Search

Važna lekcija na koju me podsjetio crtani film \"Duša\"

Važna lekcija na koju me podsjetio crtani film "Duša"

Tekst: BURO.

Imam tu jednu aplikaciju koja me gotovo svaki dan, već od jutra, dnevnim pitanjem natjera da se zagrcnem jutarnjom kavom i zapitam nad životom. Današnje trik pitanje je bilo “What do you want from this journey?” i naravno da sam ostala pola sata duže tumarati po stanu i vlastitom mozgu pitajući se kakav je moj put bio do sada i stvarno, što ja uopće, onako generalno, očekujem?

Na isti put me je prije nekoliko dana naveo i crtani film “Duša”. Do sada sam se već navikla na činjenicu da Pete Docter donosi filmove koji me uvijek prodrmaju nekim konceptom odrastanja, i ozbiljno mi je pitanje koliko su i jesu li njegovi filmovi uopće za djecu. Stoji da su beskrajno zabavni i šareni i drže pažnju, ali lekcije koje donose su nekada, i za nas, previše ozbiljne. Sreća da ih klinci vjerojatno ne doživljavaju ni izbliza onako kompleksno kao mi nakon mnogih životnih šamara koje dobijemo usput. Tako, dok se oni raduju i zabavljaju, u redovima nas odraslih vjerojatno da nema onoga tko nije potvrdio da mu je od filma “Up” srce prepuklo i da je već u prvih pola sata ozbiljno ridao nad prolaznošću života. Ili da nas “Inside Out” nije ozbiljno natjerao na razmišljanje, a “Monsters” učinio nekako nježnijima i humanijima za svega sat vremena. Docter nam po defaultu donosi kompleksne, zrele koncepte maskirane u animirani film, kroz koje nas uči velikim životnim lekcijama, ili, bolje reći, podsjeća na njih, zbog čega bez izuzetka poslije filma postanemo barem malo drugačiji nego što smo bili kada smo pustili play.

Važna lekcija na koju me podsjetio crtani film "Duša" (фото 1)
Važna lekcija na koju me podsjetio crtani film "Duša" (фото 2)

Ni sada nije pogriješio u tome što najbolje radi i njegov novi animirani film “Duša” je došao u pravom trenutku da nas bocne u najmekše mjesto i donese ono što nam treba. Ono “snap out of it” drmusanje za ramena. Međutim, ovaj put je docterovska lekcija prilično drugačija. Nije u pitanju nikakva velika životna lekcija nego zapravo ona najmanja, a možda i najvažnija do sada. Lekcija o prisutnosti.

Joe Gardner je glavni junak filma, ali se, ruku na srce, mogao zvati kako god, i baviti se čime god jer je on svi mi. On je svaki prosječan čovjek ili žena u svojim srednjim godinama koji ima strast za nečim i to poistovjećuje sa životnim smislom. Za Joea je to jazz. Talentiran je, posvećen, opčinjen, ali nekako mu sve to izmiče i usprkos svemu što ulaže u jazz, jazz mu to ne vraća, a on postaje sve opsjednutiji idejom o uspjehu zbog čega zaboravlja što znači živjeti i koliko je to neprocjenjivo. Radi kao nastavnik u srednjoj školi, čeznući za nečim većim i grandioznijim, i sasvim slučajno dobiva priliku da to ostvari i svira sa zvijezdom njujorške jazz scene. Međutim, isto tako slučajno, istog dana i umire.

Samo tako. Dlanom o dlan, nimalo očekivano, potpuno nepripremljeno, u trenutku. Puf i nema te. U međusvijetu u koji odlazi njegova duša dobiva 22, mladu dušu, na mentorstvo. Treba joj pomoći da pronađe svoj “spark” jer je to posljednja stvar koja joj nedostaje da ode na Zemlju i započne svoj život. Joe je očajan u naumu da uspije budući da to vidi kao priliku da se vrati u svoje tijelo i ode na svirku. S druge strane, sve što 22 ne želi je otići na Zemlju jer joj je ovdje u vječnom limbu super, i pita se “je li život baš toliko kul da zbog njega vrijedi umrijeti?”. Trebao bi biti, a čudnim spletom okolnosti, dobiva priliku da to i provjeri. I tu se događa nešto nevjerojatno.

Važna lekcija na koju me podsjetio crtani film "Duša" (фото 3)

Kada 22 dobije priliku da doživi raznorazne stvari u tijelu osobe, podsjeća nas koliko je zapravo ludo biti čovjek i živjeti. Joe voli jazz i potpuno mu je posvećen, 22 s druge strane nema ništa slično kao “strast” ali je shvatila jednu još bolju stvar. Kako se džezira kroz život. Ona tupka prstima po metalu gdje god prođe i muzicira na svakom koraku. Potpuno je fascinirana najobičnijim listom koji pada i njegovim dodirom na dlanu jer sada može osjetiti kako to izgleda kada osjećaš kožom i najmekši dodir. Oduševljavaju je ljudi koji sjede u kafiću, žive i smiju se. Ne vozi se metroom bijesno se gurajući kroz gužvu i proklinjući što je propustila metro za minutu, nego je potpuno fascinirana uličnim glazbenikom i muzikom koju stvara. Ne ide kod frizera frizure radi, nego da između ostalog sasluša frizera i sazna što je njegov “spark” i kako to uopće nije ono što je očekivao ali je i to okej. Džezira na svakom koraku i na svakom vidi nešto prelijepo. Jer zna kako gledati, i još bolje, osjećati svijet i život oko sebe.

Važna lekcija na koju me podsjetio crtani film "Duša" (фото 4)

Zato je "Duša" prije svega budilica. Nije revolucionarno otkriće da treba živjeti u trenutku, ali je podsjetnik da smo više od onoga što želimo postati. Da naši snovi i ciljevi nisu nužno ono što ćemo na kraju svega najviše pamtiti, ali jesu ono u čemu se lako izgubimo. Obožavamo etikete toliko da ih samostalno lijepimo i jurimo što prije da nekome objasnimo da smo novinar, odvjetnik, doktor ali smo zapravo najmanje to od svega što jesmo. Mnogo više smo nešto što je prolazno, i neobjašnjivo u samo jednoj kategoriji, ali dok traje imamo priliku kretati se, uživati u nevjerojatnim okusima i mirisima, osjetiti što znači ljubav, gledati i svitanje i sumrak, čuti i osjetiti more, namirisati kišu, upoznati nevjerojatne stvari, i još nevjerojatnije ljude. Što bi se dogodilo kada bismo istu energiju koju ulažemo u posao ulagali u te obične stvari? U popodnevni ručak s najboljim prijateljima, u prvi ljetni pljusak, u nove plesne korake koje smo naučili, u razgovor na ulici...

Važna lekcija na koju me podsjetio crtani film "Duša" (фото 5)

Vjerojatno ne mnogo toga, to jest sasvim sigurno ništa što se može opipati, ali bi mindset bio sasvim drugačiji, a to nekako i jest najvažnije. I naravno da u trenucima kada cijeli svijet već 365 i plus dana ulazi i izlazi iz karantene, sve se zatvara i otvara da bi se opet zatvorilo, nije baš lako uvidjeti što je uopće lijepo u životu i ovakvim suludim danima. Ali je toga baš mnogo. I točno, možda ne znamo što donosi sutra, mada realno nikada i nismo, ali one najsitnije radosti ostaju nepromijenjene u svim vremenima, i nemaju baš nikakve veze s tim što će biti sutra. Već s onim što jeste, i to danas.

Related articles

Buro 24/7 Selection

više