Traži

Josip Pupačić: pjesnik u potrazi za dubljim smislom

Josip Pupačić: pjesnik u potrazi za dubljim smislom

"Volio sam je, vodu divljeg jezera, dijete u povoju, vitku i brzu jegulju."


Fotografija: Foto: Buro24/7 arhiva

Ne može se rastati od mene

"Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se

ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni

u granicama. Svijet je izvan svih

granica, izvan svih okvira; unutar

jednog prostora, unutar jedne tišine -

u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).

A zemlja se ne može rastati

od sebe, ni od grada, ni od čovjeka..."

Josip Pupačić, hrvatski književnik i pjesnik rođen je 19. rujna 1928. godine u Slimenu, pokraj Omiša. Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb gdje od 1959. godine radi kao asistent pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta. U Lyonu i Londonu radio je kao lektor i profesor hrvatskog jezika. Pupačić je uvijek tražio dublji, istinitiji životni smisao i često "bivao" između fizičkog i metafizičkog svijeta. Bio je pjesnik jakog senzibiliteta s bogatim unutarnjim životom pa je spontano pronalazio pravu riječ. Iskonski je i trajno vezan uz podrijetlo i zavičaj. Privlači ga svijest o pripadnosti, te svijest o bivanju u jedinstvu sa zemljom i prirodom. Pupačić je vezan uz more i njegovo vječno beskrajno kretanje. Ono je za njega žena, dijete, ljubav, prijatelj, sve. O tome najbolje govori njegova antologijska pjesma "More". Obiteljska drama prouzročena gubitkom trojice braće progovara u pjesmi "Tri moja brata". Izvore svojeg pjesničkog izričaja Pupačić je uvijek nalazio u zavičaju, sjećanju na djetinjstvo i na svemu onome proživljenome, što njegovu poeziju smješta u vrh novije hrvatske književnosti.

Josip Pupačić: pjesnik u potrazi za dubljim smislom (фото 1)

Bio je također i urednik časopisa "Krugovi" te "Književnik". Za života je objavio zbirke pjesama: "Kiše pjevaju nad jablanima" (1955.), "Mladići" (1955.), "Cvijet izvan sebe" (1958.), "Oporuka", i "Ustoličenje" (1965.). Posthumno su mu izašle zbirke: "Moj križ svejedno gori" (1971.) i "Uspravan hod". Iako je ovaj velikan čitavog života pjevao o tragičnim sudbinama, a konačno i sam tragično završio, nikad nije propustio izraziti nadmoć života nad smrću. 

Nesretno je stradao u zrakoplovnoj nesreći 1971. godine na Krku zajedno sa  svojom suprugom i kćerkom. Omišalj je mjesto iznad kojeg je zadnji put gledao more, vjerojatno sretan što će uskoro dotaknuti tlo gradića, u kojem je u mašti izgradio svoj novi život, ali sve se završilo, stalo, zaustavilo se u nekoliko trenutaka. Nama jedna od najdražih njegovih pjesama ostaje "Zaljubljen u ljubav".

Volio sam je
kao travu
i kao jasenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino budjenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prste nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.

Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
Nju u čijim se kosama
migoljila magla,
nju, čiji je vrat
skladni snop žita,
čiji je hod šetnja paprati.

Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.

Jer se svlačila kao zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica....

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Napišite komentar

više