Traži

Biti lezbijka u Hrvatskoj

Intervju s 26-godišnjom Melitom

Biti lezbijka u Hrvatskoj

Tekst: Latica Martinis Filković

"Nastojim ne skrivati od drugih da sam lezbijka i kada me ljudi npr. pitaju imam li dečka uvijek odgovorim: "Ne, ali imam curu". Tako pokušavam osvijestiti okolinu po tom pitanju..."

"Ponekad poželim da sam strejt jer bi mi bilo puno lakše u životu, ali onda se sjetim da je to dio mene i da danas nisam to što jesam, ne bih bila ovakva osoba i instantno postajem zahvalna na svemu i sretna. Mislim da kad si gay da su ti vidici puno širi, tolerantniji si prema svemu, imaš više razumijevanja prema drugim ljudima i to mi je super" započela je svoju priču 26-godišnja Melita iz Zagreba, kojoj sam sama nadjenula ovo fiktivno ime kako bih ju zaštitila od bilo kakvih potencijalnih, ali izravnih osuda jer je zamislite ovo - lezbijka.

Naime, dugo vremena sam imala želju napraviti intervju, priču na ovu temu za koju mi se sada učinilo da je pravo vrijeme s obzirom na to da se u subotu 9. lipnja u Zagrebu održava 17. Povorka ponosa. No, ono čega sam se najviše pribojavala jest, hoće li moja potencijalna sugovornica pristati progovoriti o tome u ovom obliku, hoću li joj možda postaviti preintimna ili pak previše osjetljiva pitanja, hoću li je možda kojim pitanjem uvrijediti, hoće li u svemu tome prevladati njezin strah i hoće li možda u konačnici odustati. Najgori scenarij intervjua koji sam htjela izbjeći jest moment - ja oprezna, ona oprezna. No, naš dogovoreni sastanak i svojevrsno druženje rezultiralo je jednim posve opuštenim, otvorenim i smislenim dijalogom iz kojeg sam puno toga naučila i doznala kako je to na neki način živjeti s dozom straha u slobodnoj državi (?), dok je ona pritom, čini mi se, još jednom iznova osjetila svojevrsno olakšanje dijeljenja otvoreno svoje priče, stavova i razmišljanja.

Za početak mi je nekako bilo neizbježno postaviti joj pitanje kako je i kada spoznala da je lezbijka i na koji način je to onda sama sa sobom definirala i iskristalizirala, odnosno na čemu se prelomilo te kako je samoj sebi priznala za početak…

Biti lezbijka u Hrvatskoj (фото 1)

"Svoju seksualnu orijentaciju spoznala sam još kao jako mala. Međutim, kad si tako mali i kad te okolina i roditelji uče da je normalno nešto što je ukorijenjeno u društvu, misliš za sebe da nešto nije u redu s tobom pa to kreneš skrivati od samog sebe i uvjeravati se u nešto suprotno. Tako sam od svoje 7. do 18. godine skrivala od društva i sebe i svoju orijentaciju i nagone." ispričala mi je Melita i otkrila da tek kada se iz male sredine preselila u Zagreb i upoznala, vidjela ljude koji žive život koji ona skriva, shvatila da radi pogrešku i uspjela u sebi osvijestiti da nije "bolesna" te počela na neki način pobjeđivati autohomofobiju. Kaže kako je taj proces trajao oko tri godine te je tek s 21 godinu prihvatila sebe u potpunosti i "outala" se roditeljima, prijateljima, pa polako i okolini.

"Prvo sam se outala nekim frendicama, neke od njih su bile poprilično šokirane, neke su to odmah u startu prihvatile. Nikada od prijatelja nisam dobila potpuno negativnu reakciju, nekima je trebalo vremena da to procesuiraju jer im je to bilo nešto novo, što sam mogla shvatiti. No, sve su s vremenom to prihvatile i počele imati razumijevanja kako prema meni tako i prema ostalim homoseksualcima." No, s roditeljima je bilo puno teže i kaže jedna skroz drukčija, mučna priča

"Kada sam se outala majci, reakcija je bila negativna i dramatična. Prvo je okrivljavala sebe, zatim društvo pa mene. Nije mogla shvatiti to, pa je tako odlučila i prekinuti odnos i komunikaciju sa mnom. Nakon outanja majci nisam ju vidjela niti čula se s njom 6 mjeseci. Nakon 6 mjeseci smo se čule, ali je ona zahtijevala da joj nikada ne pričam o tome i da ne želi znati moje privatne stvari." nastavlja i ističe kako je to bilo prije pet godina, ali da je situacija i danas zapravo jednaka.

S druge strane kaže kako joj je otac ipak nekakva suptilna podrška u tome. "On zna da sam gay, ali ne priča sa mnom o tome jer ne zna kako bi, ali mi je jednom prilikom rekao da nikada ne pomislim za sebe da sam "bolesna" i da je to potpuno prirodna stvar, u stilu da je to nešto s čime se ljudi rađaju i da on ima razumijevanja prema tome."  No, ipak najbolnija točka u svemu tome je ipak majka na koju se nekako uvijek vraća jer kako kaže, najveći zid po pitanju seksualnog opredjeljenja je upravo i nažalost ona.

"Od nje sam dobila najnegativniju reakciju i to je nešto s čime se borim svaki puta kad se vidimo i čujemo. Teško je razgovarati s nekim tko ti je toliko blizak, a da moraš birati riječi i teme, odnosno ne pričati o svojim privatnim i intimnim stvarima." dodaje, ali naglašava kako problemi i "zidovi" dolaze u globalu i od samog društva.

Biti lezbijka u Hrvatskoj (фото 2)

"Na primjer kada smo partnerica i ja tražile stan skupa bilo je teško stanodavcima govoriti da smo par, pa smo na neke načine pokušavale izbjeći tu temu i predstavljati se kao frendice kako bi nas uzeli u najam. Isto tako, kada si na ulici, ako vidiš neku grupu ljudi često se prestanem držati za ruku sa svojom partnericom jer nas je strah da bi mogla u pitanju biti kakva homofobna skupina." Iako mi je to sve skupa, kako sam joj i rekla za vrijeme razgovora, itekako razumljivo, čini mi se ipak kako se kod nas sve više ljudi senzibilizira na neki način s homoseksualcima i da je svijest po tom pitanju nekako konačno proradila, odnosno da kao zajednica i sami puno rade na tome. No, kako sam i rekla na samom početku teksta, čini mi se isto tako da je jako mali broj homoseksualaca po tom pitanju spremno javno istupiti, pa me zanimalo i zašto je to tako?

"Mislim da se svijest mijenja, ali da se nije promijenila skroz i nisam sigurna hoće li se ikada do kraja promijeniti. Ja na tome radim na nekoj individualnoj i osobnoj razini. Nastojim ne skrivati od drugih da sam lezbijka i kada me ljudi npr. pitaju imam li dečka uvijek odgovorim "Ne, ali imam curu". Pokušavam tako okolinu osvijestiti po tom pitanju. Mislim da je bitno da je što više homoseksualaca “outano” jer tako su primjer drugima i pokazujemo društvu da nas ima i da smo i mi ljudi. Mislim da je "outanje" jedini način da se svijest društva promjeni, ali većina njih to ne radi ili iz straha ili zato što nisu sebe prihvatili u potpunosti i još uvijek su u fazi svojevrsne autohomofobije." nastavlja priču i naglašava kako bi ju najviše u svemu tome usrećilo da na nju gledaju kao na čovjeka, a ne kao osobu s iskrivljenom orijentacijom ili još gore osobom koja nije "normalna".

Biti lezbijka u Hrvatskoj (фото 3)

"Evo moram priznati da je u početku bilo jako teško okolini dokazivati "normalnost", ali sada više nije jer sam odlučila da nemam kome šta dokazivati. Ili me prihvaćaju kao osobu ili ne. Više me muče ljudi kojima je to normalno, ali eto oni to ne mogu shvatiti pa me krenu uvjeravati da je to svojevrstan nedostatak pažnje od roditelja ili sam odrasla u muškom društvu i slične sulude stvari.” kaže mi i kako upravo s takvim ljudima ne ulazi previše u diskusije, nego im samo ispriča svoju priču pa neka si oni misle što hoće. Slično mi je rekla i o tzv. lezbijskoj fazi za koju ju mnogi znaju pitati kada će proći. No, Melita za početak smatra da ne postoje faze nego da su svi ljudi biseksualni, ali naginju jednoj strani te da uvijek postoji taj trenutak gdje netko bude npr. u homoseksualnoj vezi pa završi u heteroseksualnoj i da onda upravo tim ljudima pripisuju etiketu faze. Naglašava mi i kako su roditelji ti koji se jako čvrsto nadaju da su im djeca u toj nekoj "fazi".

S obzirom na to da sam se i sama osobno u posljednje vrijeme našla niz puta u društvima gdje su i lezbijke i gayevi koji u biti vrlo otvoreno progovaraju i pričaju o svemu tome, pa čak i zezaju sami na svoj račun, dopao mi se njihov termin "gaydar" (smijeh), pa sam iskoristila priliku pitati i Melitu ukoliko ona upali svoj "gaydar", može li naočigled prepoznati lezbijku: "Pa da, često po pogledima mogu zaključiti da je netko gay ili biseksualan. To je kao kad neki muškarac gleda ženu i po tom nekom zavodničkom i flertovskom pogledu ona može zaključiti da je privlačna tom muškarcu. Tako je i kod nas. Ali, s druge strane ima jako puno cura po kojim odmah možeš zaključiti da su gay, po stavu, oblačenju, tonu glasa. Znam da zvuči malo stereotipno, ali to je često istina."

Biti lezbijka u Hrvatskoj (фото 4)

A kad smo se već dotaknuli teme društva, razgovor nas je odveo i na temu lezbijskih okupljališta u Zagrebu, za koja znam da postoje, na nekima sam se i nekoliko puta sasvim spontano zatekla, pa me interesiralo koliko su upravo takva mjesta potreba njihovoj zajednici i drži li ona sama do toga, odnosno izlazi li i sama na takva mjesta. Rekla mi je kako uglavnom i izlazi na takva mjesta i da ne želi zalaziti na lokacije gdje će se osjećati nesigurno ili gdje će se morati brinuti za svoju partnericu i sebe, odnosno skrivati od drugih. "Možda je malo glupo da postoje te podjele i određena mjesta za gay populaciju jer često ostavlja krivi dojam kao da se želimo odcijepiti od drugih u zajednici, a to nije tako. Samo smo si stvorili neki svoj krug i mjesta gdje se osjećamo sigurnije i gdje možemo biti ono što jesmo." nastavlja Melita, koja je inače pri kraju studija uz koji intenzivno radi jedan vrlo kreativan posao u filmskoj industriji za koju kaže kako je prilično otvorena prema pitanju homoseksualnosti. Rekla mi je i kako recimo u poslu nije naišla na neka specijalno negativna iskustva.

I iako je ovaj naš razgovor potrajao prilično dugo, oklijevala sam do samog kraja ne bi li ju pitala za seksualni, fizički segment Svojoj sugovornici sam rekla i kako sam pripremajući se za ovaj intervju pogledala i film "Blue Is the Warmest Color" pa da me zanima je li on dobar prikaz tog fizičkog ljubavnog momenta u vezi dvije žene ili je možda uljepšano ili pak nešto treće. "O tome sam baš pričala s nekim svojim gay prijateljima i zaključila sam da je to sve na nekoj individualnoj razini. Nekim mojim frendicama to nije autentično i seks im je prikazan kao previše heteroseksualan, dok s druge strane za mene je to skroz vjerodostojan prikaz seksa između dvije žene." kazala mi je Melita koja trenutno i nije i je u vezi (smijeh), pa me to odmah potaknulo i da ju još pitam za mišljenje o homoseksualnim brakovima te posvajanju djece.

"Ne poznam niti jedan homoseksualan brak pa mi je to dosta nepoznato polje. Naravno da sam mišljenja da bi homoseksualci trebali imati ista prava kao i heteroseksualci, ali bojim se da je Hrvatska daleko od toga." kaže i za kraj nadodaje kako bi ona jednog dana jako željela biti u braku te imati djecu i da joj ne preostaje ništa drugo nego nadati se da će to nekada u budućnosti u Hrvatskoj moći i ostvariti. Hoće li?

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

  • Fotografija:
    screenshot,
    Julia Caesar
Učitaj još