Traži

Jelena Veljača: prekinimo šutnju!

Jelena Veljača: prekinimo šutnju!

Tekst: Jelena Veljača


Bila sam s Jandrokovićem neki dan u kazalištu. Dobro, nismo baš došli u kazalište zajedno, niti smo se srdačno pozdravili. Zapravo, uopće se ne poznajemo. Ali su nam se oči ipak srele kad sam pogledala u ložu u kojoj je sjedila ministrica kulture i kraj nje vidjela predsjednika Sabora. Za to sam djelomično kriva ja, jer sam buljila i buljila i buljila, kao onda kad vidiš nešto što te užasne, ali na što zapravo u tom trenu ne znaš točno reagirati, već samo gledaš i gledaš i gledaš, dok ti netko ne potrubi ili ne kaže: gospođo, dajte se pomaknite da hitna prođe.

Predsjednik Sabora je, pretpostavljam, osjetivši moj pogled, digao svoje oči. "Izvadi tampon iz torbice i pokaži mu ga", šapnula mi je prijateljica s kojom sam dijelila čar kazališta. Prasnula sam u smijeh. Dakako, aludirala je na Jandrokovićevu izjavu u saboru nakon izlaganja zastupnice Ninčević Lesandrić o kiretaži koju je doživjela u splitskoj bolnici (koju je opisala kao najgorih trideset minuta svog života), a koja je glasila ovako: "Kolegice Lesandrić, pa dobro nemojte sad, jednu vrlo intimnu stvar iznosite. Dovodite me u vrlo neugodnu situaciju". Evo što sve nije u redu s tom tipičnom patrijarhalnom, šovinističkom reakcijom: osim što koristi klasično oružje posramljivanja (koje je toliko uvriježeno oružje protiv žena da ga često ni mi same ne znamo prepoznati, jer smo odgajane da je stid nužni dio našeg djevičanskog bića na Zemlji), osim što je ušutkava izazivajući grižnju savjesti, osim što sebe bez ikakvog razloga i vidljive potrebe za tim stavlja na prvo mjesto, u potpunosti je, kao predsjednik Sabora ali i jedan od čelnih ljudi vodeće stranke u Hrvata, zanijekao Ninčević Lesandrić mogućnost da svojim svjedočanstvom promijeni bilo što u odnosu hrvatskog zdravstvenog sustava prema ženama, stavivši u fokus to kako se jedan muškarac osjeća kad žena priča o intimnim stvarima, a ne ono što Ivana Ninčević Lesandrić govori.

Jandrokoviću, uličnim rječnikom, koji bi trebao razumjeti jer tako govori većina tvojih glasača: KOGA BRIGA KAKO SE TI OSJEĆAŠ KAD SLUŠAŠ PRIČU O IVANINOJ KIRETAŽI U ovakvim slučajevima, dečki zastupnici, dečki prijatelji, dečki očevi, dečki muževi, i naši dečki, samo trebate slušati. A evo kako se ja osjećam nakon odslušane priče o Ivaninoj kiretaži. Zgroženo, iako nisam iznenađena. Naime, uz niz problema koje hrvatsko zdravstvo objektivno ima, i iako je i dalje mnogo bolje i efikasnije od onog što hrvatska država zaslužuje nakon što ga tretira tako kako ga tretira dobrih dvadeset godina (ratne godine izostavljam kao godine posebnog pijeteta prema lopovskom HDZ-u), ali o kojima sada nije riječ, hrvatsko zdravstvo ima i ogroman problem odnosa prema ženama i ženskom tijelu. Nije ono samo. Hrvatske žene i njihova tijela ionako su predmet specifičnog odnosa cijele države prema njemu. Kad kažem specifičnog, mislim, nevjerojatno ponižavajućeg. Međutim, kad jedna hrabra žena poput Ninčević Lesandrić, koja je, Bogu hvala, na poziciji moći, govori javno o onome što žene koje nisu na toj poziciji doista doživljavaju SVAKODNEVNO, čovjek očekuje da muškarci na poziciji moći pokažu empatiju, poštovanje i prijezir prema onome što joj se dogodilo, ali taj čovjek iz moje priče, očito, ne živi u Hrvatskoj i ne radi u Hrvatskom saboru.

Tu kod nas je normalno opomenuti ženu da govori o previše intimnim stvarima Stoga se moja prijateljica brutalno, ali posve legitimno, šali o pokazivanju tampona Jandrokoviću. Ta šala govori o tome koliko je sve vezano uz našu intimnu, pa čak i one situacije koje su opasne po život, koje su operativni zahvati, koje su stvaranje novog života - potisnute u neki mračni, samotni kutak, u podrum svijesti društva, gdje čuče onemoćale, nepercipirane i posve ignorirane, zajedno, možda, samo sa ženom koja tamo doji svoje dijete da nikoga od muškaraca (iz Sabora i šire) ne ometa. Tu kod nas je normalno učiti djevojčicu da se srami onoga kroz što njezino tijelo prolazi svaki mjesec. Tu kod nas je normalno skrivati žensko golo tijelo, tu kod nas je normalno skrivati ženske fiziološke potrebe, tu kod nas je normalno izdržati kiretažu na živo. Jer njegova je baba na polju rađala, i "ajte molim vas, kako su žene nekada". Žene nekada su umirale u mukama, često tijekom poroda ili spontanog pobačaja, u prvom slučaju zajedno s djecom. Ali istina, neke babe su i preživjele. A neke od survivorica su se javile ponovno pokrenutoj akciji udruge Roda, pod hashtagom #prekinimošutnju. Njih je 400, neke su anonimne (kad pitam jednu svoju prijateljicu zašto je svoju užasno traumatičnu priču iz rodilišta poslala anonimno, kaže da joj je preteško vraćati se u taj užasni trenutak iz svog života), mnoge nisu. Opisuju svoja iskustva tijekom prekida trudnoća, kiretaža, te poroda.

Ponavljam: da, hrvatsko zdravstvo se trese od i do nemoći. Nema materijala, nema kadra, potplaćeno je i iskorišteno. Ali ovo nije tekst o tomeOvo nije ta tema. Ovo je tema o odnosu prema ženama unutar hrvatskih bolnica i hrvatskog društva. Pitali su me neki dan zašto se nisam uključila u akciju, odgovor je bio: jer mi se nije ništa takvog dogodilo. Tek sam kasnije, u mraku svoje sobe i u mraku svojih misli shvatila da sam na prvom pregledu kod ginekologa u životu doživjela nešto što sam kasnije saznala da uopće nije neuobičajeno: ginekolog me primio za guzicu i nježno po njoj mazio ne bih li se "opustila". Bilo mi je silno neugodno, ali veliki dio mene je mislio da je to posve normalno. Što da mu kažem? On je muškarac u kuti. Ako kažem da mi je neugodno, samo ću ispasti histerična. Tako se, vjerujem, osjećaju i žene koje prolaze kroz porod ili gubitak trudnoće, posve nemoćne da se u boli i strahu odupru i sukobljavaju: zašto bi, uostalom, i morale biti sposobne za to? Pa to je jedan od najranjivijih trenutaka u životu svake žene.

Ali, društvo nije briga za ranjive trenutke u životima žena: društvu je, kao i Jandrokoviću, neugodno kad ih na to podsjećamoJoš kao u priči vizualno postoje ženska krv i ženska sluz, avaj! Poštedimo ih tog užasa! Mislimo na njih! Postoji nešto frapantno u stavu oko trudnoće u Hrvatskoj: iako je, dakako, sveta majka sveta, pa tako i svaka majka u crkvenoj pjesmi, u realitetu je za svaku trudnoću žena sama nekako kriva, odgovorna, pa neka sama i pati. Muškarci koji su na porodu uz ženu su ili jadnici, ili u najbolju ruku, heroji; kažem u najbolju ruku jer iako je to znak ljubavi, nema ništa herojsko u tome da držiš ženu za ruku dok se ona porađa. Očekuje se, naime, od nas da patimo na porodu ili tijekom spontanog pobačaja: nije jedna od tih 400 žena začula odvratnu rečenicu - a mogla si se jebati, a sad cmizdriš! Očekuje se da kroz bol prođemo ponizno, jer poniznost, je, dakako, najveća odlika hrvatske svete žene, očekuje se da ne spominjemo užase poput šavova, ožiljaka, inkontinencije, krvarenja, grčeva.

Očekuje se, dakle, da kiretaža boli A kad neka od nas ne prihvati to kao žensku sudbu, zavežu joj se ruke i noge. Drsko je se opomene da manje viče. Očekuje se da nas boli, i to većinom sve, i da ne pričamo o tome - to je naša pozicija u društvu. Kad, čak i za nas nevjerojatnom obratu, liječnik iz splitske bolnice, izađe pred novinare i optuži Ninčević Lesandrić da laže, otkrivajući pritom povjerljive informacije njezinog zahvata, i pritom bude mrtav hladan, kao da ne krši jedno milijun etičkih zakona, ali zakon liječničke struke - dakako, ne dogodi se apsolutno ništa, već naš ministar zdravstva, poznat po posebnom razumijevanju za molitvene zajednice, ali ne i za žene kojima se struže maternica metalnom špahtlom na živo, kaže: Hrvatskoj najviše trebaju djeca! Ne, ministre, kao žena-majka-rodilja, reći ću vam: Hrvatskoj treba poštovanje i skrb za žene. Treba joj zdravstvena njega koja nije šovinistička, koja nije mizogina, koja brine za žene. U kojoj se žene mogu ne bojati što će im se još dodatno dogoditi, koja strahota, kad gube dijete. U kojoj se žene ne moraju bojati što će morati pretrpjeti samo zato da dobiju zdravo i živo dijete na prsa. (Doslovno, ne pretjerujem, većina nas tako razmišlja za vrijeme poroda). U kojoj se žene ne moraju boriti. (Ne samo zdravstvo, već i država).

*Ukoliko imate priču iz rodilišta ili s ginekologije u Hrvatskoj koja vam je bila traumatična, pišite Rodama uz hashtag #prekinimošutnju Zajedno možemo promijeniti Hrvatsku!

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Napišite komentar

više