Traži

Edvin Liverić: \"Horor koji zamišlja publika je puno strašniji od onoga što ja mogu postaviti na scenu\"

Edvin Liverić: "Horor koji zamišlja publika je puno strašniji od onoga što ja mogu postaviti na scenu"

Redatelj i glumac na vrhuncu svoje umjetničke zrelosti


Fotografija: SENJA VILD

Edvin Liverić jedan je od prepoznatljivijih hrvatskih glumaca koji se može pohvaliti zavidnim glumačkim ulogama u kazalištu, filmovima i televizijskim serijama. Od prije nekoliko godina je dobio priznanje za svoj redateljski projekt "Velika bilježnica", a ove godine upušta se u ambiciozni pothvat postavljanja velikog kazališnog komada prema filmu Federica Fellinija "Proba orkestra", pa nam je otkrio što priprema za hrvatsku publiku...

Uspjeti na hrvatskoj umjetničkoj sceni zbilja nije lako. Pritom ostvariti uspjeh i kod javnosti i kritike se čini kao gotovo nemoguća zamisao. Međutim, glumcu i redatelju Edvinu Liveriću je to ipak uspjelo. Ovaj svestrani dragulj hrvatskog kazališnog svijeta okušao se u gotovo svim aspektima ovog umjetničkog svijeta: surađivao je s gotovo svim poznatim hrvatskim kazalištima, radio je kao profesor na Akademiji dramske umjetnosti, glumio u kazalištu, na filmu i televiziji, bio je selektor  i asistent umjetničke ravnateljice festivala "Tjedan suvremenog plesa" kao i suosnivač kazališne skupine Trafik. Prije gotovo dvije godine postavio je na kazališne daske ZKM-a predstavu "Velika bilježnica" i njome dokazao kako je postigao punu redateljsku zrelost. Otkrio nam je kako pristupa redateljskom poslu i glumcima, ali nam je otkrio i detalje o novoj predstavi koju režira prema scenariju filma Fellinija "Proba orkestra", što će ujedno i biti prva adaptacija nekog Fellinijevog djela u Hrvatskoj, a premijerno će se prikazati 15. rujna ove godine, na Svjetski dan demokracije.



Ti si se već odavno kao glumac afirmirao i glumio si u gotovo svim hrvatskim važnijim kazalištima. Međutim, ono po čemu si se istaknuo jest tvoje paralelno redateljsko stvaralaštvo koje do sada broji čak 15 predstava. Zanima me kako vidiš taj odnos glumac - redatelj, budući da ti imaš pogled u taj odnos iz oba smjera, i koliko je taj odnos složen?


U principu radi se o višeslojnom, složenom odnosu. U pitanju su razne psihologije koje treba jako dobro poznavati. Smatram da dobar redatelj mora imati čvrstu viziju onoga što radi i kamo smjera, pa ja uvijek kažem: "Ukrcavamo se na brod, pa hajde da vam objasnim na koji brod se ukrcavamo i kamo putujemo" . Pokušavam kao redatelj čim jasnije predočiti što ćemo raditi i to već od prvih proba. Jako je bitno da poznaješ osobe s kojima radiš jer svakome glumcu trebaš pristupiti individualno i ne može se glumce promatrati kao kor i protagoniste. Ono što mene uvijek zanima u teatru jest čovjek. Sada govorim iz perspektive redatelja, a ne gledatelja. Dakle, mene kao redatelja u 99 posto slučajeva zanima glumac i zato mislim da su moje predstave, ako bih ih morao okarakterizirati ili ih staviti u neku nišu, glumačke. One su zbilja fokusirane na glumce jer me zanima što će mi to oni prenijeti s druge strane. Video projekcije, nekakvi hologrami i tehnološke inovacije na sceni me kao redatelja uopće ne zanimaju. 


Je li možda taj fokus na glumce u tvojim predstavama proizašao iz toga što si i sam glumac i što si možda u suradnji s nekim redateljima osjetio da im je projekt važniji od onoga što žele predočiti sa svojim likovima?


Dobro pitanje, zapravo nisam nikada o tome razmišljao, ali sad kad me ovako pitaš mogu reći da, da. Znam kako se ja osjećam kao glumac na sceni i znam kako je lijepo kad te neki redatelj "omađija" i kada nešto kreativno probudi u tebi, a da te pritom ne postavlja u neke niše. Ja osobno kao redatelj, ali i kao glumac, ne volim kada se glumci stavljaju u šablonske ladice. Daleko od toga, mi glumci imamo svoje limite, pa tako i mi pomislimo da možemo igrati sve - ali ne možemo. Budimo realni, sa svojom fizionomijom, osobnošću, svojim habitusom i s godinama u krajnjoj liniji, neke stvari ne možeš glumiti. Ali, jako me boli kada većinu glumaca guraju u kalupe iz kojih se kasnije teško izvući. 



"Velika bilježnica", koju ste postavili 2016. godine na daske ZKM-a upravo je zbog toga doživjela brojne pozitivne kritike, zbog toga što su glavne uloge nosili Petar Leventić i Vedran Živolić, a i scenografija je bila minimalna. To su isto odrednice kojima ste fokus htjeli staviti na glumce koji još uvijek trebaju dobiti veću pozornost i raznovrsnije uloge?


Ja u svoje predstave često zovem glumce i namijenjujem im uloge za koje oni nikad ne bi pretpostavili da će ih netko pozvati da ih odigraju. To im bude zanimljivo i onda oni izlaze iz svojih komfor zona. Dajem im mogućnost da vide što to oni još mogu. Kada sam prvi put pročitao "Veliku bilježnicu" odmah sam je vidio kao kazališnu predstavu i da…cilj mi je bio usmjeriti svu pozornost na te mikrokozmose koje svako lice nosi na sceni. Potrudio sam se to napraviti što čišćim, reduciranijim načinom jer je to uostalom i jezik koji koristi Agota Kristof u svom romanu. Glumci su, kao što sam i pretpostavio, odradili odličan posao i pokazali koliko zapravo mogu.



 

U svojim predstavama ne koristiš se alatima kontroverze, kao što su golotinja i šokantni scenski rekviziti: krv, organi i sl. Postoji li poseban razlog zašto koristiš baš takav, naočigled jednostavan pristup?


Ja mislim da previše horora ima svuda oko nas. Samo otvori novine, upali televiziju, pogledaj oko sebe. Toliko je tog horora da smo svi zapravo na njega "oguglali". Strahote koje može zamisliti publika u svojoj mašti zapravo su puno strašnije od onoga što ja mogu postaviti na scenu. Kada netko iznese pred gledatelje nešto odvratno i šokantno, oni nisu zaprepašteni jer su na sve te strahote i gadosti već naviknuli. Zato je, ostaviti mogućnost zamišljanja samim gledateljima, puno radikalnije i strašnije rješenje nego da im to sve prikažemo na samoj sceni. Kada sam postavljao "Dragu Elenu Sergejevnu" upravo sam se time bavio. Sve ono što se trebalo konkretno dogoditi, ne događa se na sceni nego u mašti samih gledatelja. Mi im potičemo maštu, ne servirajući im gotova rješenja. 



Ono što javnost još ne zna jest da ćeš opet u ZKM-u režirati novu predstavu koju možemo očekivati na jesen. Možeš li mi reći nešto više o tom novom projektu na kojem sada radiš i što možemo očekivati?


Čudna je zapravo priča s "Probom orkestra". Taj sam film iz 1978. gledao jako davno i od prvog gledanja sam bio svjestan koliko je genijalna ideja Federica Fellinija da snima probu jednog orkestra kao socijalnu metaforu. To je metaforička slika jednog društva, koja prikazuje njegov odnos spram autoriteta, vlasti. Problematizira se i pojam slobode, kao i njezine granice. Na primjer, moja sloboda da uđem u tvoj teritorij ne garantira više i tvoju slobodu. Film je zapravo snimljen kazališnim jezikom - isto mjesto i isto vrijeme. Od trenutka kada sam ga vidio htio sam ga pretvoriti u kazališni komad.




 

Znamo da svi redatelji kada rade na nekom djelu nužno interveniraju u poetiku teksta i prilagođavaju ga. Kako si ti pristupio Fellinijevom djelu i koliko će zapravo u njemu biti intervencija?


U ovoj predstavi će biti itekako Fellinijeve poetike, ali ću radnju aktualizirati. Mene ne zanima Fellini iz 1978., nego ono što nam taj Fellini znači danas. Dakle, što se to dogodilo u posljednjih 40 godina i kako su ti događaji utjecali na naše današnje društvo. A dogodilo se, naravno, puno toga. Od kraja 70-ih promijenio se cijeli društveni sistem gotovo svugdje u svijetu. Pojavio se neoliberalni kapitalizam, a pojam slobode je dobio potpuno drugi predznak. Ono što je neoliberalni kapitalizam napravio jako podlo jest da je sve te slobode povećao, ali u svoju dobit. Danas živimo slobodu koja je uglavnom bazirana na izboru, odnosno na slobodi izbora, a istovremeno se gušimo u tiraniji svih tih izbora. Dakle, zadržat ću Fellinijevu poetiku, svakako, ali ću se truditi tu poetiku iskoristiti kako bih metaforički prikazao naše današnje društvo. Tu mi je veliku pomoć dala Nina Mitrović, kao dramska spisateljica i dramaturginja.


Uvijek si govorio kako u svim svojim predstavama želiš progovarati o gorućim pitanjima, koja zanimaju svakog člana neke zajednice. Hoće li to biti slučaj i s ovom predstavom?


Naravno, to će ujedno biti i cilj ove predstave. Ne shvaćam zašto bi se netko bavio teatarom koji ne komunicira s današnjim društvom. Ako predstava ne komunicira sa mnom onda mi ona ništa ne daje zauzvrat. Kazalište je živa materija, kazalište se mijenja, danas nam neke stvari koje su nekad bile aktualne mogu izgledati smiješno na kazališnoj sceni. Nažalost, živimo u svijetu koji toliko obiluje problemima i gdje god zagrebeš oni izlaze. Možeš danas raditi i klasični teatar, Molièrea, Shakespearea, ali to mora korespondirati s današnjim društvom. To želim i s ovom predstavom. Mene ne zanima "Proba orkestra" iz ’78., mene zanima taj komad danas i što se to s nama kao društvom dogodilo. Neke stvari su iste, ali neke stvari su se bitno promijenile.



 

Znači li to da će orkestar na kazališnim daskama prikazivati naše, hrvatsko društvo?


Cijeli taj orkestar na sceni ZKM-a, koji ćemo vidjeti uskoro, on JE naše društvo i ljudi će se cijelo vrijeme smijati jer će im sve biti jasno i prepoznavat će situacije. Naravno, ne konkretno likove jer ja ne idem na jeftino politiziranje. Moj cilj je da se svatko tko gleda ovu predstavu nasmije, ali da se na kraju i zapita kamo sve ovo vodi i trebaju li naše slobode imati neku granicu. A moj odgovor je - da, moraju imati granicu. Današnja sloboda neoliberalnog kapitalizma je zapravo sloboda lisice u kokošinjcu. 


Hoće li predstava u sebi imati komičan karakter, odnosno u koju vrstu teatra bi je uvrstio?


Teatar koji ja radim je uvijek politički angažiran, ali nije pamfletski i nije ono što ja nazivam "trljanje dreka o nos". Ja osobno kao gledatelj ne volim kada mi netko podcrta ideju i poruku dva puta fluorescentnim flomasterom i upali neonske strelice koje ukazuju na problem te mi ga onda nabija dva sata u kazalištu na nos. Želim publici pružiti kazališnu magiju u kojoj će se oni nakon predstave osjećati ispunjeno, ali razmišljati o onome što su pogledali, a ne da izađu prazni ili s dojmom koji traje do ugla prve ulice. Ovo je opasan politički komad i dobro moraš znati što s njim želiš. 



 

Što je sa samim likovima koji će se pojaviti na sceni i kako se s njima pripremaš sada za predstavu?


Ja cijelo vrijeme sa svojim glumcima pričam o ljudima i različitim sudbinama koje nas okružuju. Za razliku od "Velike bilježnice", likovi koji će se ovdje pojaviti su simpatični sa svim svojim manama i vrlinama i u svim svojim bolnim situacijama. Trenutno prolazim s glumcima proces individualnih proba, odnosno sa svakim glumcem radim ponaosob jer će po samom njihovom stupanju na scenu morati biti jasno o kojim se likovima radi. Ono što je zanimljivo jest da će čak 20 lica biti prisutno na sceni te će svako od njih imati svoje bogate biografije koje ćemo zajedno izgraditi na tim individualnim probama. Ne želim da budu plošni i u naznakama. Ako je neki lik alkoholičar, on nije tu samo naznaka alkoholičara. Ne, on je alkoholičar s punom biografijom i mi s njim ili s njom trebamo suosjećati, znati zašto je ta osoba kliznula u taj porok. Te biografije neće uvijek biti vidljive na sceni, ali su bitne kako bi glumci mogli iskreno na sceni prikazati dubinu svojih likova poznavajući njihovu psihologiju do sitnih detalja, kao što je na primjer kako im izgleda jedan običan dan. 


Za kraj, kome si namijenio ovu predstavu i koja je njezina glavna poruka?


Ova predstava je namijenjena svima onima koji za sebe smatraju da su politički svjesni. Cilj mi je zadržati duh Fellinijeva komada te stvoriti zabavnu i duhovitu predstavu, ali s primjesama tuge i sjete. Ovo je zapravo moj mali zločesti okršaj s neoliberalnim kapitalizmom. Ono što želim naglasiti još jest da će naš glumački orkestar u "Probi orkestra" zaista zasvirati zahvaljujući mojoj suradnici Merimi Ključo, što samo govori o razini kompleksnosti inscenacije. Predstava će vas nasmijati, ali i istovremeno podsjetiti da živimo u jednom opasnom vremenu, koje nam ne dopušta dosadu i opuštenost.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više