Traži

Adriana Prlić je kustosica i kolumnistica za koju trebate znati

Adriana Prlić je kustosica i kolumnistica za koju trebate znati

Mlada nada hrvatske kulture


Fotografija: Senja Vild

Rijetko kada čujemo pozitivnu priču o tome kako je netko u Hrvatskoj zbilja uspio, a još manje da se obrazovao u inozemstvu, dobio ponudu za posao, ali to ipak odbio kako bi se vratio u Hrvatsku. Međutim, ovoga puta vam donosimo upravo takvu nevjerojatnu priču o 26-godišnjoj Adriani Prlić, koja je danas jedna od kustosa Muzeja za umjetnost i obrt, ima vlastitu kolumnu u Večernjem listu i čini se kako granice u napretku za nju jednostavno ne postoje. Otkrila nam je što to znači biti kustosica, zašto se nakon studija na prestižnom Parsonsu u Parizu i LSE-u u Londonu ipak odlučila vratiti i kakvu perspektivu vidi za kulturu i umjetnost u Hrvatskoj...

Radiš kao kustosica u Muzeju za umjetnost i obrt, no ono što mene zanima jest kako si uopće došla do takve vrste posla, odnosno koji je bio tvoj obrazovni put koji te danas doveo do ovog mjesta na kojem jesi?

Originalno, htjela sam upisati studij povijesti umjetnosti i komparativne književnosti u Zagrebu, ali su me roditelji, na čemu sam im jako zahvalna, usmjerili k interdisciplinarnom studiju u inozemstvu. Tako da sam iduće četiri godine provela u pariškoj podružnici njujorškog fakulteta Parsons/The New School. Osim umjetnosti, moja diploma je bila i iz businessa jer je program podrazumijevao poznavanje povijesti umjetnosti, dizajna, cijelog sistema organizacije izložbi i projekata, ali i dobro poznavanje tržišta umjetnina. Nakon toga, jedno vrijeme sam provela u Malaviju i tamo, preko sestre, upoznala profesora na katedri medija, komunikacija i razvoja na London School of Economics gdje sam naposljetku završila i magisterij. Oba programa su bila izrazito kompetitivna, ali i nevjerojatno zanimljiva i stimulativna.

Istaknula si jednom prilikom kako si tijekom samoga studiranja radila na brojnim projektima, koji su istodobno bili zahtjevni, ali su ti i dali životno iskustvo koje ti je puno pomoglo kasnije u poslovnom svijetu... Koje bi od njih izdvojila kao izrazito posebne?

Parsons je jako fokusiran na praktičan rad, tako da je većina mojih ocjena na fakultetu bila rezultat ocjenjivanja mojih profesora, ali i djelatnika različitih kompanija. Primjerice, radila sam jedno veliko istraživanje tržišta za Shiseido, zatim za Monceau Fleurs, jednu od najvećih kompanija za proizvodnju cvijeća, različite galerije i showroome, sudjelovala u stručnim konferencijama, a to je neprocjenjivo iskustvo i prilika za networking. Paralelno sam radila i u nekoliko publikacija i izložbi, ali naposljetku moj najveći projekt je bio za Hermes, na kojem sam provela 9 mjeseci od trenutka kad je naš projekt potpune izmjene 15 izloga njihove najstarije trgovine u Parizu prihvaćen. Tad sam od dizajna, rada s dobavljačima i arhitektima, manevriranja kroz troškovnik, odnosa s klijentima i naposljetku implementacije stvarno dobila uvid u načine i kompleksnost vođenja tako velikog projekta. 

Tebi sami projekti koje si radila za fakultet nisu bili jedini posao dok si bila u Parizu jer si radila i kao dopisnik za jedne naše novine...

Da, radila sam i kao dopisnica za Večernji list za aktualna politička pitanja i osvrte na umjetnička i društvena zbivanja u Francuskoj. Kako sam tad imala 20 godina, imala sam popriličnu tremu jesam li dorasla zadatku i nije li to možda preambiciozno, ali na kraju je ispalo sasvim logično i zapravo mi pomoglo da na zbivanja oko sebe gledam puno vise kritički. 

Kada si završila svoje obrazovanje odlučila si se vratiti u Hrvatsku, što je poprilično čudno s obzirom na to da je danas tendencija da se mladi mahom iseljavaju iz Hrvatske, a ne obrnuto...

Nakon fakulteta dobila sam ponudu za odličan posao u Londonu, ali u tom trenutku sam već provela gotovo 6 godina u inozemstvu i nešto me zvalo natrag. Iako većina ljudi smatra da je odluka da se vratim bila emotivna, što u jednu ruku i jest bila jer su moja obitelj, zaručnik i prijatelji iz djetinjstva tu, ona je bila i racionalna jer sam vidjela ovdje ogroman potencijal. S obzirom na to da sam tijekom cijelog studija radila, upoznala sam se s korporativnim strukturama, odnosu prema radnicima i premda je to definitivno imalo svojih prednosti, taj svijet nema onu "toplinu" koja ovdje još uvijek postoji. U Hrvatskoj stalno stremimo repliciranju zapadnjačkih obrazaca umjesto da ponudimo nešto svoje. Talenta nam sigurno ne nedostaje, ali sustav nažalost ne potiče inicijative mladih dok ih birokracija doslovno uguši. Ipak, ljepota življena ovdje je nemjerljiva, po svim parametrima Zagreb je idealan grad, nudi mogućnosti i događanja koje su nadohvat ruke. 

Nakon što si donijela odluku da ćeš se vratiti u rodni Zagreb, ubrzo si dobila posao kao kustosica u Muzeju za umjetnost i obrt. Kako je do toga došlo?

Prilika da radim u instituciji kao što je Muzej za umjetnost i obrt bila je konačna potvrda moje želje da se vratim, pa iako sam se u početku povremeno preispitivala, sad mi je jako drago da sam se vratila. Već neko vrijeme sam imala potrebu da nešto napraviti ovdje, nešto postići baš u Hrvatskoj, a Muzej za umjetnost i obrt bio je idealno mjesto. 

Nedavno sam vidjela jedan naslov koji je glasio: "Kustosi su novi umjetnici". To me zaintrigiralo jer sam shvatila da hrvatska javnost nije upoznata s poslom kustosa jer svi odlaze na izložbe i misle da je ona isključivo umjetnikov produkt, a kustosi imaju svog udjela u cijelom postavljanju... kako bi ti predstavila posao kustosa onima koji nisu toliko upućeni...

Posao kustosa zbilja ovisi o tipu izložbe koja se priprema, ali i uvjetima postavljanja. Uvijek započinjemo pitanjem koja nam je tema i što s njom želimo napraviti. Tu za kustosa slijedi jedan izrazito kreativan proces selekcije, nabavljanja, odluka o tretmanu prostora, predmeta, osvjetljenja i svih ostalih pomagala. Jako je bitan multi-tasking jer ovaj posao podrazumijeva fleksibilnost, organizacijske sposobnosti, znanje o temi, ali i administrativne poslove. Bitno je čitati, pratiti dobre prakse kod nas i u svijetu i razmišljati o novim načinima interpretiranja predmeta i njihove prezentacije javnosti. Ovo je zbilja kreativan posao koji se može raditi samo iz velike ljubavi. 

Na kojim projektima za Muzej za umjetnost i obrt si do sada radila ili sudjelovala u organizaciji?

Radila sam na nekim jako dragim izložbama suvremenih umjetnika, primjerice Borisa Guine, Baneta Milenkovića, Matjaža Počivavšeka i Matka Vekića. Zatim sam radila na većim povijesnim izložbama kao što je bila "Tiepolo i suvremenici" i "Vedute Venecije", koje imaju još jednu komponentu ovog posla koju jako volim, a to je suradnja s međunarodnim institucijama. Mogućnosti putujućih izložbi i razmjene su tu velike i mislim da će se muzeji unutar sve većih zahtjeva postava i budžeta okretati takvoj demokratizaciji izložbi kroz ponovna postavljanja. Sudjelovala sam i izložbi "Orašar-najljepša božićna baka" za koju se, na naše veliko oduševljenje, tražila karta više, zatim na izloži "Balet i strast – donacija Jelka Yureshe", prošlogodišnjoj božićnoj izložbi u MUO, te više manjih izložbi u vanjskim produkcijama. I naravno, najveće iskustvo do sad – izložba "Šezdesete u Hrvatskoj".

Možeš li nešto više reći o tome kako je bilo raditi na tako jednoj kompleksnoj izložbi kao što je "Šezdesete u Hrvatskoj – mit i stvarnost" i smatraš li svoj rad na toj izložbi svojevrsnom "krunom" tvog dosadašnjeg rada u ovome muzeju?

U MUO radim već dvije godine i sudjelovala sam u organizaciji preko 20 izložbi, ali izložba "Šezdesete u Hrvatskoj" je definitivno bio najambiciozniji projekt volumenom materijala, brojem sudionika na projektu i zahtjevnosti same teme. Uz autora koncepta izložba Zvonka Makovića, voditeljicu projekta Vesnu Ledić, kustose izložbe Miroslava Gašparovića i Zvonka Makovića, dizajnerski tim Numen i Oaza, odličan tim stručnjaka iz MUO te čak 18 autora dionica izložbe od svakodnevice, grafičkog dizajna, likovne umjetnosti, film, umjetničke i modne fotografije i drugih, kao kustosica za izložbe imala sam jedinstvenu priliku raditi sa stručnjacima iz različitih područja i od njih učiti. Ono što je u samom pripremnom radu bilo kompleksno jest reduciranje ogromne količine prikupljene građe, selekcija, koordinacija između sudionika na projektu, način prezentacije i logično povezivanje različitih tema i eksponata, kao i nabavljanje nekih rijetkih predmeta. Mislim da cijeli tim nekoliko mjeseci nije spavao u utrci s vremenom i želji da napravimo nešto stvarno posebno, ali smo rezultatom jako zadovoljni. Kritike su odlične, a samo u prva dva tjedna smo imali 10.000 posjetitelja što je za hrvatske uvjete stvarno odlična brojka, od djece koje zanimaju vespa i crtić Baltazar do ljudi koji su to vrijeme proživjeli. Na otvorenju sam čula razgovor nekoliko starijih dama, prijateljica od šezdesetih, koje su se prisjetile kako su one tada skupljale časopis Svijet. I išle po traperice u Trst. 

Znači li ovo sve što si rekla da izložba zapravo ne "završava" u onom trenutku kada je ona otvorena za javnost, nego ipak vi i dalje pratite dojmove posjetitelja kako bi u budućnosti znali kako publika diše i na što reagira pozitivno?

Otvorenjem samo kreće druga faza. Jer svaka izložba ima svoj prirodni pad nakon nekog vremena, tako da se stalno mora potpirivati interes popratnim događanjima, predavanjima, vodstvima i prezentacijom u medijima. Jako je bitno osluškivati što posjetitelji govore te preuzeti znanja s jedne izložbe i primijeniti ih na nekom drugom projektu. Mi ovo radimo zbog ljudi koji će posjetiti izložbu, tako da je njihovo mišljenje izrazito bitno i zapravo najdirektniji način da znamo što smo ispravno napravili i kako poboljšati komunikaciju.

Po tvom iskrenom mišljenju, kakva je publika u Hrvatskoj kada je u pitanju kultura, odnosno konkretno u Zagrebu? Misliš li da ljudi žude za više zanimljivih kulturnih sadržaja?

Svaki čovjek je željan kulture. Uvijek je stvar toga koliko se toga i na koji način predstavlja. Sve je više festivala, izložbi, suradnji, prezentacija, kulturnih projekta. Odličan primjer je HNK gdje ulaznice planu odmah po puštanju u prodaju, tako da mislim da imamo publiku koja itekako želi kulturni sadržaj. Vjerujem da ono što se dogodilo kazalištima se sada događa muzejima. Da sada netko dođe u Zagreb, u ovom trenutku ima tri velike, globalno bitne izložbe za vidjeti, tako da definitivno mislim da se krećemo u jednom pozitivnom smjeru. Interesa ima uvijek i svugdje, ljudi su toga željni, samo je bitno kako se kultura prezentira. Ona ne smije biti elitistička. Ljudi je moraju percipirati kao svoju jer i jest njihova.

Misliš li da je teže posjetiteljima predstaviti izložbu nekog suvremenog umjetnika ili izložbu koja predstavlja djela iz starijih razdoblja?

Postoje imena koja će uvijek izložbu "prodati" bilo da se radi o suvremenom umjetniku ili povijesnim djelima, pravi izazov je predstaviti manje poznata imena, a ipak izazvati veliki interes. Zato su načini prezentacije i ispravne komunikacije s publikom jako bitni. Muzeji se ponekad doživljavaju kao statični repozitoriji predmeta, što je potpuno pogrešno je rad na istraživanju, zaštiti i prezentiranju kulture nevjerojatno dinamičan posao od važnosti za cijelu zajednicu. Kultura mora izlaziti među ljude i tu je potrebna ta zadnja stepenica, pronalaženja pravog kanala komunikacije prema publici. Ne mogu reći da svakom izložbom to postignemo, ali se konstantno trudimo da idemo u tom smjeru i zato je potrebno to osluškivanje publike i njihovih interesa. Ljudi žele naučiti, vidjeti nešto novo ili staro u novoj interpretaciji i to im se znanje treba ponuditi na najbolji način. 

Koliko smatraš da su interaktivne izložbe važne i smatraš li da izložbe sve više idu u tom smjeru da ostvare komunikaciju s publikom?

Ljudi često kada se spomene interaktivnost, misle na interaktivnost koja podrazumijeva digitalne sadržaje. Izložba "Šezdesete" ima preko 40 ekrana, slušaonica u kojima ljudi mogu birati glazbu koju žele slušati i to je naravno bitno, ali interaktivnost je tu postignuta i drugim metodama, primjerice samim postavom koji angažira posjetitelje da kroz njega prolaze zaobilazeći, okružujući predmete i proučavajući ih iz više uglova i stvaraju jedan poseban doživljaj. 

Kao osoba koja je radila na ovoj izložbi, što bi ti rekla zašto bi svatko trebao posjetiti izložbu "Šezdesete u Hrvatskoj: mit ili stvarnost"?

Ponekad smo skloni idealiziranju ili demoniziranju bivših vremena, ova izložba holistički gleda na uistinu burno razdoblje šezdesetih. Kad je V&A postavio izložbu o šezdesetima, ton je bio potpuno drugačiji, naše šezdesete su zbog političke situacije bile jedinstvene u svijetu. Izložba je kritički postavljena prema tom vremenu, ali pokazuje razvoj proizvodnje i industrije, potrošačkog društva kroz reklame, festivale i modu, fantastična ostvarenja u umjetnosti, dizajnu, arhitekturi i filmu. Mislim da će široj publici biti zanimljivo vidjeti važnost nekih tadašnjih dostignuća na svjetskoj razini, ali i njihovoj primjeni danas. Ona afirmira dosad manje poznate umjetnike, ali predstavlja i remek djela hrvatske umjetnosti; pretis lonac i revolucionarnu anti-baby pilulu; fiću i prvu televizijsku kameru; Surogata i Pony bicikl, ova izložba uistinu nudi puno, i to u više posjeta. Inače, svi koji ju žele posjetiti, mogu to napraviti do 30. rujna ove godine.

Što misliš kakva je budućnost općenito kulture u Hrvatskoj i što se zapravo može poboljšati?

Smatram da bi cijeli kulturni život zajednice u Hrvatskoj dodatno poboljšali art fairovi. Oni potiču lokalna tržišta umjetnina i pozicioniraju umjetnike globalno, pridonoseći boljem stanju tržišta umjetnina generalno. Tako nešto smatram da bi dalo vjetar u leđa mladim umjetnicima, zainteresiralo publiku, populariziralo muzeje i pozitivno utjecalo na društvo. 

Ono što si spomenula u odgovorima na jedno prijašnje pitanje jest da si ti uz to što si kustosica u Muzeju, ti si bila i dopisnica za Večernji list. Danas imaš svoju vlastitu kolumnu...

Kao kolumnistica radim nešto sasvim drugačije od svog kustoskog posla, ali nerijetko se ispostavi da su ta dva područja vrlo komplementarna. Istraživanjem za izložbu često "nabasam" na zanimljivu temu za članak i obrnuto. Kad sam se vratila, nedostajao mi je outlet za pisanje koje je moja velika strast, a s druge strane u novinama mi je nedostajao milenijalski glas. Tako je i moja kolumna četvrtkom nazvana Millennial i bavi se temama iz političke ekonomije i kulturnog zeitgeista. Imati platformu da izrazim mišljenja je velika odgovornost, ali i nevjerojatna mogućnost da izrazim neka drugačija stajališta. Ne bavim se dnevnopolitičkim temama, ali svakim člankom želim temu za koju smatram da je bitna predstaviti na novi način. I to je posao u kojem uistinu uživam, osim kad mi muze uskrate inspiraciju, ali to nikad ne traje predugo.

Sa svojih 26 godina kustosica si u Muzeju i imaš vlastitu kolumnu u Večernjem listu... što bi rekla da je tvoja formula uspjeha?

Mislim da sam još uvijek premalo postigla da bih mogla davati takve savjete, ali mislim da me do današnje pozicije dovela moja "glad" za nečim novim i aspiracije koje su toliko velike da ja definitivno ne znam kad ću moći reći da sam uspjela, ali konstantno radim na tome. Zato se bavim različitim poslovima, od kustoskog do pisanja i rada na različitim projektima. Najteže je pronaći svoju nišu, ja nekako uživam isprobavajući više njih, shvaćam da bolje radim kad sam na više kolosijeka istovremeno. Da ima nekakvih konkretnih savjeta, i nema, ali potrebni su najviše radoznalost, upornost i veliki rad. I uvijek se pitati što želiš biti kad odrasteš.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Napišite komentar