Search

Animalna ljepota Alexandera McQueena

Animalna ljepota Alexandera McQueena

Iva Biondić o najvećoj modnoj izložbi godine


Image: Victoria & Albert Museum

Ako je, prema Alexanderovom zemljaku Willamu "cijeli svijet pozornica", voljela bih da sam dobila neku ulogu u predstavi života u kojoj nosim kostime Alexandera McQueena

Da, svjesna sam da se uloge u životu ne dobivaju nego uzimaju i upravo je to tako nekako odradio i Lee Alexander McQueen, čija je izložba "Savage Beauty" u Victoria & Albert muzeju već mjesecima prije svog otvorenja tukla rekorde prodaje karata, pa sada i posjećenosti. Dva mjeseca prije otvorenja prodano je preko 30 tisuća karata u 57 zemalja svijeta i rasprodani su svi vikend-termini u prvih pet tjedana. Njujorška verzija ove izložbe u 2011. u The Met privukla je preko pola milijuna posjetitelja i postala najposjećenijom modnom izložbom ove institucije. Izložba koja je do 2. kolovoza ove godine otvorena u Londonu sadrži dodatnih 70-ak komada među kojima i rane, kontroverzne radove iz 90-ih.

mc

Nije mi zapravo jasna baš toliko masovna privlačnost McQueenovog rada. Doduše, ako njegov rad pokušam deskriptivno označiti kao Markiz de Sade (u 21. stoljetnoj pop light verziji, meni jedino vrijednoj literarnog prezira: "Fifty Shades of Grey") susreće Davida Attenbourougha (s posebnom inklinacijom prema ornitologiji i herpetologiji; odnosno pticama i gmazovima) u režiji Tima Burtona i Gaspara Noé – onda mi je jasno da tu postoji puno potencijalnih dijagnostičkih preklapanja autora i njegovih fanova.

Mcqueen
Izložba "Savage Beauty" fascinantna je i zastrašujuća u isto vrijeme. Odjeća, obuća, pokrivala i sakrivala za glavu, nakit... U pravom su smislu riječi kostimi; francuska riječ za odjeću – "costume" – time je i semantički adekvatna, i kao takvima teatralni tematski postav izložbe idealni im je habitus. I McQueenove revije, koje na neki način izložba oživljava, bile su takve – iznimno teatralne. Njegova kolekcija "Plato's Atlantis" za proljeće/ljeto 2010. zatvara izložbu, dovodeći do vrhunca McQueenove vizije hibrida žene i životinje s futurističkim životinjskim kožama i meni najružnijim modnim komadom svih vremena – (ne)slavnim "armadillo" cipelama. Ova kolekcija najjasnije odražava sve Leejeve opsesije – još u dječjim danima stečenu ljubav prema modi i zoologiji, strast prema ronjenju, majstorstvo krojačkog zanata koji je usvojio u Saville Rowu, ljubav i mržnju prema ženama i obliku njihovih tijela te potpunu konceptualnu opsesivnost.

"Plato's Atlantis", zadnja kolekcija koju je McQueen prikazao prije samoubojstva iste godine, predstavlja i vrhunac njegove suradnje s dugogodišnjim suradnicima – pionirom elektronske glazbe, Johnom Goslingom, i kultnim modnim fotografom Nickom Knightom na čijem je SHOW studiju revija uživo prenošena.

Mcqueen
Nažalost, na izložbi nema ni spomena, ni artefakata s meni najmilije McQueenove umjetničke suradnje i najteatralnijeg kreativnog izleta. Godine 2009. u Sadler's Wellsu gledala sam "Eonnagatu", predstavu koju su kreirali Robert Lepage, Russell Maliphant i Sylvie Guillem, a za koju je McQueen radio kostime. Riječ je o plesnoj biografiji viteza od Éona koji je špijunirao za Lujeve XV i XVI, a kako je rođen s androginim fizičkim osobinama, svoje špijunske zadatke obavljao je odjeven u ženu. Njegova rodno-spolna pripadnost toliko je intrigirala njegove suvremenike da je na Londonskoj burzi neko vrijeme bila otvorena kladionica o tome radi li se o Monsieuru ili Mademoiselle d'Éon. Alexander je Rusella i Sylvie odjenuo u jedne od najromantičnijih, najdramatičnije plesnih kostima koje sam u teatru imala prilike vidjeti.

Među meni osobno najfascinantnije dijelove izložbe i McQueenova opusa svakako se smjestio hologram Kate Moss kojim je završila revija "The Widows of Culloden" 2006. uz glazbu iz "Schindlerove liste", a za što je, uz samplove disca i arija Marie Callas za McQueenov debi za Givenchy 1997. godine, zaslužan već spomenuti glazbeni mađioničar John Gosling. Pa onda revija za Givenchy iz 1997. "Eclect Dissect", koja je primjer Leejevih mračnih narativnih opsesija – priča o fiktivnom kirurgu koji je u svom laboratoriju komadao žene i preslagivao ih u sablasne hibride kombinirajući ih s perjem, lubanjama, kljunovima i kostima ptica... Revija je završila i jednom od ikonografskih modnih scena pa onda i fotografija – onoj kada Alexander McQueen na naklon dolazi sa živim sokolom na ruci.

Mcqueen

Rijetki su komadi na ovoj izložbi za koje se bez zadrške može reći da su lijepi, ali ima ih –haljina od ljuštura prstaca koju je za kolekciju "VOSS" 2001. nosila Erin O'Connor, tartan kojem je McQueen dizajnirao uzorak kao hommage svom škotskom nasljeđu, ukrasi za glavu nastali u suradnji s Philipom Treacyjem poput onog s leptirima iz "Dante" kolekcije iz 1996. i jedan od meni najdražih komada na izložbi, posve jednostavan i samo malo mračan crno-crveni frak koji je McQueen dizajnirao za svoju diplomsku kolekciju na Central St Martins College of Art and Design – "Jack the Ripper Stalks his Victims" koji je sašiven od svile štepane ljudskom kosom. McQueenova genijalnost u mojim očima leži upravo u tim malim modno neočekivanim i genijalnim intervencijama i invencijama među kojima su i suknja od šperploče ili epolete od glava beba-krokodila ili minimalistički srebrni komadi inspirirani nakitom nekih afričkih plemena.

Mcqueen

Mcqueen

Neki kritičari zamjeraju što je izložba površni pokušaj intelektualizacije mode. Ako se već pokušalo intelektualizirati modu, kažu, da izložbi nedostaje informacija o socijalnom kontekstu u kojem su pojedine kolekcije ili komadi nastali, više informacija o McQueenovom djetinjstvu, odnosu s Isabelom Blow i njenom utjecaju na njegov uspjeh... Točno je da se tematskim postavom izložbe ubija povijesni narativ u koju bi lakše bilo utkati reference na njegov život. Prigovarao bi tome vjerojatno i Roland Barthes, koji kaže da je svaki modni komad ujedno i historijski događaj koji svjedoči i nekom emotivnom fenomenu i predstavlja sociološki objekt. No prigovorima zapravo mjesta nema.

Mcqueen

Izložba "Savage Beauty" jedinstvena je i neponovljiva u svojoj ljepoti i odbojnosti. Da se vratim na onu svoju žudnju da budem kostimirana u McQueenu, u svojim kasnim tinejdžerskim godinama, stilistički najradikalnije određenima darkerskim ili gotičkim izričajem, ubila bih za neki njegov komad. No kasnili su i Alex i socijalizam, a moja mračna radikalnost ipak nije išla dalje od povremenog probadanja uhvaćenih leptira pribadačama. Na veliku sreću svojih roditelja samo na stiropor, a ne i na odjeću. Sada više nikog i ništa ne bih ubila za oblikovanje svog modnog izričaja. Ali imam nekih McQueenovih komada koji mi život svakako čine ljepšim.

 

Related articles

Buro 24/7 Selection

više