Traži

Faustovska ispovijest kazališnog mađioničara

Faustovska ispovijest kazališnog mađioničara

Intervju s Tomažem Pandurom


Fotografija: Aljoša Rebolj

"Još sam u potrazi za svjetovima u koje bih mogao vjerovati, kojima bih pripadao, volio ih... "

U mom katalogu sjećanja puno je mračnih slika – Caravaggia, Cavea, Bacona, Corbijna, Abramović, Passolinija, McQueena, Millera... Neke su stvorene kamerom, neke kistom, neke pokretom, neke riječima, tijelom, glasom, neke škarama i koncem, kostima, vodom... Među njima su i mnoge slike iz djela Tomaža Pandura, slike stvorene unikatnom poetikom totalnog kazališta i stoga baš svakom od ranije navedenih tehnika i još brojnim drugima. Ima tu i trikova i magije ali svatko tko magiju i na tren zna stvoriti mora biti mađioničar.

U prošlom vijeku gledala sam Tomaževu verziju "Božanske komedije" – još uvijek vidim zastrašujuću vanzemaljsku ljepotu raja, čistilišta i pakla i onu scenu Livija Badurine pod vodom s paunovima u pozadini. Onda sam početkom ovog vijeka vidjela uprizorenje "Hazardskog rječnika". I tu opet vidim neke scene s Livijom i ono što kritičar politike te 2002. opisuje kao: "U neobičnom i začudnom, sve se dodiruje i miješa, hebrejsko, arapsko, islamsko, muško i žensko, erotsko i smrtno, mistično i političko, drevno i još živuće, istočno i zapadno, tragično i cinično, krilato i vezano, lijepo i monstruozno, nježno i brutalno, sićušno i gigantsko, podzemno i ovosvjetno, bestijalno i čovječno." Pomalo začudni, ali jednostavni niz epiteta možda je najbolji opis cijelog opusa Tomaža Pandura.

Zadnjih desetak godina družila sam se s brojnim likovima iz portfolija Tomaževe preokupacije neprilagođenim osobenjacima i njihovom stvaralački induciranom osamljenošću – Michelangelom, Kaligulom, Teslom... I prošlog tjedna konačno upoznala i Pandurovog Fausta. Fragmenti Goetheovog remek-djela uprizoreni su grandiozno i klaustrofobično u obliku ispovjedne poeme slavnog srednjovjekovnog doktora-(anti)heroja koji u svojoj težnji za smislom, cjelovitošću (duhovnom, intelektualnom i tjelesnom) i krajnjom istinom prodaje dušu vragu. U intervjuu nakon premijere pokušala sam naći što faustovskog ima u Tomažu Panduru – što sanja, kako stvara, u čemu može naći spas i bi li i za što prodao dušu vragu.

Ovo je već treći "Faust" Tomaža Pandura. U Mariboru si ga postavio kao umjetnički direktor SNG 1991., u Madridu 2014. i ove 2015. premijerno izveo na Ljubljanskom festivalu novu verziju koja će biti na repertoaru SNG u Ljubljani. Je li ovo djelo kao i Goetheov i tvoj Opus Magnum/Divinum?
"Faust" je za mene prije svega kontinuitet pokušaja da dohvatim nedostižno, neopisivo, neshvatljivo. Kontinuitet mojih kazališnih kognitivnih jednadžbi, pjesama o fenomenologiji ljudske vrste... "Faust" je za mene fantastičan diskurs ljudskog otuđenja i ispunjenja.

Kako si kroz tri produkcije mijenjao odnos prema Goetheovom literarnom predlošku?
Tijekom stoljeća "Faust" se razvio u arhetipski mit o ljudskim težnjama i dilemama. Danas je u kazališnom kontekstu obogaćen iskustvom vremena, dijalektike trenutka. Za mene Faust najsnažnije živi u sadašnjosti, a, kao što kaže Jung, ne pripada ovom svijetu, podjednako je prošlost i budućnost, i zato najbolje živi u sadašnjosti...

Ipak "Faust" se različito (s)našao devedesetih prošlog stoljeća u Mariboru i u Madridu i Ljubljani u ovom stoljeću. Kako se ovaj lik i djelo odnose sa svijetom i vremenom oko sebe?
Svakog dana svijet postaje sve dramatičniji, tragičniji od samog kazališta... Mariborski "Faust" bio je "Faust" moje generacije. Imao sam 26 godina, "Faust" je za mene bio simbolički projekt oživljavanja nacionalnog kazališta. Taj "Faust" devedesetih, u vrijeme promjene, raspada Jugoslavije, prekrajanja Europe, tada je Goetheov ep zvučao svakako drugačije nego danas. Predstave ostave tragove koliko god se trudili da ih pospremimo u arhive emotivnih sjećanja. Mnogi me pitaju koliko se moj "Faust" promijenio. Ja sam se promijenio, dogodio mi se cijeli svijet. To moje rano razdoblje vrlo mi je uzbudljivo. Vraćam se temama koje su me izazivale kad sam imao 17, kad sam prvi puta pročitao knjige koje su promijenile moj život.

Za što bi Tom prodao ili za što je Tom prodao dušu vragu?
(Smijeh) Za kazalište, za ljubav, za kredit u banci... Za svaki trenutak osjećanja beskonačne sreće i ispunjenja. Svaki dan potpišemo, sami sa sobom, sa svijetom, s kazalištem, s bankom, s državom... Ma stalno potpisujemo pogodbe svake vrste, čak i one ljubavne. Neke lako raskinemo, druge ne možemo raskinuti (smijeh). Kao i "Faust" i ja tražim previše. I to traženje nikada ne prestaje.

Što Tom sanja?
Nadam se hijeroglife apsolutne istine. (smijeh)

Kako Tom stvara?
Još sam u potrazi za svjetovima u koje bih mogao vjerovati, kojima bih pripadao, volio ih... Tim malim, okruglim, homogenim svjetovima u koje bježimo od svakodnevnog života, od stvarnosti na koju smo osuđeni, u traženju smisla postojanja, stvaranja. Pronaći svoj algoritam razmišljanja koji te usmjerava i vodi i uzbuđuje, to je za mene pravi izazov.

Razumiju li te? Publika? Kazališni kritičari? Šefovi kazališta ili festivala? Ili te vole jer puniš dvorane i medijski si potentan?
Pravo kazalište uvijek uznemirava, i u pozitivnom i u negativnom smislu. Mene uvijek iritira jednadžba dok je ne riješim (smijeh). Živcira me sve što me privlači, a nisam u stanju odmah to razumjeti i prepoznati. To su opasne veze koje pokreću zakone privlačnosti. Meni je to seksi. (smijeh)

U čemu nalaziš spas?
U utopijskoj potrazi za ljepotom. Bilo gdje. Bilo kada.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više