Traži

Ante Tomić: "Ne slijedite me, i ja sam se izgubio!"

Ante Tomić: "Ne slijedite me, i ja sam se izgubio!"

Intervju s poznatim književnikom

Tekst: Ema Glavina


Fotografija: Pixel,
Wikipedia,
PR

S jednim od najpoznatijih domaćih književnika i kolumnista razgovarali smo o njegovim novim projektima, smjeru u kojem ide naše društvo, životu pisca u Hrvatskoj i mnogim drugim temama...

Nije tajna da Hrvati kao nacija gotovo ne čitaju. Bilo da je riječ o beletristici, publicistici ili novinskim člancima, činjenica je da oni zanimaju tek uski krug ljudi koji žele znati više, odnosno one koji čitanje ne vide kao napor na koji ih netko treba prisiliti. Iz tog, ali i mnogih drugih razloga, posebno veseli opetovani uspjeh domaćih autora. Naravno, riječ je o maksimalno desetak imena, a među njima se svakako nalazi i Ante Tomić, čovjek o čijem radu većina ima jasno mišljenje - bilo ono pozitivno ili negativno. Posljedično, njegova djela uvijek nailaze na interes javnosti, bilo da se radi o adaptacijama za film i kazalište, društvenim analizama ili književnoj formi. O tome što mu takvo priznanje znači, kako se nosi s kritikom i što voli raditi u slobodno vrijeme, kao i cijelom nizu drugih tema, s Antom Tomićem smo razgovarali u ekskluzivnom intervjuu.

Prije nekoliko mjeseci ste objavili novi naslov - zbirku kratkih priča naziva "Pogledaj što je mačka donijela". Kako biste je ukratko predstavili čitateljima? Vidite li je kao logičan nastavak vašeg dosadašnjeg rada ili se po nečemu možda bitno razlikuje?

Bez nekog reda sakupio sam priče koje sam u različitim prilikama, obično za novine, napisao u posljednjih petnaestak godina. Meni se činilo da bi to moglo biti zanimljivo samo nekom psihoanalitičaru, koji bi promatrao kroz kakve sam čudnovate promijene prolazio. Neke priče napisala je osoba koje se više gotovo i ne sjećam i od koje mi je malo i neugodno, kako je već nama svima neugodno od naših bivših ja. Iskreno, nisam to želio ponovno ni čitati. Poslao sam priče urednici i izdavaču i dao im na volju da ih objave ili ne objave. Da su rekli: "Ovo ne možemo štampati, ovo je sranje", ne bih se naljutio. No, njima se svidjelo, bili su uvjereni da će knjiga biti odlična i sjajno se prodavati. I bili su, srećom, što se prodaje tiče, u pravu. Za ono prvo i dalje nisam siguran.

Ante Tomić: "Ne slijedite me, i ja sam se izgubio!" (фото 1)

Ubrajate se u, uvjetno rečeno, povlašteni krug hrvatskih autora čije nove knjige ne trebaju posebnu promociju. Možete li nam, iz takve pozicije, komentirati koliko je u Hrvatskoj uopće moguće živjeti od pisanja?

Moguće je, ali kao i u svakom drugom poslu: ako si dobar i puno radiš. Kolege koje se žale da ne mogu živjeti od pisanja rijetko će se kada, barem naglas, upitati da nije možda njihova krivica, da oni nisu dovoljno dobri da bi netko kupio njihovu knjigu, ulaznicu za kazališnu predstavu ili film po njihovom tekstu? Stanje je, slažem se, teško, ali gdje nije? Nije lako ni arhitektima ili slastičarima pa opet nisam čuo da jadikuju kako se u nas ne da živjeti od arhitekture ili slastičarstva.

Također, jedan ste od rijetkih suvremenih domaćih autora čija su djela izvođena u kazalištu ili pak adaptirana na velike ekrane. Kako se zbog toga osjećate? Jesu li to bili neki od Vaših ciljeva? Postoji li još neki koji tek planirate ostvariti?

Svaki pisac mašta da ga igraju u kazalištu i ekraniziraju. Tko kaže da ga to ne zanima, laže. Mene su igrali više puta i za to je dijelom svakako zaslužna sreća jer neki pisci koje smatram boljima od sebe to nisu doživjeli. Na to, međutim, ne možete previše utjecati. Izabere vas redatelj koji se prepozna u vašem djelu, koji shvati da je vaša priča i njegova priča. Redatelj je glavni i ja se ne volim miješati u njegov posao, a ako se ipak umiješam, tu sam samo da pomognem da on ostvari svoju autorsku viziju. Volio bih da imam glazbeno obrazovanje da mogu napisati mjuzikl.

Isječak iz filma "Ustav Republike Hrvatske"

Kako biste komentirali čitalačke navike Hrvata? Sudeći prema prosječnosti posljednjeg izdanja Interlibera, moglo bi se zaključiti kako čitaju gotovo svi, no znamo da je to daleko od istine. Što mislite, zašto je to još uvijek tako? Imamo li krive lektire u školama koje djecu od najranije dobi uče da su knjige tek obaveza ili je brzi sadržaj vezan uz tehnologiju naprosto "nelojalna" konkurencija?

Uvrste li vas u lektiru, knjige će vam se bolje prodavati, ali nije to nešto za čime žudim. Dapače, osjećao bih se nelagodno da je za moj književni uspjeh mogu zahvaliti represiji, da me djeca čitaju jer su na to prisiljena. Ako se država miješa u ono što pišem, ja bih, kao ocvali panker, radije da me zabranjuju nego preporučuju.

Je li vas netko uspio fascinirati u mjeri da biste ga preporučili svima? Hoće li i mlađe generacije kao uzore nastaviti navoditi imena kao što su Carver, Hemingway i Bukowski ili dolaze i neki novi autori? 

Ne znam, svijet se, za moj ukus, prebrzo mijenja. Ne bih se usudio reći što će biti sutra jer meni ni danas nije jasno. Većinu vremena sebe doživljavam kao luzera koji se bavi jednim poslom koji je zastario i izumire, vjerujem kako pišem dok još ima nekih starih tetaka koje čitaju i svaki put se ugodno iznenadim ako mi priđe neki dvadesetogodišnjak. Recentnu književnost ne pratim osobito revno, a od ono malo što sam u posljednje vrijeme čitao najviše mi se svidjela Ruskinja Guzel Jahina. Njezin roman "Zulejha otvara oči" silna je knjiga s neodoljivom junakinjom, sitnom tatarskom seljankom koja vas na koncu zatravi snagom.

Javnost Vas prvenstveno poznaje kao pisca i društveno-političkog kroničara, ali manje je poznato i da ste veliki poznavatelj glazbe. Što slušate u posljednje vrijeme? Držite li se "klasike" ili volite otkrivati i nova područja?

E, to stalno otkrivam. Koliko god sam zapustio čitanje knjiga, kod muzike mi se ne gomila gradivo. Svakodnevno slušam nove albume, oduševljavam se mladim autoricama i autorima. Usput rečeno, kod popularne muzike je krasno da je, više nego i u jednoj drugoj umjetnosti, postignuta potpuna rodna ravnopravnost. Redatelja će valjda uvijek biti više od redateljica, pisaca više od spisateljica, a žena koje snimaju odličnu muziku nema manje od muškaraca. Volim country autorice poput Laure Cantrell, Mary Gauthier, Margo Price, da nabrojim samo nekoliko od desetaka njih koje slušam, a vidim da i u drugim žanrovima vladaju samosvjesne i talentirane žene: Beyoncé, Janelle Monáe, Adele, Alicia Keys...

Isječak iz filma "Karaula"

Nedavno sam čitala i Vaše viđenje religije, odnosno manjka iste, u knjizi Drage Pilsela, "Što vjerujemo mi u koji u Boga ne vjerujemo". U predgovoru stoji kako su mnoge javne osobe odbile sudjelovati u projektu zbog straha od negativnih reakcija. Što mislite, zašto je to još uvijek tako, u 21. stoljeću i nominalno liberalnom i demokratskom društvu?

Vrijeme tu ne igra nikakvu ulogu, dvadeset prvo stoljeće nije zaista bolje ni gore od dvanaestog stoljeća. Tehnološki napredak nije važan. Tehnologija nas nužno ne oslobađa, ona će, mislim, prije biti upotrijebljena za naše porobljavanje. Ono što nam se čini naprednim zapravo će nas unazaditi. I to uopće neće biti teško. Ljudi su u sebi ostali preplašene životinje koje će se spremno odreći svoje slobode kad god im neki nasilnik zaprijeti. Sloboda je, osim toga, i sama po sebi prestravljujuća. Mnogi je ne žele.

Smatrate li da su Vaši angažirani tekstovi i istupi poput ovog navedenog u prethodnom pitanju činovi aktivizma ili tek nešto što privatno osjećate ispravnim? Jesmo li kao pojedinci dužni reagirati na negativne trendove ili je to stvar individualnog osjećaja?

Nisam aktivist, čak se lecnem kad me netko tako nazove. Ja sam samo novinski autor. Pišem za plaću, ne da bih popravljao svijet, a ono što možda primjećujete kao aktivizam, za mene je samo građanski angažman. Ne mislim da radim ništa osobito, drugačije od drugih članova zajednice zainteresiranih za njezin boljitak i roditelja koji žele bolje uvjete života za svoju djecu.

Scena iz predstave "Čudo u Poskokovoj Dragi"

Kako se nosite s kritikom? Jeste li se posljednjih godina uopće susreli s nečim kao što je konstruktivna kritika, umjesto uvijek istog etiketiranja i vrijeđanja Vaših "nepoćudnih" ideoloških uvjerenja?

Ako me pitate o književnim kritičarima, nisam se navikao, niti ću se ikad navići ako netko napiše štogod negativno o mojoj knjizi. Da, ja to osobno doživljavam i vrlo sam sujetan i osvetoljubiv. A ako me pitate o političkim prostacima koji mi dovikuju uvrede na ulici ili me pljuju na društvenim mrežama, njihovo mišljenje mi nije važno. Njih naprosto ignoriram.

Čini li vam se ponekad da se borite s vjetrenjačama? Poželite li nekad jednostavno prestati analizirati društvo i upućivati ga na to da ne ide u dobrom smjeru?

Usmjeravati je težak izraz. Nemam moć da usmjeravam niti bih je želio. Naši ljudi vole uzdahnuti: "Eh, da je meni vlast samo na pet minuta..." Ja to sranje nikad nisam želio. Da meni netko da vlast na pet minuta, ja bih samo sjeo na klupu u parku i sačekao da moja krvava vladavina prestane. Ovo što pišem samo je moje, neobavezujuće mišljenje. Preuzimam odgovornost samo za sebe, a i to nevoljko. Ne slijedite me, i ja sam se izgubio.

Ante Tomić: "Ne slijedite me, i ja sam se izgubio!" (фото 2)

Koliko jedan pisac uopće ima slobodnog vremena? Možete li se po potrebi "isključiti" ili vam ideje konstantno naviru?

Kao lijen i neodgovoran čovjek imam mnogo slobodnog vremena, ali različiti neugodni ljudi vazda imaju neka očekivanja od mene, traže da pišem knjige, novinske, filmske i kazališne tekstove, ili čak intervjue, i ja se onda slomim, rasklopim kompjuter i šrajbam. A i moj užasni mozak često mi ne da mira. Umjesto da me pusti spavati, tjera me da do sitnih sati u glavi slažem nekakve rečenice.

Na čemu trenutno radite?

Na jednom filmskom scenariju, jednom romanu i jednoj dječjoj priči, plus, uobičajeno, dvije tjedne novinske kolumne, jedna za Jutarnji list, jedna za Slobodnu Dalmaciju, a stvar koja me posljednjih tjedana više od ičega veseli je sastaviti perfektnu kompilaciju pjesama za trčanje, dijelom power popa, dijelom garažnog rocka i punka, vedrih ritmičnih melodija koje prosto tjeraju na gibanje. 

više