Traži

Ovo je godina Zdenke Kovačiček

Naš najdraži intervju ovog mjeseca

Ovo je godina Zdenke Kovačiček
Njezina glazbena priča započinje tamo negdje oko sretne 13. godine života, s 19 se zaljubila u Austrijanca i krenula u svijet, živjeti i raditi glazbu. Srce je vuklo kući, u Zagreb gdje se vratila početkom sedamdesetih, ovaj put da ostane. Započevši solo karijeru podjednako se dobro snalazila u jazz, blues i rock vodama, a improvizacija je bila njezino tajno oružje...

Različite suradnje s hrvatskim glazbenim majstorima, ali i stranim suradnicima, 16 izdanih LP-ja, brojne nagrade (Porin za najbolji ženski vokal, Elle nagrada za životno djelo...) brojna putovanja, aplauzi, intervjui, mnogo puta ispričana glazbena priča... sve to, i još više, dio je bogate biografije i bibliografije Zdenke Kovačiček, moje majke. Sve to dio je scene, a ja sam njezinu pojavu promatrala iza scene. Biti inspiriran njezinom upornošću i energijom bila je čast. Još uvijek jest.

Znate koji je meni najdraži dio njezine karijere? Činjenica da se njezin album "Zdenka Kovačiček" iz 1978. danas prodaje u svijetu kao raritet; sama sam se u to uvjerila u New Yorku, prijateljica Ana na to me podsjetila kada ga je vidjela u Amsterdamu dok se prijatelj Hrvoje s kupljenim primjerkom vratio iz Berlina, a čak je i Karl Lagerfeld zaključio da je s pjesmom "Elektra" dobro zaključiti ovogodišnju reviju u Parizu. Da ne zaboravimo i odličan hrvatski dvojac Nipplepeople, koji je mudrim kopanjem po arhivi osvježio "Frku" iz 1981. i napravio pravi hit ove godine. Ostati aktualan i prepoznatljiv mnogo mlađim generacijama, e to ima svoju dugotrajnu vrijednost. I sve se to dogodilo ove godine, kada Zdenka obilježava 60. godina karijere.

Kada mi je glavna urednica predložila da napravim intervju s majkom, bila sam nesigurna prema toj ideji. Koje pitanje da postavim, otkud da krenem, pa sve znam o njoj, što biste vi pitali majku da vam netko kaže da napravite intervju s njom... No, kako moja urednica i ja, s vremena na vrijeme, pomaknemo kamenčić prema naprijed, pristala sam. Stoga, poštovani čitatelji (kako već pristojno započinju Dnevnici na TV-u) ekskluzivno za vas, našle smo se majka i ja jedne kišne nedjelje u zagrebačkom hotelu Palace i kliznule u razgovor...

Zdenka i Tina

Zanimljivo mi je da smo za naš prvi intervju odabrale hotel Palace koji, po meni, ima taj pariški prizvuk i atmosferu, a o tebi u Parizu se puno pričalo posljednjih tjedana.

Pjesma "Elektra" izašla je na albumu ‘78., a 2017. producent Karla Lagerfelda odabrao ju je kao jednu od glazbenih pozadina za reviju ovog modnog vladara. Danas se u sklopu Chanelovog soundtracka može kupiti u pariškom colettu, prestižnoj dizajnerskoj trgovini. Čini mi se da je to itekako velika stvar. Kako si se osjećala kada si saznala za sve ovo?

Čudesan je to bio osjećaj, a s jedne strane i smiješan jer nisam nikada imala puno veze s modom. Čak su me jednom htjeli izbaciti s jedne hrvatske revije jer nisam bila "dovoljno dobro" odjevena. Privatno nemam nikakvih afiniteta prema glamuru te vrste.

Zdenka Kovačiček

Pariz bi bio tek jedna vijest da i Nipplepeople nisu remiksirali "Frku" koja je izašla na istoimenom albumu ‘84.

Vidiš, zanimljivo je da su obje spomenute pjesme, prije nego što su objavljene na albumima, provele neko vrijeme čekajući snimljene u ladici. "Elektra" je snimljena '76. i u to je vrijeme bila eksperiment. Tek je Donna Summer 1977. hitom "I Feel Love" proslavila elektro-pop, tada novi žanr. Tko zna što bi bilo da su čuli "Elektru", možda bismo mi bili ti. Ali nismo. Autor pjesme Igor Savin je pjesmu stavio u ladicu i tek kada nam je usfalilo pjesama za album ju je ponovno predložio. Ja sam uvijek bila spremna na eksperimente koji nemaju budućnost niti garanciju što će biti dalje. Izgleda da me baš to unutarnje ludilo vodilo u životu, to što mi nije osiguravalo niti veliku zaradu, niti sigurnost niti išta određeno, davalo mi je samo vlastito zadovoljstvo. Neizvjesnost mi je bila adrenalin. Pa, koji pametan čovjek to radi? (smijeh) Nitko.

Pa onaj koji silno uživa u tome što radi?

Čini mi se kao da bi to mogla biti neka vrsta mazohizma. (smijeh)

Zdenka Kovačiček

A kako je publika prihvatila "Frku" u to vrijeme?

U to sam vrijeme bila prijateljica i suradnica s glumicom Slavicom Maras koja je bila vlasnica cafe theater Bagatella (kasnije Off Theater Bagatella), po uzoru na francuska off-kazališta. I baš taj rubni dio me privlačio. Surađivale smo, ja sam tamo glumila, pjevala, sve je bilo otkačeno za to doba. Čitala sam jednu od njezinih knjiga poezije "Konstatacija jedne mačke", što nije to prekrasan naziv? Odabrala sam deset njezinih pjesama koje smo zajedno dale uglazbiti, tako da smo bile producentice albuma koji je ‘84. na kraju izdao Jugoton, a do tada je kao izdavač odbijao svaki moj projekt. Album isprva nije bio prihvaćen. Tekst u kojem se spominje ‘guzica' je bio cenzuriran tako da smo to pretvorili u ‘bluzica' iako nije imalo veze s ničim, a ne spominju se niti ‘pizdarije' već ‘bljezgarije'. Ali sve nas je to dobro zabavljalo. Kome se sviđa - naš je, mislile smo (smijeh), a većini se nije sviđalo. Mislim da je "Frka" bila vrhunac mojih kontroverza.

Zdenka Kovačiček

Može se reći da ste bile ispred vremena?

Naravno, to nas je tada i zanimalo. Danas sam izvan vremena, kada malo procijeniš ovu našu scenu, situaciju, tko sve i što pjeva. Sva sreća da postoje mlade generacije koje danas prepoznaju moju glazbu, koji ju doživljavaju duhovitom jer uloga glazbe na kraju jest da te razveseli, a ne da te ubije u pojam. Bila je tu i pjesma "Volim te ko konja" iz tog doba i "Kobra" koju sam izvela na njemačkom jeziku, na međunarodnom festivalu u Dresdenu. Osvojila je nagradu tada.

Ali eto, čini se da te moraju otkriti prvo van granica da bi te cijenili i kod kuće. Neki su možda zamjerili komercijalizaciju te vijesti.

Meni to ne smeta. Ne mislim da je radi toga ta vijest izgubila na vrijednosti. Karl Lagerfeld je najveći modni genijalac ikada koji i danas aktivno stvara za mladu publiku. Naravno da će ta vijest kod nas izazvati takvu senzaciju. No, vijest je ostala u mom polju glazbe, kojom se i bavim cijeli život.

Vrlo rano si otišla iz roditeljskog doma. Baka Matilda i deda Martin su bili jako zabrinuti kako će to ispasti.

Oni su čupali kosu (smijeh). Biti jedinica sam najbolje osjetila na svojoj koži. Oni su bili skromni ljudi, srednje klase, radnici koji su za mene željeli klasičan obiteljski život koji donosi sigurnost. I naravno krenulo je baš obrnuto, još kao maloljetnu su me morali pratiti na koncerte gdje smo nastupale. Nakon mature sam počela studirati vanjsku trgovinu da njih zadovoljim, ali mislim da bih izgubila pamet da sam to morala završiti. Na kraju sam shvatila da to nema smisla i krenula sam u glazbene vode. Imam srednju glazbenu školu, a danas mi je možda žao što nisam naučila svirati neki instrument, bila sam malo lijena. Ja sam zacrtala svoj put i krenula.

Zdenka Kovačiček

Oduvijek si znala da je scena tvoja sigurna luka?

Već s pet godina sam poželjela biti glumica i krenula sam na satove glume u kazalište. No, onda sam otkrila glazbu. Ona mi je dala tu živu i iskrenu energiju koju zapravo dobivaš direktno od publike kada si na sceni. Daje ti slobodu da gradiš svoju individualnost, svoj temperament i izražaj. Glazbeni odabir je širi nego onaj glumački. Zato sam se valjda i okušala u toliko glazbenih žanrova iako svi oni imaju samo jedno izvorište, a to je blues.

Moram priznati dosta moje generacije, uključujući i mene, smo vrludali s odlukom čime se zapravo želimo baviti u životu. Često smo znali spomenuti u razgovoru kako zavidimo onima s izraženim i neupitnim talentom.

Da, nikada nisam imala dilemu oko toga. Iako, ja sam možda vrludala oko žanrova, ali zapravo sam se razvijala. Kroz traženje sam bivala sve boljom.

Tvoja zrela faza je uključivala mnogo jazza, zatim pop uspjeh "Žene za sva vremena", a i kazalište se vratilo u tvoj život. Mjuzikl o Janis Joplin u kazalištu Komedija je bio veliki hit.

Janis me zapravo kao uzor i inspiracija oduvijek pratila, poistovjećivala sam se s njezinim izgaranjem za glazbom. Samo sam ja voljela život malo više od nje pa se nisam toliko uništavala. Eto, tek prije nekoliko godina, dovoljno zrela, skupila sam hrabrosti da pokrenem projekt "S ljubavlju, Janis". Kucala sam na vrata, tražila dozvole i podršku, i na kraju uspjela realizirati projekt u kojem sam se u potpunosti ostvarila kao prava ‘ja'.

Sve su to bile promjene kroz život. Je li na kraju teško ostati aktualan na toj glazbenoj sceni?

Nisam nikada razmišljala hoću li nešto ostaviti u nasljeđe, hoće li to postati evergreen ili nešto što će ispisati glazbenu povijest. Osjećala sam samo potrebu da se mijenjam. Danas ispada, da se ono što sam radila upisalo u glazbenu povijest.

Koje ti je bilo najljepše doba karijere?

Ruske turneje, dvadeset godina putovanja po Rusiji. Dobro smo se tamo osjećali jer je energija trideset tisuća ljudi koji su dolazili na koncerte bila snažna. U to vrijeme je Rusija bila zatvorena zemlja, a mi smo se osjećali kao misionari. Donijeli smo im glazbu, poklonili smo im nešto što su silno željeli, osjećali smo se kao Rolling Stonesi. I oni su nam to vraćali. Ta interakcija s publikom je uvijek bila važna.

Jesi li ikada posumnjala u samu sebe i ono što radiš?

Naravno, ima trenutaka kada izgubiš samopouzdanje, kada razmišljaš ima li sve smisla. To su ti trenuci kada potrošiš energiju, kada se osjećaš prazno. I prođe neko vrijeme dok se ne pojavi suradnik, prijatelj jer ne možeš sam, i ponudi ti neki novi projekt kao što je bio Marko Tomasović koji mi je ponudio "Ženu za sva vremena". I onda shvatiš, gle, idem raditi nešto novo. I svaki novi projekt je bio kao novi početak.

Je li ti možda žao što se i ja ne bavim glazbom? Često sam odgovarala na pitanje zašto nisam krenula tvojim putem.

Nije mi žao. Glupo bi bilo da si krenula u taj svijet radi mene. To si ti sama trebala osjetiti. Imam osjećaj da si ti pokazivala interes za novinarstvom, s velikom znatiželjom si promatrala svijet oko sebe. Puno si putovala sa mnom i aktivno si sudjelovala u tom svijetu.

Osjećam čak i malu dozu feminizma jer sam učila od tebe koja si dokazala da je sve moguće, biti samohrana majka, uspješno spojiti privatno i poslovno.

Ja tu nikada nisam vidjela problem. Sve je moguće. Čitala sam nedavno neku reportažu o Joni Mitchell koja je dala svoju kćer na posvojenje. Ne mogu to prihvatiti, ona je za mene nula kao čovjek. I sada joj je, naravno, žao.

Iz današnje perspektive, postoji li nešto što bi napravila drugačije?

Sigurno. Ja sam pogotovo samokritična, uvijek razmišljam o tome što sam mogla drugačije. I lako je danas reći što sam onda mogla napraviti, ali to je nemoguće. Vodila sam se instinktom koji je u datom trenutku izgledao kao ispravan vodič. Kombinacija instinkta i prirodnih, kozmičkih ili kako da ih već nazovemo sila bile su put kojim je trebalo baš tada, u tom trenutku, krenuti.

Zdenka i Tina

Kako se danas osjećaš?

Sretno i tužno u isto vrijeme. Šezdeset godina karijere je lijepa brojka, a imam osjećaj da bi još puno toga htjela učiniti. Svašta bi mi još moglo pasti na pamet, ali ponekad se treba znati i zakočiti.


Ljudi se uvijek pitaju otkud ta zarazno živa energija? Mislim da se odgovor nameće sam od sebe jer kad radiš nešto što voliš, zapravo nisi radio niti dana.

Da, slažem se. Ne trebaš crpiti snagu i energiju, one su tu same po sebi. Treba ti samo volja. Možda me i taj uporni horoskopski jarac uvijek tjerao naprijed, strastveno naprijed. Bilo je tu i pozitivnog adrenalina koji je znao biti i štetan. Treba znati granicu. Tek sam sada, ovaj zadnji period, uz ova sva uzbuđenja, spoznala i upoznala samu sebe. Sada u pravom smislu osjećam balans, osjećam se zadovoljno.

Bilo je i teških vremena?

Naravno, da. Ona nikad nisu bila materijalne prirodne već su mi teško padale situacije s kolegama. Znali su me obeshrabrivati, omalovažavati, bilo je tih trenutaka. Ja sam jako voljela suradnje s kolegama, ali izgleda da je njih preuzela opsesija da budu na vrhu. Ma kakav vrh, s njega možeš pasti. Ali, evo čini se da sam na kraju sve uspjela preskočiti, na fer način i još uvijek sam ovdje. Puno stvari te u životu može povrijediti, ali stvari se nekako na kraju poslože same od sebe. Sve u svoje vrijeme.

Znači li to da se povlačiš?

Nikako, ne još. Imam još svašta za pokazati. (smijeh)

 

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Tina Kovačiček

  • Fotografija: Senja Vild

Napišite komentar

Učitaj još