Search

Što nas je film \"Malcolm & Marie\" naučio o toksičnim odnosima i odnosima uopće?

Što nas je film "Malcolm & Marie" naučio o toksičnim odnosima i odnosima uopće?

Tekst: BURO.

Malo naslova je u posljednje vrijeme izazvalo toliko iščekivanja i nestrpljenja kao “Malcolm & Marie”. Od službene najave do konačnog početka prikazivanja na Netflixu je prošlo svega nekoliko mjeseci, ali je na trenutke djelovalo kao da početak veljače nikada neće stići. Postojalo je nekoliko krajnje dobrih i opravdanih razloga za tu nestrpljivost. Kao prvo, činjenica da film potpisuje Sam Levinson koji je režirao seriju “Euforija” i da je Zendaya u glavnoj ulozi je već samo po sebi izazvalo dovoljno hypea. Kao drugo, film je snimljen za vrijeme karantene u izvanrednim uvjetima, s minimalnim brojem članova ekipe, i bilo je dosta uzbudljivo za vidjeti kakav će biti finalni rezultat i je li to neki novi pravac u kojem će se kretati kinematografija. Kao treće, kolektivno smo slabi na ljubavne priče, i ideja o razvoju ili prekidu odnosa između dvije osobe uvijek izmami zanimanje.

Međutim, iako je ovaj film u svemu, ali apsolutno sve-mu, ne samo opravdao nego i nadmašio očekivanja, i pored toga što je njihova kemija sjajna, a odnos pravi životni, treba udahnuti izdahnuti i priznati naglas da “Malcolm & Marie” nije ljubavna priča. Ovo jest mini remek-djelo, ali ono koje je maestralna pljuska stvarnosti koji podsjeća da se kompliciranost nekog odnosa jako lako i često može pomiješati s nasiljem i toksičnošću, a da između njih nikada nema znaka jednakosti. S ljubavlju još manje.

Marie i Malcolm imaju poprilično turbulentnu vezu, i to ne samo jedno s drugim nego i sa samima sobom. Malcolm je glasan, egocentričan, hvalisav redatelj, čija narcisoidnost (kao što to obično i biva) potječe iz duboko ukorijenjene nesigurnosti, iste one zbog koje maltretira Marie. Marie je prelijepa, premlada i još uvijek nedovoljno ostvarena glumica, liječena ovisnica, s dubokim možda i nepopravljivim nesigurnostima i oštećenostima, ali indirektno možda i najodgovornija za Malcolmov uspjeh. Bez nje, njegov uspjeh gotovo da ne bi bio moguć, a bez njega bi njen život izgledao sasvim drugačije. Malcolm je onaj tip koji ošamari pa poljubi da prođe, izjavljuje ljubav i daje komplimente da bi ih već u sljedećem trenutku obezvrijedio. Marie je toga i više nego svjesna, ali ipak ne odlazi nigdje. Rečenice “Divan si kad nisi jebeni emotivni terorist” ili “Nevjerojatno je s kojom lakoćom me možeš verbalno zlostavljati dok jedeš makarone sa sirom” ozbiljno zabole kada ih Marie izgovori, i to najviše zato što je svatko od nas barem jednom stajao pred nekim tko ga nemilosrdno povrjeđuje i to pritom čini s krajnjom lakoćom i nonšalantnošću. Nekada smo taj netko i mi sami.

Što nas je film "Malcolm & Marie" naučio o toksičnim odnosima i odnosima uopće? (фото 1)

S obzirom na to da je sniman tijekom pandemije, u gradaciji koju poštuje, u crno-bijelom koloritu, u prostoru po kojem se vrte, jure, odlaze iz prostorije i vraćaju se na početne pozicije, film je u direktnoj vezi s vremenom u kojem nastaje. Puno, čak i previše, podsjeća na svakodnevicu iz koje nema bijega, ali i na kazališnu scenu na kojoj se odigrava sve i s koje ne možeš otići dok predstava traje. Fora je samo što ne znaš kada se ni kako završava, i zato je kao cjelina, “Malcolm&Marie” prije svega metafora za vezu koja je u bezizlaznom stanju, zarobljena, tijesna. Sinonim je za vezu koja je destruktivna, razorna, uhvaćena u loopu nesigurnosti i koja ma što mislili o ljubavi i kako je definirali, definitivno to nije, koliko je prije ono što nazivamo emotivna ovisnost (codependency). Priča se odvija u jednoj kući, tijekom jedne večeri, gdje se emocije mijenjaju brže nego što rollercoaster vijuga lijepo pa desno, a njih dvoje su ništa drugo nego zarobljenici. Zarobljeni u osobnim životima, stavovima, glavama, povrjeđivanju koje se stalno razmjenjuje, a uloge mijenjaju. Zarobljenici svojih nesigurnosti i žrtva onih tuđih. Svađaju se, surovi su, grubi, pa nježni i puni razumijevanja, pa onda opet u krug. Trče jedno za drugim i bježe, po beskrajnom Penroseovom stubištu gdje si jedan trenutak gore, jedan trenutak dolje, ali nikada ne stižeš nigdje.

Što nas je film "Malcolm & Marie" naučio o toksičnim odnosima i odnosima uopće? (фото 2)

Zato pored toga što je jako dobar studij karaktera, presjek stanja suvremenog društva (kako osjećaja u karanteni tako i nekih važnih klasnih i rasnih pitanja) i fantastičan prikaz dinamike veze koja je uzbudljiva i snažna, ali i beskrajno toksična, ovaj film je i jako točan opis emocionalnog nasilja. I vjerojatno da i nije postojao bolji trenutak za njega od ovog u kojem se konačno javno obračunavamo i s tim, i kada se zahvaljujući glasovima mnogih na čelu s FKA Twigs progovara o brutalnim emotivnim manipulacijama i ugnjetavanjima kojima smo svi ponekada izloženi, samo ih ne znamo prepoznati. I još rjeđe nazvati ih onim što jest- emocionalno nasilje. Ono je perfidno, prefrigano, ne ostavlja vidljive tragove i užasno je teško staviti prst na njegov puls i identificirati ga. Jednako je teško imenovati i nazvati bol u trbuhu prije i poslije svake rasprave, i mješavinu verbalnih napada, testiranja moći, dominacije, kontrole, povlačenja, izolacije, obesmišljavanja, umanjivanja, korištenja intimnosti za degradaciju, koje nosi sa sobom.

Upravo zato je i tako često.

“Malcolm & Marie” ne nudi nikakva revolucionarna rješenja za osobne paklove svih onih koji se u ovakvim odnosima nađu, ali pokazuje kako sve to izgleda sa strane. Možda je "tulum" prebacivanja, optužbi i rasprava zavodljiv dok smo na njemu, ali se sa strane puno bolje vidi gdje je sve nezdravo i što je trulo. Ne upire prstom ni u nju, ni u njega, ne etiketira nikoga ni kao nasilnika ni kao žrtvu (iako je neproporcionalnost njihove dinamike dosta očigledna), nikoga ne imenuje za krivca, ali nas uči jednu jako važnu lekciju. Da se toksičan i duboko kvaran odnos obično prepoznaje po povrjeđivanju onih koje najviše volimo. I da u tu kategoriju spadamo i mi sami.

Related articles

Buro 24/7 Selection

više