Prošlo je nekoliko mjeseci otkako je John Galliano kolekcijom za kuću Margiela apsolutno sve bacio u trans. Dugo na sceni nije došlo do tolike količine oduševljenja jer naprosto dugo nismo vidjeli toliko konceptom očaravajuću reviju. Pisalo se da takav show nije viđen desetljeće, možda i dva, a reakcije se nisu stišale niti nekoliko tjedana nakon revije koja vratila neku vrstu eskapizma, poput one kakvu je Galliano servirao godinama. Dokumentarac High & Low: John Galliano došao je u pravo vrijeme – poklapa se s trenutkom u kojem se kreator, nakon niza godina koje je živio izvan svjetla reflektora, vraća. Njegovo ime ponovno se spominje, a dokumentarac donosi ispovijest samog Galliana uz arhivske snimke modne prošlosti koju je ispisao od osamdesetih, devedesetih i sve do početka 2010., kad je već vidno narušenog mentalnog zdravlja svojim postupcima palilo crvene lampice na svim razinama.
Film kreće sa snimkom njegovog antisemitskog ispada koji se odvio u pariškom kafiću 2011. godine. „Fucking ugly Jewish bitch“, izgovara ženi pored sebe, nakon čega govori njezinom prijatelju “Fucking Asian bastard”. Galliano je i u trenutku dok snima dokumentarac uvjeren da je riječ o jednom incidentu, nakon čega mu partner potvrđuje da je zapravo riječ o tri njegova ispada koja su se odigrala u istom kafiću, što pomalo baca sumnju na to koliko je promišljao i iskupljivao se sve ove godine, iako više puta napominje da se osjeća posramljeno i užasnuto svojim ponašanjem. I sigurno je tako, iako se većine situacija Galliano zbog koktela pritiska, alkohola i pilula ne sjeća, pa mu nije poznat niti razlog zbog kojeg je riječi mržnje uputio baš prema Židovima.
Iskupljenje Johna Galliana
Ovo je film rehabilitacije, govori mi kolega pomalo iziritiran načinom na koji je priča ispričana. Nakon što smo odgledali nepuna dva sata dokumentarca koji vodi kroz nesretno djetinjstvo, uspon, senzacionalnu modu, ekstravagantnu ličnost i mučan put prema padu, dokumentarac je zapravo konačna potvrda da se Galliano napokon može prestati skrivati i da mu je dopušteno vratiti se. Odnosno, jasno je da se već vratio, nakon što smo veličali njegovu posljednju kolekciju, a na red carpetu nosile su je Anya Taylor-Joy i Kendall Jenner, zatim i Miley Cyrus na dodjeli Grammyja. Moda ima kratkotrajno pamćenje, spomenuto je u filmu, osobito ako ste bijelac s moćnim prijateljima. Naglašava to novinarka Washington Posta Robin Givhan i u pravu je. Iza dokumentarca inače stoji i Anna Wintour, odnosno Conde Nast Entertainment, urednica koja je uz Andréa Leona Tallyja dizajneru sjajnog kreativnog uma i loše financijske situacije pružala podršku od samih početaka, što vidimo kroz dokumentarac. Bez njihovog financijskog poguranca, 1995. ne bi isporučio crnu kolekciju koja se pokazala jednom od ključnih u njegovoj karijeri. Gledamo i plejadu supermodela koji mu drže stranu, od Kate Moss, njegove bliske prijateljice kojoj je kreirao vjenčanicu, do Naomi Campbell koja govori da John nije rasist te da nikada nije pogledala spornu snimku jer „zna kakva je on zaista osoba“.
Amnezija kao kronično stanje u industriji mode
John Galliano je bio otkazan prije nego što je cancel kultura postojala kao pojam i izbačen je sa scene posljednjih deset godina (još 2014. preuzima mjesto kreativnog direktora u Maisonu Margiela, no njegovo eksponiranje svedeno je na minimum). Da se incident odigrao danas ili prije nekoliko godina, period iskupljenja vjerojatno bi trajao nešto kraće. Amnezija u modi nije rijetkost – pa i trenutno reper i proslavljeni i zatim pali dizajner Ye, jednako stvaralački genijalnog uma, održava nastupe, izdaje albume i nalazi se visoko na glazbenim ljestvicama. Nakon blago rečeno hejt komentara, fat-shaminga i također antisemitskih ispada, Ye je nakon pomahnitalog renta „otkazan“, no znamo da zapravo nije tako. I adidas koji je prekinuo suradnju s njim i dalje prodaje Yeezy tenisice. Jesmo li zaboravili slučaj Balenciage i kampanje koja se pokazala kao promoviranje dječje pornografije? Nismo, ne tako davno zbog nje su gorjele društvene mreže, ljudi su rezali Balenciaga torbice na reelsima i odricali se Balenciage koju su do jučer štovali. Kim Kardashian i Nicole Kidman već ove godine vratile su se brendu za koje Demna i dalje kreira modne kolekcije, a nakon skandala, Wintour mu je na stranicama Voguea omogućila da ispriča svoju stranu priče.
Dolce & Gabbana u svom CV-u imaju više od nekoliko ispada, spomenimo samo da su 2016. u prodaju pustili „slave sandals“, a onda su se 2018. našli na udaru nakon kampanje za kinesko tržište koja promiče rasne stereotipe. I Seleni Gomez poručili su da je „ružna“, a zatim su prije nekoliko godina sponzorirali su i odjenuli cijelu obitelj Kardashian na talijanskom vjenčanju. I ove su godine na Super Bowlu kojeg prati nekoliko milijuna ljudi Alicia Keys i Usher nosili custom Dolce & Gabbana kreacije. Alexander Wang, koji se pokazao kao seksualni predator koji je tako djelovao godinama i iza sebe ostavio tko zna koliko žrtava nije kažnjen velikim otkazivanjem – i dalje održava modne revije i prodaje odjeću u buticima. Nije li i Coco Chanel podržavala naciste, što sada tematizira i serija New Look? No ne vidimo da cijene Chanel torbica idu dolje, sasvim suprotno.
Skandali su sastavni dio glamurozne modne industrije, a obrazac koji slijedi nakon lošeg ispada je uglavnom isti – pritisak javnosti i zgražanje na društvenim mrežama, isprika i povlačenje okrivljenika, period poniznosti u kojem se fokusiraju na posao ili vraćaju na osnovne postavke i povratak na scenu. Umjesto otkazivanja i zgražavanja, možda bismo trebali više istraživanja i zanimanja uložiti u sam incident i pozadinu iza njega – u ovakvoj atmosferi samo pratimo masu i osuđujemo bez puno pitanja, čime jedan grijeh nije veći od drugog.
Koga smo zaista otkazali? Autorica i aktivistkinja Gabriela Karefa-Johnson izjavila je da nitko nije otkazan, pojedinci su samo na trenutak skriveni sa spotlighta na neko vrijeme, dok se otkazivanje ne poništi genijalnim radom zbog kojih se i nalaze na vrhu piramide. Ipak gledamo u odjeću, a ne u osobu koja stoji iza nje. Bijeg je motiv kojem se Galliano stalno vraća u svom radu, i zna da od incidenta koji se dogodio 2011. godine neće pobjeći, no to ne znači da povratka nema – već smo ga dočekali i aplaudirali mu kao velikom kreatoru kakav je. Trebamo li oprostiti ali ne zaboraviti, i odvojiti umjetnost od umjetnika, dokumentarac ostavlja ovo pitanje svakome na razmišljanje i odluku.
