Traži

Marko Petrić: "U ovom poslu bitno je imati svoju vreću trikova"

Intervju s mladim glumcem povodom predstave "Magic Evening"

Marko Petrić: "U ovom poslu bitno je imati svoju vreću trikova"
Marko Petrić (29) vrlo je rano počeo oduševljavati kazališnu publiku. Iza njega je već tridesetak predstava, nešto filmova. Kaže da je o glumi počeo ozbiljno razmišljati tek kada od prve nije prošao na prijamnom ispitu, tada se zainatio, ubrzao učenje, pripremanje... i prošao

Radi Akademije se preselio u Split, gdje i danas radi kao član ansambla HNK. Povod ovom razgovoru je nova predstava Anice Tomić i Jelene Kovačić "Magic evening" u teatru &TD gdje Marko utjelovljuje lika kojemu je forma ispred sadržaja, lika koji "nosi" fashion - pop izgled, ali i diskurs koji je površan, krut i esencijalno narcisoidan, lika koji (možda) prakticira SM, u odnosu je sa starijom partnericom... međutim, da ne spojlamo dalje.

Zašto ne voliš davati intervjue?
Nekoliko neugodnih iskustava, ponekad se stvari izvuku iz konteksta, itd. Intervju dajem kada postoji razlog. Kao konkretno sada, u svrhu promocije nove predstave. Nažalost, zbog pomanjkanja vlastitih, pa i kolektivnih kriterija i ukusa, članci koji ostvaruju najviše klikova su najčešće nečije krasne nove cipele ili nestašne dojke koje ispadaju iz još nestašnijih dekoltea i sl. Smatram da u tom kontekstu ne mogu puno doprinijeti, pa u skladu s tim izbjegavam davati intervjue radi intervjua. A, i relativno kasno sam osvijestio da imam pravo na autorizaciju istog.

Marko Petrić

Autorizacija se u civiliziranim zemljama i ne traži.
Da, jer je svima u interesu da ispadne sve o.k.

Koja ti je najkorisnija škola glume bila? Dok si istraživao... pripremao se za Akademiju?
Pohađao sam od ZKM-ovog učilišta preko studentske dramske grupe Denisa Patafte do Method acting studija pod vodstvom braće Vajevec; svaka od tih radionica odgovorila je na neka pitanja koja su me intrigirala u tom trenutku. Taj trenutak je u ovom trenutku bio prije dvanaestak godina. Vrijeme leti. U ovom poslu bitno je imati svoju "vreću trikova", sakupljati iskustva i osvještavati ih, izvlačiti motive iz svoje, nazovimo je - psihološke periferije.

Nerijetko glumci govore da im je jedino relevantno istraživanje, ovo svakodnevno, interpersonalno. Koristiš li te svakodnevne izvedbe u svojoj praksi?
Škola te uči strukturalnim stvarima, kako održati nivo i kada nisi nadahnut, određenim postupcima ili metodama. Iz interpersonalnog samo upijam, ništa ne radim na svjesnoj razini. I onda se nekako tijekom procesa u sitnim flashevima javljaju poznata iskustva koja razvijam i stavljam u kontekst.

Marko Petrić

Je li ti teže ili lakše raditi iz improvizacije ili ne?
Definitivno je lakše raditi iz improvizacija, ali teško ju je fiksirati. Tu upadaju stečena znanja koja ti pomažu da oprirodiš nešto što ti je došlo kao impuls, da osvijestiš koje si mehanizme koristio i da na kraju možeš ponoviti i biti svjež. To je možda najzahtjevniji segment rada na ulozi. Kako ostati svjež i dovoljno protočan da, iako ponavljaš istu stvar bezbroj puta, svaki put bude kao da se događa upravo sada i po prvi put.

Koliko smiješ ovisiti o partneru, unatoč toj vječnoj priči da ti je partner oslonac na sceni? To može biti riskantno u živoj izvedbi? S obzirom na to da si nedavno završio snimanje filma, odgovori nam - koja je supstancijalna razlika za tebe u izgradnji karaktera, na filmu, odnosno u teatru?

U svakom kolektivnom umjetničkom činu uvelike ovisimo jedni o drugima. Bez zajedničke energije teško da se može ostvariti neka autentičnost ili istina kojoj svi težimo. A razlika je za početak u tome što su to naprosto dva različita medija. U filmu je jednostavno drugačija vrsta koncentracije, snimaš scenu neovisno o prethodnoj sceni i stalno moraš osvještavati što je tvoj karakter doživio u prošloj sceni; iako možda tu scenu još nisi ni snimio. U kazalištu je nekako linearno, imaš bolji pregled kontinuiteta. Na filmu redatelj i montažer odlučuju u kojem smjeru se razvija tvoj lik. Zapravo u kazalištu imaš tremu prije predstave. A na filmu nakon što završiš film. To je možda osnovna razlika.

Marko Petrić

U ovoj predstavi igrate na "montažu", recimo to tako, imate ubrzavanja, usporavanja, ponavljanja. Postoji elipsa. Kako je to igrati?
Igramo situaciju do mraka, kazališnog znaka, u ovom slučaju protoka vremena; i nastavljamo u nekom drugom dijelu te iste večeri. Na filmu bi to vjerojatno bilo jednostavnije. A ni u kazalištu nije strašno. Na rez, u sekundi mijenjaš misaonu radnju, stanja, realitet, emotivnu povišenost. Sitnica. (smijeh)

Tekst je fiksiran?
Da, itekako je fiksiran. U predstavi postoji jedna situacija koja se repetira, a to je žamorenje. Teme žamora su različite i likovi kojih ih vode također. U životu se često nađemo u situaciji da nekoliko ljudi govori u isto vrijeme, svi se kao slušaju i potvrđuju, a ustvari je upitno tko koga tu sluša. To je i neki lajtmotiv te večeri, koji jako puno govori o tim likovima, ali i svijetu kojem živimo. I on je kao takav, itekako dogovoren, upisan i definiran. Trudili smo se diferencirati više nivoa žamora. Važno je bilo da se stvori privid komunikacije ljudi koji površno komuniciraju i kad dođe informacija koja je bitna za daljnje razumijevanje komada, da ispliva van bez da joj taj isti žamor smeta. U to smo uložili puno truda, proba i vještine, da sve izgleda, barem za publiku, nevjerojatno lako.

Marko Petrić

Imaš li osjećaj da znaš koga igraš?
Naravno. Igram nekolicinu karakternih osobina ljudi koji su mi tijekom procesa padali na pamet.

Voliš li tog lika?
Ne. Odbojan je. Narcisoidan je i iritantan, ali ga je gušt igrati. To što igram su priče koje sam zbilja čuo i koje su zbilja toliko bizarne da postaju duhovite - bilo je zabavno obilaziti fitness centre i teretane, promatrati i razgovarati s tim ljudima, kako bih što jasnije dobio sliku o njima. Npr. stoji lik, pumpa biceps, pumpa, pumpa, pitam ga npr. zašto pumpa samo ruke, zašto preskače noge, a on mi kaže: "Pa, neću nogu na šank metnit" ili varijanta "Pa, neću s nogom usku maj'cu napunit" Nekada bih znao doći na trening i staviti slušalice, a ne bih pustio muziku, čisto da slušam te razgovore. Uglavnom većina ljudi trenira da bi bili u boljoj formi, ali postoji ta mala skupina, najčešće najglasnija, predimenzionirana, a jednodimenzionalna. Puna parola o mišićnom prirastu kao jedinom imperativu i mjernoj jedinici za uspjeh u životu. Forma bez sadržaja. Eto, karakter koji tumačim ima neke crte koje sam pripremajući se za lik, primijetio po tim mjestima i kroz te ljude te zatim prenio na karakter Luke.

Repeticija kucanja u predstavi otvara široko interpretativno polje. Tko tebi kuca?
Bitno je da znam tko kuca. Mislim da će svatko imati svoj odgovor. Ne želim spojlati predstavu.

Imaš li osjećaj da si typecastan? Skidali su i tebe, kao i sve druge zgodne glumce/ice. Osjećaš li se nekada kao objekt?
Nemam osjećaj da sam typecastan. Kada interpretiram neki karakter imam puno većih briga od toga nosim li ili ne nosim majicu u nekom dijelu predstave. Žalosno je što mediji vide samo to. I što je golotinja ili senzacija nažalost najefektivniji način da netko klikne na članak kao što sam i na početku intervjua rekao. Pa, iako to nema veze s predstavom. S druge pak strane glumački instrument nije samo glas, nego i tijelo kao takvo, kad mi se čini opravdano svakako ću sve napraviti za lik, pa i obnažiti se. S druge pak strane živimo u licemjernom društvu, okruženi smo polugolim jumbo plakatima, iz ekrana iskaču obnažene reklame i filmovi, a kad se tijelo pokaže na sceni, ispada da postaje tabu i tema rasprave. Priroda našeg posla je u tome da se izlažeš; na to pristaješ u trenu kad postaješ glumac. I svatko te ima pravo promatrati i komentirati, kako želi. No, sve to ide u opis našeg posla i dio je koji naprosto prihvatiš i zaboraviš na neke nedobronamjerne komentare.

Marko Petrić

Što čitaš? Voliš Brooka, zar ne? Zašto?
Čitam dnevno i net.hr. Šala, točno, s vremena na vrijeme volim se vratiti P. Brooku i "Praznom prostoru". Ne zato što sam fan čitanja jedne te iste knjige, nego jednostavno eto, brzo zaboravljam. U toj knjizi govori o esencijalnim glumačkim stilovima, postupcima i procesima na vrlo jednostavan i jezgrovit način. Ljeti najčešće čitam skandinavske krimiće, Jo Nesboa, Larssona, zimi više gledam filmove. A najviše čitam tekstove koje učim napamet.

Mlađe generacije glumaca sve jasnije artikuliraju svjesnost o tijelu. Rade na tijelu, plešu, vježbaju. Svašta nešto. Odaj nam tajnu tvojih vježbanja. Kako se motiviraš i kako se ta motivacija održava?
Nema tu neke velike filozofije, održavanje tijela je dio higijene kao i pranje zubi. A postoji i ta sretna okolnost da me sportske aktivnosti, pogotovo aktivnosti u prirodi, zbilja pune pozitivnom energijom, bilo da je u pitanju nogomet, trčanje, bicikl, planinarenje, plivanje, ovisi o sezoni. Tako da problema s motivacijom zbilja nikada nisam imao. A pošto je tijelo jedan od najbitnijih instrumenta koji koristim u poslu, nastojim konstantno savladavati nove vještine i pomicati granice njegovih mogućnosti.

Dosta si i modno osviješten, moramo primijetiti po tvom Instagramu. Praćenje mode nužno vodi u uniformiranost. Kao uostalom i svaki drugi kolektivni čin/ gesta. Kakav je tvoj odnos prema tom pitanju?
Najčešće robu kupujem na nemaštovitim mjestima poput poznatih lanaca brze robe, i to na sniženjima, ne pratim trendove, oblačim se po nekom osjećaju koji je možda zbilja oblikovan subliminalnim raketiranjem oglašivačkih kanala. Tako da spadam u kategoriju uniformiranih valjda. Prekrasno mi je kad vidim nekoga s izraženim individualnim stilom i ponekad sam malo ljubomoran što nemam dovoljno mašte i volje da i sam nosim neki svoj stil bez utjecaja trenutnih trendova.

Gdje briješ vani po Splitu, a gdje po Zagrebu?
Trudim se pratiti zanimljive svirke i koncerte, pa tako nema neko mjesto gdje brijem, nego ovisi o večeri. Zapravo, najdraža su mi privatna druženja.

Hoćeš li nam otkriti neke svoje nove projekte na kojima radiš ili si praznovjeran?
Otkrit ću ih kad za to dođe vrijeme, puno toga se sprema trenutno. Možda sam malo praznovjeran.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Srđan Sandić

  • Fotografija: John Pavlish

Napišite komentar

Učitaj još