Traži

Jelena Veljača: Treća smjena

Mogu li žene bez karijere?

Jelena Veljača: Treća smjena
Ovaj tekst počinjem pisati u 00:06, na dan kad sam imala jedno deset pretprodukcijskih sastanaka, kad sam jurila do Arena Centra jer mi dijete nema poplun, a vani su već temperaturni minusi, na što me moja draga voljena majka, aka ljubljena obožavana baka mog djeteta, koja ulijeće s čuvanjem tog istog anđeoskog djeteta kad god meni to treba, onako dosta oštro upozorila...

Dok sam kupovala antialergijsku mikrofibru i plahte koje (kasnije ću spoznati) ne idu na vrstu madraca koji mi imamo u našem kinderbetu (isto antialergijski, naravno), nazvao me šef i zamolio da mu proslijedim mail koji mu hitno treba, da bi zgotovio važan posao, što bi bilo OK, jer u ovo moderno vrijeme kad su žene kao skroz full emancipirane (i evo sad se čak i usuđuju govoriti o tome kako su ih neki muškarci zlostavljali prije 30 godina) postoje pametni telefoni, pa samo nađeš pod sent items tom istom šefu davno poslanu elektroničku poštu, te klikneš frw, i pošalješ opet. Ali u ovo moderno vrijeme kad su žene full emancipirane postoje i problemi s baterijama modernih telefona, koje umiru stalno, bez pravila i smisla, a ako se nalaziš na blagajni dućana u Arena Centru umjesto uz svoj komp, onda gotovo sigurno. Pa sam zamolila prijateljicu koja me pratila u kupovinu, da nazove jedinu zajedničku prijateljicu čiji broj ima u mobitelu, a nju da ode na komp pa da uđe u moj mail....

Tako da mislim da je broj artikala (dva) koje smo zaboravile na blagajni Arena Centra zapravo jako malen. Nisam se doduše iz Arene vratila u ponoć, nego sam između Arene i pisanja ove kolumne preuzela svoje dijete od bake (baka je bila silno umorna pa nas je napustila), a onda sam skuhala večeru (samo organsko, samo friško skuhano), nahranila dijete (razmišljam da uz tekst pošaljem urednici i sliku svog djeteta koje nakon hranjenja šalšom izgleda kao da je sudjelovala u teksaškom masakru motornom pilom), okupala dijete, gurnula joj špricom malo fiziološke u nos, pokušala izvesti egzorcizam nad njezinim šmrkljima, nakon toga joj za nagradu dala kekse i mlijeko (šećer pred spavanje je grozna ideja, ali majke se nekad moraju spasiti), nazvala svog muža koji je u tom trenutku igrao predstavu na pozornici gradskog kazališta Komedija da ga zamolim da prije kraja predstave dođe kući. Nije se javio, pa sam kapitulirala i pogledala 19898987 crtića s njom, sve u nadi da će zaspati u skupoj ljuljalici koju sam nabavila baš za ovakve večeri.

Međutim, Lena se sjetila da bi bilo dobro da čitamo slikovnice prije spavanja, odabrala ih je samo petSvih pet smo čitale do prve stranice, onda je vidjela da je Grga Čvarak gađao mačku praćkom, rasplakala se što zbog imaginarne mačke, što zbog umora. Ja sam ju molila da ne plače jer će se nos opet napuniti šmrkljima, a mama nema vremena (ni snage, ali to joj nisam rekla) za još jedan egzorcizam, ali ona je svejedno plakala. Tijekom operacije stradao je aparatić za izvlačenje šmrklja, onda sam odustala i donijela dudu od koje smo se uspješno odvikle; Lena je dakako zaključila da je to pogrešna duda - a dok sam prala i dezinficirala pravu, skinula je pidžamu i noge gurnula kroz rukave te mirno rekla da će tako spavati.

W

Sljedeći kadar ovog filma bilo je naše uplakano držanje za rukice u hodniku dok dočekujemo tatu. A sljedeći, i ovaj koji trenutno traje u real timeu, je onaj u kojem ja u mraku stana sama u 00:45 pišem ovaj tekst, dok i moj muž i moje anđeosko dijete spavaju snom pravednika (doduše gušeći se u šmrkljićima). Zašto sam vam sve ovo prepričala? Pitala me, naime urednica, postoje li žene majke kraljice koje ne rade. A upravo je to moj mokri san u trenucima poput ovog, koji sam maločas nadugačko i naširoko prepričavala (iako je tu još bilo digresija, no to mogu podnijeti samo prekaljene majke) - majka koja NEMA POSAO do majčinskog. Poznajem li takve slučajeve? Iskreno budi rečeno, osim onih nekih presavršenih Instagram mama iz srednje Amerike koje sa zavišću pratim kad konačno legnem do anđeoskog i supruga mi, i ne baš.

Znam da je to bila moja baka - bila je, kako se to romantično kaže - homemakerica, domaćica, žena koja je nedjeljom kuhala i za ponedjeljak, pa bi otišla u kupovinu s najboljom prijateljicom - često se iz kupovine vraćala s cipelama, a još češće s kuhinjskim krpama. Baka je krečila stan, mijenjala pokućstvu mjesto, ne baš po feng shuiju, ali skoro, brinula sve brige o odgoju i obrazovanju malog Ivice (mog oca, jel'), a onda je došao feminizam i sve smo polako počele i raditi i obavljati njezin dio posla. Tada je to bila klasična situacija, ali tko su danas te žene? Kako se odlučuju na to da nemaju "pravi" posao i ima li majčinski posao ista prava danas kao pravi?

Ovo nije tekst o tome who had it better, mi karijeristice danas kojima su bankovni računi često zablokirani, a honorari kasne i po mjesec dva, tri ili dvadeset tri, a muškarca koji vas uzdržava jer ste mu dale svoju ruku, nevinost i rodile bebu ili više njih, nema u vidokrugu - ili žene koje su ostajale u lošim, zlim i najgorim brakovima samo zato što izbora nisu imale. Naravno da nam je bolje, iako naravno da još uvijek nismo ravnopravne, i naravno da nam se s grbače treba skinuti tradicionalan pogled na raspodjelu "poslova" kod spolova - osim što, zaista, postoje, one rijetke, koje danas ne rade ništa profesionalno. Nema radnog vremena, taksija koji se valja uloviti za posao nakon što se dijete ostavi polumusavo, pouuplakano i gladno u vrtiću, nema šefa koji zove na ugašeni mobitel, nema predstave koja ima premijeru baš kad dijete ima 40 stupnjeva, nema revizije, nema stresa, nema loših plaća i nikad isplaćenih regresa.

w

Kad čujem da netko tako živi ne mogu se odlučiti prezirem li je jačinom tisuću žarkih sunaca ili sam potajno ljubomorna. Bih li mogla tako živjeti? (Osim što bismo umrli od gladi čak i da prodamo sve što sam potajno kupila na internetu dok je muž spavao.) Tko zapravo tako živi? I zašto? Postoje žene koje postanu mame, pa odluče graditi dom, kuhati najfinije sarme, dočekivati djecu iz škole s home made princes krafnama (ako netko zna tu mamu, dajte mi pod komentarima ostavite njezinu adresu), izrezivati oblike iz kolaž papira u bojama, raditi origami s djecom sve dok ne dođu do tisuću ždralova - to mi zvuči kao ostvareni san, osim što - kako to funkcionira financijski? Kako se dinamika odnosa odvoji od financijske dinamike? I je li to pošten životni izbor ili ozbiljno urušava sve što feminizam pokušava? Pokušavam zamisliti, i paše mi ideja sporog kuhanja, namakanja graha, pripreme domaćeg plastelina i dugačkih šetnji s dječicom (valjda bismo imali petero tada) u kojima govorim: - vidiš, tata radi u ovoj zgradi, puno radi da bismo mi... mogli biti na socijalnoj pomoći.

OK, dosta sanjarenja, ne postoji teoretska mogućnost da žena nekog glumca bude doma, ima petero djece i peče glinu. (Ne u Hrvatskoj) Jesu li dakle žene nakon što postanu majke prisiljene vratiti se na posao? Hell, yeah. Kad ih posao uopće dočeka, jel'. Bismo li trebale biti ili je upravo catch feminizma u tome da svaka žena za sebe odluči što joj je važno, i što nju gratificira? Tko su, onda, te "sretnice"? (Većinom udane za mega uspješne frajere, i nijedna, naravno, nije samohrana majka). Jesu li frivolne površne glupače jer ne žele biti ostvarene na profesionalnom polju? Ne bih to nikad pomislila za svoju baku. Bila je majstorica, mater familias, a istovremeno moderna i oštroumna, snažna i lijepa zauvijek. No, ona se dobro udala. I opet se krug zatvara na istom problemu - mora postojati onaj drugi, koji radi za to da bi ti bila doma. Koliko god se čini kao odabir, u vrlo rijetkim slučajevima (ja znam dva!) to ne oslabljuje ženu. A osim toga, nije li potreba za poslom, za radom prirodna kao i potreba za hranom? Nije li u ljudskoj prirodi da otkriju kotač, zapale vatru, iskopaju brane, osmisle kanalizaciju, te riješe problem baterija pametnih telefona? Još kad bi ovo potonje učinila žena, nitko sretniji od mene. Jer, vjerovali mi ili ne, ne raditi ipak nije luksuz. To je imaginarna pozicija u kojoj se potiču stereotipi rodnih uloga, dovodeći tako u pitanje sve u što bi trebao vjerovati urbani život. I kurikularna reforma.

Naime, sve mi u danima poput ovog sanjarimo o tome kako bi bilo divno da ne moramo pisati, ići na posao, odgovarati nekim drugim ljudima, ali isto tako sve mi želimo, osim doma i obitelji, graditi i sebe. Nisam sigurna može li se to bez vlastite plaće, bez pozicije, da ne govorim o profesionalnom uspjehu kad pokuca na vrata. Ali sam sigurna da mi je u 1:21 drago što sam pisala ovaj tekst, kao i svaki od milijun do sada u karijeri, iz rodilišta, i s trajekata. Osjećam se neopisivo umorno. Ali i kao da postojim.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Jelena Veljača

Napišite komentar

Učitaj još