Traži

Dostojanstvena dama hrvatskog glumišta: Ksenija Marinković

Dostojanstvena dama hrvatskog glumišta: Ksenija Marinković

Razgovarao Srđan Sandić


Fotografija: John Pavlish

"Mislila sam da sam kao glumica zanimljiva, a onda te pitaju nepristojna pitanja. Muškarce gotovo nikada npr. ne pitaju jesu li na dijeti, jesu li se razveli, oženili..."

Igram se, svoje zabave radi nekakvih mini-analiza među prijateljima i poznanicima, pitam različite stvari - u punoj leksikonskoj maniri, od toga što najviše vole jesti, piti do toga tko im je omiljeni glumac ili glumica. Na taj način se taj neki, uvjetno rečeno - "kanal ljubavi" otvara, i svi zaljubljenički počnemo govoriti o onome do čega ili koga nam je stalo. Za tren zaboravimo na probleme svakodnevice. Što baš i nije mala stvar, složit ćete se sa mnom. Važno je reći da kada god sam pitao, po prilici: "tko vam je na našem glumačkom nebu omiljena glumica?" - odgovor, u dahu, bio je KSENIJA MARINKOVIĆ. Jasno da je struka odavno amenovala i uvijek iznova potvrđuje tu činjenicu. Puno je predstava i filmova u kojima je Ksenija pokazala kako izgleda biti dostojanstvena umjetnica, što znači ozbiljnost pretočena u odgovornost, kako prema publici, tako prema sebi samoj i svome talentu. Teškom mukom i nepravedno po ostale uloge izdvajam njezinu ulogu u "Europi" po tekstu Ivane Sajko, ulogu u "S druge strane" Bobe Jelčića, u Ogrestinom filmu "S one strane", u Mustafićevoj "Kako smo preživjele" kao uloge u kojima je njezina glumačka, umjetnička transakcija premašila očekivanih 100%. Razgovarali smo povodom filma "S one strane" Zrinka Ogreste u kojoj nosi glavnu ulogu kao i premijere predstave "3 zime" dramatičarke Tene Štivičić, u režiji Ivice Buljana koja nas očekuje u HNK-u, od 30.travnja. Upravo danas, Ksenija Marinković slavi svoj 50. rođendan.

Kako je izgledala ili bolje rečeno, kako za vas izgledaju pripreme za film odnosno za kazalište? Postoji li po vama esencijalna razlika?
Sve je to isto. Isti je proces i nalaženja uloge i dogovaranja, kako je redatelj zamislio tvoje lice, kako ti sam vidiš svoje lice. Ako igraš npr. medicinsku sestru, napraviš istraživanje, sve igra - od uniforme do ponašanja. Sve se te stvari moraju otkriti. Svaku sekundu svog bivanja na filmu moraš znati, a tako je i s kazalištem. Moraš znati društveni kontekst, obraditi cijelo područje s obzirom na ono što zahtijeva.

Izvanredna situacija lika kojeg ste zadnjeg tumačili u filmu "S one strane" Zrinka Ogreste nije nužno lako razumljiva niti prenosiva. Kakav je bio put u tu ulogu?
Postoji nešto što se zove životno iskustvo, moguća empatija, informiraš se što je bilo s ženama vojnih lica. U metodi se to zove supstitucija, svoju neku situaciju zamijeniš za neku traženu situaciju u filmu. Ipak, sve sam to znala: od situacije biti samohrana majke, dvoje djece, sve mi je bilo poznato. Samo sam pustila da izlazi iz mene.

Kojom se glumačkom metodom najčešće koristite, što kombinirate i koja je od mogućih na vas izvršila najveći utjecaj? Na vaš glumački razvoj, tehničko zadovoljstvo u poslu, da to tako kažemo...
Sve kombiniram, meni je važan teorijski okvir, kao da mi daje idejnu potku, daje mi mogućnost provjere. Važno mi je da sam sigurna da sam tekst dobro pročitala i shvatila. Svaka metoda koja pomaže za sigurnu igru mi je od koristi. Moja generacija je odrastala uz film "Lovac na jelene", mladi De Niro, Meryl Streep, radili smo Stanislavskog, oni su imali Actors studio. Sada već automatski upotrebljavam bez da se nužno prisjetim od koga je taj okvir došao. Radili smo i po metodi Grotowskog, Mejerholjda. Fizički teatar (smijeh) u kojemu su mnogi bili bolji od mene. Drvili smo po psihološkom realizmu odnosno kada su braća Vajavec došla, krenuli smo s Method acting.

Kako "vježbate" glumu kada ne radite?
Imam osjećaj da sam rođena u sretno vrijeme kada smo mi glumci imali gotovo pa moralnu obvezu rada na sebi: od čitanja literature, praćenje svega što se događa. Nekad se izgubim: previše sitcoma, predstava, ali svaki put kada se odmorim odmah poželim raditi, čitati, gledati.

Trenutno ste u procesu predstave "3 zime" dramatičarke Tene Štivičić, u režiji Ivice Buljana. Da, mislim da će ova predstava pokrenuti mnoga nova pitanja, kako to kod nas već bude... Jeste li u sve tri generacije?
U prvoj generaciji sam mlada beba, lutka me "glumi". Onda u druge dvije generacije tek dolazim na scenu. Tekst govori o promjenama vlasti i svjetonazora. Sve se prelama kroz tih sto godina: politika, ljubav, status žene. I svugdje je isto, bojim se. Nema to toliko veze s "našom" političkom pričom.

Uloga u komadu "Europa" mi je jako draga, gledao sam ju puno puta, na neki čudan način korelira sa zadnjim filmom koji ste napravili: udovica, pukovnik, vojska, ostala sama, sa svojom djecom.
45 minuta jako lijepog monologa. Odmah sam se sjetila "Rođenja tragedije" od Friedricha Nietzschea. On radi tebe, ne ti njega. Moćan tekst.

Samo ste jednom imali greškicu, sami ste se sebi nasmijali...
Odmah se nasmijem čim nešto pogriješim.

Koliko vam je trebalo da dođete do tog samopouzdanja? Ono se najbolje zrcali u mogućnosti koju sami sebi moramo dati, da se sam sebi nasmiješ kada griješiš, zar ne?
Mislila sam da ne smijem griješiti. Držala me prevelika odgovornost prema tome, mislila sam da je to veće od mene, da sam ja kanal. Uvijek sam mislila da ideju treba prenijeti bez greške.

Kultna predstava ZKM-a je "S druge strane", a kazalište je i dalje puno kada se ona igra.
10 godina je od premijere. To je predstava koju sam najduže igrala u komadu.

I tu isto igrate majku, gotovo pa udovicu, negdje je nestao taj muž. Što mislite o dodjeli tih uloga, zašto baš vama?
Pa najlakše je (smijeh) samo se po sebi... a valjda i jesam više majčinski tip, tj. tako barem izgledam.

Postoji li ta neka uloga koju ste htjeli igrati, za koju mislite da baš vam pripada?

Ne mislim da mi išta pripada. O tome sam razmišljala kao mlada glumica. Već godinama ne razmišljam o tome, nego uzimam ono što mi dolazi i pokušavam to napraviti lijepim, plastičnim, suvislim. I da ima smisla. Ne opterećujem se više time što bih htjela, ništa ne želim. (smijeh)

Vrlo svetački zvuči ta konstatacija..
To je osiguranje protiv razočaranja. Lakše mi je da ne želim ništa, a što dođe, dobro dođe. (smijeh).

Transfer u HNK, gdje je politika teatra nužno nešto drugačija od one u ZKM-u, je li vam odgovara ta estetika?
Znate, ja sam u tim godinama gdje mi ta mješavina uvjetne konzervativnosti i otvorenosti odgovara. S Ivicom i Dubravkom nemam dileme da će se raditi stvari koje imaju smislenu poruku. Meni je došlo vrijeme za promjene, djeca su na faksu, ja sam slobodna. Mislim da je super da se ZKM otvara mladima. `89. nas je došlo deset. Vrijeme je za mlađu generaciju.

I možda za kraj: hoćemo li doživjeti jednaku medijsku reprezentaciju žena i muškaraca, poglavito glumaca i glumica. Različita vam se pitanja postavljaju, zar ne?
Mislila sam da sam kao glumica zanimljiva, a onda te pitaju nepristojna pitanja. Muškarce gotovo nikada npr. ne pitaju jesu li na dijeti, jesu li se razveli, oženili...

Kada odbijete ulogu?
Ulogu odbijem kada osjetim nelagodu. Osim ako ta nelagoda nije u funkciji komedije. Tako nekako.

U kojemu su odnosu godine koje stvarno imate i one kojima se možda više osjećate. Koliko Ksenija zapravo ima godina unatoč broju?
Ne znam koliko imam godina. Ipak, začudim se kad shvatim da sam navršila 50, u svojoj glavi sam mlada, u tijelu-kako kad. (smijeh)

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor