Search

Što smo sve naučili iz dokumentarnog filma Seaspiracy?

Što smo sve naučili iz dokumentarnog filma Seaspiracy?

Tekst: BURO.


Svatko tko je pogledao dokumentarni film “Seaspiracy” vjerojatno osjeća ili zabrinutost, ili sram, ili krajnju zbunjenost oko toga kamo ići, što učiniti i kako se odreći sushija. Četvrte opcije ruku na srce i nema. Mene osobno, je od svega najviše sram. Kad god gledam ili čitam nešto što me podsjeti na gigantske razmjere ljudskog uništavanja planete Zemlje bude mi užasno neugodno. Nije baš lijepo suočiti se s činjenicom da pripadaš predatorskoj vrsti koja ubija, uništava, grabi i otima više nego što joj je potrebno, ima nevjerojatan talent da eksploatira sve na što naiđe, i jedino čime se, kako god da okreneš, vodi je novac i eventualno osobno zadovoljstvo i komfor. Generalno promatrano, da se sve ovo događa na filmu, nekom superherojskom, “Planeta Zemlja vs. čovječanstvo” sasvim je sigurno da bismo bili negativci, a to me nikako ne zabavlja već užasno rastužuje.

“Seaspiracy” me opet podsjetio na sve te neugodne istine o čovječanstvu, i počinje od angažiranja mladog autora koji od kada zna za sebe voli ocean i želi mu pomoći. Uključuje se redovno u akcije sakupljanja plastike, jede tunjevinu i ostalu morsku hranu samo ako imaju oznaku “sustainable” i “dolphine safe” i zna sve što se može znati o zaštiti oceana i njegovog eko-sustava.

Ili barem misli da zna, pošto se ispostavlja da nema pojma ni o čemu. Kao uostalom nitko od nas. Počinje istraživati osnovna ekološka pitanja i neke naizgled veoma jednostavne dileme poput što točno znači “održivo”, a klupko se raspliće toliko daleko i ozbiljno da jedino što je moglo okruniti ovo istraživanje i sva pitanja koja su se otvorila jest dokumentarac. Ovaj film je apsolutno neophodno pogledati, zbog njega postoje dobre šanse da prestanete jesti ribu i morske plodove, a ako ne to onda barem sasvim sigurno da razmišljate o onome o čemu, budimo iskreni, vjerojatno nikada do sada niste. Izdvojili smo nekoliko najvažnijih lekcija.

Što smo sve naučili iz dokumentarnog filma Seaspiracy? (фото 1)

“Bycatch” je najveća opasnost oceanskog eko-sustava

“Bycatch” iliti sve ono što se usputno ulovi je ogroman problem ribarske industrije. To su sve one nenamjerno uhvaćene druge ribe ili ostale vrste koje upadnu u mrežu tijekom lova neke određene vrste. A u tu mrežu upadne svašta jer, primjerice, sistem kočarenja podrazumijeva ogromne mreže (ooogromne, toliko velike da u njih može stati 12 aviona ili cijela katedrala) koje se vuku po dnu i uništavaju manje-više sav biljni i životinjski svijet. Ovo je ogroman problem, budući da 40% ulovljene ribe, na globalnom nivou, ostaje neiskorišteno. Kada se probere što je zaista potrebno, ostatak se nerijetko vraća u more što možda zvuči kao dobra stvar, ali nije, budući da većina ribe umre zbog nedostatka zraka ili straha. Tako recimo 50 milijuna morskih pasa koji su ključni za eko sistem, godišnje završi kao “bycatch” (dok je paralelno u tijeku i lov na njih i nemilosrdno se ubijaju samo zbog peraja?!).

“Održivost” je vrlo kompliciran termin

Jesti “održivo uhvaćenu” ili “održivo uzgajanu” ribu zvuči kao ispravna stvar i Tabrizi nerijetko navodi kako su Dolphin Safe i MSC etikete ono čime se vodi prilikom izbora hrane, kao dokaz da je ono što jede s etičke strane promatrano ispravno. Međutim, njegovo istraživanje je pokazalo da uistinu nema baš mnogo dokaza da su stvari “održive” kao što se govori, kao i da nitko ne zna što bi točno bilo “održivo ribarstvo”, kako ga definirati, tko će donositi odredbe i tako dalje. Nakon premijere filma spomenute grupe su se bunile da su pogrešno predstavljene, ali se ispostavlja da je kapetan Sea Shepherda najviše u pravu kada kaže: “Mnoge grupe ne traže rješenje nego samo iskorištavaju problem”. To vrijedi za ovu industriju i mnoge druge. Oh, i da, naučili smo i to da su Sea Shepherd ozbiljno kul ekipa, i među malobrojnima kojima vrijedi vjerovati.

Što smo sve naučili iz dokumentarnog filma Seaspiracy? (фото 2)

Slamčice nisu najveći neprijatelj

Do sada smo svi shvatili koja opasnost vreba od plastike bačene u ocean. Za slučaj da nismo, evo brzih šokantnih činjenica da nas vrate na trasu. Na primjer, površina “plastičnog otoka” koje pluta Pacifikom trenutno iznosi 1.6 milijuna kvadratnih kilometara. Ili recimo: čestica mikroplastike u oceanu ima 500 puta više nego zvijezda u Mliječnom putu. Nisam sigurna da možete zaista zamisliti o kojoj količini pričamo, ja osobno nemam kapaciteta da ove brojke stvarno i zamislim, ali znam da je ne mnogo, nego previše. Međutim, iako se na društvenim mrežama i u svakodnevici vodi ozbiljan rat protiv plastičnih vrećica i slamčica, koju je aktivno vodio i sam autor filma, kako se ispostavlja one čine samo 0.03%. Ribarske mreže i oprema čine najveći dio zagađenja oceana plastikom, tj. 46% ukupnog otpada. Ne treba biti ekspert i shvatiti u kojoj mjeri to šteti morskom životu, ne samo kao bačena plastika, već i zato što mnogo životinja koje su izbjegle lov, posljedično umre zapetljano u mreže, ili te mreže pojede, poput kitova koji od toga i umiru.

Ribarstvo graniči s kriminalom

Možda je zapravo sasvim OK reći i da jest kriminal. Ono što se događa u tom svijetu jednako je bilo kojoj drugoj vrsti kriminala. Ima misterioznih nestanaka “promatrača” koji su zaduženi za nadgledanje prolazi li sve po protokolu, događaju se nerazjašnjena ubojstva, tijek novca pokazuje da su svi povezani i umreženi, a kada kažemo “novac” mislimo na milijarde. Brodovi koji se šalju u komercijalno ribarstvo su praktično mašine za ubijanje i to ne samo riba nego i svog ostalog živog svijeta, europske države su nerijetko uključene budući da daju milijunske subvencije, zbog čega se sve više ljudi bavi industrijskim ribarstvom i odlazi u ilegalni ribolov širom svijeta, često u Zapadnu Afriku gdje se izrabljuju resursi ljudima koji žive od (stvarno održivog "ulovi koliko ti treba") ribolova i koji posljedično završavaju u nestašici i gladi, a onda im te iste europske države kao pomažu, što je sve, ako ćemo iskreno, samo još jedan oblik kontinuiranog pljačkanja afričkog kontinenta. Ribarstvo je u toj mjeri eksploatatorsko, neuređeno, surovo, neodgovorno, a ako se nastavi ovim tempom, sve što spada pod plodove mora će vrlo vjerojatno nestati do 2048. godine.

“Krvavi škampi”- ropstvo na moru

Svi se sjećamo filma s DiCapriom “Krvavi dijamant”, zar ne? E pa, novinar George Monbiot je iskoristio ovaj termin da ukaže na nevjerojatan problem današnjice. Suvremeno ropstvo je prisutno, iako nerijetko ignorirano jer je teško povjerovati da je moguće da netko bude rob u 21. stoljeću. Ipak, statistika pokazuje drugačije i kaže da ropstvo u 21. stoljeću broji preko 40 milijuna ljudi koji rade u prisilnim, nehumanim uvjetima. Neki od njih su i momci koji rade na brodovima na Tajlandu i omogućavaju da širom svijeta imamo škampe i kozice na tanjuru. Nekadašnji rob-ribar u dokumentarcu daje intervju o tome kako je slučajno završio na brodu s kojeg nije izašao godinama, danonoćno je radio i bio konstantno izrabljivan i zlostavljan.

ŠtO možemo NAPRAVITI?

Što duže gledate film i više razmišljate o svim pitanjima koja su se otvorila vjerojatno će vam djelovati da nije moguće napraviti apsolutno ništa. Brojke su zastrašujuće, tolike da sam na svakih par minuta morala napraviti pauzu i preračunati koliko čega nestaje u svakoj minuti i koliko je to nula. Bez riba ocean će se pretvoriti u močvaru, a s mrtvim, ustajalim morem imamo i mrtvu planetu. Računica je tako jednostavna. Globalno zagrijavanje nevjerojatno je ozbiljan problem, ali je recimo činjenica da 85% zraka koji udišemo dolazi od oceana koji uništavamo nevjerojatnom brzinom možda još i ozbiljniji.

U jednom trenutku, jedan od aktivista za zaštitu oceana izgovara rečenicu od koje mi se iskreno smučilo (ako zanemarimo činjenicu da je količina konstantnog uništavanja nešto što ozbiljno teško pada). “Uništavamo sve i to velikom brzinom. “ Ovo je točno. Ne moraju nas lupati napadi eko-anksioznosti da bismo znali da smo jedini krivac za sve što propada oko nas, samo i jedino mi. Netko je direktno uključen u uništavanje, netko kupovinom i konzumacijom podržava ove što uništavaju, neko ignoriranjem svim problema. Što raditi, iskrena da budem ne znam, a vjerojatno i nema samo jednog točnog odgovora. Možda je za početak samo dovoljno da počnemo više razmišljati, reagirati i pitati, da odgovornije konzumiramo, i konačno mijenjamo načine ponašanja koji ne doprinose pozitivnoj promjeni. Korak po korak, i svatko za sebe.

Za one koji žele ZNATI više ili one kojima ništa nije jasno:

Što smo sve naučili iz dokumentarnog filma Seaspiracy? (фото 3)

“What a Fish Knows : The Inner Lives of Our Underwater Cousins”, Jonathan Balcombe

Što smo sve naučili iz dokumentarnog filma Seaspiracy? (фото 4)

“Oceana: Our Endangered Oceans and What We Can Do to Save Them”, Mike D'Orso i Ted Danson

Što smo sve naučili iz dokumentarnog filma Seaspiracy? (фото 5)

“Food Choice and Sustainability: Why Buying Local, Eating Less Meat, and Taking Baby Steps Won't Work”, Dr. Richard Oppenlander

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više