Traži

Gustave Flaubert - romantik i realist

Gustave Flaubert - romantik i realist

„Ljubav je proljetna biljka koja sve prožima nadom, pa čak i ruševine uz koje prianja.“


„Kad čovjek ne može biti umjetnik, postaje kritičar isto tako kao što postaje doušnik kad ne može postati vojnikom.

„Autor treba biti u svom djelu ono što je Bog u svemiru: sveprisutan i uvijek nevidljiv.

„Ništa toliko ne ponizuje čovjeka koliko to što vidi da budale uspijevaju u stvarima u kojima je on doživio neuspjeh.

„Ljubav je proljetna biljka koja sve prožima nadom, pa čak i ruševine uz koje prianja.

„Srce je bogatstvo koje se ne prodaje i ne kupuje, nego se poklanja.

„Kad čovjek očajava, uvijek se treba nadati, a kad se nada, treba sumnjati.

„Lijepi su lijepi samo zato što su okruženi ružnima.

„Šta znači biti slavan? Postići da se govori mnogo gluposti na vaš račun.

„U rečenici treba prije svega kolati krv, a ne limfa: kad ja kažem krv, to znači srce. Njena je zadaća da kuca, da treperi i uzbuđuje...“

Jedan od najvećih svjetskih romanopisaca, Gustave Flaubert, rodio se 12. prosinca 1821. godine u Rouenu (Francuska), a napustio ovaj svijet na današnji dan, 8. svibnja 1880. godine. Pamtimo ga kao najutjecajnijeg francuskog romanopisca 19. stoljeća. Rano se počeo oduševljavati književnošću i od 1835. godine počeo pisati pripovijetke te objavljivati književne novine. Iako nije nikad zasnovao obitelj, doživio je veliku platonsku ljubav s Elisom Foucault. To je bila žena glazbenog izdavača Mauricea Schlesingera, 11 godina starija od njega i tijekom cijelog života ostala je među njegovim najvažnijim osobama. Sljedeću ljubavnu priču doživio je s pariškom pjesnikinjom Louisom Colet s kojom se dopisivao do 1855. godine. Flaubert je bio vrlo krhkog zdravlja, tako da glavninu svog života provodi u ladanjskoj kući u blizini Rouena. Bolest ga toliko razdražuje da pada u tešku depresiju kao i njegova prva ljubav Elise.

Gustave Flaubert - romantik i realist (фото 1)

Prvo Flaubertovo remek djelo, a ujedno i najpoznatije je „Gospođa Bovary“ iz 1857. godine. Pisanju tog djela prethodilo je piščevo putovanje po Bliskome i Srednjem istoku u trajanju od skoro dvije godine. To je turobna pripovijest koja je sazrijevala za to vrijeme, a sam pisac za djelo kaže kako se temelji na „mističkom i zemaljskom obliku neutažive ljubavi“. Tema nesretnog braka i preljuba je književni obrazac koji je bezbroj puta bio korišten u pisaca, a zamišljen je kao sukob snova i stvarnosti, iluzija i razočarenja. Makar je desetak puta počinjao jer mu se tema činila isuviše banalna, ipak je odlučio progovoriti o egzistencijalnoj dosadi mlade žene provincijskoga normandijskoga liječnika, Emme Bovary, sklonoj preljubima i na kraju samoubojstvu. „Junakinja“ je izazvala sudski proces zbog, navodno, nemoralnih dijelova teksta. Pisac, njegov izdavač i tiskar,  oslobođeni su optužbe zahvaljujući mudrosti suca. G. Flaubert je izjavio: Vjeruju da sam zaljubljen u stvarnost, a zapravo ja je mrzim. Iz mržnje prema realizmu počeo sam pisati taj roman“. Taj nadasve psihološki roman krase vjerodostojnost u prikazu pojedinosti, impersonalni pristup u kojem se glas i misao pisca potpuno gube, te skladni i profinjeni stil koji je postao uzorom francuske proze. Autor ga je okarakterizirao kao djelo o ironičnoj sudbini koja podešava stvari tako da cjelina bude što je moguće skladnija, a sudionici što je moguće nesretniji“. Takva piščeva vizija, gdje junakinja djela zamišlja da je rođena za drukčiju sudbinu od one koju joj je život namijenio, dobila je i pripadajući pojam „bovarizam“.


„Njen je pak život bio hladan kao tavan kojemu je prozor okrenut prema sjeveru i dosada je kao nijema paučina plela potajno svoju mrežu po svim kutovima njena srca. (...) U duši međutim očekivala je neki događaj.“

U sljedećem romanu „Salammbô iz 1862. godine, Flaubert je dao naglasak na prozaičnu malograđansku svakodnevicu. Godine 1869. objavio je svoj najveći roman, „Sentimentalni odgoj. To se smatra poluautobiografskim djelom u kojem je svoju mladenačku očaranost Elise Schlesinger i studentskim danima opisao kao: „moralnu povijest ljudi moga naraštaja". Roman prati mladog Frederica Moreaua kojemu je strast pokretačka snaga života. Pažnja mu je na vremenu koje rastvara svako životno iskustvo. Na kraju djela ostaju neostvarene žudnje, neostvarene ambicije. Sljedeća djela su mu „Iskušenja svetoga Antuna“ 1874. godine, zatim „Tri priče“ iz 1877. godine i mnoga druga. O njemu je francuski kritičar Emile Faguet izjavio: „Postojao je u Flaubertu istovremeno romantik kojemu se stvarnost činila glupom i realist koji je smatrao realizam ispraznim; umjetnik koji je smatrao građane grotesknima i građanin koji je mislio da su umjetnici pretenciozni, a sve je to bilo obavijeno mizantropom koji je čitav svijet držao smiješnim.“

Tekst: Sanja Ercegović
Foto: Getty Images

Napišite komentar

više