Search

Duh ljudi kad se ne predaju prilikama oko sebe, ono je što nas sve tjera naprijed

Duh ljudi kad se ne predaju prilikama oko sebe, ono je što nas sve tjera naprijed

Tekst: Ana Pavić


Umjetnicu Marinu Mesar poznatiju kao OKO nije potrebno iznova predstavljati na našem portalu. Znaju je svi koji su iti malo zainteresirani za umjetnost i street art kako na domaćoj, tako i na inozemnoj sceni. Njeni radovi su odavno prešli granice Hrvatske i u njima su mogli uživati svi štovatelji umjetnosti od Londona, Pariza, New Yorka, Lisabona, do Tokya gdje je i ove godine trebala imati izložbu koja je nažalost otkazana. Štoviše, cijela ova godina je otkazana u svim granama umjetnosti i kreativnim zanimanjima. Sve ono što nam čini život ljepšim poput izložbi, predstava, koncerata, druženja, sada ima negativan predznak jer „biti odgovoran“ znači ne dolaziti u kontakt s ničim i nikim bez propisanih mjera opreza. Jednom će svi umjetnici svijeta pokazati kako je pandemija izgledala u njihovim očima, ali zasad sve je utihnulo i kao da svi čekamo što će se sljedeće dogoditi i hoćemo li nakon ovoga svi prijeći na neki viši nivo svijesti i odgovornosti ili će svijet doslovno otići kvragu. Sve opcije su otvorene, a neizvjesnost je jedino sigurna.

OKO je u Zagrebu od početka pandemije i proživljava je kao i svi mi, malo sa strahom, malo s prkosom, malo s mirom, malo s nemirom. Pandemiju bi još i nekako proživjela lakše da nije bilo potresa u kojem je izgubila atelje i životni prostor. Porazgovarale smo o trenutnoj situaciji na art sceni, planovima i izazovima s kojima se susreće.

Duh ljudi kad se ne predaju prilikama oko sebe, ono je što nas sve tjera naprijed (фото 1)

Svi se trenutno nalazimo u nesigurnim vremenima, a kreativna industrija pati najviše. Kolike su posljedice na tvoj posao? Bila si prisiljena otkazati izložbe?

Vremena su kaos za sve, iako je početak pandemije bio bizaran tako da kad je počeo lockdown, ja realno nisam niti osjetila razliku, jer stalno radim kod kuće i stalno sam u ateljeu. Meni je potres napravio kaos. Zid od zgrade nam je proletio kroz krov i sve je uništeno. Soba je bila puna cigli, prašine i žica, a na to je još pao snijeg, pa onda kiša. Sve smo morali preseliti u roku od tri dana i od tada sam dislocirana. Ne mogu slikati niti raditi išta više od nekog malog formata i to na papiru. I samostalna izložba u Tokyu je prebačena za sljedeću godinu, iako su radovi zapravo gotovi i sve samo čeka da avioni napokon krenu u svim smjerovima. Nekako ne znam što bih zapravo rekla. Nakon onog prvog vala kaosa i straha, sabere se čovjek i shvatiš da je u radu spas. Tako da od tad crtam. Pomaže mi i mentalno mi daje neki osjećaj normalnosti.

Kako ti teče svakodnevni život u pandemiji? Znam da nisi vezana za Zagreb i da si većinu svog vremena provodila u inozemstvu. Koliko ti teško kao čovjeku i kao kreativki pada ova situacija? Imaš li uopće inspiracije ili te poklapa neizvjesnost?

Inspiracije ne nedostaje to je sigurno, dapače događa mi se da se preklapaju ideje i zapravo je najveći problem neimanje studija pa ih ne mogu realizirati. Čini mi se da te se te blokade događaju kad si dulje vremena neaktivan i onda se puno teže pokrenuti. Zato se i tjeram raditi non stop, što god.. jer najgore je kad zapneš. Nakon potresa sam odmah dva dana kasnije krenula šivati neke lutke i crtati manje formate. Iako ti mozak blokira i panika je oko neizvjesnosti svega i što se oko tebe događa, crtež i linije izvlače to iz tebe, i ne kaže se uzalud da je umjetnost i terapija. Mislim da bi svima pomoglo da krenu šarati po papiru, zaboravite kako izgleda i tko što misli o tome, sjetite se osnovne škole i samo za sebe šarajte. Vjerujte mi osjećat ćete se bolje.

Duh ljudi kad se ne predaju prilikama oko sebe, ono je što nas sve tjera naprijed (фото 2)

Pored pandemije, pogodio te i potres i kazala si mi da je sve razoreno. Jesi li nešto uspjela pokrenuti na tom polju?

Nakon potresa imaš taj kaos i strah koji se usade u organizam, pa se s tim nosiš svaki dan, tako da trzaš na svaki jači zvuk.. ali kao i sve u životu i to će proći. Studio stoji kakav je i bio, samo su cigle iznesene vani. Zagreb općenito stoji kakav jest i to je ono najtužnije. Nekako nakon svih tih mjeseci i dalje je kao da je potres bio prošli tjedan i pitanje je kad će sve biti više manje normalno. Bili su ljudi i u gorim situacijama. Evo upravo smo se vratili iz Vukovara i nakon toga nemaš više što reći. Duh ljudi kad se ne predaju prilikama oko sebe ono je što sve tjera naprijed, a i dosta toga sam naučila sad u Vukovaru u razgovoru s ljudima koji su bili tamo, a i dalje žive tamo, i nekako im je duh pozitivan. Iskustvo ili će te zakinuti ili obogatiti, ako ništa drugo barem znam kakav stambeni prostor želim birati u budućnosti, a i da je korisno sve stvari držati u plastičnim kutijama, jer većina stvari koje su ostale čitave i suhe nakon kiša i snijega su eto baš zato ostale netaknute.

Kako se s pandemijom nose tvoji prijatelji/kolege u inozemstvu?

Mislim da nikome nije lako, niti jednoj branši i sve skupa nas tjera da se rastegnemo do granica svojih mogućnosti. Pozitivno iz svega je što te ovo sve natjeralo da se pokrenemo u malo više smjerova nego što smo mislili. Iako je neugodno natjeralo nas je na rast, a rast je uvijek dobar čak i kada je neugodan. Sigurnost u obliku repeticije i rutine nas uspava iako toga nismo svjesni.

Duh ljudi kad se ne predaju prilikama oko sebe, ono je što nas sve tjera naprijed (фото 3)

Svjesni smo da su umjetnost i sve slične grane zapostavljene u ovoj državi u smislu neke podrške od strane vlade i organizacija. Kakva je situacija trenutno u sređenijim društvima gdje umjetnici nisu često marginalizirani kao kod nas?

Moram reći da svaka čast udrugama koje se stvarno unatoč svemu ovome i dalje trude i pronalaze rješenja kako organizirati program naprijed. Mi smo malena zemlja s kompliciranom prošlosti i kompliciranom politikom i danas, mislim da na sve strane vire problemi, ali kao što sam i ranije rekla pitanje je samo koliko će te sve to zabetonirati na mjesto. U inozemstvu također nije baš idealno, iako se ovako na prvu čini da je sve ok. Kaos je i vani i svi se snalaze kako god znaju i umiju.

Zanima me tvoje mišljenje o budućnosti umjetnosti u toj novoj normali kako je nazivaju. Smatraš li da će se neke stvari opet vratiti na mjesto ili misliš da više ništa neće biti isto? Jesi li optimistična tako da će sve ovo biti jučer ili gajiš sumnje?

Novo normalno, ma ne znam uopće što i kako. Imala sam trenutke kad mi se činilo da je apokalipsa počela i to me potpuno paraliziralo, u stilu ništa više nema smisla, niti umjetnost niti išta osim pukog preživljavanja. Na sreću to je trajalo samo par udarnih dana nakon potresa. Baš onda shvatiš koliko je umjetnost zapravo bitna, koliko na osobnoj razini pomaže da se izvučeš iz depresije i traume, a samim time pomaže i drugima jer im pruži osjećaj normalnosti, da sve nije tako crno i da mogu gledati u nešto što izaziva pozitivnu reakciju iznutra bez puno objašnjavanja. Komunikacija i povratne informacije od ljudi koji mi pišu često u inbox i na društvenim mrežama, samo pokazuju da nastavim raditi dalje.

Duh ljudi kad se ne predaju prilikama oko sebe, ono je što nas sve tjera naprijed (фото 4)

Jesi li u ovome svemu razmišljala o nekom digitaliziranju posla? Nekoj drugoj opciji? Primjera radi, znam da košta abnormalno puno novaca, ALI Kaws je razvio aplikaciju Acute Art s 3D djelima.. Imaš li neke ideje i želje za neki projekt koji ne mora nužno biti fizički izveden?

Jesam i dalje razmišljam o dosta opcija. Mislim da će biti svega i to je pozitivno. Ako sam nešto naučila kroz ovo razdoblje, to je da ne mogu sve sama, da ti treba pomoć drugih ljudi i da je to u redu. Dobro je malo se otvoriti prema drugima, jer slikanje u ateljeu unatoč komunikaciji kasnije i svemu, ipak je izolirani posao. Digitalno mi je oduvijek bilo privlačno, a današnja gaming industrija samo dokazuje koje su sve mogućnosti izvedbe. Bit će jako zanimljivo, to je sigurno.

Duh ljudi kad se ne predaju prilikama oko sebe, ono je što nas sve tjera naprijed (фото 5)

Na Instagramu sam vidjela da si krenula s radom u Vukovaru. O čemu se radi?

VukovarArt je uspio unatoč svim ovim problemima ići dalje, i ekipa se strahovito trudi, te zapravo rade nevjerojatno profesionalno. Super iskustvo tako da bih savjetovala svima koji imaju priliku na bilo koji način sudjelovati da to i naprave. Čudan je osjećaj biti u gradu koji je bio doslovno sravnjen sa zemljom i onda vidjeti sve te crteže i murale. Samo ih je sve više i više i svi su velikih dimenzija, tako da ne samo da je Vukovar obnovljen već postaje jedna od najvećih art galerija na otvorenom u državi, zato i kažem svaka čast. Kad sam razmišljala što nacrtati tamo, nekako mi se učinilo prirodno da nacrtam Gospodina medvjeda. Simbolika je poprilično jasna, a odnosi se na sam grad u kojem se nalazi. Simbolika medvjeda je nevjerojatna snaga, izdržljivost i hrabrost. Mislim da simbolika koju predstavlja nije mogla biti u boljem gradu.

Koja je prva stvar koju ćeš napraviti kad sve ovo prođe?

Zagrliti mamu

Nadam se biti na putu u Tokyo, i slikati u svom obnovljenom ateljeu. Definitivno jedva čekam taj dan.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više