Traži

Fast forward and rewind ― dizajn za Stereotip

Fast forward and rewind ― dizajn za Stereotip

Intervju: Toni Uroda

Urednik: A.P.


Razgovarali smo s dizajnerom Tonijem Urodom o njegovom radu za projekt elektroničke glazbe Stereotip, povodom novog izdanja koje će se održati u Laubi 21. lipnja.

Toni Uroda netipični je primjer grafičkog dizajnera u domaćoj sredini. Neopterećen trendovima ili diktatima marketinga, gotovo se isključivo bavi dizajnom u kulturi. Posebnu pažnju posvećuje dijalogu s naručiteljem kako bi u svakom projektu što jasnije izrazio intencije sadržaja i autora.

Najčešće radiš dizajn za projekte u kulturi, i to na području vizualne umjetnosti, glazbe, književnosti, arhitekture i kazališta. Kako si se našao u tome?

Ta me područja inače najviše i zanimaju. Meni najzanimljiviji projekti ostvareni su u bliskoj suradnji s umjetnicima, piscima, kustosima, urednicima... Za uspješan dizajn ključan je dijalog. Mislim da je idealni oblik suradnje onaj u kojem nema hijerarhije među suradnicima, kad je odnos naručitelja i izvođača u drugom planu.

Radio si na značajnim kulturnim projektima kod nas i u inozemstvu. U čemu si nalazio motivaciju?

Najčešće sam radio na projektima iz vizualne umjetnosti, posebno nakon poslijediplomskog studija na Akademiji Jan Van Eyck u Maastrichtu. Veći projekt u to vrijeme bio mi je Extra City, tek osnovani centar za suvremenu umjetnost u Antwerpenu, za koji sam napravio vizualni identitet te idućih šest godina radio grafički dizajn. Tada sam imao prilike surađivati s brojnim umjetnicima, galerijama, izdavačima i drugim institucijama, s nekim od kojih surađujem i danas.

Poznata je tvoja suradnja s Davidom Maljkovićem. Imaš li osim toga posla kod nas? Koje bi domaće projekte izdvojio?

S Davidom radim još od studentskih dana u Zagrebu, zatim smo u isto vrijeme bili na studiju u Nizozemskoj, a danas smo obojica opet u Zagrebu, tako da zaista dugo i kontinuirano surađujemo. No, gotovo svi ti projekti realizirani su za klijente izvan Hrvatske. Nažalost, domaćih naručitelja nemam mnogo. Među njima htio bih istaknuti DAF, odnosno Zorana Sentu, izdavača anarhističkih tekstova i avangardne umjetnosti, za kojeg sam dizajnirao nekoliko knjiga. Izazovan projekt u njegovom izdanju bio je dizajn svečanog zbornika za muzikologa Nikšu Gliga, vrlo raznolikog sadržaja, s prilozima 65 autora, na 8 jezika i u opsegu od preko 500 stranica. Ovdje je bila ključna suradnja s urednicima, posebno s Daliborom Davidovićem, koji mi je pomogao u razumijevanju sadržaja, a ujedno je bio dovoljno receptivan da razumije i prihvati ona tipografska i oblikovna rješenja koja izlaze iz okvira konvencija. Rješenja su tako ostvarena u dijalogu. Podrazumijeva se da dizajn interpretira zadani sadržaj, no može se dogoditi da neko oblikovno rješenje obogati sadržaj, unese u njega i dodatni smisao. U dizajnu je prije svega važno razumjeti sadržaj. Ako izostane dijalog s naručiteljem, onda prvo sam trebaš shvatiti sadržaj i upoznati se s konvencijama koje se primjenjuju u njegovoj komunikaciji. Jednako kao govor i pismo, vizualna komunikacija može biti formalna, tehnička, neformalna, poetska... Da bi se konvencije mogle rušiti, treba ih prvo poznavati, i tada ih kršiš svjesno, kako bi postigao određeni učinak. Za bolje razumijevanje, svakako je korisno iskustvo gledanja ne samo tipografije i dizajna, nego i drugih likovnih i prostornih rješenja, arhitekture, fotografije, glazbe, teksta.

Toni Uroda

Budući da radiš u inozemstvu koliko i u Hrvatskoj, kakva su ti iskustva s domaćom izdavačkom industrijom?

U usporedbi sa zapadnom Europom, u Hrvatskoj je tisak vrlo povoljan. Cijene su gotovo upola niže, a to nažalost jednako vrijedi i za kvalitetu produkcije. Problem nije u tehnologiji, jer sve naše velike offset tiskare imaju kvalitetne, suvremene strojeve i opremu. Problem je u nedovoljnoj stručnosti djelatnika. Tako naprimjer ni jedna od tih tiskara nema ozbiljan odjel pripreme za tisak. Odgovornost za pripremu prebacuje se na naručitelja odnosno dizajnera. Jednako tako, kod nas je gotovo nemoguće napraviti dobar uvez knjiga. A govorim o osnovnim stvarima. Nije riječ ni o kakvim neobičnim zahtjevima i specijalnim tehnikama. Vjerujem da su za ovakvo stanje stvari odgovorni i dizajneri, jer pristaju na niske kriterije. Mislim osobito na izradu knjiga. Stoga je razumljivo da tiskare ne ulažu dovoljno u te poslove jer od njih to nitko i ne traži.

Dizajnersku karijeru započeo si kao član grupe Numen, tada si došao i u doticaj s elektroničkom glazbom?

Numen je također tada djelovao prije svega na području kulture. Bio je to nastavak studentskih dana. Zajedno smo studirali, a neki od nas su i stanovali u istom prostoru gdje smo svi radili. Otkrivali smo stvari zajedno i dobro smo se razumjeli. Ta suradnja bez hijerarhijskih odnosa vrijedno je iskustvo i mislim da takav grupni rad može biti vrlo učinkovit u dizajnu. U to smo vrijeme često radili dizajn za elektroničku glazbu jer su ta događanja organizirali ili su u njima sudjelovali prijatelji i poznanici s kojima smo se družili. Najviše smo projekata napravili s Felverom i posebno zahvaljujući njemu bili smo upućeni u tu glazbu.

Ubrzo ste počeli raditi vizualni identitet za vrlo popularnu seriju partyja Stereo Studio, koji je ostao zapamćen po minimalističkom izrazu. Kako ste se odlučili za takvu estetiku?

Stereo Studio je bio poseban slučaj jer smo sudjelovali u nastanku projekta. Felver nam se obratio čim je zamislio projekt, pa smo imali priliku utjecati na naziv projekta i scenografiju i tako ostvariti cjelovito rješenje. U dizajnu za Stereo Studio bio je naglašen sistemski, repetitivni aspekt ove glazbe. U to vrijeme nam je bio izazov rješavati stvari s minimumom elemenata. Teško mi je točno utvrditi što je odredilo takav pristup. Osim što su odgovarala nekom osobnom senzibilitetu, pa i oskudnim tehničkim sredstvima, ta su rješenja također rezultat nedovoljnog obrazovanja i izolirane sredine. U tipografskom smislu to nisu bila zanimljiva rješenja. Vrlo malo smo se tada razumjeli u tipografiju. Studij nas je za to slabo pripremio.

stereotip

Novost koju ste tada uveli bili su plastični flajeri. Je li njihova izrada bila zahtjevna?

Izrada nije bila osobito komplicirana. Bila je nešto skuplja od uobičajenog offset tiska na papiru, ali zato smo radili niže naklade. Koristili smo tehnologiju vakuumirane plastike, koja se obično upotrebljava u izradi ambalaže za bombonijere. To su izrađivali mali obrtnici na Trešnjevci, a plastičnu foliju smo sami nabavljali u jednoj tvornici u Sloveniji. Mislim da smo uzimali ostatke ili kupovali robu s greškom po jeftinijoj cijeni. I sitotisak je bio povoljan budući da je tiskovna forma bila minijaturna.

No, 2003. odlaziš na postdiplomski studij u Nizozemsku i time prestaje tvoja suradnja s domaćom party scenom. Sličnim stvarima se nisi bavio sve do prvog Stereotipa prije tri godine. Što te privuklo da to ponovo radiš?

Felver i Dixon zamislili su projekt koji bi im omogućio potpunu kreativnu slobodu ― slobodu u izboru izvođača, prostora i termina nastupa te suradnika za zvuk, svjetlo, scenografiju, dizajn. Po tome se razlikuje od uobičajenih klupskih programa i festivala i u tom je smislu jednak projektu Stereo Studio, iako je kontekst danas znatno drukčiji.

Po čemu je onda tvoj dizajn za Stereotip drukčiji od dizajna za Stereo Studio?

U dizajnu za Stereotip, svakom novom izdanju pristupam pojedinačno. Moglo bi reći da svaki put dizajn radim iznova. Ne postoji unaprijed zacrtan smjer prema kojem bi se razvijao dizajn, pa tako ni strogo određeni vizualni identitet tog projekta. Dizajn za svaki nastup ujedno je i njegov identitet. Ne postoji mnogo aplikacija, sadržaj nije kompleksan, pa nije bilo potrebe razvijati krovni vizualni identitet različit od pojedinačnih nastupa. U dizajnu za aktualni nastup zadržavam one elemente iz prethodnih rješenja koje mogu iskoristiti, ali se ne ustručavam po potrebi i sve promijeniti. Dopuštam da neki novi moment određuje dizajn. Obično nastojim pronaći motiv koji bi upućivao na prostor u kojem se nastupa. Međutim, to nikad nije eksplicitno i više mi služi kao polazište. Važno je na kraju postići efektno i uvjerljivo tipografsko rješenje. Prvo je potrebno zadovoljiti komuniciranje osnovnih informacija, a prepoznavanje motiva, koji je po nečemu vezan za prostor nastupa, druga je razina čitanja. Ona je uostalom uvijek podložna različitim interpretacijama i ovisit će o nečijem osobnom iskustvu. Nastojim napraviti dovoljno otvoreno rješenje kako bi gledatelj mogao aktivno sudjelovati u komunikaciji. Obično počinjem s dizajnom plakata jer on sadrži kompletni sadržaj koji treba komunicirati. Iz toga izvodim ostale aplikacije, kojih zapravo nema mnogo, uglavnom su to vizuali za Facebook i oglasi.

stereotip

Koja je ovaj put bila poveznica s Laubom gdje se 21. lipnja održava idući Stereotip? Na plakatu je dominantna crvena krivulja preko plavih slova na crnoj pozadini.

Da, mislim da je Kožarićev Uzlet, koji se nalazi ispred Laube, dobar motiv za ovaj Stereotip. Crvena krivulja skulpture ispred crne fasade. U dizajnu je to crvena krivulja na crnoj pozadini, za što mislim da jasno upućuje na Laubu, a još važnije, efektno je grafičko rješenje. Ne nastojim pratiti oblik i proporcije ni skulpture ni fasade. Oblik krivulje u dizajnu ovisit će o tipografiji. Taj odnos tipografije i motiva mora biti jasan i uvjerljiv.

stereotip

stereotip

stereotip

stereotip

Gubi li plakat ipak u današnje vrijeme svoju nekadašnju funkciju? Ljudi se danas više orijentiraju na informiranje putem interneta i društvenih mreža.

Jasno je da plakat danas nema jednaku ulogu kao prije pojave društvenih mreža, no ne bih rekao da je u potpunosti izgubio svoju funkciju. Problem je dakako s uličnim plakatima koji se lijepe na "divlje" površine, što smo dosad za Stereotip jedino i koristili. Takvo vizualno agresivno okruženje ne dopušta sofisticirana rješenja. U tom smislu, plakat za nastup u Tucmanu nije najbolje funkcionirao na ulici. Još je donekle mogao proći u Zagrebu, ali bilo je jasno da se za Beograd mora napraviti nešto mnogo uočljivije i grafički čvršće. Zato sam za sljedeća dva nastupa uz to odlučio napraviti modularna rješenja kako bi se spajanjem dvaju ili više plakata u nizu dobila veća površina, a i time bolja vidljivost. No, ni to ne uspijeva najbolje jer ovisi o susretljivosti onih koje te plakate lijepe, tako da sam rijetko nailazio na željeni raspored plakata. Za nastup koji se trebao održati u MUO napravili smo plakate u sitotisku, u crnoj i zlatnoj boji na natronu, u vrlo niskoj nakladi koje smo namjeravali postaviti na ciljane lokacije ― u klubove, bistroe, fakultete, kulturne ustanove i sl. No, MUO je u zadnji čas otkazan pa te plakate nismo mogli iskoristiti. Sad ćemo to napraviti za nastup u Laubi, s mat i sjajnim bojama na crnom papiru, pa ćemo vidjeti kako će djelovati. Upravo stoga što plakat danas nije primarni medij komunikacije, mislim da je dobro istaknuti njegovu predmetnost. Po tome se razlikuje od dizajna koji se radi za ekran. Tehnika tiska i podloga na koju se tiska ključni su u tom smislu. Facebook je nažalost Stereotipov glavni promidžbeni medij a taj je zbog svojih zadanih parametara vrlo nezahvalan za kvalitetnu vizualnu komunikaciju.

stereotip

Mogu li se i na idućem Stereotipu očekivati novosti u vizualnom identitetu, kao i u scenografiji te svjetlosnim efektima?

I organizatori ovaj projekt doživljavaju kao svojevrsni eksperiment. Svaki nastup nastoje u svakom pogledu učiniti što boljim. Budžet je vrlo ograničen jer još uvijek nedostaje zanimanje sponzora, a od prodaje karata pokriju se tek troškovi osnovne produkcije, tako da nije uvijek moguće realizirati sve što smo zamislili. Potrebno je prije svega pokriti trošak najma prostora i kvalitetno ga ozvučiti. Sve je podređeno tome. Sigurno je moguće dosta toga unaprijediti, pogotovo scenografiju, no snalazimo se u okvirima mogućnosti. Za prvi nastup u kinu Mosor napravili smo animacije koje smo koristili kao projekcije i namjeravali smo ih razvijati na sljedećim nastupima, međutim nije bilo dovoljno novca za njihovu kvalitetnu realizaciju. Zapravo, ta ograničenja mogu biti i korisna. Navode te da se koncentriraš na bitne elemente, usmjeravaju mogućnosti i sama nude rješenja. Istaknuo bih prostorno rješenje koje se koristilo na svakom Stereotipu. Izvođački pult postavljen je tako da mu publika može slobodno pristupiti sa stražnje strane, a izvođači nisu ograđeni pa je tako publika u direktnom kontaktu s njima. To je bilo rješenje za prvi nastup u kinu Mosor budući da se u dvorani ispred projekcijskog platna nalazi bina. Umjesto smještaja pulta na binu, smjestili su ga ispred nje i ostavili binu za publiku koja je mogla plesati iza izvođača. To je vrlo dobro funkcioniralo, dobio se intimniji doživljaj, pa se zadržalo na ostalim nastupima i sad je već karakteristično za Stereotip. Lauba je veći prostor od prethodnih, pa ne znam hoće li to uvjetovati drukčiji raspored. Vjerujem da će sada posebno zanimljivi biti svjetlosni efekti Roberta Grunwalda.

 

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor