Search

Boris Liješević: \"Ne znam šta je stvarnije - kazalište ili život\"

Boris Liješević: "Ne znam šta je stvarnije - kazalište ili život"

Intervju sa srpskim redateljem povodom zagrebačke premijere


Image: Mara Bratoš (prizori iz predstave),
Marko Vučenik

"Zapravo ovo je komad o Ljubavi koja nema norme, pravila, zakone, obrasce. Ne da se kontrolirati. Ljubav koja mijenja sve oko sebe. Ljubav ne daje nikakve odgovore. Ona iritira, boli, provocira. Ona je vatra koja sagorijeva sve oko sebe. Ljubav je dar."

Kaže Will da je cijeli svijet pozornica. A pozornica može biti i jedna nakupina praktikabli u jednoj sobi veličine ovećeg građanskog salona gdje se uz nešto oskudno svjetla i scenografije odigra drama veća od pozornice, drama koja je i život i onih koji kao gledatelji sjede oko te pozornice i onih koji predstavu nikada neće gledati. Ove sezone komadom Yasmine Reze "Bella Figura" Boris Liješević je nakon trideset godina oživio Veliku pokusnu dvoranu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, komadom u kojem se raspadaju veze, odnosi, tvrtke, brakovi, muškarci, žene... Nije lijepo to što proživljavaju Boris, Andrea, François, Éric i Yvonne. Ali publika se smije. Moramo se smijati tim 'trenucima koji izmiču kontroli, tihim lomovima u karakteru', moramo se smijati njihovim tragedijama da ne moramo plakati zbog svojih. Nažalost ovo je prva i jedina režija Borisa Liješevića koju sam imala prilike vidjeti. Kažu mi bolji poznavatelji njegovog rada da je jedan od onih rijetkih zahvaljujući kojima se u mraku kazališta i plače. O isprepletenosti fikcije i stvarnosti, o pozornicama i ovom našem svijetu i vremenu u kojem živimo i u kojemu se gubimo, o nepodnošljivosti svakodnevice i ljubavi koja mijenja sve oko sebe razgovarala sam s Borisom nakon nedavne zagrebačke premijere "Belle Figure".

U intervjuu iz programa predstave kažeš da prije nisi puno čitao Yasminu Rezu. Onda se nekako nazire da si se sprijateljio s Rezom i njenim tekstovima radeći na ovoj predstavi. Ima li nešto što te kao režisera naučila Reza kao dramatičarka?

Reza ne piše za čitatelja već za gledatelja. Njene drame se otkrivaju tek u susretu s glumcima. Glumci su njeni najbolji tumači. One su pune nekih zakopanih bisera koje jedino glumac može da namiriše i pronađe. Jer je ona i sama glumica. Sve mi je to novo. Uvijek sam radio komade sa reljefnim, snažnim pričama i vodio se tragovima priče. Od nje sam naučio da se u replikama od kojih se najmanje očekuje, koje bismo lako preletjeli ili štrihovali, da se u njima krije mnogo potencijala. Da je 'gusto tkanje života' priča po sebi.

Dijelite interes i strast za čačkanjem po ljudskim mrakovima. Koje ste i si sve mrakove našao u likovima "Belle Figure"?

Reza piše o vremenu u kojem živi(mo). Ako to vrijeme nije optimistično - ni njeni likovi nisu. Oni su samo dobro obučeni, obrazovani i veoma ljubazni. Njeni komadi idu od maske do naličja. Ali zapravo ovo je komad o Ljubavi koja nema norme, pravila, zakone, obrasce. Ne da se kontrolirati. Ljubav koja mijenja sve oko sebe. Ljubav ne daje nikakve odgovore. Ona iritira, boli, provocira. Ona je vatra koja sagorijeva sve oko sebe. Ljubav je dar.

Boris Liješević: "Ne znam šta je stvarnije - kazalište ili život" (фото 1)

Kaže Yvonne, jedan od likova iz predstave "Bella Figura", da je drame ne smetaju, da su joj one razonoda. Da li je to neka naša kolektivna dijagnoza da se sve pakira u dramu? Vijesti su pune priča među kojima se podjednako dramatično tretira izbjeglička kriza, pucanje cijevi u nekoj gradskoj četvrti, teroristički napad i najnovija događanja iz nekog reality showa? Što je to sa svijetom danas?

Cijeli svijet nam je na dlanu. Mi postajemo ovisnici o informacijama i senzacijama. I od nas se stalno traži da se određujemo spram nečega što se u bilo kojem udaljenom kraju svijeta dešava. Mi smo mašine za konzumaciju vijesti. Dešava mi se da čim se probudim hvatam telefon i počinjem surfati po sajtovima regionalnih dnevnih listova. Sigurno je da gubimo objektivnost spram događaja.
Svijet se suzio. Nekada se išlo u London po Burberry kaput, u Japanu se jeo sushi, u Italiju se išlo po neke specijalne cipele i na pizzu ili tiramisu. Iz Amerike su se donosile Ray Ban naočale. Danas cijeli svijet možemo dobiti u bilo kojem prosječnom shopping centru. Sa plastičnim tanjurima i plastičnim priborom. Svijet se sveo na shopping centar. I to su javni interesi! U cilju svih nas se otvaraju novi i novi shopping centri?! Ma nemojte?! Da bi nama bilo bolje vlasti pomažu i omogućavaju bogatim privrednicima da nas zatrpavaju ponudama koje gube smisao. Sve je više novih radnih mjesta i sve više nezaposlenih. Ne znam kako je to moguće. To je paradoks 21. stoljeća.

Boris Liješević: "Ne znam šta je stvarnije - kazalište ili život" (фото 2)

U tom kaotičnom plastičnom svijetu uz kolektivne dijagnoze čini se i da posežemo za kolektivnom terapijom - uzmeš neku tabletu pa preživljavaš poniženje od tuge i tugu od poniženja ili propast zbog malverzacije s terasama koje su zapravo verande ili očaj ili samoću utapaš u alkoholu ili vapiš za samo jednom cigaretom. Čini se nemogućim te naše kolektivne dijagnoze i terapije pretvoriti u komično. A tebi i Rezi je uspijelo. Kako?
I Čehov je pun humora. A o čemu govori? O propasti jednog svijeta. Dobar pisac ne postoji bez humora. Kako tek Shakespeare poslije scene ubojstva odmah uvodi nekog pijanog i smiješnog stražara. Anesteziranje društva koje spominješ je jedan od motiva ovog komada. Svakodnevica postaje nepodnošljiva. Ljudi se sve teže nose sa njome. Razumijem te ljude u ovom brzom napetom i uplašenom svijetu. Reza nalazi divan modus vivendi da junak postane smiješan u momentu kad prolazi kroz najveću krizu. To je divan ironijski otklon. Jer danas ironija omogućava katarzu.

Poduzetnik koji je napravio fantastične, revolucionarne verande ali se malo zanio s dimenzijama te sada propada. Njegov problem s verandama uslijed kojeg ostaje bez kuće, bez imovine ne izaziva u nama tugu nego smijeh. To je kao pokušaj samoubojstva u Čehovljevoj priči kad junak skoči s litice i padne u plitko jezero i počne se ispričavati jer je mislio da je dublje. To je sličan ugao promatranja. Sličan doživljaj svijeta.

Boris Liješević: "Ne znam šta je stvarnije - kazalište ili život" (фото 3)

Kažeš da si scenu na novoj-staroj sceni HNK-a u pokusnoj dvorani zamislio i kao modnu pistu i kao dramatušku referencu na žabe. Poznat si kao režiser koji dramski prostor promišlja vrlo suvremeno, minimalistički, ogoljuje ga da ne smeta tekstu. Koliko je u današnjem materijalno i estetski pretovarenom i zagušenom svijetu to kontrast realnih prostora? I čemu taj kontrast?

Imaginacija traži prazninu da bi je ispunila. Nema prostora za imaginaciju u pretovarenom i zagušenom. Ne želim da scena kopira realnost. Ja želim da gledatelj gleda predstavu stvarajući svoju predstavu. Kao kad čita knjigu, on stvara svoje slike u mašti. I zato je čitanje uvijek individualno i autentično. Pozornica je prostor koji se neprestano transformira. Iz jednog u drugi. Zato ne volim teške komade scenografije, već predstave satkane od paučine, od neuhvatljivog, od promjena...

Boris Liješević: "Ne znam šta je stvarnije - kazalište ili život" (фото 4)

Čuješ li ikada, nekada, često, priče ljudi koji u tvojoj drami i/ili komediji nađu svoje osobne, one iz stvarnog života? Na primjer na predstavi sjedi neki tip i gleda lik koji nosi njegovo ime a igra i njegovu stvarnost. Koliko te intrigira neka Gideovska mise en abyme?

Najuzbudljiivija kazališna iskustva su mi kad radim dokumentarne predstave nastale intervjuiranjem anonimnih sugovornika i kada oni dođu na predstavu. Tada se pitam kako im je. Taj neko gleda svoj problem i svoju priču na pozornici. Kao u psihodrami. A kako je tek kada se poslije predstave sretnu stvarni čovjek i glumac koji ga je igrao i sjednu da popiju piće! Tada imam osjećaj da ne znam šta je život i da ne znam šta je stvarnije: pozorište ili život?

Boris Liješević: "Ne znam šta je stvarnije - kazalište ili život" (фото 5)

Related articles

Buro 24/7 Selection

više