Traži

Generacija direktora: zašto je u Hrvatskoj sramota krenuti od dna?

Trend koji je nemoguće ne primijetiti

Generacija direktora: zašto je u Hrvatskoj sramota krenuti od dna?

Tekst: E.G.

Hrvatska je kontinuirano pri vrhu statistike Europske unije po broju nezaposlenosti mladih ljudi. Ipak, velik broj mladih Hrvata i dalje ne aplicira na ponuđene poslove za koje smatraju da su im "ispod časti", čekajući posao iz snova i, po mogućnosti, direktorsku poziciju do koje će doći kroz nekoliko mjeseci rada...

U praksi to tako, naravno, ne funkcionira. Ne postoji posao na kojem je dovoljno raditi koji tjedan i steći sva potrebna znanja za najviše pozicije, fleksibilno radno vrijeme i plaću iz snova. Koliko god nas živcirali filmovi koji iznova prikazuju "američki san" i junake koji kreću od dna da bi jednog dana živjeli život o kojem su oduvijek maštali, činjenica je da uglavnom prikazuju jedini realan put. Bez ikakve sumnje, uvijek postoje iznimke kojima se povoljno posloži konstelacija zvijezda ili pak imaju dobro obiteljsko zaleđe, ali većina ne može računati na takav scenarij. Za većinu mladih, u današnjem svijetu, uspjeh podrazumijeva mukotrpan put; stalno dodatno educiranje, odricanje, poštivanje hijerarhije koja nam ne želi uvijek dobro te, naposljetku, maksimalnu posvećenost. I sve to nam ne mora jamčiti išta. Tako funkcionira svijet u kojem živimo, svidjela se nama ta pravila ili ne. Pitanje je samo jesmo li spremni po njima igrati ili mislimo da ćemo baš mi biti ti koji će zeznuti sustav.

Generacija direktora: zašto je u Hrvatskoj sramota krenuti od dna? (фото 1)

Ako popričate malo s poslodavcima, većina će se složiti da je danas teško naći dobrog radnika. Mladi se nisu spremni dodatno truditi kako bi zadržali svoju poziciju ili napredovali, ne žele učiti od starijih kolega, a ponekad se ne žele ni javiti na natječaj. O čemu se točno radi? Pa, jednostavno rečeno, mnogi mladi Hrvati danas vjeruju kako su nadišli određene poslove, pa će tako radije sjediti u roditeljskom domu nego raditi niže kvalificirane poslove. Potpuno je jasno; da živimo u normalnoj i sređenoj  državi, nitko ne bi trebao razmišljati o tome hoće li nakon završenog fakulteta uopće moći pronaći posao u struci i prihvaćati poslove koji se mogu raditi i sa srednjoškolskim obrazovanjem, ali mi u takvoj državi ne živimo. Tužno je što trebamo biti sretni kad se pojavi natječaj za posao koji nas barem malo zanima i koji znamo raditi, ali situacija je takva. U tom smislu, nije realno reći da je bolje takve poslove u startu odbaciti, jer će se sigurno pojaviti neki posao koji nam doista i priliči.

Problem, međutim, seže dublje u korijenje našeg društva. U Hrvatskoj bi većina htjela doći do značajne količine novaca, ali bez previše iskustva i muke. Zašto bismo radili na blagajni kakvog lanca brze hrane, kad na Instagramu vidimo da čak i mlađi od nas redovito jedu u najskupljim restoranima, izlaze u elitne barove (što god to u Hrvatskoj značilo) i putuju gdje god im srce zaželi. I sad zamislite sramote da vas netko od te ekipe sretne na blagajni u šest sati ujutro u tom istu fast foodu? U SAD-u je normalno da student Harvarda radi i po nekoliko paralelnih poslova tijekom školovanja, a i poslije. U Hrvatskoj se to ne preferira ili se to svakako ne ističe kao nešto pozitivno. Dobri stari balkanski recept nalaže da u svoja četiri zida živimo skromno i štedimo, a na van se ponašamo kao da smo izravni potomci Donalda Trumpa ili Billa Gatesa. Ima se, može se, barem ako nam pogledate Instagram profile

Drugim riječima, mi smo nacija kompleksaša. Čast iznimkama i direktorima koji su se za svoju poziciju pošteno izborili. Pitate li njih za mišljenje, reći će vam da su takve pozicije daleko od glamuroznih i bezbrižnih. S velikom moći dolazi i velika odgovornost, a mi se, usput budi rečeno, moramo pomiriti da nismo svi stvoreni za takve funkcije. Oni koji jesu će vam, pak, objasniti kako se mora početi od dna kako bi se razumio sustav kojim jednog dana želite upravljati. Bilo da je to motiv zbog kojeg prihvaćate početnu poziciju ili pak zbog loše situacije na tržištu rada, činjenica je da u tome nema baš ničega čega bismo se trebali sramiti. Ipak, moramo naglasiti i kako ovaj sindrom nije isključivo vezan uz naše područje. Radi se o širem fenomenu koji zahvaća generaciju millennialsa, a koji je Simon Sinek u svom viralnom videu dobro objasnio. 

Generacija direktora: zašto je u Hrvatskoj sramota krenuti od dna? (фото 2)

Naime, odrasli smo s uvjerenjem da smo potpuno posebni, da možemo postići baš sve što zamislimo i da će svi uvijek biti oduševljeni našom pojavom i intelektom. Okej, ovo je pomalo karikirana verzija, ali znate na što se misli. Kad jednog dana završimo s obrazovanjem i krenemo na tržište rada, suočavamo se s bolnom istinom: nikog nećemo razoružati već na prvom razgovoru za posao, ono što smo učili na fakultetima nam i ne koristi toliko, plaća nam nije dovoljno visoka da pokrije sve naše željene troškove, a oni godišnji odmori na Sejšelima se možda nikad ne dogode. Drugim riječima, nastupa omražena faza reality checka. Unatoč tome što smo mislili da možemo i moramo imati sve, ispada da to baš i nije tako. Lako se zamišljati na čelu neke tvrtke, s modernim uredima i mladim timom, no malo je teže rješavati logističke i financijske probleme koji će se prije ili kasnije pojaviti. A uglavnom prije. 

Generacija direktora: zašto je u Hrvatskoj sramota krenuti od dna? (фото 3)

Isto tako, treba se osvrnuti na sve one priče o uspjehu u inozemstvu koje slušamo. Na društvenim mrežama će svi biti glasni i pričati kako im je u Njemačkoj/Irskoj/Švedskoj konačno krenulo, ali malo tko će spomenuti da su tamo pristali raditi poslove koje u Hrvatskoj uglavnom ne bi. Rijetko će tko doći u Dublin i zahtijevati neku višu poziciju ako nema odgovarajućeg iskustva. Umjesto toga, mnogi će prihvatiti bilo kakve poslove da se dokažu i postupno dođu do boljih uvjeta. Naravno, mnogi će reći kako su i takvi poslovi u inozemstvu bolje plaćeni, i to je točno.

No, ako se ne planirate seliti u skorije vrijeme, a i dalje ste dio porazne hrvatske statistike, razmislite da se drugi put javite na taj natječaj za koji ste prekvalificirani. Dok na njemu stječete iskustvo, paralelno i dalje možete tražiti nešto drugo, s tim da ćete ovaj put imati dodatnu stavku iskustva u životopisu, što nikad nije naodmet. Znam da su nas uvjeravali da smo predobri za ikakve kompromise, ali lagali su nam.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

  • Fotografija:
    screenshot
Učitaj još