Traži

"Nije cilj što prije doći do vrha, nego uživati u svakom koraku!"

Veliko životno zadovoljstvo i ispunjenje pronašli su u osvajanju planinskih vrhova

"Nije cilj što prije doći do vrha, nego uživati u svakom koraku!"

Text: Latica Martinis Filković

Planinarenje nije besciljno lutanje po brdima i osvajanje već osvojenih vrhova s kojih ćemo ionako ubrzo morati sići; naprotiv, planinarstvo je način i stil života, niz aktivnosti koje suvremenom čovjeku život čine ugodnijim, zanimljivijim i nadasve ljepšim. To dobro znaju i Elena Grassi, Krunoslav Klarić i Gordan Turković, aktivni planinari koji su mi otkrili baš sve o svom omiljenom "hobiju, a cijelu priču stručno je "začinio" i Bruno Čipić, alpinist i član Nadzornog odbora PDS Velebit iz Zagreba...

Planinarenje je odličan način da napunite baterije, nadišete se svježeg zraka, protegnete noge, uživate u pogledu, družite se i opustite. Osim toga, planine su nešto zaista izvanredno i sjajno je to što u njima možete uživati čak i ako niste u nekoj osobitoj kondiciji. Istina, na početku možda nećete osvajati visoke vrhove, ali ćete prije svega uživati u šumi, pogledu, šetnji i mentalno "ozdraviti". Upravo je planinarenje danas postalo sve učestaliji oblik relaksiranja, krajnost koja nam je nerijetko potrebna kao svojevrsni odmak od svakodnevnog stresa, posla, dostupnosti i popratne tehnologije koju ne ispuštamo iz ruku… Kako bismo doznali što više o toj popularnoj aktivnosti, točnije - od kuda su krenuli, što ih je sve motiviralo za tu avanturu i što su sve naučili, savladali u planinarskim školicama, koje vrhove su već osvojili, kako biraju rute, pravilima ponašanja u planinama, kratko rečeno zašto su se iskreno zaljubili u planinarenje… otkrili su mi mladi planinari koji su u tome uglavnom našli spas i savršen balans na relaciji posao - kvalitetno i energizirajuće slobodno vrijeme. U nastavku doznajte što sve kažu entuzijasti Elena, Krunoslav, Gordan i profesionalni alpinist Bruno. 

Kada, zašto i kako se rodila ljubav prema planinarenju? Što vas je motiviralo, potaknulo da krenete u to sve skupa? Koliko je danas intenzivno?

Elena: Ljubav prema planinarenju dogodila se u trenutku kad mi je fizički napor postao potpuno nebitan u odnosu na zadovoljstvo i ispunjenje koje mi je to iskustvo pružalo.

Krunoslav: U prirodu sam se zaljubio dosta rano, od izviđačkih dana u osnovnoj školi preko vikend izleta u nacionalne parkove do učlanjenja u planinarsko društvo kada sam se počeo ozbiljnije baviti planinarenjem. Volim provoditi vrijeme na otvorenom i iskreno sam zadivljen ljepotom prirode koja me motivira za svaki sljedeći izlet. Volim zimu, snijeg i zimske uspone tako da se sada pripremam za nekoliko zanimljivih izleta.

Gordan: Kod mene se ta ljubav rodila relativno rano, još dok sam bio osnovnoškolac u Splitu. Imali smo grupu obiteljskih prijatelja koja se non-stop družila, išla na različite izlete, a između ostalog i na planinarenje. Kasnije sam u srednjoj školi nastavio istim tempom sa svojim prijateljima. Doduše, za vrijeme faksa se malo ta ljubav sakrila i bavio sam se nekim drugim stvarima da bi se čitava stvar ponovno rasplamsala unazad godinu dana. Na prijedlog kolegice s posla upisao smo planinarsku školu u zagrebačkom PDS Velebitu, skupila se odlična ekipa te smo uz vrhunske instruktore zajedno stvarno puno toga vidjeli, prošli i naučili. Odmah po završetku škole nekoliko nas upisalo je visokogorski tečaj u PDS Velebitu i moram priznati da tu odluku nisam ni u jednom trenutku požalio.   

Bruno: Mogu reći da planine zauzimaju bitan dio moje svakodnevice, praktički su mi neizostavni dio života. U cijelu priču me uvela majka kad sam imao 5 godina, kroz lagano planinarenje. S vremenom je to preraslo u alpinizam i sve što on nudi. Ove godine navršeno je 26 godina da hodam po planinama. Kroz taj period sam prakticirao i razne druge aktivnosti, no uvijek bih se vraćao brdima. Trebalo je dugo, no tek nedavno sam shvatio da bez njih definitivno ne mogu.

"Nije cilj što prije doći do vrha, nego uživati u svakom koraku!" (фото 1)

Kako je izgledao vaš prvi uspon, vjerujem da ga se dobro sjećate, kakav je bio osjećaj, neka anegdota s te avanture, emocije, doživljaji…?

Elena: Bilo je tu nekoliko dobrih uspona prije jednog kojeg bih nazvala pravim. Taj se dogodio u Julijskim Alpama, kada smo se penjali na Malu Mojstrovku, vrh iznad 2.000 metara nadmorske visine. Nestvarni prizori visokih planina između kojih smo hrabro koračali do koljena u snijegu, i pogled s vrha - na sve, i na ništa - koji te u čas ispuni nekim suludim miksom osjećaja. Ponosom, jer si dogurao do gore na vlastiti pogon, divljenjem, jer je sve dokud ti pogled seže neopisivo lijepo, i srećom što imaš privilegiju baš u tom trenutku mogu biti na tom mjestu i duboko udahnuti. Sve je to prožeto nekom blagom melankolijom jer ti se čini da se pravi život događa upravo tu - daleko od civilizacije kojoj se moraš vratiti. Čista poezija, ako se izuzme dio gdje svi polako otvaraju sendviče iz ruksaka (smijeh). 

Krunoslav: Na prvi uspon s ruksacima, šatorom, vrećama za spavanje sam išao zajedno s kumom na Žumberačko gorje. Krenuli smo na vrh Sveta Gera, no nismo joj prišli ni blizu jer smo se izgubili i završili na dijagonalno suprotnoj točki, šator smo digli na imanju čovjeka kojeg smo sreli, čuli smo zastrašujuću riku jelena usred noći na oko 50 metara od nas i bili spremni na obranu sa švicarskim nožićem... Sveta Gera će nam zauvijek ostati epska legenda planinarskog neuspjeha.

Gordan: Ako se dobro sjećam, moj prvi uspon u životu bio je na vrh Mosora, ali mi se u novijoj povijesti nekako najviše urezao u pamćenje prošlogodišnji uspon na najviši vrh u Hrvatskoj, Sinjal na Dinari (1831 nmv) te Vaganski vrh, koji je ujedno i najviši vrh Velebita (1757 nmv). Osjećaj je bio odličan jer su to dotad bila najviša dva vrha na koje sam se popeo, a i pogled sa Sinjala je neprocjenjiv. Na Vaganski smo se popeli doslovno kroz maglu i oblake i uz prigodne napitke proslavili s ekipom iz gospićke planinarske škole koje smo sreli gore. Inače smo na tu istu ekipu opet naletjeli prošli vikend na Dinari, taman da u istom tonu proslavimo godišnjicu prvog susreta. Kasnije sam krenuo u visokogorstvo i još ozbiljnije uspone i tu su se tek otvorile nove avanture, nevjerojatne planine i pogledi. 

Bruno: Doista ga se ne sjećam, no rekli su mi da je prvi izlet bio na Sljeme starom žičarom na vrh, te pješke spust preko Bikčevićeve staze do Blizneca.

"Nije cilj što prije doći do vrha, nego uživati u svakom koraku!" (фото 2)

Kako birate rute, relacije, o čemu sve ovisi odabir rute, koliko se planira sve skupa, na što se sve mora obratiti pažnja, koliko dugo pripremati, što sve treba znati kako bi u konačnici bilo ugodno i relativno bezopasno? 

Elena: Puno faktora uzimam u obzir - vrijeme koje imam na raspolaganju (o tome onda ovisi i udaljenost lokacije), vremenske uvjete (prognoza igra veliku ulogu), i atraktivnost rute. Treba uvijek provjeriti mogućnosti noćenja jer kod nas neki planinarski domovi ne rade cijelu godinu. Naravno, uvijek želim otići negdje gdje nisam bila, iako gdjegod odem uvijek si obećam - tu ću se vratiti! Priprema je važna - moraš znati kojom stazom ideš, ponijeti dovoljno hrane i tekućine i biti spreman na vremenske uvjete koji te u planini čekaju.

Krunoslav: Sve ovisi o sezoni, raspoloživom vremenu i ekipi. Koristim se knjigom "Planinarski vodič po Hrvatskoj" Alana Čaplara za domaće izlete kada ih sam planiram, a često se pridružim planinarskim društvima koji odlično odrade dio oko pripreme. Bitno je održavati kondiciju (za što je Medvednica savršena) kako bi se izbjegle komplikacije pri usponima. Uz opremu, bitno je dobro prilagoditi i pripremiti hranu i vodu izletu. Ne želite ostati gladni kada oko vas kilometrima nema civilizacije, no također ne želite tegliti nepotreban teret..

Gordan: U današnje vrijeme sve imate na internetu. Ima dosta stranica na kojima možete pronaći planinarske izvještaje i karte te se voditi po njima. Kombiniram to s razgovorom s prijateljima iz planinarskog društva i razmjenom iskustava. Najčešće se tako i rode ideje za neke nove zajedničke izlete, ali i za duža putovanja. Nastojim uvijek otići negdje gdje još nisam bio te na sve veće visine. Pri odabiru rute u "nižim" planinama uvijek gledam kakvi su putevi, jesu li staze dobro markirane, ima li možda vertikalnih dijelova s putevima osiguranim sajlama i klinovima, lokaciju obližnjih domova ili pak mjesta za prespavati na otvorenome. Naravno, i prognozu koja također dosta diktira sastav ruksaka. Nastojim nikad ne ići sam, čak ni na jednostavnije uspone. Kad vas je više, uvijek možete pomoći jedan drugome, a i doživljaj je bolji kada ga imaš s nekim podijeliti. Dobar izlet može se doslovno u pola sata isplanirati. S druge strane, za visokogorske izlete treba se dosta ozbiljnije planirati uz odabir adekvatne opreme koja vam je potrebna da izdržite u oštrim snježnim uvjetima, ali da se i osigurate na strmijim padinama ili ledenjacima.

Bruno: Odabir izleta je presjek nekoliko faktora - inspiracija, motivacija, vremenska prognoza, odabir partnera, trenutni uvjeti u planini, vlastite mogućnosti i afiniteti... ponekad je dovoljna ideja i 5 minuta telefonskog razgovora, a ponekad se cijeli tjedan prati prognoza i smišlja što i kako. Vjerujem da je dobra priprema i procjena koja dolazi s iskustvom 70% svega u planini. Doživljaj je puno intenzivniji i ugodniji ako se dobro pripremite i svedete peripetije na minimum.

"Nije cilj što prije doći do vrha, nego uživati u svakom koraku!" (фото 3)

Što je s opremom, koliko je ona bitna, ulaganje u nju i slično…?

Elena: Po meni, dobra oprema znači ugodno planinarenje. Možda nije najjeftinije kad si totalni početnik kao što sam ja donedavno bila, ali treba uložiti u kvalitetne, udobne gojze, praktičan i veličinom prilagođen ruksak i dobru, vodonepropusnu vjetrovku. To je neka osnova, i investicija koja se dugoročno itekako isplati

Krunoslav: Za početak je bitno investirati u kvalitetne gojzerice i dobar ruksak. Ostalo dođe s vremenom i sigurno olakšava stvar, no nije presudno. U planinama ćete sigurno naići na planinarske šminkere, kao i na nekoga tko izgleda kao da je izašao prošetati psa... Treba biti u nekakvoj sredini jer kvalitetna oprema povećava sigurnost, pogotovo u neplaniranim situacijama, no oprema ne treba biti imperativ. Ja dosta opreme naručujem online izvana po outlet cijenama.

Gordan: Svakako ne treba štedjeti na kupnji dobrih gojzerice. Moraju imati vibrant džon i dobro držati podlogu kako bi se izbjeglo proklizavanje. Za početnike koji ne idu u visoke gore dobro je nabaviti kvalitetnu vjetrovku, nekoliko dry fit majica, flis i planinarske hlače. Ruksak bi trebao imati barem 45 l ako idete dva do tri dana u planine te dobra vreća za spavanje za svaki slučaj. Kabanica neka je uvijek pri ruci ako slučajno krene kiša. Možete i ne morate koristiti planinarske štapove pri usponu. Ovo su neke osnove. U principu prvi put idete s onim što imate, pa dalje procjenjujete što vam treba. Dosta je to individualno. Netko čak i usred zime planinari u kratkim rukavima, a netko je zimogrozan pa ne skida jaknu cijelim putem. Od dodatnih stvari tu su svakako krema za sunčanje s visokim faktorom i naočale za sunce jer čak i na nižim visinama sunce može biti otežavajući faktor. Naravno, uvijek treba imati dovoljno vode sa sobom i po mogućnosti, termosicu s čajem s puno meda i limuna. Mene je to spasilo par puta. Izdaci ovise o dućanima i kvaliteti, u Zagrebu, recimo, postoji par mjesta gdje se mogu kupiti dobre stvari za itekako pristupačne cijene. 

Bruno: Oprema dolazi do izražaja u težim, zimskim uvjetima. Tek tamo se uočava distinkcija između tehnologija, cijena, materijala... dok stvari idu svojim tokom, najčešće opremu nećemo niti primijetiti. Onog časa kad uvjeti postanu izazov za komfor, pa i preživljavanje, tada stvari postaju jasnije. Što se tiče ulaganja, bitno je imati na umu što u brdima mislimo raditi i čime se mislimo baviti. Ako nam je ideja kroz godinu planinariti po relativno pitomim planinama, sa zahvalnom klimom i bez nekih značajnijih objektivnih opasnosti, tada nema smisla ulagati velike svote u opremu. S druge strane, ako se mislimo penjati zaleđene slapove do kojih ima dva dana pristupa, tada ne postoji kompromis oko opreme. Nažalost, stvari tako stoje, to nije jeftina aktivnost ako su nam apetiti visoki.

"Nije cilj što prije doći do vrha, nego uživati u svakom koraku!" (фото 4)

Koji su neki vaši savjeti kojih bi se trebao držati svatko, bilo da je u pitanju početnik amater ili profesionalac?

Elena: Nije cilj što prije doći do vrha, nego uživati u svakom koraku. 

Krunoslav: Mislim da bi svatko trebao proći planinarsku školu jer se tu stvarno može puno naučiti i izbjeći početničke greške. Kroz izlete i teorijska predavanja uči se o snalaženju u prirodi, bontonu, opremi i stekne se strahopoštovanje prema planinama. Mislim da je to upravo to strahopoštovanje nešto što trebaju imati usađeno amater i profesionalac prije svakog uspona. Priroda zna biti jako surova.

Gordan: Prije svega treba poštovati planinu i sve njezine zakonitosti te slušati iskusnije od sebe. Ne treba se izdvajati pretjerano iz grupe i uvijek paziti na prijatelje s kojima se penješ. Ovo se odnosi i na lakše i na teže uspone. Pravila posebno dolaze do izražaja pri visokogorskim izletima gdje hodate zajedno u navezu s cepinima u ruci i derezama na nogama. Praktički morate biti spremni brzo reagirati ako netko prokliže ili padne te ga pokušati zaustaviti. Dosta igra tu i povjerenje u partnera iz naveza i ne bi se trebali vezivati s nekim za koga niste sigurni kako će reagirati ako se nešto takvo desi. Osobno sam imao sreće što smo i kroz planinarsku školu i kroz visokogorski tečaj oko sebe imao odličnu ekipu i tim instruktora koji su nas kroz detaljne treninge pripremili za sve situacije. S njima bih išao svugdje. 

Bruno: Prije svega uvijek se adekvatno educirati o izletu na koji idete. Uvijek nositi kartu sa sobom te znati gdje ste. Stvari poput adekvatne obuće i odjeće su dio svakog izleta. Upijati okolinu. Znati prepoznati trenutak, bilo da se radi o nekoj impozantnoj stijeni svima vidljivoj ili o nekom detalju koji ste samo vi spojili s nekom svojom asocijacijom. Ljudi koji su dugo u tome točno znaju o čemu pričam. 

"Nije cilj što prije doći do vrha, nego uživati u svakom koraku!" (фото 5)

Što vas u svemu tome najviše hrani i drži kad vam je recimo najteže, psihički i mentalno kad znate da je pred vama još puno hodanja, uspona i fizičkog napora. Kako se izdržava u tim situacijama? Je li to stanje uma, grupa s kojom idete…?

Elena: Sjetim se da sam tu jer želim i jer znam koliko puno od toga dobivam. Naravno, ako je društvo dobro, onda je sve lakše. Pomisao na topli planinarski dom također motivira. 

Krunoslav: Često se usred uspona zapitam kojeg mi je ovo vraga trebalo, no to me prođe kada dođem do vrha i onda se rodi želja za idućim izazovom. Na napornijim usponima mi zna proći kroz glavu da se nakon vrha treba istim putem vratiti nazad i treba dosta mentalne snage za nastaviti. Ono što mi pomogne je da razmišljam samo o sljedećem koraku, kada ga napravim razmišljam o sljedećem itd. Planinarenje zna biti borba sa samim sobom, fizički i psihički, pomičite svoje granice i onda vas iznenadi koliko se nekada zapravo podcijenite. Lijep je osjećaj pobijediti staroga sebe.

Gordan: Jedan od najvećih slovenskih i svjetskih alpinista Nejc Zaplotnik napisao je sljedeće u svojoj knjizi Put: "Tko traži cilj, ostat će prazan kada ga dosegne, tko pak nađe put, cilj će uvijek nositi u sebi." Upravo je i meni taj put najbitniji, anegdote i pogledi koje ćete doživjeti pri samom usponu su neprocjenjivi i uredno naučiš puno toga o sebi. Prema tome, nastojim ne razmišljati o kilometrima ispred sebe i eventualnom umoru, već samo idem. Ako ćemo govoriti o visokogorskim usponima, bilo je na višim visinama kada je stvarno znalo biti teško, ali onda čovjek treba znati dobro procijeniti je li treba nastaviti ili se možda vratiti. Veliku ulogu tu igra kondicija i snaga uma te uopće kako čovjekovo tijelo reagira na velikim visinama. Važan faktor je i grupa ljudi oko tebe koja te motivira i na tome sam, recimo, jako zahvalan svojim visokogorcima iz PDS Velebit. 

Bruno: Spoznaja da ti planina neće učiniti ništa nažao ako ju poštuješ. Tamo gore je sve kristalno jasno, ne postoji sivo. Sve emocije su puno izraženije, kako bi i inače trebale biti. Bez civilizacijske sumaglice. Oči drugačije sjaje, ljudi se drugačije smiju. U mnogim mlađim naraštajima planinara i alpinista vidim takve stvari, ponekad bez da su toga svjesni. Znaju da su sretni ponedjeljkom, no ne znaju točno zašto. Vrlo je lako postati ovisan, pogotovo ako si dopustite doživjeti sve što vam planine nude.

"Nije cilj što prije doći do vrha, nego uživati u svakom koraku!" (фото 6)

Koje mjesto, destinaciju ćete uvijek pamtiti, koja je bila najopasnija i nimalo bezazlena, kojih ćete se uvijek sjećati?

Elena: Teško je izdvojiti jednu, svaka je po nečemu posebna. Ono što pamtiš su trenuci koje si ili proživio intimno, u sebi, ili podijelio s ljudima oko sebe. Zalazak sunca na Zavižanu jedno je takvo iskustvo, a nezaboravan je bio i neverending uspon kroz kanjon Male Paklenice.

Krunoslav: Našao sam se u nekoliko situacija kada sam shvatio da je vrag odnio šalu i da jedan krivi korak može završiti kobno. Nedostupnost i udaljenost pomoći može bezazlenu nezgodu pretvoriti u nešto puno ozbiljnije i potrebno je ostati fokusiran, što je dodatan izazov kada ste psihički i fizički već iscrpljeni. Via Ferata na Piz Boe u Dolomitima će mi ostati u sjećanju jer smo nekih 6-7 sati bili u gotovo stalnom vertikalnom usponu na stijeni. Zbog "thrilla" sam fizički umor osjetio tek dan poslije.

Gordan: Nedavno sam se vratio iz SAD-a gdje sam se zajedno s dugogodišnjim prijateljem Borisom penjao na jedan od vrhova preko 4.000 nmv u Rocky Mountansima. To je definitivno nešto što nikada neću zaboraviti. I prvi izlazak na ledenjak na Weisskugelu na granici Italije i Austrije te ovoljetni uspon na Monte Rosu koji je ujedno označio i kraj našeg visokogorskog tečaja. Također, iskustva iz same planinarske škole ne bih mijenjao ni za što jer sam tamo stekao puno novih prijateljstava i posjetio neke hrvatske i slovenske planine koje dotad nisam vidio. Svakome bih to toplo preporučio. 

Bruno: Bilo je ružnih trenutaka - padova, lomova, nemoći, smrti dragih prijatelja, lavina... no to nije ono što mi prvo pada na pamet kad razmišljam o planinama. U široj slici je to sve sastavni dio, rizik koji smo svi mi prihvatili i kojeg smo svjesni. Također smo svjesni da će okolina to teško razumjeti, čak i osuditi. Kompromis nikad nije išao uz pomicanje granica.

"Nije cilj što prije doći do vrha, nego uživati u svakom koraku!" (фото 7)

Što je u svemu tome najljepše? Što vas je do sada nekako najviše impresioniralo u planinarenju?

Elena: Osjećaj ispunjenosti i lakoće življenja - u planini ti stvarno malo treba da budeš sretan. 

Krunoslav: Isključivanje iz svega. Ne znam je li svima tako, ali ja uspijem osjetiti pozitivnu samoću i povezanost s prirodom čak i ako sam u grupi planinara. Mobitel mi je uglavnom u airplane modu, kuhinja, spavaća soba su mi u ruksaku. Kada se nakon par dana u planinama vratiš u civilizaciju više cijeniš neke osnovne luksuze u životu poput toaleta i normalnog kreveta, toplog obroka. Puno bolja opcija nego da bingeaš neku seriju preko vikenda, a još te um i tijelo nagrade za trud.

Gordan: Svi će vam vjerojatno prvo reći priroda i njezine ljepote i tu nema spora. Što se mene tiče, svidio mi se i način na koji se ljudi u ovakvim situacijama povežu i uvijek su spremni uskočiti i pomoći svom kolegi iz grupe. Sebičnosti nema mjesta u planinama, ma što vam god možda rekli neki drugi planinari. 

Bruno: Kroz povijest je mnogo vrhunskih alpinista i planinara pokušavalo objasniti masama zašto, no moje mišljenje da nisu i nikad neće uspjeti. Niti trebaju. Planine nude intimni doživljaj koji je svakome od nas drugačiji. Bitno je da nađemo razlog koji nas veseli i slijedimo ga, poštujući planinarsku etiku. Meni osobno to je prostor u kojem se najbolje osjećam, u kojem mogu biti siguran, a da pritom visim s komada zaleđenog slapa, u kojem se mogu odmoriti, a da se dižem prije zore, u kojem mogu napuniti baterije, a da se pritom fizički iscrpljujem do krajnjih granica, u kojem jedem minimalno, ali sam sit, u kojem mi vjetar i sunce mogu spaliti usne, ali se svejedno smijem. Najljepše je kad postanete svega toga svjesni i znate koliko ste privilegirani što možete prepoznati takav trenutak.

"Nije cilj što prije doći do vrha, nego uživati u svakom koraku!" (фото 8)

Do čega danas najviše držite u planinarenju i zašto biste ga svima preporučili? 

Elena: Do dobrog društva dobre volje, jer priroda je prekrasna gdjegod odeš. A zašto bih ga preporučila? Dobro je za duh i tijelo. I dostupno je svima. 

Krunoslav: Planinarenje je dokazani eliksir mladosti. Dovoljno je prošetati se Medvednicom i upustiti se u priču s nekim "seniorom" - izgledaju kao da im je 50, a zapravo često imaju po 70 - 80 godina. True story. Aktivnost, šuma, priroda, svjež zrak te održava mladim, oštrim, raspoloženim. Planinarenje je odlično jer si ga možete prilagoditi kondiciji, ambicijama, raspoloživom vremenu, a Hrvatska je prepuna predivnih staza i vrhova koji će vas očarati ljepotom. Ako još niste, probajte - neće više nikada biti isti.

Gordan: Dovoljno se samo prisjetiti proteklog vikenda kada smo novu generaciju naše planinarske škole doveli na vrh Dinare. Meni je to bio drugi put na tom vrhu u godinu dana, ali sam se osjećao kao da mi je prvi upravo zbog njih i njihove reakcije. Taj entuzijazam podigne čovjeka, a njega među planinarima ima na pretek. Ne sjećam se da sam se s ijednog uspona vratio ljut ili nervozan. Najzabavnije je kada se spustite dolje pa komentirate sve događaje na putu kući. Preporučio bih planinarenje svima koji žele isprobati nešto novo, doživjeti sasvim druga iskustva ili se samo pomaknuti s kauča. Tko zna, možda se nakon planinarske škole odluče ići i na visokogorstvo, alpinizam ili speleologiju, a tek tada počinju prave avanture. Da mi je netko prije godinu i po dana rekao da ću danas iza sebe već imati nekoliko zimskih uspona u Alpama pod punom opremom, zasigurno mu ne bih vjerovao. Mogućnosti se jednostavno otvore. 

Bruno: Općenito mnoge stvari stavlja nepogrešivo na svoje mjesto. Svatko ima vlastite afinitete, naporno je hodati, no kad puno date od sebe, puno ćete dobiti natrag. 

I za kraj Brunin savjet svim budućim i sadašnjim planinarima - "Na vrhu je lijepo, ali s vrha se veličanstvenost planine ne vidi. Vidi se jedino iz doline. Drugim riječima, idite gore, ali se i spustite."

"Nije cilj što prije doći do vrha, nego uživati u svakom koraku!" (фото 9)

"Nije cilj što prije doći do vrha, nego uživati u svakom koraku!" (фото 10)

"Nije cilj što prije doći do vrha, nego uživati u svakom koraku!" (фото 11)

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

  • Fotografija:
    Privatna arhiva
Učitaj još