Traži

Biti profesorica u srednjoj školi današnjim generacijama

Biti profesorica u srednjoj školi današnjim generacijama

Intervju s jednom zagrebačkom profesoricom


Fotografija: screenshot,
Green Chameleon

Prisjetili smo se svojih srednjoškolskih dana i odnosa s profesorima, a tim povodom željeli smo doznati kako stvari na tom polju funkcioniraju danas i kako je to uopće predavati današnjim generacijama u ovo moderno doba. Na sva pitanja odgovore nam je dala jedna mlada profesorica koja predaje u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi...

Iako istraživanja već unazad nekoliko godina pokazuju kako sve više profesora i profesorica odlučuje napustiti svoju profesiju zbog raznih pritisaka i stresa s kojima se svakodnevno susreću na poslu, odlučili smo se s tom temom pozabaviti kroz razgovor s jednom mladom profesoricom koja odnedavno predaje u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi, a koja kaže kako je to definitivno njezin životni poziv.

S obzirom na to da smo i sami ne tako davno izašli iz školskih klupa gdje smo bili svjedoci razno raznih situacija, različitim pristupima profesora, njihovim razolikim karakterima, stavovima i metodama educiranja, ali i kažnjavanja, činjenica je da našu generaciju nije toliko snažno zahvatila era mobitela koja današnjim generacijama itekako odvlači pažnju u svakom obliku, a za koju se ispostavilo da je jedan od najvećih problema kada su u pitanju koncentracija i pažnju na školskom satu…

Kako se sa svim tim poteškoćama i izazovima nosi jedna "novopečena" 29-godišnja profesorica (koja nas je zamolila da ostane anonimna), kakvi su njezini dojmovi u odnosu na vlastite iz perioda kada je i sama bila učenica, zašto se uopće odlučila za tu prilično stresnu životnu ulogu, točnije profesiju, koja puno toga uz sebe nosi, kakvi su općenito današnji učenici, ali i njihovi roditelji, koliko su zainteresirani te kako s njima uopće izlazi na kraj u samo 45 min školskog sata pa naposljetku i dana, pročitajte u nastavku…


Kako si uopće odlučila da želiš biti profesorica u školi, jer sa svojim obrazovanjem si imala puno više opcija?

Zvučat će kao floskula, ali kao što redovnice osjete poziv, tako sam i ja, već od osnovne škole, znala da ću jednoga dana predavati u školi, biti profesorica. (smijeh) Međutim, životne okolnosti i sveopće stanje u Lijepoj Našoj od početka me i nisu baš usmjeravale prema tome pozivu pa sam, nakon završenoga dvopredmetnoga studija, prvo radila u medijima, potom u jednoj konzultantskoj tvrtki i osiguravajućem društvu. Sve to vrijeme vjerovala sam da me moj posao iz snova čeka. I čini se da sam ga i dočekala.

To je vrlo hrabar potez u ovim modernim vremenima, kako je izgledao tvoj prvi radni dan, kako si se za njega pripremila? Kako si se postavila?
Moram priznati da mi je prvi radni dan bio izuzetno stresan. Iako sam tijekom studija odrađivala praktičnu nastavu u jednoj zagrebačkoj gimnaziji i imala iskustva rada u tom okruženju, ponovni ulazak u učionicu bio mi je zbilja jedan novi svijet. Unatoč tomu što sam se za uvodni sat dobro pripremila i osmislila ga tjednima unaprijed, nastup ispred nešto više od 150 učenika, podijeljenih u pet razreda, bio je potpuno drugačiji od planiranoga, zamišljenoga. Nakon svega nekoliko minuta vidjela sam, a i osjetila kakav je razred, kakvi su učenici i na koji način ću s njima komunicirati. Pravila sam im jasno postavila i znaju što smiju, a što ne smiju. Moram priznati da ih se pridržavaju, a time mi ujedno i pokazuju koliko me poštuju.

Koju razliku si odmah osjetila između svoje generacije i ove kojoj predaješ (koliko imaju godina)?
Predajem prvim i trećim razredima, odnosno 15-godišnjacima i 17-godišnjacima. To su već formirane ličnosti koje su stekle neko obrazovanje, imaju odgojne vrijednosti, znaju razlikovati moralno od nemoralnoga itd. Takva je bila i moja generacija. No, ono po čemu se uvelike razlikuju od moje generacije jest način na koji promatraju svijet i život oko sebe. Imam dojam da su izrazito nezainteresirani za svoju budućnost Kao da su im okolina i svijet novih medija, tehnoloških revolucija koje se zbivaju iz dana u dan, oteli ili ubili sve snove, maštanja, volju i želju za usvajanjem novih vještina, znanja, iskustava i dr.

Biti profesorica u srednjoj školi današnjim generacijama (фото 1)

Kakav si odnos uspjela uspostaviti s učenicima i obratno, opiši ga malo, koje su ti tehnike?
Moj odnos s učenicima posve je drugačiji od onoga koji sam ja imala sa svojim profesorima. Prije svega, učenika ne doživljavam kao broj u e-Dnevniku, kao onoga koji mora samo sjediti, slušati, pisati i odgovarati na postavljeno pitanje. Učenik je za mene osoba s imenom i prezimenom, nadimkom, osjećajima, potrebama, željama. Onaj koji, kao i ja, ima dobar ili loš dan, osjeća radost ili tugu, ima potrebu na glas izreći svoje stavove, mišljenja, pobuniti se itd. Takav stav izrodio je jedan kvalitetan odnos među nama i drago mi je da u meni prepoznaju osobu koja ima razumijevanja za njihove probleme, s kojom se sve mogu dogovoriti, koja ih uvijek posluša, pomaže im i bodri ih.

Rekla si da učenici po ulasku u razred moraju odložiti mobitele u posebnu kutiju jer se u protivnom fokusiraju na njega i društvene mreže svih 45 minuta školskog sata, to je uistinu grozno. Što misliš općenito o tom fenomenu?
Mobiteli su dio naše svakodnevice. Lagala bih kad bih rekla da predstavljaju loše navike i da su nepotrebni jer i sama ne mogu zamisliti dan bez njega, bez aplikacija za dopisivanje i društvenih mreža. Učenici pak ne mogu zamisliti život bez mobitela jer ih je većina posjedovala već u osnovnoj školi. S njima su odrasli i bilo bi blesavo zabranjivati ih i oduzimati ih. Kod mene ih ne moraju odložiti, nego ako žele. Svoj stav o mobitelima na nastavi jasno sam im objasnila i na njima je da procijene mogu li se sami suzdržavati i ograničiti tipkanje tijekom sata. Dok jedni mogu, drugi ih ostavljaju u kutiji ili se i dalje skrivaju misleći da ih ne vidim. Kada ih vidim, opomenem ih i nakon toga prestanu. I da, istina je da im poremete pažnju u praćenju sata. Znam da im je mobilni i internetski sadržaj zanimljiviji od gradiva, ali isto tako i oni znaju da bez znanja nema obrazovanja, da su profesori ovdje radi njih i da bi trebali biti sretni što imaju mogućnost školovati se jer ju primjerice mnogi njihovi vršnjaci diljem svijeta nemaju, a rado bi bili na njihovu mjestu.

Uspijevaš li im generalno zaokupiti aktivno pažnju svih 45 minuta ili si nađu neku drugu "zanimaciju" ili skriveni mobitel koji nisu predali na ulazu u razred?
Trudim se, ali koji put mi baš i ne polazi od ruke. (smijeh) Aktivna pažnja tijekom sata opada, no trudim se biti zanimljiva i zaokupiti im pažnju gradivom koje obrađujemo tako da ga povežem s njima bliskim temama, sa stvarnim svijetom i problemima. Kada primjerice interaktivno komuniciramo o odnosima u društvu, nemoralu, prijateljstvu, ljubavi i dr., tada ni ne pomišljaju izvaditi mobitele, a kamoli one skrivene. (smijeh)

Biti profesorica u srednjoj školi današnjim generacijama (фото 2)

Kojim tehnikama prepisivanja se danas služe učenici, jer na raspolaganju imaju niz tehnoloških pomagala… u odnosu na nas, tvoju i moju generaciju?
Što se tehnika prepisivanja tiče, one su, začudo, ostale iste (smijeh). Šalabahteri na klupi, zidovima, u rukavu, dlanu, ispod noge, stražnjice… svugdje ih pronalazim i oduzimam. Tehnološka pomagala im nisu od pomoći jer su tih 45 minuta odložena u mojoj šarenoj kutijici na stolu. (smijeh)

Koje najduhovitije isprike si dosad čula od njih?
Budući da ih na dnevnoj bazi čujem zbilja mnogo, tko bi ih sve zapamtio?! Jedan učenik mi je nedavno rekao: "Profesorice, kasnio sam jer mi je neko malo dijete u tramvaju dva puta nagazilo novu bijelu tenisicu i ja sam se posvadio s njegovim tatom koji je bio sin vozača tog tramvaja. Kada smo došli na sljedeću stanicu, rekao mi je da iziđem iz tramvaja ako nemam kartu. Ja je nisam imao i morao sam izići i pješačiti do škole."

Jesi li stroga i koliko, što oni kažu na tvoju strogost?
Mislim da me doživljavaju kao strogu, ali to bi ih ipak ti trebala pitati. (smijeh) 

Kad si ti bila u školskim klupama neke stvari su te sigurno smetale i vjerujem da te pogreške sada na neki način želiš popraviti na generacijama kojima ti predaješ, što je u pitanju i kako to rješavaš?
Nikada nisam mogla shvatiti zašto su neki profesori lijeni, nemarni i nepravedni, a od učenika traže da budu sve suprotno. Profesor je primjer učenicima i kako se on odnosi prema radu i svome predmetu, tako će se i oni odnositi. Nema tu puno mudrosti.

Što te najviše smeta kod današnjih učenika?
Ništa me ne smeta u tolikoj mjeri da bih bila jako ljuta i odustala od rada u školi. Često se dogodi da ih iznova moram učiti bontonu i lijepome ponašanju što me, priznajem, ponekad izbaci iz takta

Danas je odnos i s njihovim roditeljima drugačiji, pišu ti mailove i mogu imati direktan kontakt s tobom telefonski, koliko je to dobro, a koliko loše… posebice prije zaključivanja ocjena?
S e-Dnevnicima je i školski svijet poprimio novu e-dimenziju. Budući da su i roditelji dio tog internetskoga svijeta u kojem je komunikacija puno brža i jednostavnija, logično je da ćemo i tako razmjenjivati informacije i rješavati probleme, isprike itd. Komunikacija putem telefona je isto tako dio toga i nije mi teško saslušati roditelje, porazgovarati s njima ako nisu u mogućnost doći na informacije ili na roditeljski sastanak. Sve ima svoje pro i contra, ali dobro je dok ne preraste u prijetnje, svađe i optužbe.

Biti profesorica u srednjoj školi današnjim generacijama (фото 3)
Što te ipak u svemu tome kod učenika najviše veseli, u smislu tvog predavanja i njihovih reakcija?
Najviše me veseli kada sudjeluju u nastavi, interaktivnim razgovorom i kritičkim promišljanjem sami dolaze do zaključka, novih spoznaja i znanja. To je smisao učenja u čijem središtu je učenik, a ne profesor i njegov frontalni rad. Moram priznati da u nastavi često primjenjujem njihove ideje i prijedloge pa tako i ja učim kako biti bolja.

Još nisi bila razrednica, s time su odgovornosti i veće, pribojavaš li se toga ili se veseliš i zašto?
Razredništvo je odgovoran i zahtjevan posao. Smatram da je taj posao izazov jer uz stručnost zahtijeva i pregršt strpljenja, fleksibilnost, empatiju, razumijevanje, smisao za komunikaciju, organizaciju itd. Veselim se toj ulozi i nadam se da ću biti odlična razrednica. (smijeh)

S obzirom na to da si mlada profesorica rekla si da dečki nerijetko imaju i neugodne komentare s kojima su te znali počastiti na nastavi, kako s tim izlaziš na kraj uopće?
Eh, mlada i simpatična profesorica… san svakog srednjoškolca. (smijeh) Kako su se komentari počeli pojavljivati, tako sam ih i ja - brzo i bez muke - iskorijenila. (smijeh) Najbitnije je razgovarati s učenicima kao s odraslim osobama, iskreno i otvoreno te im osvijestiti njihovo neprimjereno ponašanje. Sve oni razumiju i znaju kada pretjeraju.

Kako se općenito pripremaš za sat?
Nakon odrađenog dana u školi, sjednem za radni stol i pripremam se za nove nastavne jedinice koje mi slijede prema planu i programu. Budući da još nemam mnogo utrka u nogama, pripremam se svaki dan, učim, pronalazim i osmišljavam nove metode rada kojima, i učenicima i sebi, stvaram zanimljivu obradu samoga gradiva.

Biti profesorica u srednjoj školi današnjim generacijama (фото 4)
Nama je bilo najgore kad nam nisu najavili kontrolnu zadaću, bilo je to rijetko, ali se znalo dogoditi, najavljuješ li ti takve akcije i ispitivanja?
Danas je to ponešto drugačije jer su im u e-Dnevnicima upisane sve provjere tako da ih one ne mogu iznenaditi. A što se pak manjih testova tiče, na početku školske godine ih u sve uputim i navedem što će pisati tako da ih ništa ne može iznenaditi. Jedino ako su nemogući na satu, onda ih jednako izbezumi i iznenadi i usmeno ispitivanje i pisana provjera. (smijeh)

Što misliš, hoćeš li se uspjeti održati u tom poslu dugoooo, jer nije lako raditi s ljudima, a kamoli s "pubertetlijama"… ? Što bi ti željela postići općenito u smislu profesorske karijere, što ti je cilj?
Želja mi je raditi ovaj posao sve dok ću u njemu uživati i ostvarivati se. U trenutku kada shvatim da me taj posao ne uveseljava i ispunjava, zasigurno više neću raditi. Prvi cilj je da postanem profesor mentor i prenesem svoje znanje i iskustvo na mlade kolegice i kolege. A ostale ciljeve ostavljam za drugi intervju. (smijeh)

Cijene li učenici znanje koje primaju ili toga uopće nisu svjesni generalno? Znam da je oduvijek bilo onih koji da, ali i onih koji ne, kako je to sve skupa danas?
Iako se čini da ih ništa ne zanima i da im je sve nezanimljivo ujedno i beskorisno te da uče samo za ocjenu, u konačnici ipak cijene znanje koje im profesori prenose. Iz vlastita iskustva mogu potvrditi da ih se dobrom motivacijom, istraživačkim radom u paru ili grupama, debatama itekako može potaknuti na aktivno sudjelovanje u nastavi, raspravljanje i usvajanje znanja tijekom obrade novoga gradiva ili ponavljanja. Svaki trud, entuzijazam i uloženi napor se isplate. A najveća nagrada je vidljiva upravo u pozitivnim reakcijama učenika. 

Što misliš, je li u našem generacijskom sistemu bilo bolje, i za profesore i za učenike, u odnosu na danas i obrnuto?
Svako vrijeme nosi svoje pa moram priznati da mi je, iz sadašnje perspektive, teško uspoređivati svoj srednjoškolski sustav s današnjim. Mislim da sustav nije loš, ali da mu je potreban jedan temeljiti "remont". To se posebno odnosi na moje kolegice i kolege, ali i na sve one koji sudjeluju u odgojno-obrazovnome procesu. Svatko od nas (uz malo truda, volje i želje za sustavnim radom na sebi i širenju svojih znanja i spoznaja, otvorenosti za novo) može pokrenuti velike promjene - prvo sa svojim učenicima i školom, a potom i šire.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor