Traži

Knjiga tjedna: "Dora i Minotaur: Moj život s Picassom"

Novi roman sjajne Slavenke Drakulić

Knjiga tjedna: "Dora i Minotaur: Moj život s Picassom"
Veličanstven portret žene koja je doživjela slom dijeleći život i ideale sa strastvenim genijem, roman koji nijednog čitatelja, a pogotovo čitateljicu, neće ostaviti ravnodušnim prodirući duboko u psihu najvećih umjetnika

Slavenka Drakulić je na osnovi pronađene bilježnice Dore Maar u svom novom romanu rekonstruirala njezin život, njezinu patnju i radosti, život u kojem je ona bila važnim dijelom pariškoga nadrealističkog umjetničkog kruga. 

Danas vam donosimo ulomak iz ovog zanimljivog romana o kojem se ovih dana puno govori, a predstavljanje će se dogoditi u srijedu, 29. travnja 2015., u 19 sati u kinu Europa, a prije razgovora o romanu pretpremijerno će biti prikazan dokumentarni film Željka Senečića "Dora Maar".

"...Osjećala sam se dobro u novoj koži, kao Dora Maar, a ne više Theodora Markovitch, jer je Dora bila ličnost po mojoj mjeri, sama sam je skrojila. Činilo mi se da sam napokon, umjesto da budem ono što mi je dano rođenjem, kreirala onakvu sebe kakva želim biti. Bila sam okružena ljudima s kojima sam se družila i radila i koji su me cijenili. Tih sam godina počela i zarađivati. Nije to bilo mnogo novca, ali tada smo živjeli jednostavno. Nije ni trebalo puno za cigarete i crno vino, a gostione u kojima bismo se nalazili bile su jeftine. Obično bi se navečer za stolom u "La Rotonde" naguralo nas desetak. Moj najbolji prijatelj, vrlo uglađeni Paul Éluard, njegova Nusch, André Breton i moja dobra prijateljica, njegova žena Jacqueline Lamba, pa glumica Sylvia, Michel Leiris, braća Prévert... Najljepše je bilo kad bismo zajedno smišljali lude tekstove i smijali se. Ili kad bismo razgovarali o politici, a bili smo i organizirani u grupe: Octobre, Masses i Contre-Attaque. Politika me jako zanimala, odnosno kao i sve nas, zanimala me nepravda. Neki od nas bili su anarhisti, neki tvrdi komunisti. Zajedno smo organizirali manifestacije, potpisivali peticije. Posvuda, gdje god bih se našla, i u Francuskoj, i u Španjolskoj, ili u Engleskoj, vidjela sam previše bijede da bih ostala ravnodušna i pasivna. Tako smo, primjerice, u grupi Octobre, u koju nas je okupio Jacques Prévert, radili kazališne predstave za radničku klasu.

Knjiga tjedna: "Dora i Minotaur: Moj život s Picassom" (фото 1)

Teško mi je procijeniti koliko je bilo ideologije u našem druženju jer smo se zapravo silno zabavljali. No, Hitler je već bio došao na vlast, predosjećali smo da se svijet u kojem živimo dramatično mijenja. Naša mala grupa predstavljala je nadrealistički pokret i promicala tu umjetnost: Breton u svojim tekstovima, Éluard u poeziji, Bataille u razmišljanjima o zlu. A zapravo, nadrealan je bio svijet oko nas.

Knjiga tjedna: "Dora i Minotaur: Moj život s Picassom" (фото 2)

Bili smo znatiželjni poput djece i stvarajući na razmeđi starog i novog, eksperimentirali smo sa svime, od proze i poezije do slikarstva, kiparstva i fotografije. Odricali smo se malograđanskog morala s jednakom lakoćom kojom su se Picasso, Giacometti ili Mondrian odricali slikarstva i kiparstva 19. stoljeća. Već smo slutili da se imaginarno nasilje u umjetnosti, one mračne želje iz podsvijesti o kojima piše Bataille, upotreba jezika na način na koji to čini Breton, teme o kojima piše Éluard – ostvaruju u zbilji. Nismo mi smislili ništa originalno, samo smo svojim istančanim osjetilima artikulirali ono što smo osjećali – duh vremena koji je već bio zavladao. Nadrealizam, kako je naš pokret nazvao André, bio je kao san, slutnja, nagovještaj nadolazeće mračne sile koja će nas uskoro sve podčiniti...

***

A zatim, Picasso.
Picasso, iako nije bio član nijedne grupe i nijednog pokreta, u svojoj je umjetnosti bio daleko ispred i iznad svih nas. Mi smo bili mnogo mlađi i njega smo s njegovih pedeset godina već smatrali starcem. Ali njegova je umjetnost za nas bila simbol novog vremena, pogotovo jer su je konzervativni kritičari smatrali dekadentnom. O njemu je već 1932. godine pisao – premda prilično oprezno – i Carl Gustav Jung. Poznavali smo taj njegov tekst u kojem piše o dvama tipovima pacijenata, neurotičnima i šizofreničnima, i Picassovo slikarstvo svrstava u drugu grupu, a Picassovu ličnost opisuje kao onu koju privlači mračno, demonsko, lucifersko. Tekst je izazvao tolike nesporazume da je Jung 1934. morao napisati dodatak, objašnjavajući da se ipak radi o viđenju psihijatra.

 

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

  • Fotografija: buro247 arhiva, PR Fraktura

Napišite komentar

Učitaj još