Search

8. mart: Pitali smo žene da se prisjete svojih ženskih uzora koji su svijet učinili boljim mjestom

8. mart: Pitali smo žene da se prisjete svojih ženskih uzora koji su svijet učinili boljim mjestom

Tekst: Tina Lončar


Premda je tog našeg Dana zbilja lijep prizor vidjeti žene kako marširaju ulicama s brižljivo zamotanim ružama, Međunarodni dan žena, 8. mart, mnogo je više od toga. Dan je to kada se s ponosom i poštovanjem prisjećamo svih neustrašivih i snažnih žena koje su se usudile ploviti kontra struje, koje se nisu libile podignuti glas u društvu koje im je nemilice priječilo put i koje su svojim životima i svojim djelovanjem raskrčile šikare nepravde za bolje sutra svih nas. Dan je to kada slavimo svaki hrabri istup, svaki otpor, svaku slatku pobjedu, svaki bunt i svaki glas koji je potaknuo lavinu i slomio šutnju. Dan je to i kada osvještavamo sve sadašnje boljke sustava i promišljamo o bitkama koje još imamo izboriti, premda nas turobna društvena realnost u kojoj živimo svakog dana podsjeća da je pred ženama još dug put do istinske jednakosti. Dan je to kada inspiraciju pronalazimo jedne u drugima, shvaćamo da moramo biti neustrašive i glasne u borbi za jednakost čitave godine, a ne samo tog osmog dana u ožujku, dan kad se podsjećamo da je sve lakše dok se držimo za ruke. Zbog svega toga, ujedinili smo šačicu sjajnih, inspirativnih žena koje svojim djelovanjem i svojim borbama čine svijet ljepšim mjestom, a one su se, kako bismo dostojno obilježili 8. mart, prisjetile svojih ženskih uzora, neustrašivih žena kojima imamo zahvaliti što mnoge bitke, ipak, ne moramo voditi.

8. mart: Pitali smo žene da se prisjete svojih ženskih uzora koji su svijet učinili boljim mjestom (фото 1)

Ana Petričić Gojanović

(vlasnica PR agencije PRiredba)

Iako je moj posao uglavnom vezan uz umjetnost i kulturu bilo bi očekivano da istaknem neku od velikih žena upravo iz tog područja poput književnica Ivane Brlić Mažuranić, Marije Jurić Zagorke ili Vesna Parun. Ili pak slikarice Slave Raškaj, najbolje hrvatske balerine Mije Čorak Slavenske ili skladateljice Dore Pejačević. No, moje srce u ovoj “ženskoj” priči ipak pripada velikoj sportašici i novinarki, legendi sporta i televizijskog novinarstva, nedavno preminuloj Milki Babović. Njezine sportske uspjehe nije potrebno posebno slaviti. Ova proslavljena atletičarka bila je 17 puta prvakinja Jugoslavije, 27 puta rušila je državni rekord u nekoliko disciplina, 26 puta bila je članica reprezentacije, dva puta prvakinja Balkana, godinama ju je javnost birala za najbolju sportašicu. Međutim ono što me u njezinoj biografiji oduševljava i na čemu bismo joj sve mi trebale biti zahvalne, osobito one koje rade u medijima i mi koje radimo s medijima, jest njezin novinarski i urednički rad. Godinama je vodila sportsku redakciju nacionalne televizije, organizirala praćenje nastupa i uspjeha naših sportaša, upravljala prijenosima i izvještavanjima s najvećih svjetskim i domaćih sportskih priredbi. U tom tada “strogo” muškom sportsko-novinarskom svijetu ona je hrabro i samouvjereno koračala, sigurna u sebe, odgovorno pristupajući poslu, rješavajući poslovne izazove sa smiješkom stekavši opravdano poštovanje i divljenje svojim muških kolega u zaposlenika. Bila je jednaka, a često i bolja, od mnogih u tom muškom svijetu. Cijeloga svoga života aktivno je i otvoreno radila na uklanjanju predrasuda prema ženama u svim društvenim sferama. Ono što me iz njezine bogate i impresivne biografije posebno raduje jest da se okušala i u PR-u, bila je zamjenica voditelja Press centra na Zimskim olimpijskim igrama 1984. godine u Sarajevu. Smatram da imamo velike razloge kako bismo joj mi žene trebale biti zahvalne i kako je ne bismo smjeli zaboraviti. Hvala draga Milka!

8. mart: Pitali smo žene da se prisjete svojih ženskih uzora koji su svijet učinili boljim mjestom (фото 2)

Aklea Neon

(glazbenica)

Divim se mnogim ženama kroz povijest, grčke Maenade mi padaju na pamet, cover albuma Easter od Pattie Smith i autobus u kojemu je Rosa Parks. Ali ima još jedna posve posebna žena - sjedi na tronu od mahovine, a pod nogama joj cijeli svemir. Bila je tu i prije riječi i prije glasa, dočekala prvi plač naše vrste i ostat će tu kada nas više ne bude - da našim pepelom pospe ocean. Kao cvijet u asfaltu, čista esencija uvijek pobjedi. Tu neukrotivu snagu objasniti neće niti jedna knjiga, ali jedna šetnja... možda. I dok ste u njoj, pozdravite mi najdražu - tu intuitivnu. Iracionalnu. Divlju. Silovitu. Planetu Zemlju. Našu prirodu.

8. mart: Pitali smo žene da se prisjete svojih ženskih uzora koji su svijet učinili boljim mjestom (фото 3)

Matea Martek

(glavna urednica magazina Ljepota i zdravlje)

Izdvojiti jednu, pa čak i nekolicinu fascinantnih žena koje su, svaka na svoj način i u svom vremenu, omogućile život kakav poznajemo danas, teško je i nezahvalno. Svaki je odgovor istodobno pravi i krivi, i svaka je od njih svojevrsna “puzzla” koja je pomogla presložiti nekadašnji i složiti današnji svijet, i dalje neravnopravan, no mnogo bolji od onog u kojem su same vodile bitke. Mnogo je žena vrijednih divljenja, nepokolebljivih, onih koje od svojih ideala i svojih misija nisu odustajale čak ni pod nevjerojatnim, nerijetko i vrlo opasnim pritiscima društva. Onih neustrašivih i spremnih na žrtvu za više dobro. Bila to “tiha snaga” Rose Parks, ustrajnost Madam C. J. Walker, prve afro-američke milijunašice koja se izdigla iz kaljuže rasne neravnopravnosti u vremenu u kojem je za žene nezamislivo bilo biti vlasnicama tvrtki, bezvremenska promišljanja Simone de Beauvoir koja su zadužila generacije i uzburkala Vatikan do te mjere da je njezinu knjigu “Drugi spol” zabranio, ili pak smjelost Betty Friedan, žene koja se usudila postaviti pitanje “Je li to to?”, dajući glas moru nesretnih žena “zatočenih” u vlastitim savršenim kućanstvima, njihov je značaj neupitan.

Ipak, ona koju moram izvaditi iz svoje škrinjice nostalgije, ona s čijim sam retcima provela dobar komad svog djetinjstva ne znajući njezinu istinsku veličinu, naša je prva politička novinarka i danas obožavana književnica, Marija Jurić Zagorka. Jer, ustrajati i boriti se u vremenu u kojem te skrivaju u sobičku redakcije renomiranih dnevnih novina kako ih kao žena ne bi osramotila, izvještavati o političkim zbivanjima pod pseudonimom jer si, opet, žena, podnositi konstantna izrugivanja te gnjusne i patronizirajuće uvrede cijenjenih muških kolega koji se očito smatraju intelektualno superiornijima dok narod guta tvoje romane, vraški je velika stvar. Pokrenuti i uređivati časopise Ženski list i Hrvatica, biti jedna od osnivačica Društva hrvatskih književnica, cijelim putem biti neustrašiva i izvrsna, bilo kao književnica ili novinarka, no opet završiti život u bijedi, dok ti hranu donose jedino tvoji vjerni čitatelji, nevjerojatno je velika i istovremeno sramotno tragična stvar. Možda nije najveća feministička ikona ikada, no Zagorka je definitivno žena koju društvo u kojem je živjela nije zaslužilo.

8. mart: Pitali smo žene da se prisjete svojih ženskih uzora koji su svijet učinili boljim mjestom (фото 4)

Foto: Lara Varat

Azra Ayyash

(voditeljica komunikacija u udruzi Solidarna i aktivistkinja)

Nastojim biti prisutna i svjesna svoje okoline stoga me žene i njihova snaga oduševljavaju svakodnevno, u najbanalnijim situacijama. Kćer sam izrazito borbene i beskompromisne samohrane majke. Kroz djetinjstvo i odrastanje gledala sam ju kako sve radi i postiže sama. U našoj kući nije bilo rodnih podjela tako da se kod mene u tom ranom periodu nije razvila svijest da nešto ne mogu ili ne bih smjela zato što sam žensko. Ta svijest došla je naknadno, s odrastanjem i percipiranjem načina na koji funkcionira šire društvo, izvan naše male zajednice. Iako sam bila mirno i pristojno dijete, dosta rano počela sam razvijati vlastite stavove i nisam ih se ustručavala izraziti. U formativnim godinama to izražavanje nerijetko bi za sobom povuklo uštkavanje i rečenice poput “nemoj da te tko čuje”. Govorile su mi to prijateljice, susjede, nastavnice, treneri… U najboljoj namjeri, naravno. U nekoliko prilika taj “savjet” dobila sam i od majke što me je zateklo obzirom na njen dotadašnji način beskompromisnog djelovanja. Prije nekoliko godina pitala sam ju zašto mi je to “savjetovala” i odgovor je karakterističan za vjerojatno sve roditelje: bilo ju je strah i nije htjela da si otežavam život. Kako sam se u sredini u kojoj sam odrastala isticala sama po sebi; imenom i prezimenom, bojom kože, tipom obitelji iz koje dolazim, u tinejdžerskim godinama razvila sam želju za uklapanjem i počela primjenjivati “nemoj da te tko čuje” savjet. Srećom, ne zadugo.

Glazba je oduvijek bitan dio mog života. Koristim ju kao alat za otkrivanje dijelova sebe koji su mi nepoznati, definiranje emocija ili jednostavno centriranje kad osjetim da ispadam iz nekog svog kolosjeka. Sredinom dvijetisućitih, u periodu pokušavanja uklapanja odnosno potiskivanja i ograničavanja same sebe, od prijateljice sam dobila sprženi CD s kompilacijom njenih najdražih pjesama i bendova. U miksu se našao i Bikini Kill i točno se sjećam trenutka kad sam čula intro u Double Dare Ya: WE’RE BIKINI KILL AND WE WANT REVOLUTION GIRL STYLE NOW!!! Instant sam se zaljubila u taj sirovi ženski vokal, krenula tražiti još i otkrila cijeli koncept riot grrrla. Ne mogu opisati što mi je predstavljala spoznaja da je u 90-ima postojao cijeli pokret žena koje su bez zadrške prozivale nepravdu, nazivale stvari svojim imenom i u mikrofon vrištale sve ono što sam se ja u tom periodu trudila potisnuti. Otkrivanje riot grrrla vratilo me sebi i ne pretjerujem kad kažem da je to bila prekretnica u mom razvoju bez koje sigurno ne bih bila osoba kakva sam danas. Uz riot grrrl iznova sam pronašla svoj glas, koji je pak uzrokovao popriličan broj svađa s mamom jer sam počela ispadati iz svih mogućih okvira za koje je ona vjerovala da će me zaštititi. Pubertet smo preživjele, a kroz godine sam joj uspjela objasniti i da okviri ne štite već sputavaju. Iako ću uskoro napuniti 30, majka je majka, i svako toliko moram s njom iznova utvrditi lekciju o okvirima, baš kao što i sebi redovito puštam Double Dare Ya, za centriranje.

8. mart: Pitali smo žene da se prisjete svojih ženskih uzora koji su svijet učinili boljim mjestom (фото 5)

Ana Josipović

(modna urednica, novinarka i fotografkinja u Style Zagreb)

Borbu za prava žena potražit ću u ženskom ormaru. Modna dizajnerica Coco Chanel nije ostala zapamćena po velikim feminističkim idejama, no njezin ”girl power” zapravo je sadržan u odjeći koju je popularizirala - izbacila je korzete, a u žensko odijevanje uvela udobnost i funkcionalnost. Coco nije odijevala žene za muške poglede, već je prvenstveno htjela da se u njezinoj odjeći žene osjećaju ugodno, da mogu normalno disati. U žensku modu uvela je hlače, blejzere, mornarske majice, pamučne haljine te takvom odjećom zapravo stvorila novi društveni pokret koji se više nije ugledao na elitističku modu. Njezine su kreacije simbolično, kroz slobodu disanja, ženama otvorile mogućnost da rade što god požele, a na toj oslobađajućoj ideji počiva i današnji tijek mode. I sam lifestyle Coco Chanel je prilično sablažnjavao tadašnje društvo - bila je neudata, uživala je društvo nekoliko ljubavnika, a njihov novac i društveni utjecaj koristila je da kao single žena ostvari vlastitu želju i pokrene modni posao. “Kad sam morala birati između muškarca kojeg volim i haljina, izabrala sam haljine”, govorila je. Koliko god se Coco nije poistovjećivala s feminizmom, dizajnerici Miucciji Pradi, aktivnoj feministkinji 60-ih godina, karijera u naslijeđenom obiteljskom modnom poslu teško je pala, a onda je baš u modi pronašla šansu da modernu žensku filozofiju provede u djelo. Pradin spoj feminizma i mode izrastao je u jedan od najuspješnijih modnih biznisa novijeg vremena i to kroz kreacije koje ne robuju seksi izgledu nego ističu drugačiju, revolucionarnu ljepotu. Mislim da borba za jednaka prava žena prema muškarcima treba počivati isključivo na poštovanju različitosti. Mnogim stvarima pristupamo drugačije i stvaramo različite dimenzije vrijednosti za ovaj svijet. Ne treba ih mjeriti, uspoređivati niti izjednačavati, već poštovati.

Kada je u pitanju odnos žena u Hrvatskoj prema muškarcima postoji uvriježeno ponašanje, a to je da Hrvatice muškarcima daju prevelik značaj, rekla bih, podižu im cijenu. Prije nekoliko godina fotkala sam na ulici stiliziranog mladog znanstvenika, zaposlenog na fakultetu. Dva tjedna nakon objave javio mi se i zamolio da uklonim članak i fotografije jer su ga žene toliko proganjale da su mu počele stvarati probleme i na poslu i privatno. Nedavno sam na Ilici upoznala dvije Južnoamerikanke, porijeklom Hrvatice, rekle su mi da im se u Hrvatskoj sve sviđa osim činjenice da žene trče za frajerima. "Mi tako nismo odgojene i to nikada ne bismo napravile", zaključile su. Pa tako u ovoj priči o ženama koje se bore za ženska prava, ovim nepoznatim curama odajem priznanje u njegovanju dostojanstva žena, one iskonske ženstvenosti. I još jedan moment mi je bitan, a to je ženska solidarnost pa ću završiti rečenicom bivše američke državne tajnice Madeleine Albright: "Posebno mjesto u paklu rezervirano je za žene koje ne pomažu drugim ženama".

8. mart: Pitali smo žene da se prisjete svojih ženskih uzora koji su svijet učinili boljim mjestom (фото 6)

Nina Mia Čikeš

(arhitektica)

Najveće nadahnuće iskonske interpretacije žene u mom životu bilo je reinkarnirano kroz odnos s vlastitom majkom. U svojoj neposrednoj blizini zaista sam okružena ženama koje me svojom inteligencijom, talentima i dobrotom svakodnevno inspiriraju, ali tu smo gdje jesmo jer je ta duga i mukotrpna borba trajala predugo, i bojim se neće tako skoro prestati. Iz tog bih razloga izdvojila nekoliko žena koje su ostavile najveći utjecaj na mene i moje zalaganje za prava žena koje se javilo negdje početkom studija. Vlastiti angažman krenuo je čitajući knjigu Simone de Beauvoir "Drugi spol" koja mi je otvorila vrata razumijevanja ove povijesne borbe. Korak dalje bila su pisma Rose Luxemburg, revolucionarke i teoretičarke koja je, iz moje perspektive, napravila najhrabriji odmak u percepciji politike i pozicije žena koja je uvijek bila disonantna prema ostatku želja javnog mijenja. Nedugo nakon, s kolegom Damirom Ljutićem osmišljen je projekt "Žene u prostoru" gdje je ideja bila prezentirati Žene iz različitih stajališta prostora. Prostor, kao takav, ne prezentira samo fizičku komponentu značenja te riječi, već nam on otvara mogućnosti međusobnog povezivanja Žena iz različitih sfera umjetnosti. Prema stajalištima za koja se zalaže i temama kojima se osobno bavim, a vezane su uz proizvodnju hrane, teme ekologije, zaštite i očuvanja okoliša, dr. Vandana Shiva jedna je od žena čiji rad volim konzumirati i koja me inspirira i informira u svakodnevnici ukazujući na probleme suvremenog svijeta nudeći rješenja kroz svoj predani rad i primjer.

8. mart: Pitali smo žene da se prisjete svojih ženskih uzora koji su svijet učinili boljim mjestom (фото 7)

Sonja Švec Španjol

(nezavisna kustosica i povjesničarka umjetnosti)

Odrasla sam u obitelji koju su obilježile snažne žene. Moja majka i baka s mamine strane bile su mi velik uzor i oslonac tijekom odrastanja. Odmalena su me odgajale da budem samostalna, neovisna, da se borim za svoja prava i poštujem druge. Iako još uvijek živimo u malograđanskom društvu u našoj zemlji, mislim da mnogo toga imamo za zahvaliti brojnim ženama koje su kroz povijest svojim djelovanjem mijenjale svijet – bilo da su to činile tiho, individualno i naizgled nevidljivo ili su nastupale glasno i odlučno pozivajući i ostale da im se pridruže u borbi za bolje sutra.

Od mnogih žena iz povijesti koje bih mogla nabrojati, istaknula bih Ruth Bader Ginsburg koja se podjednako strastveno borila za ravnopravnost spolova, ali i za pravednije društvo općenito. Mislim da je Ruth pravi primjer što sve pojedinac, u ovom kontekstu žena, može postići ako ustrajno i predano slijedi svoj cilj. Iz njezine biografije saznajemo kako je rođena u siromašnoj radničkoj obitelji, odrasla u Brooklynu, sama se školovala, diplomirala kao najbolja u klasi na Sveučilištu Columbia i u konačnici dospjela na poziciju sutkinje Vrhovnog suda u SAD-u. Ako uzmemo u obzir da je Ruth odrastala i djelovala u vrijeme kada se podrazumijevalo da su žene stvorene da bi bile domaćice, rodile potomke, brinule se o obitelji i obavljale kućanske poslove, dok je, primjerice, ona sama odmah rekla da ne zna kuhati i tu je obavezu preuzeo suprug, shvaćamo koliko je njezina borba bila teška i izazovna. Utoliko je krajnje inspirativan i njezin odnos sa suprugom, koji joj je bio iznimno velika podrška u svemu što je radila i za što se borila. Kako je sama za njega rekla, bio je prvi dečko kojeg je upoznala, a kojem je bilo stalo da je pametna. Ono što me kod Ruth najviše fascinira jest što se borila za ravnopravnost, ali nije bila radikalna i ekstremna u svojoj borbi. Dapače, kada je postala sutkinja okarakterizirali su je kao umjerenu i skloniju centru, nego ljevici. Nije bila isključiva, štoviše, bila je velika prijateljica vrlo konzervativnog suca Antonina Scalie s kojim je na Vrhovnom sudu često vodila žustre, ali konstruktivne rasprave. Sve ključne bitke za ravnopravniji položaj žena vodila je predano, ustrajno i odlučno te je većinu njih dobila. Nikada nije bila gruba, glasna ili agresivna, krasila ju je posebna vrsta suptilnosti te upornost, odlučnost i nevjerojatna inteligencija kojom je postizala vrijedne i dalekosežne ciljeve i mijenjala ljestvicu vrijednosti u društvu. Njezino geslo zapisala sam u svoj planer i nastojim se njime voditi u svom vlastitom djelovanju, a glasi: "Bori se za ono do čega ti je stalo, ali čini to tako da ti se drugi sami odluče pridružiti".

8. mart: Pitali smo žene da se prisjete svojih ženskih uzora koji su svijet učinili boljim mjestom (фото 8)

Sara Renar

(glazbenica)

Borbu za ženska prava čine i veliki povijesni događaji ali i svakodnevna nastojanja svakog od nas. U zadnje vrijeme me se jako dojmio EP "PALINË", autorice ANDRRA. Riječ je o glazbenici iz Kosova s berlinskom adresom. U pet pjesama na EP-u ona sjajno secira položaj žene u današnjem društvu te propitkuje ulogu majke, bake, žene i djevojke koristeći tradicijsku glazbu i suvremenu elektronsku produkciju. Vodeći singl EP-a, "Kalle LLamen", potresna je tradicionalna pjesma o djevojci koja zadnju noć spava u roditeljskom domu jer joj je ugovoren brak. ANDRRA je rekla: "It is a story of a 14 year old girl who is being married off by her family, told through lyrics written by women who experienced child marriage themselves. As my mother experienced it herself, for the video I decided to go to my family home village Bajqine, Podujeve. The wonderful girls in the video are all my cousins and it was pure joy shooting them in their school, being rebel girls in my fathers Golf, which he is really proud that it’s part of the video." Pjesma u kombinaciji s upečatljivim videospotom u kojem nastupaju djevojke iz ANDRRINE obitelji te bolno suvremenim aranžmanom ne ostavlja ravnodušnim i podsjeća sve žene da smo do vrlo nedavno u povijesti čovječanstva bile smatrane robom, a ne punopravnim članovima zajednice.

8. mart: Pitali smo žene da se prisjete svojih ženskih uzora koji su svijet učinili boljim mjestom (фото 9)

Diana Mataković

(ilustratorica)

U modernoj i suvremenoj umjetnosti postoji mnogo umjetnica koje su mijenjale svijet kroz performanse, slike, skulpture i multimedijalne sadržaje, ali izdvojila bih dvije umjetnice koje nisu toliko poznate, ali su vrlo bitne kako za povijest umjetnosti tako i za borbu žena za jednaka prava. Položaj žena stoljećima je bio podređen u raznim segmentima društvenog i političkog života pa i onog umjetničkog. Žene u umjetnosti, odnosno u javnom umjetničkom prostoru, nisu postojale sve do renesanse jer se smatralo da samo muškarci mogu biti "pravi" umjetnici. Kreativnost žena bila je ograničena isključivo na izradu tapiserija, vezenje i slične dekoracije koje su smatrane zanatima ili hobijima. Iako danas pojmove "crkva" i "samostan" vežemo uz nešto konzervativno, u renesansi oni su bili utočišta gdje su religiozne žene mogle slobodno stvarati umjetnost, učiti o glazbi ili književnosti daleko od očiju javnosti. Tada se smatralo kako žene nisu dovoljno sposobne i talentirane da bi bile umjetnice, no Propertia de Rossi je odlučila dokazati suprotno. Pored boja, kistova i platna (koji su smatrani prikladnijima za ženu) odlučila se za čekić i dlijeto - nešto što se i danas smatra pretežno "muškim" alatom. Zamislite ženu u renesansnoj haljini kako obrađuje mramor ili drvo. Kakav revolucionaran prizor! Vjerujem da se muškom rodu to i nije previše svidjelo pa joj je put do cilja bio vrlo težak, ali mi je drago što nije odustala i što je pokazala ženama kako su i one snažne, vješte i talentirane jednako kao i muškarci!

Druga superkul žena je Rosa Bonheur, francuska umjetnica koja je u 19. stoljeću živjela poprilično drugačijim životom za ženu tog doba. Bonheur je najpoznatija po svojim slikama životinja, najviše konja. Oko 1850. Rosa je bila jedna od rijetkih žena u Francuskoj koja je dobila dozvolu za legalno nošenje muške odjeće, a koju je zatražila od pariške policije nakon neprestanog maltretiranja od strane muškaraca koji su smatrali da ženi nije mjesto na konjičkim sajmovima. Muška odjeća i kratka kosa Rosi su omogućile ulazak u "muški" svijet koji je ženama tada bio zabranjen. Mogla je učiti o životinjskoj muskulaturi na pariškim sajmovima konja i u klaonicama bez predrasuda i ometanja, bilo joj je omogućeno crtati na otvorenom i jahati. U vrijeme kada se od žena očekivalo da budu samo kućanice i kada su se samo rekreativno mogle baviti umjetnošću, Rosi je to bila profesionalna karijera u kojoj je bila vrlo uspješna. Željela je izbjeći sve ono što se tada smatralo bitnim za žene (kuhanje, spremanje, briga o mužu i djeci) i imala je drugačije ambicije. Tadašnje društvo i likovni kritičari nisu željeli pohvaliti njezin rad, često su govorili da su joj slike toliko dobre skoro kao da ih je naslikao muškarac, što nam puno govori o mentalitetu toga vremena. Moglo bi se reći da je to jedan od problema i danas, ženska umjetnost još uvijek se interpretira iz muškog ugla. Drago mi je što su postojale žene poput Propertie i Rose koje su se hrabro suprotstavile diskriminaciji žena, društvenim normama te rodnim ulogama kako bi mijenjale budućnost za sve nadolazeće generacije umjetnica.

8. mart: Pitali smo žene da se prisjete svojih ženskih uzora koji su svijet učinili boljim mjestom (фото 10)

Ana Rukavina

(socijalna pedagoginja i aktivistkinja)

8. mart svoje korijene vuče iz ženske borbe za osnovna prava, prvenstveno pravo glasa i bolje radne uvjete. 15 000 žena je 1908. marširalo New Yorkom tražeći kraće radne sate, bolje plaće i pravo glasa. Dvije godine kasnije, Clara Zetkin jedna od najprominentnijih njemačkih socijalistkinja i feministkinja predlaže uspostavu prvog, međunarodnog dana žena. Tek 1975., u punom jeku drugovalnog feminističkog pokreta, UN i službeno proglašava 8.3. Međunarodnim danom žena.

Za mene feminizam predstavlja suštinsku borbu za jednakost svih žena, a ta se jednakost ne može postići ako ne izgradimo svijet u kojemu ćemo svi imati zadovoljena osnovna ljudska prava i potrebe. Bez oslobođenja svih potlačenih, nema oslobođenja ni za koga. Subjekt feminizma nisu samo žene, već antikapitalistička, rodna, rasna, seksualna, okolišna pravda za sve nas koja će posljedično osigurati jednakost za sve žene, a ne samo probrane. To je pravda koja će omogućiti javne, besplatne servise i usluge poput zdravstvenog osiguranja, obrazovanja, skrbi za djecu; pristup čistoj energiji, stanovanju, kvalitetnoj ishrani te sigurnim i adekvatno plaćenim radnim mjestima. Tek zadovoljenjem ovih osnova možemo govoriti o svijetu jednakih mogućnosti za sve žene. Žene koje su se sustavno borile za ovakvu viziju svijeta jesu marksističke/socijalističke feministkinje, prve su počele govoriti o neplaćenom kućanskom radu koje i dan danas većinski obavljaju žene skrivene u privatnosti svoga doma. Ova je struja feminizma prva teoretizirala neplaćeni kućanski rad kao značajan uzrok nejednakosti žena. Utjecajem ovih feministkinja socijalizirana je briga za djecu i obitelj otvaranjem javno dostupnih vrtića, menzi/restorana te praonica rublja s ciljem rasterećenja žena od tzv. duple smjene (obavljanja kućanskog rada nakon dolaska s posla). Ovo su žene koje su se borile za jednakost žena u domu i na radnom mjestu, žene koje su se borile za univerzalno pravo glasa žena svih rasa i klasnih pozicija (a ne samo bjelkinja srednje i više klase).

Ostavština borbe marksističkih i socijalističkih feministkinja višestruka je. Revizija zakona o obitelji kojima je liberaliziran razvod braka, izjednačen tretman bračne i izvanbračne djece te osigurana reproduktivna prava predstavljaju neke od glavnih postignuća. Prominentne ruske feministkinje prvog vala su primjerice Alexandra Kollontai i Inessa Armand koje su osnovale Ženotdel, organizaciju posvećenu poboljšanju života žena u Rusiji. Borile su se za veću pismenost žena, obrazovale ih o njihovim pravima unutar braka i na radnom mjestu. Uz utjecaj Ženotdela Rusija je postala prva zemlja na svijetu koja je legalizirala pobačaj još 1920. Clara Zetkin jedna je od važnijih imena prvog vala marksističkih feministkinja, borila se za uključivanje žena u sferu politike i zapošljavanja, ali i borbu za interese žena radničke klase. Na području bivše Jugoslavije snažan je utjecaj na poboljšanje ženskih prava i pozicije imala Vida Tomašič, slovenska odvjetnica, bivša partizanka i visoko pozicionirana komunistička političarka. Borila se za političku jednakost žena, zaštitu ženskih reproduktivnih prava kao i zaštitu ženskih prava u području rada, brige o djeci te obrazovanja. Drugi val marksističkih i socijalističkih feministkinja uključuje poznata imena poput Angele Davis, Audre Lorde, Silvije Federici i brojne druge.

8. je mart u svojoj suštini borba za jednakost svih žena – rasijaliziranih i siromašnih žena, migrantkinja, Romkinja, žena s invaliditetom, kućanica i seksualnih radnica, trans žena... 8. je mart poziv na štrajk i revoluciju pa neka nam bude sretan i borben!

8. mart: Pitali smo žene da se prisjete svojih ženskih uzora koji su svijet učinili boljim mjestom (фото 11)

Nataša Rajčević

(food blogerica u Burbon i Borovnice)

Cijeli moj život obilježile su snažne žene koje su prkosile struji. Jako sam rano ušla u alternativne, punk vode i moje heroine su postale žene poput Debbie Harry, Patti Smith, Joan Jett, Vivienne Westwood - pankerice, buntovnice koje su u muškom svijetu glasno i jasno izražavale svoja mišljenja i uvjerenja. I dan danas te žene smatram svojim junakinjama, obilježile su dobar dio moje mladosti, pomogle mi da se izrazim i nađem svoj glas u definirajućim godinama života. Naučile su me da je u redu da izgledam kako želim, da nosim što želim i da budem glasna koliko želim. Ali ipak postoji jedna žena koja je na moj život ostavila još bitniji trag. Možda nije bila glamurozna kao Debbie ali svakako je učinila više od svih za položaj žena u društvu. Radi se o jednoj jedinoj- Mariji Jurić Zagorki. Još sam u osnovnoj školi čitala Gričku vješticu ali zapravo o njenoj autorici nisam znala ništa. Vjerojatno nisam razumjela mnogo ali sam bila zainteresirana, kao da sam znala koliko će mi ta žena u budućnosti značiti. Fast forward u srednju školu, otkrivanje feminizma i gore spomenutih dama. Na jednom satu književnosti smo pričali o lektiri i na moje čuđenje Marije Jurić Zagorke nije bilo nigdje, iako smo obrađivali baš taj period. Kad sam o tome pitala profesora on me pogledao gotovo pa posprdno, zašto bi Zagorka bila dovoljno bitna za lektiru? Buntovna kakva sam bila (i još jesam), ljutito sam tražila promjenu kurikuluma (misleći da je to toliko jednostavno) koju, naravno, nikad nisam dočekala. Kao da to nije bilo dovoljno, o Zagorki smo učili ravnih 30 minuta jednog školskog sata! Sramotno.

Zagorka je bila jedna od najvažnijih imena hrvatske povijesti, pionirka hrvatskog feminizma i prva hrvatska novinarka. Osim što je pisala romane, bavila se politikom i ženskim pravima. To, naravno, nije bilo popularno pa su je brojni ugledni pisci i urednici smatrali “babom bez imena i ugleda” i “muškobanjastom babom”, a poznata je i njena polemika s Matošem o ravnopravnosti spolova. Maloljetnu Zagorku su roditelji udali i poslali mužu u Mađarsku, no nakon 3 godine Zagorka bježi od muža i vraća se u Hrvatsku. Samo to je bilo dovoljno da je se diskreditira, jer su mnogi tvrdili kako je ostavljanje muža za ženu siguran znak mentalne poremećenosti. Nakon toga Zagorka odbija financijsku pomoć roditelja i zapošljava se kao novinarka. Pokrenula je i uređivala Ženski List, časopis za žene, a sudjelovala je i u osnivanju Društva hrvatskih književnica. Pazite, pričamo o početku prošlog stoljeća. Revolucionarno! Jako puno djela objavljuje pod pseudonimom i to muškim. Ali ipak ih objavljuje! Zbog svojih feminističkih stavova je bila izrugivana, otpisivana i podcjenjivana. Nevertheless, she persisted. Nismo je čitali u obaveznoj lektiri ali nakon mog ispada je nekoliko prijateljica iz razreda počelo čitati Zagorku. Nadam se da ih je naučila barem pola onoga što je naučila mene. Upravo zbog nje sam upisala fakultet novinarstva.

8. mart: Pitali smo žene da se prisjete svojih ženskih uzora koji su svijet učinili boljim mjestom (фото 12)

Klara Petrović

(nezavisna kustosica)

Polazim prvo od sebe, a zatim od tisuće razgovora vođenih s prijateljicama i poznanicama, u kojima se otkriva specifično zajedničko iskustvo koje dijelimo bez obzira na pozadinu. Moram priznati da živim u zaštićenom oblaku svojih istomišljenika. Ipak, znam da ljude uglavnom i dalje muči ako žena ima tri vidljive dlake na tijelu ili sijede u kosi, a kamoli ako je toliko radikalna da želi mogućnost izbora oko toga što će raditi s vlastitim tijelom bez da je proganja horda ljudi s bakljama. Postojati kao žena u društvu više je označeno percepcijom osobe kao žene, a ne individualnim karakterom svake pojedine osobe. Ovime parafraziram mnoge teoretičarke feminizma drugog vala koje nam otkrivaju da je žena uvijek promatrana i osuđivana referentno prema ideji muškarca, umjesto prema ideji same sebe.

Stavljene smo u nezahvalnu poziciju u kojoj se svakodnevni susreti sa seksizmom uglavnom odbacuju kao prigovaranje o trivijalnom - ne možeš danas više zanovijetati jer smiješ glasovati i ići na posao, a za Dan žena dobiješ ružicu! Jednakost je, za mene, zeznuta riječ u tom kontekstu jer je često izvrnuta i postavljena u iracionalne hipotetske situacije. Primjerice, muškarac te pita znači li to da će imati dopuštenje udariti te jednom kad se ta jednakost ostvari. Zanimljivo je da jednakost vide kao priliku da uđu u fizički dvoboj s nekom ženom, implicirajući da je jednakost pred zakonom samo odijevanje ruha muškarca, a ne izjednačavanje terena. Znači li to da shvaćaju da su muškarci uistinu jednakiji od nas ili da su barem zadani kao referentna točka? S obzirom na to, voljela bih da uspijemo uništiti tradicionalno shvaćanje rodnih uloga kao oslobađajući čin za sve ljude - bez reference na ono što čini jednog muškarca ili ženu, nemamo osnova za osudu. Što je uopće žena na Dan žena u 2021. godini? Naravno da je feminizam u takvom okruženju demoniziran. Puno je lakše držati se postavljenih normi nego uistinu preispitati vlastito ponašanje i stavove. Lakše je konstruirati sliku feministkinja kao čudovišnih kriptida koji riču “Mrzim muškarce!”. Baš zato smatram da je važno konzumirati sadržaj koji prikazuje raznolikost življenog iskustva žena. Važno je ponekad biti samo aktivni promatrač. Važno je poslušati bez upadanja u riječ. Možda se radije ove godine za Dan žena bacite u takve aktivnosti, a ruže, tulipane i ostale sorte ostavite za neki drugi dan. Cvijeće neće započeti nužan dijalog, posebno u doba kad se normalnost života kakvog znamo propituje iz dana u dan.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više