Upoznajte umjetnika iz regije koji živi u kući inspiriranoj Versaillesom

Intervju sa Srđanom Vukčevićem

Srđan Vukčević je poznati crnogorski umjetnik sa stalnom pariškom adresom, a kustosica Jelena Tamindžija je zavirila u njegovu raskošnu rezidenciju u Herceg Novom te razgovarala o nadolazećoj izložbi u Dubrovniku

Kada se vozite jednom od prometnijih jadranskih magistrala nakon dvosatnog čekanja na granici između Hrvatske i Crne Gore, poslije divnih Konavala dočekat će vas prvo mjesto u Crnoj Gori Igalo, poznato lječilište gdje se i moj otac liječio od "išijasa" za vrijeme bivše Juge. Nakon Igala, dolazi jedno od zasigurno najslikovitijih mjesta u susjednoj nam državi, Herceg Novi. Odmah s magistrale siđete desnim krakom i jednosmjernom se ulicom spuštate do mora uz povremena kočenja dok opušteni Crnogorci koji znaju uživati u životu polako prelaze cestu. Ta mala jednosmjerna ulica gdje se čini da se svako parkirno mjesto prenosi jedino obiteljskom oporukom, vodi nas do skrivene kuće koja utjelovljuje kreativni duh crnogorskog umjetnika sa stalnom adresom u Parizu, Srđana Vukčevića.

Jedna od najvećih dilema u proučavanju umjetnosti, kako suvremene umjetnosti tako i povijesti umjetnosti, upravo je pitanje može li se umjetnik odvojiti od umjetničkog djela, odnosno koliko je moguće umjetničko djelo interpretirati bez dodatnih informacija o samom životu umjetnika koji mogu itekako utjecati na naš sud i mišljenje o djelu. Slučaj Srđana Vukčevića tu se javlja kao zaseban slučaj jer je skoro nemoguće odvojiti umjetničko djelo od ateljea, od prostora te uopće od umjetnika kao osobe budući da su svi navedeni termini stavljeni pod isti krov, i to pak doslovno.

Kuće poznatih umjetnika oduvijek su izazivale fascinaciju publike željne "pogleda kroz ključanicu" i kulise u kojoj se odvijala životna svakodnevica. Najpoznatiji primjer kuće slikara svakako su Monetova kuća i vrt u Givernyju gdje je slikar u poodmakloj životnoj dobi slikao svoje poznate lopoče. No, Srđanova kuća na Dvoru u Herceg Novom ne predstavlja samo scenografiju gdje se radnja djela odvija: ona je samo djelo, umjetnički rad, slika u kojoj se živi, ili riječima umjetnika "trodimenzioniranje slike".

Kuća na Dvoru tijekom svoje povijesti promijenila je brojne namjene i vlasnike pri čemu je interijer zadržao svoju izvornu strukturu. Kuća koju sada krasi mansardni krov umjesto prijašnjeg četverovodnog krova, izgrađena je 1860. godine kao privatna rezidencija obitelji Šimrac kao prva od tri kuće koje su tada izgrađene na tom predjelu. Početkom 20. stoljeća privatna kuća prenamijenjena je u hotel Lovče da bi kasnije tijekom 50-ih i 60-ih godina bila u funkciji rodilišta. 70-ih godina Tito je pak vraća privatnim vlasnicima, odnosno nasljednicima, te napokon dolazi u vlasništvo umjetnika Srđana Vukčevića 1997. godine kada ju on zamjećuje tijekom obilaska Herceg Novoga sa svojim galeristima.

Nakon rekonstrukcije kuće 1998-1999. godine, Vukčević nastoji upravo ovdje ostvariti svoju ideju o trodimenzionalnoj slici idealnog prostora gdje bi utjelovio jednim konceptom total dizajna svu svoju kolekcionarsku strast. Među mnogobrojnim predmetima, takozvanim objets trouvés, tkaninama i namještajem, dominiraju francuski stilovi iz "Drugog carstva" i predrevolucionarnog 18. stoljeća, kao što je primjerice krevetac Napoleona III.

Svoj koncept kuće kao slike umjetnik Vukčević predstavit će ovo ljeto u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik izložbom "Les Grandes Plages" koja se otvara 3. kolovoza i koja već potvrđenim popisom gostiju obećava da će to biti jedan od onih nezaboravnih vernissagea. Povodom nadolazeće izložbe, zaletjeli smo se do Herceg Novog i napravili intervju koji nas je kao i sama kuća, ostavio bez daha.

Dragi Srđane, prilikom opisivanja Vaših radova, neizbježno je dotaknuti se teme kolekcionarstva antikviteta. Gdje najčešće nalazite antikvitete i što je presudno pri odabiru predmeta? Koliko daleko dopuštate interveniranje pri nalaženju ili prilagodbi funkcije određenog objet trouvéa?

Tu dolazi do zanimljivog fenomena u smislu da ja nikad nisam tražio stvari, nego su one mene našle. Kad si duboko u nečemu, tijekom kreativnog procesa koji se sastoji od iluminacije i zadnje faze realizacije, pojavljivanje takvog predmeta je nešto što tebe odredi. U aukcijskim kućama, na buvljaku, u antikvarnici, predmet je taj koji je mene dozvao i želio sam da ga posjedujem. Kolekcionar možda nešto skuplja iz samo estetskih kriterija, ali meni predmet pripada zbog toga što mi otvara vidike, pogled, i tu mi ciklus počinje. Od njega će postati jedno djelo, ne samo motiv, nego upravo projekt, trodimenzionalna verzija slike, slika koja se pretvara u predmet i predmet u sliku. Nekad sam intervenirao, ali su predmeti većinom ostali autentični. Predmeti za mene predstavljaju jednu neprolaznost - u njima su još ljudi ostali jer je sve ručno rađeno, ti ljudi ostali su unutra, ostali su njihovi fetiši, jedna drama unutar predmeta koja se odvija potpuno spontano. 

Često se za Vaše poimanje prostora kaže da ste umjesto iluzije prostora u slikarstvu izrazili istinski prostor u kući kao slici. U kakvom su odnosu fizički prostor i imaginarni stvaralački proces te koliko je za Vas važan taj put "opredmećivanja" zamisli i ideja?

Umjetnik pronalazi svoju jazbinu, prostor u kojem je on izvan svog racionalnog, to je njegova slika u ogledalu koja je njegova i samo njegova. To je svijet u kojem umjetnik stvara i sanja, a ne samo atelje. To je univerzum druge vrste koji njemu nije racionalno dat te ga ne stvara svojim racionalnim postupcima. S obzirom na to da sam u Francuskoj i Parizu u nekoj drugoj svjetlosnoj zoni, nedostajao mi je taj mediteranski duh, to puno sunce... kad se gleda pravo u svjetlost, ono jutarnje gledanje pravo u sunce. To ustvari liječi kad si na plaži i čekaš da izađe sunce. To je svjetlo koje je važno, u njemu je sve sazdano, sve boje, sve mirisi. Želiš dio svog života posvetiti tome, umjetnici imaju potrebu da izaberu i biraju to "to". To je putovanje za svjetlošću, prostora koji bi mi dao potrebu za svjetlošću, za Mediteranom, za univerzumom, za morem, za tom vodom koja je jako važna da si joj blizu.

Moje odredište je grad, razmjerno urban, blizu Dubrovnika, grada koji volim, i koji je blizu mora, grad gdje postoje suvremeni načini komunikacije života, blagodati su dostupni primjerice aerodrom, brodovi, putovanja i ono što čini život zanimljivim i interesantnim. Moja potreba da skrivam svoju umjetnost kamuflirana je u odnosu na slikarstvo. To ne bih mogao racionalno reći, ovo je moj prostor i intimni dio, gdje se prostor osjeti. Prostor koji se ne gleda kao slika, nego se ugleda kao slika, sam prostor kao slika. Čitav moj život je konceptualan, moja velika putovanja, kuferi za velika putovanja, prije svega u povijest (historiju) epohe. Moje zrele godine, stvaralačke i osobne.

Kada posjete Vašu kuću, ljudi često kažu da ih podsjeća na muzej te da se osjećaju kao da su u muzeju. Koliko se takva izjava slaže ili kosi s Vašim načelima promatranja cjelokupnog prostora kao umjetničkog djela, a ne koncepta muzeja?

U rečenici "Ovo je kao muzej" prepoznajem poriv ljudi da uvijek traže paralelu, usporedbu s nečim što su već vidjeli, i to me malo iznervira. Nije ovo "moje" ništa prvi put, već se samo radi o stapanju mirisa koji su meni bili bitni (suštinski): to su meni bili mirisi života, svjetovi mirisa prašine, cvijeća, godišnjeg doba. Jednostavno, to čini život. Život dekodiraju umjetnici, posebice glazbenici kao što Čajkovski radi 68 varijacija na jednu temu, dok netko radi 30. Tu se ne radi samo o talentu, već jednom savezu s bogom, s moći, koji je u strašnoj korelaciji s potrebom da se estetizacija poveže sa stvaralaštvom.

Što se krije iza samog naslova izložbe "velike plaže", na što se točno referirate?

Moje su teme u umjetnosti dekadentna drama raspada - negdje između života i smrti, dok plaže predstavljaju prividan svijet koji je lijep, labirint u koji mogu ući s melankolijom. Onaj osjećaj kad živiš na moru, ona takozvana fjaka koju sjevernjaci ne mogu osjetiti. Atmosfera gdje sjedimo i normalno pričamo, ali taj mokri zrak je oko nas. Ne mogu direktno govoriti o velikim plažama, to je ideja s kojom sam se vezao čulima, kao luksemburški park. Tema koja prividno treba da sakrije ono što drugi vulgarizira, pitanja "aha slikaš sad to za neku izložbu".


Autorica: Jelena Tamindžija

E.G.

15.07.17, 19:00

  • Fotografija: Miho Skvrce