susrećeš se s ljudima iz branše, radiš u tome svemu i osjetio si to sve skupa… je li to ono čemu si se nadao, priželjkivao, je li puno teže ili lakše, jesi se u nečemu razočarao ili oduševio u cijelom tom procesu?

U jednom trenutku, taman dok sam bio maturant, ostao sam sâm u Gunji. Mrzio sam je i htio sam pod svaku cijenu pobjeći iz nje. Samo sam gledao filmove i čitao literaturu. To je bilo dobro gorivo za upis na ADU. Idealizirao sam sve to. Te godine bio sam jedini koji ju je upisao poslije srednje, svi ostali su ili završili neki faks prije ili su odustali od njega. Recimo, Tomislav Šoban je 11 godina stariji od mene. Sviđalo mi se kako smo funkcionirali kao koherentna grupa, nije bilo nekog skrivenog igranja ili kompeticije. Mnogo sam učio od kolega s godine o režiji. Skoro pa podjednako kao i od profesora. I onda shvatiš, aha, ok, studiram režiju, što sad s tim? Što mi je dalje cilj? Gdje rade svi ti ljudi koji završe režiju? Zašto nitko ne priča o tome? Može li se živjeti od režiranja i kako? Shvatiš da je rješenje i odgovor u tebi. Baš kao i kod režije, odluka je na kraju samo tvoja. Može se (smijeh). Otvori oči, gledaj!, otvori uši, slušaj!, osjeti život, smij se, plači, udahni, proživi, zapiši, pročitaj, smisli, ispričaj, budi ti ti. Ovo zadnje zvuči kao floskula, ali je jedina istina i to sam tek nedavno shvatio.

Kada ne režiraš i to nosi svakodnevno bavljenje samim sobom i analizom svijeta oko sebe, gledanjem filmova i analiziranjem, moraš uvijek biti svjež i aktivan i povezan sa svojim emocijama i onim što te intrigira iznutra i tjera na stvaranje Moraš se naučiti znati centrirati, jer si centar odašiljanja i sabiranja informacija dok pišeš scenarij, na setu kad režiraš, u montaži. I imati jasnu viziju. Inače može biti i iznimno psihički iscrpljujuće. Velika očekivanja. Velike količine anksioznosti. Male ambicije. Depresija. Dobra priprema. Razočarenje u angažiranost kolega na projektu. Loša priprema. Depresija. Treba naći svoj osobni balans i mogućnosti unutar kojih trebaš umijeti manevrirati. Shvatiti kao proces učenja i vježbe. Svi ionako rade za besplatno i/ili se uče. Treba se potrefiti tisuću segmenata i zaživiti sinergija da film na kraju bude uspješan.

Nudi li ADU sve potrebno za izobrazbu jednog redatelja, ima li prostora za poboljšanje, kakav je sistem i koncept… više teorije ili praktičnog rada, što nedostaje, a što ti je posebno drago?

Koliko sam načuo planira se revidiranje nastavnog programa, što me veseli, jer sve je tu negdje bilo prisutno, ali nije sjedalo do kraja onako fino i uglađeno. Sad mi se izdaleka čini kao da je netko s laganom shizofrenijom slagao program po kojemu sam ja studirao. Sigurno da nedostaje više novca za nastavnu produkciju. I prostora. I opreme. TV studio je recimo premali. Nadam se da će u skorijoj budućnosti zaživjeti plan izgradnje nove Akademije u dvorištu Frankopanske 22 i Dalmatinske 13.  Mislim da se uvijek može raditi na unutarodsječnoj suradnji da bude više bliskija. Dogodila se i smjena profesora, što donosi novu energiju i nove svjetonazore. Mislim da bi se nastava mogla podijeliti unutar semestra na dva dijela, odnosno turnusa, prvi teorijski, a kad završe teorijska predavanja onda praktični, umjetnički odnosno izvedbeni.

Marko Dugonjić je mladi redatelj iz Gunje čije vrijeme tek dolazi (фото 2)

Bilo bi vrijedno uvesti praksu na profesionalnim filmovima ili serijama ili televiziji, proći asistentska zanimanja. Inače je preddiplomski studij koncipiran po semestru od tri glavna umjetnička predmeta televizijske režije, filmske režije i filmskog pisma (scenaristika je "podstudij") i za gotovo svaki od režijskih predmeta je drugi profesor mentor i naravno, svih ostalih teorijskih, povijesnih, kulturoloških i izbornih predmeta. Treću godinu završavaš kratkim igranim filmom, kratkim dokumentarnim filmom i TV dramom. Na diplomskom se možeš usmjeriti na studij režije igranog filma ili studij režije dokumentarnog filma. Na diplomskom na igranom je na prvoj godini po jedan kratki film za svaki semestar, na drugoj samo diplomski, a tijekom te dvije godine raspisuješ scenarij za dugometražni igrani film i odabireš izborne predmete.

Na čemu si sve dosad radio, autorski ili kao suradnik… na što si najviše ponosan da bi recimo izdvojio?

Asistirao sam kolegama, radio sam nekoliko namjenskih dokumentarnih filmova, vodio sam pet godina filmske radionice u sklopu Vukovar film festivala i još uvijek vodim radionicu igranog filma na Ljetnoj školi filma u Gunji, koja je nastala kao nostalgična reakcija nas starijih članova SKIG-a koji su studirali na ADU i Fakultetu političkih znanosti, jer je nepisano pravilo oduvijek da stariji članovi podučavaju mlađe, a često je i obratno. To je zbilja posebna priča i atmosfera. Dolaze klinci, filmski entuzijasti iz cijele Hrvatske, Zagreba, Karlovca, Rijeke, Slavonskog Broda da bi proveli filmski tjedan usred ljeta i snimali film.

Ponosan sam na film "Bez" koji je nastao u produkciji Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu koji mi je označio izlazak iz komfort zone, gdje radim film sa svojih nekoliko kolega s ADU ili iz Gunje, gdje sam bio u situaciji da sam okružen s potpuno nepoznatim, ali jednako tako divnim ljudima, profesionalcima, i dobio dobar uvid u prilike i stanje bosanskohercegovačke kinematografije i scene. Inače, taj film je dio regionalnog projekta pet akademija s prostora bivše Jugoslavije, omnibusa "Naše priče" diplomskog projekta producentice Marine Jurišić, a trebao bi biti gotov do proljeća. Ne znam kako, ni zašto, ali moram priznati da nisam još uvijek imao prilike raditi na nekom dužem projektu na profesionalnom setu, što mislim da bi mi koristilo prije nego što krenem u snimanje diplomskog filma.

Marko Dugonjić je mladi redatelj iz Gunje čije vrijeme tek dolazi (фото 3)

U sklopu posljednjeg izdanja ZFF-a u programu Kockice predstavio si se s kratkim filmom "Albaharijeva 19". Publika je koliko znam, jako dobro reagirala… koja je bila motivacija za taj film, kako je došlo do njega… Sinopsis ide otprilike ovako: Nikola i Marija, najbolji prijatelji i cimeri, uživaju prepričavajući dojmove s ljetovanja dok ih u tome ne prekine iznenadno useljenje novog cimera Zlatka….

Mene je to isto iznenadilo, valjda jer je jedini bio koji nije drama, publika se smijala, što je zapravo velika čast. Strepio sam da nikom neće biti smiješno, jer je najteže nasmijati ljude. "Albaharijevu 19" sam snimao u ljeto 2015. za svoj drugi prijamni na diplomski studij, jer spletom okolnosti nisam upao direktno nakon preddiplomskog, što je u konačnici ispala dobra stvar jer sam se okušao snimiti film bez mentoriranja, mogao sam ponovno doći s "Malo više kiše", no htio sam da film bude samo moj, autentičan i pomalo blesav, koji na pitak način govori o problemu koji me tada mučio, a izgleda i još uvijek, a zasigurno će i narednih godina, a to je problem stanovanja i cimerovanja, potisnute seksualnosti i muško-ženskog prijateljstva. Tako je to kad si dotepenec u Zagrebu. Cijenim talent, trud i vrijeme koje su nesebično dali glumci Adrian Pezdirc, Milica Manojlović i Ivan Ožegović, direktorica fotografije Ema Giunio i montažerka Karla Folnović i montažerka zvuka Magda Mas i hvala Rinu Barbiru koji je posudio kameru za dž(abe). Taj film sam čak sam i producirao, što svakako ne bih preporučio mlađim kolegama redateljima. Nakon što sam prošao prijamni s tim filmom, on se onda skoro dvije godine kiselio nefiniširan u  montaži.     

Tvoj film "Malo više kiše" koji si maloprije spomenuo, prikazan je 2014. u programu Kockice ZFF-a, a proglašen je i najboljim kratkim igranim filmom na Pulskom filmskom festivalu… vrijedno je to priznanje za jednog tako mladog autora, koliko te to sve skupa motiviralo i dalo vjetar u leđa… Znam da se filmovi ne rade radi nagrada, ali je uvijek lijepo kad ona i stigne…?

Retrogradno gledajući meni je snimanje tog filma bilo zapravo terapija i način da se nosim s katastrofalnim gubitkom koje je pogodilo moju Gunju te poplavne 2014. godine. Odlučio sam kroz vizuru djece, njihovo istraživanje i igru prikazati posljedice koje donosi prirodna katastrofa. Užasno čudan osjećaj je snimati 10 metara dalje od svoje kuće koja je prazna i s izbijenim štokovima od prozora i vrata. 2015. je došla ta potvrda s Pulskog filmskog festivala i zapravo jedino što se promijenilo je da sam odlučio snimiti "Albaharijevu 19" nakon njega.

Marko Dugonjić je mladi redatelj iz Gunje čije vrijeme tek dolazi (фото 4)

Meni ta nagrada nije ništa značila, jer sam jednom davno negdje pročitao misao da su nagrade sredstvo kupovine duša i to sam si zaključao u srce, a i možda nisam mogao doživjeti tu radost kad još uvijek nismo znali što će biti s kućom i gdje ćemo živjeti. Mojoj obitelji je to više značilo i bili su histerični, samo sam ih samo blijedo promatrao. Mnogi umjetnici nisu bili prepoznati za svog života pa su im se kasnije dizali spomenici i muzeji, dok je se neke veličalo za života, a danas ništa ne znače. Ne znači da sam dobar redatelj zbog nagrade na nekom festivalu, ali da mi je drago, jeste. Hvala struci što je to prepoznala.    

Koje redatelje/filmaše u HR, ali i inozemne cijeniš i zašto, što te kod njih svih oduševljava u radu?

Sebastian Silva, Pablo Larrain, Alejandro Jodorovsky, David Lynch, Erich Rohmer, Krzysztof Kieslowski, Lucrecia Martel, Ruben Ostlund, Ivona Juka, Hana Jušić, Nevio Marasović, Dalibor Matanić, Rajko Grlić.

Kakve filmove voliš pogledati, koji žanr, koji su ti neki najdraži kojima se uvijek vraćaš?

Volim sve gledati i trudim se gledati filmove iz cijelog svijeta, nove i iz filmske povijesti, iz svih razdoblja. Nisam pobornik Torrenata i downloada. Imam račun na streaming servisu mubi.com, oni stavljaju svaki dan po jedan film koji možeš gledati idućih 30 dana i nude bolje liste od odvratnog imdb-a i sve je prekrasno, želim živjeti u njihovoj naslovnoj stranici. Žao mi je što još uvijek za fandor.com i filmstruck.com jedino u Americi možeš napraviti račun. Obožavam program kina Europa, to mi je kao sigurna kuća i naravno, kina Tuškanac. Obožavam i program Vukovar film festivala i Zagreb film festivala, a i Pula mi je posebno draga. Koristim i HRTi pa gledam ono što imaju uploadano od hrvatskog filma, šteta što nemamo nekakvu online streaming digitalnu arhivu hrvatske kinematografije. Imam i taj Netflix, super mi je "Stranger Things", totalno sam se zakačio.

Weekend, Gummo, Šutka, Savršeni krug, Ritam zločina, Applied Theories of Expanding Minds, Sanjari, Posljednji tango u Parizu, Claireno koljeno, Paris is burning, Onda vidim Tanju, Running with Scisors, Frida, Nasty Baby - volim filmove koji komuniciraju s emotivnim i voljnim centrom više nego s mentalnim, volim i taj osjećaj prljavosti u slici ili stilu pripovijedanja i u duši nakon što ga pogledaš ili one koje prikazuju patnju ljudskog roda, u ljubavnom smislu patnju nakon čega mi bude lakše živjeti.

Marko Dugonjić je mladi redatelj iz Gunje čije vrijeme tek dolazi (фото 5)

Iako si već djelomično dao svoje mišljenje o tome, ali što misliš, hoćeš li se kroz godine poželjeti okušati i u pisanju scenarija ili snimanja… što misliš o ljudima koji istovremeno režiraju, snimaju, pišu scenarije i sve ostalo, može li se to uopće tako i da bude kvalitetno?

Nekako se kod nas gotovo pa i podrazumijeva da ako potpisuješ režiju filma, da si i napisao scenarij za njega ili da si koscenarist, no nije pravilo. Tako je to nekako u europskom autorskom film. Nemam ništa protiv da režiram po tuđem scenariju, ali bi mi se morao baš svidjeti i da kad ga pročitam kažem, ovo kao da sam ja napisao. Mnogi autori ne potpisuju samo režiju i scenarij nego i montažu ili kameru ili glume, sad mi prvo padaju na pamet Xavier Dolan i Woody Allen. Zapravo sam se tek prošle godine upustio u samostalno snimanje i montažu nekih svojih malih projekata. To je dobro! Naročito danas kada je sva ta tehnologija toliko dostupna. Indolentno je ne znati koristiti barem rudimentarno kameru i računalo za montažu. Zapravo je vrlo oslobađajuće za redatelja. To tek sada uviđam. Kao da sam bio impotentan.

S kim bi u budućnosti volio surađivati, od koga misliš da bi mogao puno toga naučiti u Hrvatskoj u smislu filmske industrije?

Ankica Jurić Tilić, Dalibor Matanić, Nevio Marasović, Sonja Tarokić ili Ivan Maloča, Goran Kulenović, volio bih nekada u budućnosti raditi nešto s Jelenom Miholjević i Tihanom Lazović. 

Marko Dugonjić je mladi redatelj iz Gunje čije vrijeme tek dolazi (фото 6)

Koji su ti planovi općenito u smislu režije, vjerujem da imaš nekoliko ideja i projekata koje razvijaš, kad misliš da ćeš uroniti u projekt zvan dugi metar, kakve su uopće mogućnosti za tako nešto u Hrvatskoj osim natječaja za financiranje u HAVC-u?

Trenutno sam na apsolventskoj godini, iako će teta Irena iz referade reći da takvo što po bolonji više ne postoji. Ostao mi je još diplomski film i diplomski rad. Prošle godine je bio taj kaos u HAVC-u, smjena ravnatelja.... što se posljedično odrazilo na pauziranje proizvodnje diplomskih filmova na Akademiji, jer sredstva nisu bila isplaćena. Čujem da su neki dan odobrili, doduše umanjene, budžete mojim klasićima Kristini Vuković i Marku Magdiću, sretno im, a ja ću sad s ovom novom drugom godinom nadam se diplomirati na jesen s filmom koji trebam snimiti. Dovršavam scenarij za dugometražni igrani film u kojem preispitujem ljubavne odnose i odnose "moći" unutar jedne poliamorične veze, ali o realizaciji dugog još ne razmišljam.

U slobodno vrijeme, što radi Marko Dugonjić, gdje ga se može vidjeti…

Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirnih snova, nađe se u svom krevetu preobražen u Marka Dugonjića. Oprosti, to mi je bila prva asocijacija na pitanje. Pohađam tečaj crtanja, a uskoro i slikanja, čemu se jako radujem, kod Hrvoja Majera na ART na TAVANu i tečaj glume kod Simone Dimitrov Palatinuš u studiju Kubus ili ujutro kad trčim na igralištu iza Mimare.    

Marko Dugonjić je mladi redatelj iz Gunje čije vrijeme tek dolazi (фото 7)

Da nisi budući redatelj, što bi bio, u kojem smjeru bi otišao?

Vjerojatno bih bio psiholog, tiha patnja oduvijek. 

Novogodišnje odluke, donosiš li ih i koje su neke od njih, molim te otkrij nam ih?

Donosim ih, ali pola ih zaboravim jutro poslije. Svaki dan je ionako prilika za promjenu. Al’ je ove godine, bogami, popis  podugačak i zapisan. Jedna od njih je da diplomiram i da se trajno (samo)/zaposlim.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

  • Fotografija:
    Senja Vild
Učitaj još