Traži

Arata Isozaki ovogodišnji je dobitnik Pritzkerove nagrade: izdvojili smo najzanimljivije iz opusa ovog Japanca

Arata Isozaki ovogodišnji je dobitnik Pritzkerove nagrade: izdvojili smo najzanimljivije iz opusa ovog Japanca

Arhitekt je ovogodišnji dobitnik prestižne nagrade

Tekst: Željka Zrnić


Fotografija: Buro247.ua,
Pinterest

Među novim kolumnistima portala BURO. koje ćete imati priliku upoznati kroz naredne tjedne, nalazi se i Željka Zrnić, strateg i dizajnerica koja radi kroz razne naručene i samoinicirane projekte u području hospitality industrije, strategije destinacija, oblikovanja interijera i namještaja. Osim toga, voli otimati stvari zaboravu i pretvarati slučajne informacije u zanimljive priče. Upravo je zato, kad je čula da je ovogodišnji dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu Arata Isozaki, morala otkriti sve o ovom fascinantnom japanskom kreativcu fokusirajući se na neke momente i pojmove njegove karijere koji čak izlaze iz područja arhitekture, a koje biste mogli smatrati jako zanimljivima.

Ōita Prefectural Library, Ōita, Japan, 1960-62

Rođen 1931. godine u gradu Ōita, na japanskom otoku Kyushu, u djetinjstvu se susreće poimanjem arhitekture, kada kao 12-godišnjak svjedoči atomskim razaranjima Hiroshime i Nagasakija u Drugom svjetskom ratu. Ideje o arhitekturi stječe kroz prazninu, nepostojanje arhitekture i grada oko njega te svijesti o njezinoj privremenosti, uzrokovane tim ratnim događajima. Isozaki svoje arhitektonsko obrazovanje stječe na sveučilištu u Tokiju. Po završetku fakulteta radi u studiju Kenza Tange, jednog od najvažnijih arhitekata 20. stoljeća koji je spojio japansku tradicionalnu arhitekturu i modernizam te utjecao na mnoge mlađe arhitekte, među ostalima i samoukog Tadaa Anda, dobitnika Pritzkera 1995. godine.

Lijepa poveznica između Isozakija i Anda, jest da su obojica prije no što su stasali u samostalne arhitekte, intenzivno putovali svijetom u propitkivanju sebe što je zapravo arhitektura te su prve kuće projektirali za sebe. Isozaki navodi da je do tridesete godine života, nekoliko puta putovao svijetom - od Japana, preko islamskih zemalja do SAD-a, u želji da doživi i osjeti život drugih ljudi.

Stolice Marilyn

Japanski Metabolizam, europski Brutalizam i talijanski Radikalizam

S početkom djelovanja u Japanu, na njega utječu europski Brutalizam i japanski Metabolizam - poslijeratni arhitektonski pokret nastao kao odgovor na ratna razaranja. Pokret je ranije bio poznat pod imenom Burnt Ash School, prema okolini iz koje je nastao. Metabolisti su tražili inspiraciju u biljkama, oceanima i organičkim oblicima i rastu, spajanim s futurističkom arhitekturom megastruktura. Neki istaknuti od brojnih primjera su Ōita Medical Hall, Ōita Prefectual Library i Kitakyushu Central Library. Dok se u poslijeratnom Japanu razvijao Metabolizam 60-ih, istodobno se u Italiji razvija pokret Radical Design kao odgovor na socijalni nemir, politička previranja te preplavljenost funkcionalnom racionalnošću Internacionalnog stila. Talijanski Radikalisti ponudili su ironičnu, bezbrižnu Pop art utjehu, koja je desetljeće kasnije služila kao inspiracija avangardnoj talijanskoj Memphis grupi, a kojoj se 80-ih godina pridružuje i sam Isozaki. Članovi buntovničke grupe protiv ustaljenih normi dizajna, ponovno otkrivaju arhetipske linije i oblike, boje i uzorke te inspirirani Art Decoom i Pop artom oblikuju bizarni namještaj, keramiku, staklo i druge dekorativne predmete.

Iako poznatiji kao arhitekt, u to vrijeme dizajnira namještaj - nekoliko komada spremišnih objekata za Memphis grupu te Marilyn stolice kao reminiscencija na Art Deco majstora Mackintosha i fizičke obline Marylin Monroe. Fascinacija postmodernim izričajem kulminirala je pri oblikovanju Muzeja suvremene umjetnosti u Los Angelesu 1986. te je i dalje prisutna 1990. kada dovršava zgradu Disney sjedišta na Floridi.

Kitakyushu Central Library, Fukuoka, Japan, 1973-74

Dizajner njujorškog New Wave/techno kluba

Osamdesetih godina, također je dizajnirao interijer tadašnjeg noćnog kluba Palladium u New Yorku. Klub je smješten u zgradi iz 1927. čija je prvotna namjena bila kino s 3000 mjesta, potom koncertna dvorana, dok je 1985. osnivači Studija 54 nisu prenamijenili u noćni klub Palladium, koji se navodi kao ključno mjesto susreta avangardnih umjetnika i svakoga tko je bio netko. Postmodernistički interijer gigantske kvadrature, obilježavali su dezorijentirajući ulaz i intenzivan centralni prostor okružen visećim ekranima i disco svjetlećim kubusima. Centralno na zidu podija bio je smješten i plešući mural Keitha Haringa, koji je uništen pri demoliranju kluba 1997. godine, s Isozakijevim interijerom i djelima umjetnika poput Jean-Michela Basquiata i Francesca Clementea.

Palladium

Arhitektura na malom prstu

Isozaki je svoju želju za ne kategorizacijom i stalnom promjenom, ispunjavao mijenjajući kreativne discipline, kao produžetak vlastite arhitekture. Na poziv dizajnera i poduzetnika Cleta Monarija, bliskog prijatelja Etorre Sottssasa, Isozaki i Monari zajedno dizajniraju nakit za jednu talijansku kompaniju. Kolekciju nakita obilježavale su kombinacije volumena poput svodova, kocaka, piramida i cilindara, upravo onako kako su bili vidljivi i u svojim uvećanim arhitektonskim inačicama. Beton su zamijenili zlato, koralji, lapis lazuli, tirkiz i crveni ahat. Isozakijeva supruga, iako bezuvjetna podrška, nakit nije nosila, jer se nije uklapao u njezin ipak puno umjereniji stil.

Arhitektonska ilustracija

Posebno su zanimljivi setovi grafika koje je Isozaki pripremio kako bi prezentirao svoje natječajno rješenje za New Tokyo City Hall. Tlocrti, pogledi i prikazi perspektive, otisnuti u više slojeva tehnikom sitotiska, ostavljaju sanjiv osjećaj u kojem se linije tinte suprotstavljaju prigušenim bojama neba i prostora. Ovi i drugi slični nacrti su do danas ostali zapamćeni kao vrijedne ilustracije koje su još uvijek aktualne na raznim aukcionarskim izvorima. Bitan pomak u izričaju, dogodio se uvođenjem kompjutera i kompjuterski generiranih slika, koje su zbog tada ograničenih računalnih mogućnosti proizvodili jednostavne, pomalo nadrealne ilustracije. Najupečatljiviji primjer su ilustracije ranije spomenutog Muzeja suvremene umjetnosti u Los Angelesu.

Zgrada Disney

Led i Yoko Ono, zrak i Anish Kapoor

Isozaki je 2004. godine s umjetnicom Yoko Ono, sudjelovao na "The Snow Show", kratkotrajnom festivalu koji spaja snijeg i led te internacionalne umjetnike i arhitekte kao most između suvremene arhitekture i umjetnosti. Kroz svoju suradnju Arata i Yoko, stvorili su labirint od ledenih cigli. Led kao konstrukcijski materijal ubran je iz zaleđenog jezera Sestriere u talijanskim Alpama, odnosno iz njegovih donjih slojeva gdje je led plavičast ili tirkizan ovisno o mineralima prisutnima u vodi. Ledeni blokovi izrezani motornom pilom, složeni su u cjelinu, zaliveni vodom kako bi se spojili te izglađeni do razine translucentnosti. U suradnji s britanskim umjetnikom Anish Kapoorom, 2011. godine dizajnirao je "Ark Novu", mobilnu koncertnu dvoranu, odnosno voluminoznu strukturu na napuhavanje, od elastične membrane koje je mogla ugostiti pozornicu, razglas i 500 slušatelja. Povod ovom projektu bila su mjesta pogođena čestim potresima i tsunamijima te je ova privremena dvorana omogućavala očuvanje kulture i glazbe i u nepovoljnim uvjetima i unesrećenim mjestima.

Ark Nova dvorana 2011.

Napišite komentar