Svaki put kada sam doma odem primjerice do Zare ili nekih drugih butika, kao što je recimo Diesel. Sjećam se da sam negdje u prosincu prošle godine svratio do Zare i pronjuškao cijene: 1.200 kuna za muški kaput, oko 1.600 kuna za kožnu žensku jaknu i tako se cijene redaju. Budući da sve preračunavam u dolare uvijek ostanem zapanjen. Taman prije nego što sam opet svratio kući prije svega mjesec i pol dana, na Viber mi stiže poruka mlađe sestre koja želi kupiti neke polu-kožne tajice za 300 kuna. Na to joj uzvraćam kako se radi o glupom potezu jer ću joj ja za 40 ili 50 dolara kupiti tajice u T by Alexander Wang, drugoj liniji dizajnera koji je slavu stekao na "easy wear" konceptu. I ove Wangove će trajati par puta duže od ovih "zagrebačkih". Meni je lako o tome pisati žalopojke i rješenja kada sam tu gdje jesam - u New Yorku, gradu gdje je svaki dan rasprodaja.

Hrvatske rasprodaje odjeće su još jedna enigma koju ne razumijem. Jer uglavnom je 20% odjeće neznatno sniženo, a sve drugo ostaje po istim cijenama, bez obzira na sezonu. Kada onda na vagu stavim te Zarine kapute od dobrih 200 dolara i farsu oko lažnih rasprodaja, potpuno razumijem frustraciju Hrvatica koje su prisiljene kupovati u uvjetima gdje ih se tretira kao budale. Ušli smo u Europsku uniju i to je fenomenalno za Net-a-Porter fanove, ali rijetke su one koje imaju luksuz kupovina na Net-a-Porteru. Postoji cijeli niz drugih web-stranica na kojima ćete naći komade koji će vas oduševiti cijenom, a u istom su rangu što se tiče kvalitete Zare ili nekog drugog brenda koji nabija cijene za kopije dizajnerskih komada od Isabel Marant ili Balmaina. Iako smo, dakle, ušli u EU, prodavači i dalje tretiraju Hrvatice kao budale jer eto "istočno smo tržište". Ne sjećam se kada sam čuo ili vidio pravu rasprodaju u Hrvatskoj, baš onako kako to rade ovdje u New Yorku. Prije nego što odjeća nove sezone ili predsezone stigne u dućan, ovdje doslovno skidaju cijene za 80%. Žele što prije sve prodati kako bi stigla nova odjeća. U Hrvatskoj bez obzira na to što je stigla nova odjeća, oni i dalje gomilaju onu "staru" po relativno istoj cijeni.


U određenim situacijama upravo Hrvatice drastično griješe u svom odabiru mjesta za kupnju. Uzmimo za primjer crni sako koji možda možete nositi na posao ili uz kakvu koktel haljinu. Dakle, sako koji je "malo svečaniji". Cijena takvog u već spomenutim dućanima može bez problema ići do 700 ili 800 kuna. I tako uđete u već spomenute dućane i kupite taj komad koji dobro izgleda, ali neće vas dugo služiti. Znate što ste mogli napraviti za taj iznos? Otići kod Ivice Klarića da vam po mjeri dizajnira i izradi sako koji će vas gotovo jednako koštati. Prije svega, neopisivo je nositi komade odjeće koji su izrađeni točno po vašoj mjeri. Klarić je do sada za mene izradio dva sakoa i dva smokinga. Prvi davne 2010. i još uvijek ga znam obući u Parizu ili Milanu na revijama. Rađen po mjeri, s kvalitetnim materijalima nakon kemijske čistionice poslije modnog mjeseca izgleda kao novi. Nije me Klarić platio za reklamu, samo želim istaknuti kako u određenim situacijama imamo kvalitetan i dugotrajan izbor. U posljednjih godinu ili dvije, dva prijatelja su se ženila i sa strahom tražila da ih povežem s Klarićem. Ivica je odradio izvanredan posao, a oni su bili izvanredno oduševljeni cijenom.

Vogue

Vrlo je važno kada kažem da su me sa strahom pitali za Ivicu. Velik dio Hrvatica, a i pojedinih Hrvata, istraumatizirani su ponašanjem prodavača. Pa valjda očekuju od poznatog hrvatskog dizajnera da ih išamara čim uđu u njegov atelje. Kad ono: Klarić drag, smiješan i ljubazan. Jer čovjek zna kako profesionalno tretirati klijenta i učiniti sve da se osjeća udobno.

 

U velikom dijelu hrvatskih dućana, bez obzira radi li se o dizajnerskim buticima ili dućanima high street odjeće pogodit će vas pogledom čim pređete prag. Onda će dignuti nos i ignorirajući vas paradirati po dućanu. Već sam prije nekoliko godina pisao o tome, ali valja opet spomenuti: to što netko radi kao prodavač u Dieselu ili sličnom dućanu ne znači da ima "društveni status". Prodavač je prodavač. Razlika između tipičnog hrvatskog "dizajnerskog" prodavača i kumice na placu je ta što će vas kumica nasmijati i obradovati pa ćete kod nje rado kupovati. Prodavači kod nas će vas ostaviti oštećenog samopouzdanja. Nije ni čudo da kada mi netko dođe u goste u New York da se boji zaviriti u Pradu ili Dior. Misleći kako tamo kao prodavači rade neki zmajevi koji će vam zabraniti ulazak. Mi, Hrvati, smo toliko traumatizirani atmosferom u dizajnerskim dućanima kod nas pa mislimo kako je vani situacija barem deset puta gora. Ali tu smo u krivu. Prodavač je prodavač. Prodaje. Nije važno prodaje li cipele ili pecivo ili automobile. Logična je pretpostavka da želi prodati pa će se prema svakom klijentu odnositi sa zanimanjem i poštovanjem. Vani ta logika vrijedi.

Prošli vikend sam otišao do Prade u SoHou gdje se nalazi njihov najveći dućan u New Yorku. I poveo sam Lupa, novog štenca koker španijela koji je najzločestije štene koje sam ikad vidio. Tako smo Lupo, prijateljica i ja odlučili vidjeti što je novog u Pradi jer nam je Kevin, menadžer dućana, poslao poruke kako su dobri komadi na popustu. Vidite sada taj mentalni sklop: dakle menadžer dućana šalje poruke klijentima da dođu što prije jer su određeni komadi sniženi do 40%. Je li lud? Ne, nije. Dapače, Kevin je izvrstan prodavač. Javit će vam kada stigne nova odjeća, ali i kada je odjeća na sniženju. Prije svega jer želi razviti blizak odnos s važnim klijentima i želi da svako malo svrate do dućana. Tom porukom on im izražava poštovanje i povjerenje. Naravno da će svaka klijentica onda doći i kupiti kakav proljetni kaputić koji je znatno snižen, barem po Pradinim standardima.

Lupo i Kevin

U Pradu uđem možda tri ili četiri puta unutar šest mjeseci. Ne volim nužno njihovu mušku odjeću, ali kupim koji crni džemper od kašmira koji ćete uvijek pronaći u "trajnoj kolekciji". Onda znam da ću taj džemper razvlačiti i oblačiti u nadolazećim godinama. Čak nije niti važno hoću li nešto kupiti - uvijek se odnose s potpunim poštovanjem. I dok je prijateljica isprobavala neku haljinu, Lupo je švrljao po golemom prizemlju dućana, a ja sam gledao neki ruksak. U međuvremenu Lupo je bez problema obavio veliku nuždu na sredini dućana. Ispred tri prodavača. Oni su brže-bolje skočili, sve na brzinu počistili i počeli se smijati. Ja sam se ispričao, ali oni kao da su se zabavili. Pet minuta nakon toga Lupo ode na drugi dio dućana kako bi obavio malu nuždu. Opet ista situacija, ja se crvenim i ispričavam, a oni mi donose San Pelegrino s limetom i šale se kako možda "Lupo ne voli Pradu". Zamislite da mi se takvo što dogodilo u nekom hrvatskom high street dućanu. Primjerice, u Splitu. Mislim da bi onaj veliki, ćelavi zaštitar izbacio i Lupa i mene naglavačke, a prodavačica bi pala u nesvijest.


Kod nas prodavači sude potencijalne kupce po onome kako su obučeni kada uđu u dućan. Postoji li veća glupost od ove? Zar bih se ja trebao lijepo obući da dođem u dućan nešto kupiti? Nedavno istraživanje provedeno ovdje u Velikoj Jabuci pokazalo je kako će prodavači u luksuznim dućanima pokazati još veći interes ako potencijalni klijent uđe u dućan u tenisicama i hlačama od trenirke. Ako sam slobodan vikendom i želim otići do Dover Street Marketa ili Barneysa, naravno da ću obući tenisice, lagani crni džemper i pamučne crne hlače koje nisu dio trenirke, ali tako izgledaju. Vikend je i želim se opustiti i lakše mi se presvući ako ću nešto isprobavati. Bijele Air Force Nikeice su uvijek totalno prljave, a džemper zna imati neku rupu sa strane. Svejedno ćete dobiti pažnju, par ugodnih rečenica i pitanje želite li kavu ili čaj. Ne znači to da non-stop idem po dizajnerskim mjestima. Dapače, obožavam H&M na Petoj aveniji i 58. ulici. Pogotovo kada imaju popuste, a to je svakih par tjedana. Za sto dolara pokupujem doslovno vreću stvari. Što tamo kupujem? Uvijek isto - kratke majice iz njihove Conscious linije koje mi traju i traju, a radi se uistinu o dobrom pamuku. Nikad ne kupujem dizajnerske majice kratkih rukava. Sve su iz H&M-a. Tu isto kupujem one pamučne hlače koje nalikuju trenirkama i ako mi se svide kupim barem dva para jer znam da će za desetak dana doći posve nove. H&M volim isto kao i Saint Laurent. Postoje situacije kada nam čak nije niti važna kvaliteta odjeće već isključivo kvaliteta odnosa prodavača prema nama. Dućani odjeće nisu ljekarne, prodavači nisu gradski jet setteri, a moda nam je svima uglavnom terapija. Mali bijeg od svega ostalog što se događa oko nas. Još kada bi hrvatski prodavači to shvatili...