Traži

Upoznajte Hrvaticu koja glumačku karijeru gradi u New Yorku

Intervju s Darijom Karić

Upoznajte Hrvaticu koja glumačku karijeru gradi u New Yorku
Daria Karić je prva Hrvatica koja je magistrirala na prestižnoj glumačkoj akademiji "The Actors Studio Drama School", a s njom smo razgovarali o tome kako je do toga došlo, ali i koji su joj planovi za budućnost...

Mnogo ljudi, barem u nekom trenutku njihovog života, razmišlja o tome da bude glumac ili glumica i živi glamurozni život u kojem mu se svaki dan pruža prilika da bude netko drugi. No, samo rijetki glumu osjete kao poziv, a još rjeđi od tog svog poziva uspijevaju živjeti, pogotovo ako govorimo o ambicijama koje prelaze hrvatsko tržište. Jedna od takvih pozitivnih priča je i ona Darije Karić, mlade Osječanke s adresom u New Yorku. Može se pohvaliti prestižnom diplomom  prestižne glumačke akademije "The Actors Studio Drama School" na Pace Universityju koju su osnovali oskarovci Ellen Burstyn, Harvey Keitel i Al Pacino, dok su joj gostujući predavači bili velikani poput Viole Davis i Bradleyja Coopera. Razgovarali smo s njom o cijelom tom iskustvu, životu u "gradu koji nikad ne spava", ali i projektima na kojima trenutno radi.

Kako je tekao tvoj razvojni put, kako si uopće završila u području glume? Je li to oduvijek bio tvoj poziv?

Ljubav prema glumi i pričanjem priča je oduvijek bila u meni. Odnosno za mene je gluma - ljubav i želja za razumijevanjem ljudske psihe, duše i duha. Gluma mi pomaže otkriti, razumjeti i prihvatiti sebe, svoje postupke, ali i postupke, namjere i želje drugih ljudi… Gluma je zrcalo prirodi kako kaže Shakespeare. A cijeli svijet je samo velika pozornica na kojoj se događaju projekcije svjesnosti. Kazalište, film i pisanje su mediji kroz koje se volim izražavati, i spajati s ljudima i kreirati. Za mene je to jako intiman doživljaj. Htjela sam naučiti Method acting jer osjećam da kroz takvu tehniku glume i takav izričaj najviše mogu naučiti i spoznati o ljudskoj psihi i duši. Ta metoda je duboka, iskrena, sistematična, sigurna, a opet iznenađujuća.

Profesor Boro Stjepanović nam je na satu glume, uvijek spominjao ovu izreku "Sve što je ljudsko, nije mi strano".Gluma je za mene najbliži, najprirodniji, najuzbudljiviji, najdublji i najiskreniji način prenošenja poruke ljubavi, nade, mašte i smisla postojanja koristeći medije kao što su kazalište, film, tv i buduće, još nepostojeće, medije (smijeh). To je moj način povezivanja i pomaganja ljudima.

Upoznajte Hrvaticu koja glumačku karijeru gradi u New Yorku (фото 1)

Oduvijek me fasciniralo kazalište i film. Ali sam se bojala stati na pozornicu i izgovarati "istinu" koju lik osjeća u drami. To je za mene bilo previše ogoljeno, stvarno, istinito i važno. Takav teret nisam mogla nositi sama. Nisam bila zrela niti sigurna u svoje mogućnosti za takvu glumu. Zato sam išla zaobilaznim putem, prvo učeći plesne tehnike 10 godina (u Plesnom Centru Tala i Pinokio klubu) te učeći solo pjevanje na Rock Akademiji. Svaki put bih nakon jednog semestra imala priliku izaći na pozornicu i osjetiti val energije koja bi me zapljusnula dok bih nastupala, a i poslije bih iznova, u mislima, proživljavala doživljeno.

Osjećaj koji se budio u meni mi je ukazivao da je pozornica jedino mjesto gdje se osjećam potpuno slobodno, sretno i svjesna sam svog poziva i cilja. Kao da svaka stanica u meni napokon radi ono za što je stvorena da radi. Takav osjećaj sam doživjela ponovno na prijemnom na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Odvažila sam se otići na prijemni i zahvalna sam profesorima u Osijeku što su u meni vidjeli talent i želju.

Možeš li nam reći nešto više o svom školovanju, kako si stigla od Osijeka do New Yorka? Je li se radilo o sreći ili pomnom planiranju?

Već na drugoj godini studiranja glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiju u Osijeku počela sam razmišljati o odlasku na Master u New York City. Željela sam naučiti Method acting od najboljih. Najbolja škola na kojoj se to može naučiti je "The Actors Studio Drama School" koju su osnovali predsjednici Actors Studija, oskarovci Ellen Burstyn, Harvey Keitel i Al Pacino.

U Hrvatskoj mi se činilo da nakon završene akademije glumci ne rade dovoljno na sebi. Nema mnogo radionica, audicija, prilika… Bojala sam se da ću se opustiti, da će mi postati dovoljno ugodno i opušteno, da ću zbog nedovoljnog stimulansa okoline prestati ulagati u sebe. Zato sam htjela novi izazov, uzbuđenje, znanje, poznanstva, iskustva… Poslala sam sve potrebne dokumente, položeni TOEFL ispit kojim se određuje razina engleskog jezika, motivacijsko pismo, reference i audiciju. Spremala sam audiciju nekih dva mjeseca. Naučila sam četiri monologa na engleskom jeziku i svaki dan ih "žvakala" kako bi mi postali što prirodniji način izričaja, izgovaranja namjera, emocija… Prepreka je kad jezik nije materinji jer vibracije stranog jezika ne dotiču dubine koje se kriju u nama.

Upoznajte Hrvaticu koja glumačku karijeru gradi u New Yorku (фото 2)

Zato mi je bilo jako bitno da mi engleski postane što bliži kao jezik kojem ću izraziti namjere i emocije i prirodniji. Dok smo radili lutke u prostorijama Umjetničke akademije, gdje se čuju bušilice i radio, ja sam često znala mumljati monologe jer tada ne bih ometala nikoga jer me nitko ne bi čuo. Također su mi kolege s klase pomogli snimiti audiciju, montirati ju, uploadati i poslati. Dan kad sam dobila mail, bila sam u kinu s kolegama s UAOS-a.

Znala sam da mail mora stići tih dana i stalno sam provjeravala inbox. Usred filma mi je zavibrirao mobitel. Morala sam iste sekunde pogledati tko mi piše. (Iako ne volim kad netko gleda na mobitel usred filma ili predstave!) Mail od Pace Universityja, The Actors Studio Drama School! U mailu je pisalo: "We are happy to inform you that the judges decided to offer you a place at the ASDS". Vrisnula sam od sreće! Zar je moguće da oni žele da ja budem dio njihovog programa, njihove klase?! Ja? Netko nebitan iz male Hrvatske?

U meni se javila sumnja da su oni sigurno pogriješili i zabunom mi poslali mail. Iste sekunde sam koordinatorici poslala mail s upitom jesu li oni sigurni da su poslali mail točnoj osobi, da se nisu možda zabunili. Ona mi je odmah odgovorila "Yes, of course they are sure. You are accepted." Izašli smo iz kina, više se nisam mogla skoncentrirati na radnju filma. Srce mi je lupalo sto na sat, u glavi su mi prštale slike NYC-a, pozornice, žutog taksija, ljudi, obitelji, prijatelja… Otišli smo proslaviti upad na akademiju u obližnji kafić. 

Prva si Hrvatica s diplomom "The Actors Studio Drama Schoola". Koliko je proces dobivanja diplome bio težak i o čemu je ovisio prijem?

Mislim da činjenica da sam ja jedina glumica s ovog prostora Europe koja se usudila otići magistrirati na "The Actors Studio Drama School" i riskirati uloženo vrijeme i novac ima najviše veze sa situacijom u kojem se nalaze zemlje bivše Juge i novcem kojeg nemamo. Toliko je talentiranih ljudi, željnih znanja i novih izazova, ali nisu imali tu ‘sreću’ da se rode u obitelji koja je dovoljno "neobična", otvorena i požrtvovna i koja je stala uz mene. Digli su kredite i prodali stan kako bih ja uspjela završiti studij i ostati u Americi. Naravno da sam morala imati visoku razinu znanja engleskog jezika (opet i ovdje zaslugu imaju roditelji koji su stalno ulagali u moje obrazovanje), talent, reference, motivacijsko pismo, ocjene… U Americi se gleda cijeli paket i svi dosadašnji uspjesi i u sportu i u školi. Sve to govori o čovjekovom karakteru, radnim navikama, motivaciji, talentu, upornosti…

Upoznajte Hrvaticu koja glumačku karijeru gradi u New Yorku (фото 3)

Kao i s ostalim stvarima u životu, početak je najteži. Bilo teško skupiti novac i odvažiti se na tako skup korak u nepoznato. No, budući da moji velikodušni roditelji, obitelj i prijatelji vjeruju u moje radne navike, motivaciju i talent, skupili smo novac i ja sam se našla u NYC-u na Actors Studio Drama School. Studij je trajao tri godine i nismo znali kako ćemo platiti sljedeće dvije godine. Ali, kako to biva u životu, kad se usudiš riskirati, Svemir te nagradi! (smijeh) Kako kaže i Paulo Coelho "Ako nešto dovoljno jako želiš, cijeli Svemir se uroti da ti pomogne da to ostvariš".

U Americi se rad, trud i talent cijene i kao jedna od najboljih studenata na klasi na kraju prve godine, profesori su me predložili odboru koji dodjeljuje stipendije. Dobila sam dvije stipendije. Presidental Scholarship i Shubert Foundation Scholarship. Fondacija obitelji Shubert je vlasnik najvećih kazališnih kuća na Broadwayu i biti njihova stipendistica je čast. Osim što mi je pomogla financijski, to je za mene bilo više motivacijsko priznanje od strane profesora i škole da vjeruju u mene, moj trud, rad i talent. 

Po čemu pamtiš prve dane SAD-a? Je li te škola iznenadila ili je bila točno ono što si očekivala?

Kad sam tek došla u New York sve mi je bilo zanimljivo, uzbudljivo i novo. Nisam osjećala nikakav strah samo sreću, zahvalnost i uzbuđenje. Bila sam i jako skoncentrirana na uspjeh i upijanje znanja… Sjećam se da sam se ujutro budila kao da sam opet prvašić koji osjeća da tek sad napokon kreće u školu u koju zapravo želi ići. Rano bih lijegala u krevet jer sam zbog novih doživljaja bila preiscrpljena za izlaske i tulume. Gledala sam puno predstava te godine. Znam da me zvuk hitne ili vatrogasnih kola znao uznemiriti, ali nakon nekoliko tjedana sam se navikla i sada više niti ne primjećujem sirene kad odzvanjaju ulicama.

Upoznajte Hrvaticu koja glumačku karijeru gradi u New Yorku (фото 4)

Sve je bilo novo i ludo. Zvukovi, jezici, mirisi, ljudi svih boja, stilova, tradicija… Organizirani cirkus. Nisam znala što točno očekivati od škole, ali sam jednostavno znala da tamo moram biti. Ne znam jeste li ikad imali taj osjećaj da morate baš tu gdje jeste i da se sve odvija kako treba. Prvi dan škole smo imali uvod gdje su nam držali govor James Lipton i Ellen Burstyn i od uzbuđenja i preplavljena emocijama i onda me obuzeo mir i zahvalnost kao da sam čula nekoga da mi govori da sam na pravom mjestu.

Možeš li uopće povući paralelu između glumačkog obrazovanja koje si dobila tamo i onog kojeg si stekla u Hrvatskoj?

Na UAOS-u sam mnogo naučila kako slušati nekoga izvan sebe- biti brza, efikasna i pouzdana glumica, slušati i izvesti. Na "Actors Studio Drama School" su nas osvještavali kako ponovno osluškivati svoje unutarnje ja, koje smo kroz svih ovih godina školovanja i odgoja potisnuli. To osvještavanje i tehnika se zove Method acting. Method acting je glumačka tehnika koja pomaže glumcu doći do podsvjesnog dijela uma u kojem se krije kreativnost. Kreativna igra se postiže koristeći "afektivno sjećanje", supstituciju ili osjetilni objekt/predmet… Uz te tehnike oslobađa se glumčeva mašta i to postaje temelj da se svaki put iznova i ponovno proživi istinitost scene i igre. Još jedna velika razlika je između odnosa profesora i studenata. U Americi ono što profesor zahtjeva od studenata, mora sam prvo pokazati i biti primjer

Ako se od studenata zahtjeva da su otvoreni, pristupačni, ranjivi, topli, a isto u isto vrijeme i profesionalni, isto takvo ponašanje se očekuje i od profesora. Svakom je profesoru stalo da mu/joj vjeruješ kao ljudskom biću, kolegi i prijatelju jer ćete se, možda već sutra, sresti kao kolege na istim daskama koje život znače ili ispred kamere na snimanju. Profesori se ne boje biti ogoljeni, iskreni, ranjivi i otvoreni. Nedostatak je što u Americi sve ide po proceduri pa moraš rezervirati učionicu tjedan dana ranije kako bi bila slobodna, a na UAOS uvijek nađeš neku praznu prostoriju u kojoj možeš vježbati i stvarati.

Kroz studij si radila s brojim poznatim imenima, je li netko na tebe ostavio poseban dojam tijekom ili van predavanja?

Svatko od tih ljudi je podijelio/la savjete i osobne priče s nama koje su ostavile dojam na mene. Možda najviše dvije priče. Viola Davis je snažna i duhovita. Njezino najistaknutije sjećanje iz djetinjstva koje me se jako dojmilo i koje je na nju ostavilo neizbrisiv trag je igranje sa svojom sestrom u sobi bez grijanja i namještaja s miševima u cijevima. Igra se zvala "Čajanka". Pretvarale su se da su bogate bjelkinje koje su odrasle u aristokratskoj obitelji i došle su jedna drugoj na čaj, iako im se u rukama nije nalazilo ništa. Njena mašta ju je izvukla iz tih teških situacija, iz tih trenutaka postojanja. Otvorila joj je novi svijet kreacije. Zbog te mogućnosti maštanja, stvaranja i sanjanja ju je i privukla gluma. Ta priča me dirnula jer je njoj bilo mnogo teže na putu nego meni i samo me podsjetila koliko čovjek može biti snažan i motiviran da ostvari što je došao ostvariti.

Upoznajte Hrvaticu koja glumačku karijeru gradi u New Yorku (фото 5)

Drugu priču koja me osvijestila i pokazala mi koliko su mi uvjerenja ograničena nam je ispričala Ellen Burstyn prije nekoliko mjeseci, kad nam je ponovno došla održati Master Class. U kutiju smo svi napisali pitanja koja smo joj htjeli postaviti i na koje je na kraju classa odgovarala. Netko je postavio pitanje o ženama u filmskoj industriji i kako balansirati život. Mora li se čovjek nečega odreći? Ellen je zastala i odlučila ispričati priču s filmskog seta gdje je snimala scenu sa Sharon Stone u kojoj joj je glumila majku. Dan prije je razgovarala sa Sharon o njenom odnosu s njenom pravom majkom. Sharon joj se povjerila kako nije imala najbolji odnos s majkom. Dugo su pričale o kompliciranom odnosu, želji za dokazivanjem, odobrenjem, odnosu s muškarcima, ljubavi, karijeri, o sumnji, o krivnji…

Ellen je sutradan došla na set, trebale su snimiti vrlo emotivnu scenu između majke i kćeri. Obje su stale ispred kamere, redatelj je rekao "Action", Ellen je pogledala Sharon u oči, primila ju je za ruku i rekla joj rečenicu koja nije postojala u scenariju “You can have it ALL.” (Možeš imati SVE.). Tad je Sharon počela plakati, Ellen je nastavila scenu kako piše u scenariju. Sharon je bila potpuno prisutna, svjesna, otvorena, emotivna i zahvalna Ellen. Taj "take" scene je poslije uvršten u film. Mislim da je to najvažnija rečenica koju mi je Ellen proslijedila. Mnogi imaju uvjerenje da ne mogu imati sve, ali možemo imati sve što poželimo. I obitelj i karijeru i prijatelje i SVE! Mi smo kreatori vlastite stvarnosti. Samo si to moramo dopustiti.

Na čemu trenutno radiš?

Trenutno radim dramu "Ujak Vanja" A.P.Čehova s oskarovkom Estelle Parsons. Ona po prvi puta režira Čehova, u 89-oj godini! Odvažna je, britka na jeziku i humoristična. Ja sam alternacija glumici u ulozi Sonje. Biti u Actors Studiju, na istim daskama na kojim su glumili Marlon Brando, Marilyn Monroe, Al Pacino, Paul Newman, Dustin Hoffman, za mene je velika čast i nadahnuće.

Upoznajte Hrvaticu koja glumačku karijeru gradi u New Yorku (фото 6)

Kakvi su ti dugoročni planovi, želiš li ostati u SAD-u ili je povratak u Europa također opcija?

Želim stvarati, pričati priče i prenositi poruke ljubavi, nade i životnih nedaća i pustolovina. Gdje će se to odvijati mi je potpuno nebitno. Ako je projekt zanimljiv, poučan i nadahnjujuć, doći ću i u Hrvatsku, Bosnu, Japan, Indiju, Ameriku… Samo želim biti korisna, djelotvorna i na usluzi stvaranja projekata. Biti toliko otvoren, bez plana i rasporeda za novo poglavlje u mom životu me i uzbuđuje i plaši. Ali zar nije poanta života da te iznenađuje? Osjećam se spremno za sve što mi život nudi.

Što misliš o stanju u Hrvatskoj kad su u pitanju filmovi i kazalište?

Mislim da se uvijek može kad se hoće. Kad je ‘najgora’ situacija u svijetu (ili Hrvatskoj, ne bitno gdje) tada su umjetnici najglasniji. I Ellen nam je rekla da je ovo razdoblje koje nam sad slijedi jedno od najplodnijih za biti umjetnik. Umjetnici ne vole nepravdu, mržnju, netoleranciju, pohlepu. Oni žive ljubav i kroz svoju umjetnost podsjećaju druge na nju. Oni bude ljude, otvaraju oči, um i srca, postavljaju pitanja, šire slobodu i ljubav, žele i pozivaju na promjene. Ako se sada možda čini da je zatišje u produkciji hrvatskih filmova i  kazališnih komada, samo čekam buđenje mladih (i starijih) umjetnika.

Novac nije toliko potreban ako se nešto mora predstaviti, izgovoriti, prenijeti. Nađe se način. Ne brinem se za umjetnike u Hrvatskoj, niti bilo gdje u svijetu. Oni će se oglasiti kad treba. Ja ne mogu dugo šutjeti i biti mirna. Mislim da je tako i s ostalim umjetnicima. Riskirat će vlastiti komfor za "istinu, pravdu i ljubav". Teški idealizam, ali ja u to vjerujem cijelim svojim bićem i ne bojim se to reći. (smijeh)

Upoznajte Hrvaticu koja glumačku karijeru gradi u New Yorku (фото 7)

Imaš li kakav savjet za neke buduće glumce koji će se možda odvažiti otići pokušati studirati u inozemstvo poput tebe? Bi li voljela da ti je netko unaprijed rekao što te čeka?

Svačiji put je drugačiji. Nitko ti ne može reći kako će ti biti. Nema recepta za ovaj poziv. Mogu podijeliti dva savjeta kojih se, u bljeskovima sumnje, straha ili tuge, prisjetim i ponovim ih nekoliko puta u glavi kao mantru. Prvi savjet je: slušaj svoj unutarnji glas i usudi se! Ovaj savjet je verzija savjeta koji nam je proslijedio profesor Boro Stjepanović na Umjetničkoj akademiji: "Kao Nike. Just do it." (smijeh) Probaj, padni, pogriješi, a zatim spoznaj nešto iz toga, digni se i pokušaj ponovno. Nema grešaka u životu, samo učenje, rast, spoznavanje, maštanje, kreiranje i ponovno stvaranje. Just do it!

Treći savjet je glas moje majke koji se pojavi u noćima kada tračak, bljesak, glas sumnje i krivnje proleti umom i oteža srce. Ponekad kad ne mogu zaspati, kad se na nebu smješka puni mjesec, pomislim na svoju obitelj: koliko su se odrekli svojih užitaka i ugodnog života… Teret i krivnja uđu nepozvani u moje srce. Tada ih otamo izbaci i nadjača majčin glas koji čujem kako mi pjeva Krležu iz kuhinje: "Ma ne brini se. Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu." Ustvari sad sam spoznala savjet koji bih sama sebi dala: "Ne boj se, sve će biti u redu. Ljubav pokreće sve!"

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Ema Glavina

  • Fotografija: Rachel Borka, David Noles, privatno vlasništvo

Napišite komentar

Učitaj još