Traži

Jelena Veljača: depresija ili obijest?

Jelena Veljača: depresija ili obijest?

Stigma psihičkih bolesti još uvijek je prisutna

Tekst: Jelena Veljača


Fotografija: Getty

Kad je L'Wren Scott izvršila samoubojstvo, modni svijet je zanijemio. Bila je uspješna, poštovana, neopisivo cool. Bila je usvojeno dijete iz neke američke male sredine koje je došlo do statusa najpoznatije celeb stilistice, a zatim i dizajnerice čije je ime vrijedilo milijune. Bila je zgodna, bila je bivši model. Bila je obožavana. Bila je non stop u Vogueu. I naravno, hodala je s Mickom Jaggerom...

Kate Spade je bila vesela, kao i njezin kultni dizajn. Voljela je žuto, narančasto, zeleno. Bila je dvadeset godina u braku i majka trinaestogodišnje zdrave djevojčice. U redu, Robin Williams i Alexander McQueen bili su genijalci, ali depresivni i liječili su se od psihičkih poremećaja, no Anthony Bourdain? Taj roker, iskusni lisac, slavljeni seksi kuhar slash putopisac, dirljivi, neljigavi psiholog, vrhunski pripovjedač kojeg je sam Obama na vrhuncu svoje političke karijere molio da jede s njim (pristao je Bourdain te odveo tadašnjeg predsjednika SAD-a ravno u Vijetnam, u zalogajnicu, što je možda do dana današnjeg najpoznatija epizoda njegovog showa). I opet, svijet je zanijemio. Kao da je psihička bolest gripa, pa je stvarno čudno (i rijetko) kad nekoga fatalno pokosi. A nije. Mnogo sam puta sa svojom psihoanalitičarkom razgovarala o tome kako su Hrvati psihološki nevjerojatno zapuštena nacija. Istina je da je "na zapadu" ipak malo bolje, stigma psihičke bolesti nije toliko strašna, svi obrazovani ljudi s pristojnim prihodom mogu, doista, ići terapeutu bez srama, ali bez obzira na to crna kuga novog milenija, depresija, kosi svoje žrtve snagom svoje metaforičke prethodnice, uz razliku što ne ubija sve. Neke samo zakuca u pod, u krevet, na pločice kupaonice, a neki - neki ne izdrže.

Ono što su nekad bili brakovi, danas je psihička stabilnost. Pod svaku je cijenu, čini se, društvu bitno da se održi privid da je "sve u redu". Da stvar "funkcionira" Pa, čak i kad žrtva sama viče da joj treba pomoć, kad se usudi priznati da joj nije dobro, česta je reakcija "pa što ti je sad, imaš sve" ili "priberi se". Stvar je u tome da kad je depresija u pitanju, čovjek se ne može "samo pribrati". Nikad nisam patila od depresije, ali od napada tjeskobe jesam. Sjećam se prvog; nisam znala što mi se događa i iako sam se bojala posve izmišljene, ali i vrlo konkretne stvari (bolesti), koju istovremeno vrlo očito nisam imala, proživljavala sam zapravo izvantjelesno iskustvo. Ručala sam s mamom, no jedva sam gutala. Sjećam se da mi je nešto govorila, ali sam bila fokusirana na nedostatak daha, suha usta, nemogućnost da se - baš to - priberem. Otišla sam u kino, da pobjegnem u fiktivni svijet, ali sam samo mislila o tome kako su svi na ekranu sretni i zdravi (za razliku od mene). Pokušala sam ležati pasivno na kauču jer tako u serijama ljudi rade kad su nesretni, ali me i on gušio, cijelo me tijelo boljelo od tjeskobe. Konačno, kad su pritisak fizičke boli u grudima i nemogućnost uzimanja daha postala preveliki teret, odvezla sam samu sebe u krizni centar na Rebro. Bilo me sram pred liječnicom. Što ću joj reći? Da se bojim, da ne mogu više

Danas mi je nevjerojatno kako sam se i tada pokušavala "pribrati" - da ne ispadnem preluda, prerazmažena. Dala mi je jedan Helex, dosta hladnokrvno rekla da se javim psihijatru za desetak dana, da mi nije ništa i otpustila me kući. S godinama i uz psihoterapiju, naučila sam da me treba prestati biti sram, naučila sam tražiti pomoć i naučila sam zašto se bojim i čega se zapravo bojim. Svejedno sam dva put stala na autocesti jer nisam osjećala volan u rukama i papučice na nogama. Jednom su po mene dolazili kolega i prijateljica iz Ljubljane. Bila je mrkla noć, a ja sam se sklupčala na stražnjem sjedalu njegovog automobila, misleći da sam dotakla dno tjeskobe jer sam potpuno paralizirana. To, nažalost, nije bila istina.

Tijekom svog razvoda u jednom sam trenutku bila konstantno tjeskobna, posve neispavana i toliko podraženih emocija da su mi se počele pričinjavati stvari (simptomi bolesti, one iste koju nisam imala desetak godina ranije) Od tada je prošlo šest godina i napad se više nikad nije ponovio, barem ne u toj jačini, ali znam dosta toga o tome koliko su psihičke bolesti, smetnje i poremećaji podmukao neprijatelj. Samim time što je nevidljiv, dobio je prvu bitku. Nije gnojna rana, nije natečena limfa. Nije upaljena vena, nije crveno grlo. Drugima je posve skriven, možda misle da ga i izmišljaš. Čini se kao obijest, posebice kad NE prolaziš razvod, posebice kad si uspješan, kad nemaš minus na računu, kad imaš gdje spavati i što jesti. A kad te ima tko zagrliti? A kad je taj netko tek seks simbol? Kad si voljen, kao što je muž volio Virginiju Woolf? Onda si gotovo pa grešnik prema Bogu, prema životu ako ništa drugo, prema onima koji imaju manje. Kako se samo usuđuješ ubiti, a tako si uspješan i bogat? Kako se samo usuđuješ biti nesretan, a tako si sretan, zapravo, samo ti to ne znaš?! To je kao da osobi koja boluje od leukemije tvrdite da je zapravo zdrava. Jednako je okrutno, jednako je i opasno. Čak su se i moje tjeskobe često gledale kao obijest, a ne bolest, a ljudi koje poznajem, koji doista imaju dijagnoze psihičke bolesti, a prema pravilima društva današnjice "imaju sve u životu", zapravo su najčešće osuđeni kao dokoni i histerični. Život je, doista, tu da se u njemu uživa, ali depresija nije grijeh, nije svjesna ni voljna odluka, ona je bolest kao i kronična migrena, sinusitis, Chronova bolest, lupus. Ona je, kažu mi prijatelji koji se bore s depresijom, a s kojima sam razgovarala za potreba ovog članka, poput crne rupe koja te usiše, težine na grudima (taj dio pomalo i sama poznajem), a znanstveno, poremećena kemija u mozgu s kojom se, nažalost, većina oboljelih mora do kraja života nekako boriti.

Neopisivo je opasno poskliznuti se na ideju da postoji IŠTA glamurozno u suicidu, išta flambojantnoSuicid je neuspješno liječenje, smrt nakon teške borbe s karcinomom duše i ako bolujete od depresije ili imate suicidalne misli, molim vas, javite se odmah centru za hitne slučajeve, onom istom koji meni možda i nije najbolje pomogao prije petnaest godina jer sam lagala i skrivala, pravila se hrabra tamo gdje se hrabrošću može nazvati samo - istina. Nalazi li se na drugom kraju priznavanja te istine razumijevanje i prihvaćanje društva? Hoće li vaš partner znati živjeti sa ženom koja je upala u crnu rupu zbog menopauze ili neplodnosti, hoće li vaši roditelji vjernici razumjeti da ne čujete pjev ptica već šum u ušima kad se probudite, hoće li vaše dijete shvatiti spavanje oca u zamračenoj sobi jer se ne može ustati iz kreveta? Odgovor je da, samo ako se educiramo. Odgovor je da, samo ako ne osuđujemo. Odgovor je da, ako prestanemo sreću promatrati kroz ono što je taj netko imao, postigao ili kupio. Odgovor je da, i izlječenje je moguće, ako smo spremni tražiti, ali i pružiti pomoć.

*U sklopu Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb djeluje CENTAR ZA KRIZNA STANJA I PREVENCIJU SUICIDA gdje se može doći bez najave i uputnice između 8 i 20 sati ili nazvati telefonom 01 2376 470 od 0 do 24 sata.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Napišite komentar

više