Search

Golo ljudsko tijelo kao simbol oslobođenja? Razgovarali smo s fotografkinjom Lornom Kijurko

Golo ljudsko tijelo kao simbol oslobođenja? Razgovarali smo s fotografkinjom Lornom Kijurko

Tekst: Tina Lončar


Image: Lorna Kijurko

U društvu koje na golo ljudsko tijelo gleda kao na predmet srama, nešto banalno, nemoralno, vulgarno, pa čak i prljavo, neobično je hrabro razodjenuti se i stati pred objektiv, sam, bez oklopa, baš onakav kakav jesi. No, tijelo oslobođeno odjeće prikazano kroz umjetničku formu kao što je akt nadilazi paradigmu o nagom tijelu kao seksualnom objektu, lomeći tabue i otkrivajući mnogo više od same kože. Volite li aktove, vrlo ćete brzo zaključiti da u njima ima nešto brutalno iskreno. Nešto iskonski, toplo, čovječno i snažno. Nešto što u sebi nosi dublju simboliku i isjeljujuću energiju. Aktovi nisu tek tijela bez odjeće. Aktovi simboliziraju oslobođenje od okova normi koje nam prečvrsto stišću zapešća, povratak sebi, svlačenje oklopa iskovanog od strahova i sumnji, otkrivanje, buđenje, ranjivost i hrabrost da tu ranjivost pokažemo... Aktovi ne prikazuju samo gola tijela već i ogoljenost duše. A upravo takve asocijacije bude predivni crno-bijeli aktovi Lorne Kijurko, fotografkinje rođene u Ljubljani i odrasle u Rovinju, koja danas živi i radi u Zagrebu, članica je ULUPUH-a, a iza sebe ima brojne samostalne i skupne izložbe. Premda svojim objektivom bilježi i portrete i panorame, ali i modnu fotografiju, ono što u njezinom stvaralaštvu osobito privlači pažnju upravo su aktovi, a za Lornu oni imaju posebno značenje. Zajedno smo pokušale prodrijeti u njihovu dubinu, zagrebati ispod površine i otkriti kakvu terapeutsku, iscjeljujuću snagu imaju kako za modela, pa tako i za fotografa.

Golo ljudsko tijelo kao simbol oslobođenja? Razgovarali smo s fotografkinjom Lornom Kijurko (фото 1)
Golo ljudsko tijelo kao simbol oslobođenja? Razgovarali smo s fotografkinjom Lornom Kijurko (фото 2)

OSIM PORTRETA KOJI SU VRLO INTIMNI, TVOJ RAD VELIKIM DJELOM FOKUSIRAN JE NA AKTOVE KOJI SU, USUDILA BIH SE REĆI, JOŠ INTIMNIJI. RIJEČ JE O VRLO DELIKATNOJ FORMI UMJETNIČKOG IZRAŽAVANJA. ŠTO TE PRIVUKLO UPRAVO AKTOVIMA?

Hvala ti što spominješ intimnost i delikatnost. Izražavanjem kroz formu umjetničkog akta primarno polazim od te sfere povjerenja. Kada se mislima vratim na prve aktove koje sam zabilježila, sjećam se spontanosti u kojima su nastali, nisam tada još ni shvaćala dubinu koju kasnije osjećam. Željela sam prenijeti lakoću koja me obuzima kada sam u svom najprirodnijem staništu, ljeti na moru. Ali željela sam i vidjeti osmijehe na tim licima, budeći bezbrižnost. Za mene oni nisu bili goli, stvarali smo priču i nosili iskustvo. Htjela sam da bude prirodno što je više moguće, životno, početak. Ono što me najviše veselilo bili su naši doživljaji popraćeni zaigranošću u nekom paralelnim svjetovima, izuzeti od svih distrakcija, s prisutnošću.

PREMDA SE AKTOVI VEĆ DUGO SNIMAJU, ONI I DALJE PREDSTAVLJAJU SVOJEVRSNI TABU. KOLIKO JE ZAHTJEVNO PRONAĆI MODELA KOJI ĆE SE OGOLITI PRED KAMEROM?

Iskreno, ne tražim ih, i to je ta posebna čar. Vjerujem da nijedan susret nije slučajan. Uvijek me vodi taj unutarnji osjećaj koji prepoznam kao trenutak da zajedno sa osobom koju fotografiram, pretvorimo u ogoljenje. Nekada to dođe na način da osoba sama izrazi želju, nekada upitam kakvo ima mišljenje o tome, no prije svega, bitno mi je da je uzajamno. Ali isto tako razumijem kada netko nije spreman za takav izričaj ili to jednostavno osobu ne zanima. Jer jako su daleko umjetnički aktovi od samo prikazivanja golog tijela. Ono što mi je iznimno drago je da sve više angažmana imam po pitanju aktova jer me veseli otvorenost pa se čak nekad usudim i pomisliti kako tako zajedno rušimo taj svojevrsni tabu. Najviše me raduje spremnost tih osoba dati povjerenje, to mi je najveći poklon koji mogu primiti. Kao i to da primjećuju koja je svrha u tome što ćemo stvoriti. Voljela bih vam prenijeti njihove riječi iz tih iskustava i nadam se da ću uskoro to i učiniti.

Golo ljudsko tijelo kao simbol oslobođenja? Razgovarali smo s fotografkinjom Lornom Kijurko (фото 3)

GOLO LJUDSKO TIJELO, PRIKAZANO KROZ UMJETNIČKU FOTOGRAFIJU, IMA NEKU POSEBNU TEŽINU. TAKVO OGOLJENO PREDSTAVLJA NEŠTO MNOGO VIŠE OD TIJELA BEZ ODJEĆE, PREDSTAVLJA NEŠTO ISKONSKI, ČOVJEČNO, ISKRENO I HRABRO. KAKO TI NA TO GLEDAŠ?

I sama bih tu stavila baš taj naglasak na iskreno, hrabro i iskonsko kao što si i primijetila. Svi se možemo staviti u ulogu tragača, ponajprije o sebstvu. Prihvatiti svoj zemaljski oblik, svoje tijelo je polazišna točka. Goli smo stigli na ovaj svijet i tu uvijek vučem paralelu s najprirodnijim stanjem. Kroz život upijamo okolinu, obrasce, uvjetovanja… i ne možemo to izbjeći. No, dođe onda vrijeme kada shvaćamo da je na tom putu potrebno potpuno resetiranje. Meni je valjda to svjesnije putovanje započelo kada sam krenula izražavati se kroz aktove. Početni dodiri s tim sirovim i primarnim započeli su upravo tada i, naravno, kada je trebalo. Znaš onaj osjećaj kada jednostavno slušaš svoje srce i kada ti ništa i nitko ne može pokolebati taj glas. Jer srce uvijek zna. Iako um tu pokušava povesti se analizom postavki koje smo sami kreirali, duša biva jača, javlja se taj iskonski nagon. Vodi te u tvoje visine, tvoj rast. I ono utječe na sve prisutne oko tebe, i obrnuto. Tu kreće i izlazak iz zone komfora, tu se javlja snaga, izmigoljiti se iz onoga što mislimo da znamo i ponovno otkrivanje. Zato aktovi imaju posebnu težinu, zahtijevaju hrabrost suočavanja samih sa sobom. Doživjela sam i sama zajedno sa osobama na snimanju, najteže i najljepše trenutke. Intenzitet koji se zna podići zaista je neopisiv, kao i otpuštanje. Teško mi je odmaknuti se od duhovnog aspekta sada kada odgovaram na pitanje jer samo tijelo na umjetničkoj fotografiji nikada nisam vidjela kao nešto na što stavljam fokus.

Golo ljudsko tijelo kao simbol oslobođenja? Razgovarali smo s fotografkinjom Lornom Kijurko (фото 4)

PRI SVAKOM ČINU FOTOGRAFIRANJA MODEL SE POVEZUJE S FOTOGRAFOM, NO KADA JE U PITANJU AKT, VJERUJEM DA SE TAJ ODNOS DODATNO PRODUBLJUJE I PRELAZI NA NEKU NOVU RAZINU, TAMO GDJE JE POTREBNA NEKA POSEBNA DOZA POVJERENJA... JE LI TOME ZBILJA TAKO ILI ROMANTIZIRAM? KAKO SE TI POVEZUJEŠ SA SVOJIM MODELIMA? IMAŠ LI NAKON FOTOGRAFIRANJA OSJEĆAJ VEĆE BLISKOSTI?

Prelazi na onu razinu u kojoj se isključi sve izvan te sadašnje prisutnosti. Na razinu gdje dozvoljavamo spajanje naših energija, gdje biva veća svijest o povezanosti sa svime i svakim. Ogromno je povjerenje tu potrebno, vjera u proces, a onda i između nas samih. Jedan je to posebni svemir razmjene. Granice davanja i primanja istine koju nosimo, ovisi naravno o nama. Svatko ulaže svoje uvide i svoju osobnost. Ono na čemu sam jako zahvalna je činjenica da ne osuđujem i ljudi to primjećuju i voljni su ući u taj ritam otkrivanja. Nemam posebnog načina koji bih istaknula za povezivanje, samo si dopuštam biti ono što jesam, reći onako kako iznutra vidim i slušati, promatrati. I dijeliti tu radost, koju nazivam „Živost“. Nakon fotografiranja, prirodno dolazi osjećaj veće bliskosti, to je neminovno. Svako otvaranje vodi blizini.

SVI SMO MI UVJETOVANI NEKI DRUŠTVENIM NORMAMA I VEĆINA SE LJUDI POMALO SRAMI SVOG GOLOG TIJELA, NESIGURNI SU U NJEGOV IZGLED, PLAŠE SE DA SVLAČENJEM OTKRIVAJU PREVIŠE... OSJEĆAŠ LI DA TIJEKOM SNIMANJA AKTOVA LJUDI OTKRIVAJU NEKE NOVE SPOZNAJE O SEBI SAMIMA ILI SE RJEŠAVAJU NEKIH STRAHOVA?

Na fotografiranje aktova gledam kroz spoznaju i skidanje slojeva. Nakon nekog vremena, pojavilo mi se razumijevanje u kojem smjeru sve to ide i usudim se reći da je poprimilo oblik art terapije. Prošlo ljeto imala sam jedno snimanje koje mi je osvijestilo upravo taj segment, i bilo mi je zadivljujuće pratiti kako proces tek počinje samom pripremom za takvo snimanje, ali ne završava prestankom toga dana. Zapravo se tek nakon nekog vremena javlja reakcija i kulminacija, polako i vrlo snažno. Često razgovaramo otvoreno o iskustvima i baš je čarobno. Pogotovo kada prođe neko duže vrijeme, tada utisci poprime jedan poseban oblik. Tako je nastala ideja da nadam se još ove godine počinjem organizirati nešto poput vikend 'retreata' na kojem bi fokus bio iskustvo fotografiranja aktova uz još neke dodatne jogijske tehnike koje će pratiti taj doživljaj, uz druženja i opuštajući ambijent. No uopće ti ne mogu opisati koliko je prekrasno vidjeti da radimo te korake u otpuštanju strahova i sumnji. Osim svih tih priča o oslobađanju, izrazito veliku ulogu imaju i radost i igra. Jedan je indijski učitelj rekao nešto što mi se jako urezalo, a to je da naši strahovi i patnje dolaze iz uspomena i imaginacije.

Golo ljudsko tijelo kao simbol oslobođenja? Razgovarali smo s fotografkinjom Lornom Kijurko (фото 5)

A TOM TRAGU, JESU LI AKTOVI, PREMDA SI U ULOZI FOTOGRAFA, OSLOBODILI I TEBE SAMU? ŠTO SI NAUČILA IZ SVOG FOTOGRAFSKOG PUTOVANJA?

Skoro pa cijeli rad mi je isprepleten sa životnim iskustvima i često rezonira sa stanjem u kojem se nalazim. Svako kreativno izražavanje je oslobađanje i učenje, dodir sa sobom i ples duše. Učim širiti osobnu slobodu, izraziti se jedino iz nutrine i time nalaziti svoju svrhu. Bez maskiranja. I prije svega je to subjektivni doživljaj, gdje se izričaj povezuje s unutarnjim stanjem, reflektirajući na van, kao alat za prihvaćanje, razumijevanje i rast. Empatija, strpljenje i nježnost su ono neizostavno na tom putu, koji nam se nekad nenamjerno omaknu pa najveće učenje pripisujem tome i povezivanju s drugima. Tu su činovi ljubavi, u pokazivanju ranjivosti.

PROŠLE SI GODINE U LAUBI SI PREDSTAVILA SVOJE AKTOVE U SKLOPU IZLOŽBE "AKTOVI". NA ČEMU TRENUTNO RADIŠ? JESI LI IMALA PRILIKU RADITI TIJEKOM TURBULENTNE GODINE IZA NAS? KAKO SI ISKORISTILA "KARANTENU"?

Na tom meni izrazito posebnom mjestu, u Laubi, prvi sam puta predstavila dio serije „Živost“ u Zagrebu i obilježila mi je po mnogočemu prošlu godinu. A o 2020. najradije bih napisala knjigu. Zavrtio se tada jedan veliki roller coaster prema oblacima i još sam u njemu. Imala sam prilike raditi, i biti dio izložbe „Situacija“ u sklopu Salona mladih koju je kurirala Anita Ruso, a na kojoj sam predstavila nove aktove. Imali smo i izložbu „Industrijska baština Rijeke i Siska“ u Gradskom muzeju Sisak pod vodstvom Miroslava Arbutine i izložbu 39. Zagreb Salona. Sama karantena nije ništa puno promijenila u smislu stvaranja, čak mi je donijela neki novi mir i stavljanje točke na smjer u kojem sam dosad radila i uputila me na nove staze. O tome na čemu trenutno radim ne bih previše otkrivala detalje, nekako volim da sve izađe u svoje vrijeme. Događaju se istovremeno i modni editorijal, i priča za jednu reklamnu agenciju i privatne serije vezane uz jogu i aktove.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više