Traži

Mia Biondić: "Želim biti hrvatska Nikita!"

Sasvim osobno...

Mia Biondić: "Želim biti hrvatska Nikita!"
"Ljubav je nešto za što bismo svi trebali biti otvoreni, nosi generalno ono što je suština života, da probamo maksimalno biti bolji što možemo i na tom putu donositi i dobre, ali i loše odluke. Da je sve to racionalno, ljubav ne bi bila tako prekrasna."

Da vam budem odmah iskrena na samom početku, Mia Biondić, inače hrvatska filmska, kazališna i tv glumica nije baš osoba od intervjua, tako barem ona sama tvrdi, a to ste možda već i primijetili. Rijetko se na njih odlučuje, a ukoliko se i odluči mora biti neki uistinu dobar povod. I sve to zbog nekoliko loših i pronevjerenih iskustva iz prošlosti, pa im je iz tog opravdanog razloga u budućnosti općenito odlučila rijetko dati priliku. No, ja sam svoju s njom samoinicijativno realizirala. Long story short, ona je znala što, kako, gdje i na koji način ja radim, a ja sam već dugi niz godina upoznata s Mijinim kazališnim, tv i filmskim opusom koji redovito pratim, pa nagovaranje i međusobno dogovaranje i nije bilo predugo. Pritom, nije imala nikakve specijalne zahtjeve, direktive ili prohtjeve, jednostavno mi je vjerovala, a za suprotno nije niti imala razloga. 

Intervju smo dogovarale preko mjesec dana, što zbog njezinih, što zbog mojih obveza koje su se nagomilale, no nisam ga željela nikako odraditi preko maila čisto da bi ubrzale stvar, nego isključivo kroz razgovor, kroz diskusiju, pozadinu nekih priča, analiziranje i naravno, bez cenzure… Tako je i bilo! Iako Miju na neki način i poznajem otprije, nakon ovog intervjua mogu samo reći i potvrditi da je, osim što je sjajna mlada i ambiciozna glumica, jedna vrlo kompletna, realizirana 30-godišnja dama, koja je uz to sve skupa i vrlo duhovita, otvorena, iskrena, realna, ali i direktna. Kod Mije nema bespotrebnog uljepšavanja, ali je s druge strane i veliki emotivac. Ona je ona glumica koja je oduvijek znala da će biti glumica, a njezina strast u profesiji vidljiva je itekako na sceni, ali i kada samo jednostavno priča o tome 

Mnogi će je se sjetiti u ulozi simpatičnog kostimiranog lika u dječjoj tv emisiji "TV Vrtić", no osim toga, do sada je ostvarila niz filmskih uloga kao što su "Mala noćna muzika", "9. ožujka", "Simon Čudotvorac", "Hitac", "Kratki spojevi", a posljednje je glumila i u znanstveno-fantastičnom filmu "Posljednji bunar" koji je nedavno snimljen, a koji je trenutno u montaži. Bilo je tu i niz uloga u tv serijalima kao što su "Markov trg", "Nedjeljom ujutro, subotom uvečer", "Špica", "Pod sretnom zvijezdom"… No, ono što me ipak nekako najviše veseli jest Mia na kazališnim daskama, ulogama kojih u teatru sada već ima respektabilan broj iza sebe, i to onih kvalitetnih i zapaženih, a dovoljno je samo spomenuti one recentnije kao što su trenutno aktualni "Sherlock Holmes", "Hinkemann", "Priroda i društvo", "Drakula", pa onda i ne tako davno odigrane "This Casting", "Ljevoruka", "Svratište kod Alberta C"…  Iako sam imala planski i dobro pripremljeni set i slijed pitanja za Miju, nerijetko smo u njima odlutale u razgovoru, i dobro da jesmo, a u nastavku ćete doznati i zašto...


Mia, reci nam zašto baš gluma, a ne nešto drugo… Da nisi glumica bila bi?

Gluma je u biti sve. U glumi možeš biti liječnica, jahati konja, letjeti na Mars, bit baka, mama bez da si rodila dijete… Oduvijek sam znala i imala osjećaj da je to to za mene, a što sam starija kužim da je to gluma za mene i da bi se tu još štošta paralelno moglo razviti uz nju, kao dio profesionalne karijere i nadopune. Alternativa mi je recimo onaj posao gdje je bitan kontakt s ljudima i radila bih rado u organizaciji, produkciji jer imam razvijenu neku sposobnost u toj domeni, a možda bih i režirala… Tko zna! U svakom slučaju ostala bih u tom području, kreativnom. Sklona sam tome jako!

 

Kako je uopće biti glumica u Hrvatskoj, ima li perspektive, projekata ili je sve ovisno o kombinaciji talenta, snalažljivosti, projektima, guranju…?
Sve zajedno, plus splet okolnosti i poduzetnički duh. Doživljavam ovaj poziv kao nešto što mora izaći iz tebe. Ta kategorija da tebe netko izabere za nešto jest sastavni dio toga, ali mi nije modus operandi sistema. Smatram da bismo mi kao glumci i kreativci, nisam jedina koja tako razmišljam dapače, morali razmišljati o tome da radimo projekte koji nas osobno interesiraju. Mi smo jako mlada država, a u puno stvari imamo jedan veliki clash, starog i novog sistema, socijale i kapitalizma, živimo i dalje u uvjerenju da ćemo završiti fakultet i zaposliti se, posebice u glumi i kulturi, ali to je oksimoronska situacija Nigdje na svijetu, niti europskim zemljama zvanje glumca nije nešto što je stabilno, niti može biti stabilno. Vani ljudi potpisuju ugovore na par godina, i znaju da možda nakon isteka neće to raditi, pa rade neke druge poslovne. Kod nas je jedino "normalno" da se usidriš negdje i tamo obitavaš. Sad sam primjerice, stalni vanjski suradnik u ZKM-u, to je bio splet okolnosti, ali ne planiram tamo biti cijeli svoj život jer imam jako puno nekih svojih želja i umjetničkih potreba, i mislim da bi to trebao biti put za većinu nas, posebice onih koji sad odrastaju na ovom tržištu. Za mnoge je to možda šok, ali mislim da trebamo promijeniti mindset po tom pitanju. Glumimo Hollywood bez pokrića!

Mia Biondić: "Želim biti hrvatska Nikita!" (фото 1)

Ti si i kazališna i filmska glumica, gledali smo te u puno predstava, tv serija i filmova, kako to, zar nije da se glumci ipak u jednom trenutku odluče za jedno, ili je poželjno da je oboje?
Priroda našeg posla jest da kad se redatelji nekoga "dovežu", onda ga usišu u to, i onda je taj netko na filmu, predstavi kontinuirano dok se ne "izliže". Tržište je jako malo, stvarnih baza podataka nema, nema nas toliko puno, i dobiješ dojam da nemaš baš previše za birati kao glumac. Vani se primjerice ljudi uistinu opredijele, neki se specijaliziraju za kazalište i zna se da neće glumiti u tv serijama ili filmu jer su se specijalizirali samo za to. Imaš u biti ljude koji su samo na filmu i samo u teatru, i to se gotovo nikad ne miješa. Tamo je sustav drugačiji jer su kazalištarci dobro plaćeni, imaju takav timeline da im se ne isplati, niti si žele priuštiti da rade na nečem drugom. Ili moraju dati otkaz u teatru, da bi snimali film ili seriju, kao u Francuskoj primjerice. Ja se osobno nisam za ništa odlučila, ali da mi film nedostaje, nedostaje mi jako i to neka veću rola s više odgovornosti, ozbiljan filmski zadatak. No, gluma u kazalištu i na filmu u biti su dvije potpuno različite stvari, posebice kada je u pitanju disciplina i sposobnosti. Neki recimo puno bolje komuniciraju na filmu, a netko u teatru, a netko umije jedno i drugo, nije isključivo pitanje talenta. Film nekada ljubi nečije lice, a u kazalištu recimo energetski ne može proizvesti niti upola onoga što može na filmu. Problemi su razni...


Traže li glumci uloge sami ili redatelji traže njih?
Ima glumaca koji saznaju da netko snima film i onda ga glumci zovu, preklinju i mole do 6 ujutro za ulogu. Imaš neke ljude, redatelje, čiji su prijatelji glumci pa je sasvim logično da će glumiti u njihovom filmu ili su im to članovi obitelji, pa je logično da ti i oni glume u filmu. Ovisi o situaciji i projektu. Nažalost, samo za reklame i šire produkcije se rade ozbiljne audicije. Ali svaka čast izuzetcima, jer neki ljudi rade prekrasne audicije za filmove i kazalište. Ja se nadam tom tržištu. Naime, neki moji stariji kolege se recimo nikada nisu susreli s audicijom, a neki pak sjajni glumci su bili na nekim audicijama, a nikada nisu prošli, i sve role koje su odigrali su bile splet okolnosti.  Ključno je ne razmišljati o ovom pozivu kao o nečemu što je stabilno 

 

Jedna si od rijetkih osoba koje znam iz svijeta "slavnih" da je ostala normalna, pristupačna, jednostavna, iskrena… Kako si u tome uspjela, gdje si zatomila svu taštinu na koju imaš apsolutno pravo?
Hvala ti. Ja smatram da nemam sad neku karijeru u smislu "što sam ja to do sada sve napravila". Osjećam da će to još dugo vremena biti tako i osjećam da sam na početku, iz moje perspektive. Osjećam se zrelo privatno, ali poslovno po pitanju glume bi bilo dobro da mi postaviš to pitanje za 15 godina. Nisam lažno skromna (smijeh). Mislim da nemam još tog kredita za taštinu. No, da su nam honorari primjerice nenormalno visoki, da radim u Hollywoodu, tipa snimam vani, da sam Zrinka Cvitešić i imam honorare koji tuku do plafona, ne znam, mislim da i novac jako utječe na to sve skupa. Vlastiti primjer; tipa sada recimo, dobijem li neki veći honorar, odmah mi se ne jede tamo gdje inače jedem, nego tamo gdje je finije (smijeh). Za ništa neću staviti ruku u vatru za sebe, u životu ti se svašta dogodi i promijeniš se. Pitaj Boga kakva ću biti za 10 godina (smijeh). I ne bojim se tih nekih promjena, svaka promjena je dobra.

Mia Biondić: "Želim biti hrvatska Nikita!" (фото 2)

Znam da si posljednje, što se tiče filma, radila s redateljem Filipom Filkovićem na njegovom debitantskom kratkom znanstveno-fantastičnom filmu "Posljednji bunar", kako je došlo do suradnje, imala si glavnu žensku ulogu…
Da se vratim na prethodno pitanje gore kako neki ljudi dobivaju uloge i kad im prijatelji režiraju, tako sam i ja dobila ulogu. No, zapravo i nisam. (smijeh) To me i fasciniralo kod Filipa, zna me osobno jako dobro, i zna što i kako radim, no bez obzira na to, on je mene pozvao na audiciju, i mislim si ja tada: Ne kužim frende, ti mene ipak zoveš na audiciju." Bila sam ljuta, htjela sam ga nazvati i reći da neću doći na audiciju… I onda sam si rekla, pa stara evo, dogodilo ti se to što govoriš da bi trebalo biti tako, i sada ti nije po volji. Bez obzira što je meni neki redatelj prijatelj, a kada je riječ o poslu, smatram da trebaš znati stati među ostalih 30 ljudi i pokazati što umiješ, znaš i kako to radiš Zašto? Jer činjenica jest da ako ti super glumiš drvo, a u filmu trebaš glumit kantu, kako da redatelj zna da bi ti bila dobra kanta ako ne dođeš na audiciju i pokažeš to. Ja mislim da je to zdravo razmišljanje i bilo mi je super iskustvo. Trebala sam u sekundi odigrati neku situaciju, bilo je teško, ali sam uspjela. Lijep je osjećaj kad vidiš kod prijatelja da je zadovoljan i da si ga iznenadio s nečim, i mislim da je to pravi put. Jako se veselim svim takvim sličnim izazovima, gdje sam eto dobila ulogu ženskog, djelomično akcijskog junaka, i mislim da ću sada par godina inzistirati nasilno da Filip napiše neki dobar scenarij, jer ne znam koji dugi hrvatski redatelj, osim Filipa, bi radio akciju gdje žena primjerice leti s nunčakama i pištoljima. To mi je recimo jako velika želja: biti hrvatska Nikita (smijeh).


Kako je to pripremati se za uloge? Koji je neki tvoj recimo proces pripremanja?

Za svaki projekt je specifično. Nekad radiš iz odnosa tebe i redatelja, nekad intenzivno s partnerom s kojim igraš, a nekad sve skupa. A onda kad dođe ta predstava ili film, onda to sve moraš zaboraviti i jednostavno to proizvodiš. Svi ti razgovori i znanja su ti negdje ostala u primozgu, ali se više ne smiješ baviti s njima. To ti je kao kad sam bila klinka i radili smo karate u bazenu s utezima. Em ti je voda teška, utezi ti smetaju i onda izađeš iz bazena i skineš ih i ruka ti "leti". Opteretiš se u procesu i onda sve pustiš to i letiš. Jedini način da ideš dalje. Ne možeš se više zamarati. Jedini zadatak ti je biti sad i ovdje. 


A privatno? Stanje uma koje prethodi?
Živim ovo što radim, ali to nije život. Ne spadam u kategoriju ljudi da je to jedino o čemu ja razmišljam i pričam ili jedino to radim. No, kad se bavim s nekom rolom, ona je uvijek tu nekako prisutna, ali nisam od onih fatalnih luđačkih visinskih priprema s kojima se opterećujem. Mislim da je sve u balansu, baviti se s time, ali i ne baviti se s time. Ne želim se preopteretiti, jer kad ti je tijelo najopuštenije dolaze najbolje ideje, i to iz najbanalnijih situacija. Ne želim biti u grču oko lika. A u konačnici je to samo predstava, i samo film, ali su opet bitni i sastavni su dio našeg života, jer primjerice, ja svoj paušal dobivam od poreznih obveznika i moja odgovornost je tu da na toj sceni s maksimalnim uvjerenjem iznesem to za što sam plaćena. No, u nekom trenu mi postaješ bitnija ipak ti ako me nazoveš i kažeš, Mia trebam te…

Mia Biondić: "Želim biti hrvatska Nikita!" (фото 3)

Odnedavno si stalni vanjski suradnik ZKM-a i već u nekoliko predstava pod njihovim okriljem si ostvarila veliki broj zapaženih uspjeha. Prije toga si bila freelance glumica, kako ti je sada biti vezana uz jedno tako renomirano kazalište? Koje su prednosti toga, a koje mane?
Konkretno, sada je mana da proizvodim puno više za puno manje novaca. Nemam vremena raditi projekte koje bih radila kao freelance, čisto zato jer sam prije s 3 ili 4 predstave na mjesečnoj razini izvedbi mogla najnormalnije biti u nekoj ok situaciji, ali bih ovisila o rasporedu. Jedan mjesec imaš 1.000 kn, drugi mjesec 10.000 kn, a na ovaj način uspiješ se ipak skrpati. Pozitivna je stvar da imaš pak ipak vremena, kojih tjedan dana pauzu da radiš nešto za sebe, pročitaš knjigu, a opet dobiješ neku "pinku" s kojom koliko toliko možeš preživjeti. Primanja su takva kakva jesu, svi imamo taj isti problem, ali onda na nekom Eventu moraš izgledati kao "milijun dolara", što je paradoks. Naime, u sljedećem projektu se recimo cinično bavim tom problematikom Svaki odnos i vezanje uz nešto ima prednosti i mane, vidjet ćemo što budućnost nosi, nisam netko tko vjeruje u brak, samim time, ne vidim ništa kao trajno rješenje. 


Jednom davno smo radile intervju i tada si mi rekla da ti je najveća želja naći se u predstavi sa cijenjenom glumicom Anom Karić. Par godina kasnije to se dogodilo u predstavi "Svratište kod Alberta C" u ITD-u.  Ana Karić je nažalost u međuvremenu preminula, a u nekoliko navrata si mi spomenula kako ste se jako povezale na toj predstavi... Kako je bilo raditi s njom, kakva je bila Ana?
Ne kaže se bzvz, pazi što si želiš moglo bi ti se ostvariti. Nisam ja jedina na koju je ona ostavila utjecaj, privatno i umjetnički. S neke strane se osjećam pomalo krivom kad govorim o nekom tko je bio toliko bitan i velik, kao da ja tu tražim ispod nje svoj prostor, to mi je bitno da razjasnim odmah. Ne želim preko poznatih ostavljati svoj trag u stilu: mi smo si bile dobre. Ali ona je jako bitan umjetnički segment u mom životu. Malo sam sad emotivnija jer je nedavno bila godišnjica njezine smrti. Interesantno je to da smo pred kraj zajedničkog procesa puno pričale o smrti i bilo je puno koincidencija i razgovora, procesa koji su bili zanimljivi. Ono što nisam očekivala od jedne glumice takvog kalibra, koja ima tonu rola iza sebe, jest da je imala veliku, ali šarmantnu tremu prije predstava. Bila bi užasno uzbuđena, izmolila bi i par molitvi, imala je neki ritual, znala je često reći: kaj je meni to trebalo, ionako imam puno predstava već iza sebe… Imale smo i obrnuti proces rada, ona je voljela jako dugo sjediti i gledati u tekst i puno radit na njemu, a ja sam netko tko voli ustati odmah od stola. Ja tekst ne učim napamet nego ga pamtim iz odnosa i situacije. Iz sjedeće pozicije me to zarobi, ja sam se jako brzo ustajala, a ona je sjedila s puno bilješki recimo.

Ona je s toliko svog iskustva mogla raditi bilo gdje, a ostala je ipak u ITD-u s mladim ljudima, koji nerijetko nisu znali ni što rade, ali je pružala sva svoja znanja, mogao si se s njom iznivelirati Nisi znao ni koliko ima godina u biti jer način na koji je ona znala poskočiti u predstavi je bio fascinantan. Uvijek bih joj govorila da je kao curica. Imala je super rečenice, a imale smo neki stick. Nismo imale puno godina rada iza sebe, ali ono što smo nas dvije zakopale skupa mi je jako bitno i drago. Ima jedan bitan detalj, ona nije bila neki tip koji kuha, ali silno nam je htjela ispeći kruh, za nas iz ekipe predstave, Vedrana Hleba, Ninu Gojić i mene, i mi smo svi klinci kao trebali doći k njoj. No, nama se svima nešto poremetilo u rasporedu i morali smo otkazati, a ona je bila već naručila cvijeće, izvukla je poseban pribor za jelo, tanjure, naručila i neku hranu, i samo nam je rekla poslije: Deca, odite vrit, nikad mi to nitko nije napravil, ja bum sad bila ljuta! I bila je jako ljuta na nas, ja sam se uspjela djelomično iskupiti, ali mi je žao što smo zeznuli tu večeru jako...


S kim općenito sada najviše nekako voliš surađivati, s kakvim tipom osoba najviše klikneš,  a s kakvim manje? Koje su ti u biti drage dosadašnje suradnje, s kakvim ljudima općenito voliš raditi, a s kakvima ne?
U fazi sam da sam si ih sama izabrala, recimo. Definitivno, umjetničko otkriće mi je redatelj Igor Vuk Torbica, u smislu mladog čovjeka koji prekrasno promišlja o kazalištu i čovjek je došao nenormalno pripremljen u tom projektu. Razgovaramo sada i o sljedećem. Volim kod ljudi vidjeti da je čovjek stvarno radio i to ne pokazuje, i nema potrebu ti dokazivati to, a isto tako paralelno je slobodan jer vjeruje u glumca, jer je to zajednička kreacija, ali je spreman istovremeno odustati od svega toga i krenuti iz temelja i graditi kulu iznova. Jer to nikad nije iznova, nešto se upisalo i ostalo, onda se to nadograđuje zajedno. To nisu velike želje, ne dolaze svi ljudi jednako otvoreni prema glumcima, nije režija samo - smislilo sam rješenje za tu i tu scenu. U posljednje vrijeme sam upoznala jako puno izvanrednih ljudi, primjerice, glumac Rakan Rushaidat mi je potpuno otkriće, gledala sam ja njega prije, ali ne nađeš puno partnera s kojima možeš tako raditi. Onda, glumac Dado Čosić je isto čudo, mlad i genijalan lik, zatim Adrian Pezdirc je super i genijalan mladi glumac. Oni s kojima ne bih voljela raditi, nekako niti ne radim (smijeh).

Mia Biondić: "Želim biti hrvatska Nikita!" (фото 4)

Što glumci, točnije što ti radiš kada si slobodna od posla, ideš li u kazalište i gledaš filmove? (smijeh)
Svašta! Da, gledam filmove, serije i idem u kazalište. Jako volim ići u kazalište. Volim pogledati lošu i dobru predstavu i filmove. Ne znam, nemam baš u posljednje vrijeme slobodnog vremena. Moje slobodno vrijeme je na toaletu (smijeh). Čak i tada, zahvaljujući super telefonima, ni to nije slobodno vrijeme jer me počne mučiti da moram odgovoriti na neke mailove. A kad ga imam pak, onda me lovi nervoza. Izgleda da spadam u kategoriju radoholičara.


Mia, a gdje je u svemu tome ljubav?
Ja na ništa u životu ne gledam kao da je za cijeli život. Bez obzira na moje roditelje koji recimo funkcioniraju u prekrasnoj zajednici koja postavlja kriterije. Svaki dan vidim da oni odvajaju puno od sebe za to, a ja nekako nisam spremana na to. Do sada se nisam uspjela susresti s partnerom koji bi imao maksimalno razumijevanja. Zaljubila sam se prije nekoliko godina ful ozbiljno, pa je završilo tragično. Bilo je tu i jako puno sinkroniciteta, jako puno osuđivanja ljudi koji se time bave, a ne bi se trebali baviti, a ti u svemu tome nekako se pitaš gdje si sada ti sam i pitaš se uživaš li u tome, i zašto nekoga u konačnici zanima uopće to s kim sam i što radim. Ljubav je nešto za što bismo svi trebali biti otvoreni, nosi generalno ono što je suština života, da probamo maksimalno biti bolji što možemo i na tom putu donositi i dobre i loše odluke. Da je sve to racionalno, ljubav ne bi bila tako prekrasna. Čovjek treba tražiti ljubav, ali od nje se ne živi! Bila sam u prekrasnoj vezi prije manje od dvije godine, mislila sam da je jedini prostor nerazumijevanja to što on nije glumac, bio je glazbenik, pa to onda ništa ne znači, nema pravila. Ne znači da se s nekim razumiješ u odnosu bolje ili lošije jer ste u sličnom poslu. Čovjek treba biti sretan u trenutku, ja to pokušavam iz dana u dan, pa ćemo vidjeti. Sad sam sretna trenutno. 


Tko ti je najveća podrška u tom tvom poslu koji nije nimalo jednostavan?
Definitivno moji roditelji, koji se apsolutno toliko u superlativima vesele i uvijek ostanu šokirani na završni rezultat jer na meni ne vide taj proces. U život mi trenutno ulaze ljudi koji su ti podrška jer imate primjerice jednaka umjetnička uvjerenja, s kojma se genijalno razumijem. Podrška su ti u biti ljudi kroz dan kad ti se dogodi da sjediš u kafiću i netko se ustane i kaže: oprosti, gledao sam predstavu i jako mi se sviđa. Nema ljepše stvari od toga, ma kakve nagrade i plaća…


Što si gledala posljednje u kinu što te oduševilo? Kojem filmu se uvijek vraćaš?
"Ustav Republike Hrvatske". Jako sam zadovoljna s njime. "Zvizdan" još nisam pogledala jer sam čekala da prestane ta fama nekako, hoću ga pogledati u miru bez vanjskih utisaka. A recimo film kojem se uvijek nekako vraćam jest "Léon: The Professional". Film je to koji je na mene ostavio veliki trag. Domaćem niti jednom se ne vraćam (smijeh), ne zato jer su loši, jer dosta njih nisam niti pogledala. Velika opaska kino distributerima koji su u tom segmentu zakazali, dakle, mnogi hrvatski filmovi nisu bili u prajm tajmu nego u 3 popodne, mislim tko ide u 3 popodne u kino na projekciju? Rijetko tko zaista… i bude jako kratak period prikazivanja. Podrška hrvatskom filmu u tom segmentu je jako loša, ali je činjenica da u zadnje vrijeme proizvodimo sjajna djela, koja su prepoznata u svijetu i u Europi, a mi ga sami ne podržavamo.


A glazba?
Čula si kako mi zvoni mobitel. (smijeh) James Blake, on me drži već neko vrijeme. I novi album od Selah Sue, volim stare albume od Sie, koji su mi genijalni, Annie Lenox uvijek i zauvijek. 


Koliko je važno odražavati fizički izgled u tvom poslu?
Ja sam veliki higijeničar i esteta. Postoji ta neka mjera kad se ti brineš za sebe i kad pretjeruješ. Imaš točno momente kad vidiš kod ljudi da se dotjeruju zbog drugih, a imaš onih kojima je to jednostavno osobno napeto. Meni je recimo osobno to jako napeto. Ja nikad ne izgledam kao "šlapa", ne jer mi je bed, nego je to dio moje dnevne rutine. Toliko sam poremećena da nekad kad se u nekoj kombinaciji ne osjećam dobro, a već sam izašla van, vratim se doma i preodjenem se (smijeh). No, ja idem pak u drugu krajnost, imam te neke rubne stvari. Mislim da se bavimo s tim poslom gdje moramo paziti na sebe. Ali tanka je granica. Ne kužim one koji podliježu facijalnim kirurškim zahvatima, kao ni one koji su jako zapušteni. Nisu mi jasne te krajnosti. Izmodeliraš si facu da s njom ne možeš ništa raditi, a činjenica je da imaš 40 godina i da nemaš više 25 i da ne možeš glumit djevojku od 25, i što je u tome loše, pa nećeš cijeli život igrati 25-godišnjakinje. Kako te to može umjetnički zadovoljiti, gdje si stala u vremenu? Činjenica je da ovaj posao nije fer prema ženama, ne vrijede ista pravila, nema ženskih rola dovoljno, i nije ovo s feminističkog aspekta, to su sve činjenice. Od ženskih glumica možeš izabrati kakvu god hoćeš, a od muškaraca imaš tek njih 10 na raspolaganju. Ako uopće! Bez pretjerivanja. Nisam opterećena s izgledom i dotjerivanjem, ali ja to volim. Zahvaliti se svom tijelu, vježbati, paziti što jedem jer je hrana lijek, nije samo za prehraniti se, bitno je jako. Tjeram sve ljude oko sebe, bližnje da moraju paziti na to, nevezano uz posao kojim se bave. 


I za kraj, preporuka svim budućim klincima koji namjeravaju upisati poput tebe Akademiju, glumu? Što bi im savjetovala?
Definitivno da završe još jedan fakultet! Sigurno im se ne piše dobro. Da ne razmišljaju samo o tome u koje kazalište će se uglaviti, nego što ih od umjetnosti interesira, da pronalaze kolege na godini s kojima se razumiju i da odsjek ne znači drugi faks, nego samo odsjek, a ta separacija se često događa. Da se glumci separiraju od drugih, i da se odgajaju skupine ljudi koje stvaraju otpor i onda se samo pojedinci zbliže, i mislim da se to mora promijeniti, taj mindset. Da ne znači ako si glumac da kod kuće čitaš literaturu i čekaš da te netko pozove na audiciju, nego si umjetnik koji bi trebao stvarati samoinicijativno. Ne da bi preživio financijski nego umjetnički. Problem nastaje kada razmišljaju da se proizvodi samo po narudžbi. U biti, naći još neke interese i kroz 10 godina raditi i neke druge poslove. Sumnjam u glumačku kreaciju onih koji su spremni godinama gutati loše redatelje i loše uvjete rada. To ne razumijem. Kužim bivše, starije generacije, ali klinci moraju promijeniti taj način razmišljanja. 

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Latica Martinis Filković

  • Fotografija: John Pavlish

Napišite komentar

Učitaj još