Traži

Jelena Veljača: zadnja utvrda šovinizma - financije

Što je moje, što je tvoje, a što je zajedničko?

Jelena Veljača: zadnja utvrda šovinizma - financije

Text: Jelena Veljača

Pokušavala sam u proteklih nekoliko dana s razumijevanjem pročitati sve o na prvi pogled suludoj presudi, kako jedna poznata Hrvatica mora sinu svog bivšeg supruga vratiti novac, koji je tijekom godine dana podizala s njegovog računa (za koji je imala karticu)...

Pretpostavit ću da znate o kome se radi, no molim vas da to pokušate i zaboraviti. Tijekom pripreme za ovaj tekst bilo me pomalo strah otvoriti tu Pandorinu kutiju - ne zato što tema nije bitna (jer jest), ne zato što imam ikakve veze s akterima priče (hvala Isusu, nemam), nego zbog one stare "ako prtljaš po... i ti ćeš smrdjeti s njim". Ima, naime, u tim prljavim javnim bračnim svađama nečeg naturalističkog, što bi dobri stari bizarni Zola opisao kao genetsko naslijeđe svojevrsne bolesti, ali što prepričavanjem istog, i uživljavanjem u takve sadržaje, lako zarazi i neukog čitatelja. A s druge strane, ima u toj priči, koju bi Disney nazvao tale as old as time (imućni stariji kruti muškarac, očajna žena koja smatra da je samo muškarac može statusno zaštititi i koja, paradoksalno, tražeći sigurnost i pripadanje, upravo sebe osuđuje na vječnu samoću i bijedu), nevjerojatno važna komponenta.

Financije su doista posljednja utvrda patrijarhalnog društva kakvo poznajemo i u kojem živimo, koje podržava takve odnose, takvu razmjenu dobara (novac-ljubav, seks, izgled, djeca) Slobodno možemo takav patrijarhat nazvati i šovinizmom. Čitala sam nekoliko puta mišljenje pravnih stručnjaka o tome je li dama iz priče prekršila usmeni dogovor (kao da se usmeni dogovor između muža i žene može valorizirati i procjenjivati na ijednom sudu na svijetu - čak i Božji nema te ingerencije), i, naravno, većina ozbiljnog tiska proglasila je taj slučaj "novom sinkopom", pomalo sugerirajući da je imućni kruti muškarac iz priče potplatio sud, što je u Hrvatskoj postalo opće mjesto, pa se tako svaka poštena osoba boji ići po pravdu na mjesto gdje se ona, u nekim dalekim društvima, kroji, jer tada ostaju na milost i nemilost sucima koji su odavno poželjeli biti, kao i njihovi kolege advokati, bogati kao poduzetnici, zaštićeni kao političari. Posebice žene.

Njihov je položaj u bilo kojoj izraženoj katoličkoj sredini uvijek fragilan, da ne kažem loš, a pogotovo ako je sredina osiromašena, što ratom što tranzicijskim poraćem, pa nije bilo plodnog tla za psihosocijalni razvoj i odgoj građana u smjeru ravnopravnosti. Ali Hrvatska. Posebno mjesto gdje žena mora platiti mužu novce koje je potrošila za vrijeme njihovog braka, dok bi obratni slučaj vjerojatno bio odbijen i kao scenarij za nadrealni sitcom, a kamoli u stvarnosti. Kad sam izlazila iz prvog braka, nisam tražila ništa (osim da nekako pošteno podijelimo čuvanje pasa - na kraju su psi završili zauvijek kod mene - ne smeta mi, samo primjećujem da ovdje muškarci tradicionalno odgajaju potrebita bića kad to njima konvinira). OK, nisam ni imala puno toga za tražiti, jer smo zarađivali tu negdje, ja možda malo više (je li to pristojno reći ako si žena?), ali izlazila sam i iz veza gdje je financijska dinamika bila malčice drugačija, pa mi nije palo na pamet da je meni itko išta dužan (osim vremena i živaca, ali zato su tu psihoterapija i dermatolozi).

No, znam nekoliko muževa (ne mojih) koji su tražili. I dobili Nije dama iz početne priče koja je inspirirala ovaj tekst jedina koja je morala platiti to što se odlučila za razvod, pa tako dolazimo do punog kruga - em nas kažnjava strogi Bog (sve dok živim ovdje u Lijepoj Našoj neću shvatiti zašto smo od svih Bogova odabrali upravo onog najstrožeg, najokrutnijeg prema ženama), em nas sad kažnjava i sud. Komentiram slučaj s poznanicima i prijateljima. Jedan kaže: pa tko joj je kriv kaj je sponzoruša, kaj se udala za njega, znamo svi kakav je. Pokušavam objasniti da čak i da je sve to navedeno istina, ne abolira osobnu odgovornost Muškarca iz priče za zlostavljanje koje je uslijedilo. Poznanik reterira, vjerojatno zato što zaključuje da sam u PMS-u, a ne zato što zaključuje da sam u pravu. Jedini način da vas se tretira kao ravnopravne osobe, kaže na kraju po svom mišljenju pomirljivo, je da zarađujete svoje novce

 

Isprva pokušavam navesti primjere brakova i odnosa u kojima je dinamika drugačije prirode - sjetim se svoje bake koja nema iza sebe ni dan radnog staža (u knjižici, je l'), pa se diljem Jugoslavije selila s mladim mužem i bebom, krečila potleušice po Bijeljini, Konjicu i Mostaru, klala pijetlove golim rukama u vlastitoj kadi da bi imala za juhu, te odgojila na kraju i svoju i tuđu djecu - a takvih je baka, znam, u povijesti svake osobe koja čita ovu priču. Ima li ona pravo na novac svog muža? Je li ga zaradila kao i on? Naravno. Naravno. Sumnjičavi poznanik može argumentirati da Dama iz svima poznate petparačke sage I Bogati Plaču nije Naša Baka, ali možda je njihov dogovor na početku priče bio neka njima prihvatljiva vrsta odnosa, znate ono, ja se budim i idem čitati o dionicama i potplaćivati vozače kamiona s duplim dnom u kojem se kriju cigarete, a ti naruči puricu za Badnjak. No, ostavljeni i prevareni muževi teško podnose da su ostavljeni i prevareni. I OK, neka oni divljaju, tračaju, histeriziraju, vrište, vrijeđaju i pale donje rublje svojih žena na javnim mjestima, ali društvo to mora prestati podržavati.

Posve je, naime, nevjerojatno da SUD može narediti jednoj ženi da VRATI novac potrošen vlastitom karticom za vrijeme brakaUopće je nebitno je li joj rekao da za karticu kupi zeca iz Alise u Zemlji Čudesa ili kiflu. Čitala sam pravna mišljenja uzduž i poprijeko dok mi se nije zavrtjelo u glavi i dok nisam pomislila - pa možda je moj sumnjičavi poznanik ipak u pravu. Možda je stvarno jedini način da zarađujemo vlastitu lovu. Ali tko će ući u zamršene odnose unutar jedne obitelji, u kojima se muškarci osjećaju kastrirano kad žena zarađuje jednako ili više, a kad je situacija obrnuta, imaju potrebu posjedovati? Kako će se razmrsiti to klupko patrijarhata u kojem žene moraju biti submisivne, pa koliko kod da zarađuju? KAD će, ali KAD prestati to mahanje s NJEGOVOM karticom, NJEGOVOM plaćom, NJEGOVIM autom, NJEGOVIM stanom? I zašto smo MI te koje nešto moramo učiniti, odlučiti, napraviti da bi se to promijenilo? Zašto se muškarci ne prilagode nama, i shvate ono što mi kao spol, for better or for worse, znamo oduvijek - jednom kad provučeš karticu, nema povratka. Ako su i (neki) odnosi komercijalizirani baš kao i sve ostalo sveto - ljubav, Božić, odnosi s djecom, rituali objeda, Nova Godina - onda valjda za sve na slobodnom tržištu moraju postojati ista pravila. Čujem da će slučaj s početka priče na Vrhovni sud. Nadam se da tamo zasjeda netko tko se bavi pravom. Vrijeme je da ga dobiju i žene u Hrvatskoj.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Učitaj još