Traži

Goran Bogdan - stvarno neka pjesnička duša u tijelu suvremenog bitnika

Goran Bogdan - stvarno neka pjesnička duša u tijelu suvremenog bitnika

Jedan na jedan s poznatim glumcem


Fotografija: John Pavlish

Ovaj intervju napravljen je odavno, ali mi nismo htjeli biti kao ostali koji su iskakali iz pašteta najavljujući Goranov doista veliki uspjeh u "Panterama". Prikrali smo se u njegove misli i pričekali sa stilom. Što ne znači da nismo naricali od euforije i ježili se od ponosa.

Ali saznati da je velika zvijezda za vrijeme studija organizirala večeri poezije koju obožava, doista je raritetan podatak koji zaslužuje svečanu pohranu. Možda ga i mogu zamisliti kao direktora neke uspješne ekonomske tvrtke za što se u početku školovao, ali malo pomaknutog koji skuplja zbirke poezije i za vrijeme pauze u podrumu svira električnu gitaru. Scenarij susreta s Mr. Bogdanom u početku je bio pakleno osmišljen. Do špijunskih detalja. Žrtvu je prvo trebalo opustiti kroz pametne small talks (otprije znam da ne umije voditi isprazne razgovore) - čovjeka, naime, ne zanima ni gledanje televizije ni čitanje novina, nije to lagan zadatak - morate mi priznati. Spremala sam se na vojnoj akademiji tri tjedna. Nisam smjela odavati nikakve znakove nervoze niti pretjeranog ushićenja oko njegove, sad već internacionalne karijere, jer bih automatski postala znojna i pretjerano sumnjiva.

Nakon što bi se maksimalno opustio i gotovo predao, samo za čitateljice Büro-a trebala sam saznati sve, baš sveJe li zaljubljen, kakve žene voli, kakva mu je djevojka ako je ima, želi li djecu? Kada točno? Baš točno? Ako nije u vezi, može li mu se prići? Kuha li? Ili njemu kuhaju? Što je najromantičnije učinio za djevojku u životu? Kad se prvi put poljubio? Tko mu je najveća ljubav? Je li ikad bio ostavljen? Kako pati? Koji su mu erotski snovi? Niz ljubavnog žanra nije imao kraja. Ja bih nakon tog intervjua postala heroina šarmantnog upliva u privatnost jednog glumca potpuno nesklonog takvim shemama, a urednica bi mi dan nakon predala avionsku kartu pravac Hollywood da saznam kakvo rublje nosi Robert de Niro. E pa, ništa ja nisam saznala. Znam i manje nego sam prije znala.

Goran Bogdan

S Gogom Bogom, kako ga od milja zovu svi naši kolege iz kazališta, scenarij je pao u vodu, moja međunarodna budućnost je prekinuta i mogu vam reći da mi nije nimalo žao. Iako ga znam otprije i već godinama pratim njegov rad u kazalištu i na filmu, potpuno me zamađijao s tim svojim pametnim tamnim očima koje sjaje i odvukao u nekom drugom smjeru. Pričali smo o djetinjstvu, o glumi kao stanju, o sazrijevanju na sceni, o filmu, o kritici, pa malo i o politici. Pričali smo o vjeri, o poniznosti, o mjeri, o malograđanštini. Pričali smo o svemu kao dvoje kolega nakon inspirativnog predavanja na fakultetu. Puni energije, inspiracije i smijeha.

Goran je jedno iznimno toplo stvorenje. Opipljivo, prisutno i stvarno Takav je i u glumi. Svaki put kad ga gledam, jednostavno me uvuče u sebe. Gotovo animalna snaga iznutra, a suptilnost izvana. Neka mikroigra. On je miran. I strašno znatiželjan. On je dostojanstven. Abnormalno tolerantan i slobodouman. Dirljivo pošten - čega nije ni svjestan. Toliko je zaokupljen glumom, radom na sebi, istraživanjem života u svakom smislu da na trenutak imate osjećaj kao da uopće nije prikovan u besmisao svakodnevice. On živi u tom nekom svojem svijetu, okružen istim takvim ljudima, suptilnim dušama. Nekim vitezima istraživačima unutrašnjeg. I baš zato, ni svjetska karijera, ni sve mirodije slave ne mogu narušiti tu urođenu skromnost i jednostavnost koje ga čine neodoljivim. Posvećenim glumcem zaljubljenim u svoj poziv. A ne krilatica ljepotana. Jer nakon dvije minute razgovora vi naprosto zaboravljate je li Goran Bogdan zgodan. I najmanje vam je bitno je li zaručen. Sigurna sam kako razlog nije činjenica da sam ja ipak gospođa u godinama. Prije mnogo godina, još kao glumačko mladunče, izjavio je kako se mora nadati i imati snove. "Nade uvijek postoje i tjeraju me da radim više i da se usavršavam, no neću propasti ili se razočarati ako se to ne dogodi, nije mi jedini cilj otići nekamo van. Jer dobra umjetnost nema granica, ona može i odavde bilo kamo otići ako se dobro radi."

Goran Bogdan

I tako, puštajući stvari da se dogode i da ga život iznenadi, svjestan da sve ne funkcionira pritiskom na gumb, taj isti život je imao i ima neki pakleni plan za njega. Nakon megauspješnih filmova "Sonja i bik" i "Majstori", ratnog filma "Broj 55", srpskog košarkaškog filma "Bićemo prvaci sveta" i mnogih, mnogih drugih, na FOX-u su prikazane "Posljednje Pantere", serija o kojoj bruji cijeli Zagreb i u kojoj je ostvario međunarodno priznanje glumeći sa Samanthom Morton i velikim Johnom Hurtom.

Scenu matičnog kazališta ZKM trajno je zapečatio svojom energijom kroz niz izvrsnih glumačkih uloga još od studentskih dana pa sve do danas. Smatra se jednim od najboljih hrvatskih glumaca, a njega i dalje samo zanima umjetničko promišljanje i beskrajno istraživanje. Trenutno priprema novu predstavu "Pad Vukovara" u režiji Mirana Kurspahića. A najzavodljivija na njemu je iskrenost. Prema sebi i prema životu. Prema glumi. Da snima glavnu ulogu za Mike Leigha ili studentsku filmsku vježbu, jednako je posvećen. I zato ga moramo čuvati. Jer takvih je pravih pjesničkih dječačkih duša doista malo.

Djetinjstvo
"Bio sam dosta mirno dijete, povučeno, sklono maštarijama. Nekako imam osjećaj da se danas ne osjećam ništa drugačije nego tada… više sam bio neki osjetljivi dječak nego ekstrovertni mangup. Djetinjstvo nekako sami obojimo nadama za nešto bolje. Odrastanje u Širokom Brijegu u središtu prirode uz gomilu djece i bezgranične količine igre sve dok nije počeo rat, kojeg u tom trenutku nisam doživio pretragično jer sam još uvijek bio dijete. Zdrava čvrsta obitelj, puna kuća ljubavi, mama, tata, bake, djedovi, tetke... konture iskonske ljubavi. Ima nas šestero braće i sestara. Dosta dugo smo bili sami sestra i ja, a onda je ostatak plemena Bogdan počeo dolaziti na svijet. Četiri smo brata i dvije sestre. U predivnim smo odnosima. Oni studiraju u Zagrebu i stalno se viđamo, a roditeljima idemo za praznike i blagdane čim nam to obveze dopuste."

Goran Bogdan

Uranjanje u svijet umjetnosti 
"Sve je počelo s filmom. Dosta rano sam shvatio koliko me jako, jako, jako zanima filmska umjetnost pa sam u dječačkoj dobi od 12, 13 godina sve do 18. gutao sve živo. Dolje nije bilo kazališta i nisam imao doticaj s tim svijetom. Ta magična privlačnost filma me nije popustila od tada do dana današnjeg. Potpuno ludilo. To naravno ide u paketu s književnošću i glazbom. Nogomet me uopće nije privlačio. Takvo sam dijete bio. Iako je moj život naizgled krenuo u potpuno drugom smjeru jer sam uspješno studirao ekonomiju, došavši u Zagreb, odmah sam se upisao u amatersku kazališnu skupinu u Kulturnom centru Peščenica. Nešto me kopkalo i vuklo u taj svijet. Svakodnevno sam išao pješice preko Kozari boka do faksa na Kennedyjevom trgu, opazivši oglasnu ploču za amatersku kazališnu grupu na Peščenici. Istog trenutka sam se prijavio. U jednom trenutku sam bio u preko pet amaterskih skupina u Zagrebu istovremeno, valjda u svima koje su postojale. Zanimljivo je da nisam ni tada imao neki pakleni plan o upisu na ADU - jednostavno me to zanimalo. Ispunjavalo mi je dušu i na neki način me izbacivalo iz suhoparne rutine. Ljubav na prvi pogled. Uopće ne znam razmišlja li čovjek o nečemu što tako snažno voli – jednostavno  voliš kad voliš. Obožavao sam poeziju i neko vrijeme organizirao pjesničke večeri u Purgeraju. Diplomiravši ekonomiju, odmah sam dobio posao i počeo raditi, ali nešto mi je govorilo da moram probati upisati Akademiju, da se kasnije u životu ne bih pitao jesam li trebao probati i što bi bilo kad bi bilo. Rekao sam si - ajde da probam. Spremao sam se potpuno sâm, Tennessee Williams "Mačka na vrućem limenom krovu", "Jadnici" Victora Hugoa i pjesme Kiševića, Kundere i Dorte Jagić. I prošao, od prve. Sudbinsko zanimanje. Kako uopće nisam očekivao da ću upasti, naprosto sam se "usrao" od te velike promjene koja je stajala ispred mene. Koliko se sjećam bio sam u šoku od potencijala tog zaokreta. Posao, završen studij, postdiplomski na ekonomiji u tijeku – sasvim jedan siguran i konkretan život, a sada u 24. godini sve ispočetka, na neki potpuno drugi način. Brzo sam se priviknuo dobivši apsolutni podršku svojih najbližih. Bio sam u generaciji s Nerom Stipičević, Majom Posavec, Petrom Sanader, Mirnom Medaković, Karlom Brbić, Frankom Klarić, Silvijem Vovkom, Vedranom Živolićem, Lukom Barišić…

Goran Bogdan

Studiranje - istraživanje - prepoznavanje
"Period studiranja na Akademiji bio je brutalan. Studij glume toliko je intenzivan da ti izbije čitav socijalni život. Nisam došao iz tog filma i potpuno me zarobilo. Jutro - mrak, tamo se živi. Kao da odeš u fratre. Potpuno te obuzme. Još kad počneš raditi jako rano kao ja, postaneš totalno shizofren od nestizanja bilo čega. Bobo Jelčić i Zvone Jurić su nekako najviše moj stil, moji ljudi. Profesorice Ksenija Zec, Blaženka Carić, umjetnice s kojima dan danas dijelim sličnu ljubav prema umjetnosti. Njihov ukus u kazalištu i njihov svjetonazor je zapravo i moj. Te prve tri godine na Akademiji, koje doista nisu bile lagane, ne znam što bih da njih nije bilo. Neki završni touch u mojem glumačkom usavršavanju, koje još nije gotovo niti blizu i krhko je, su mi u kazališnom smislu dali Bobo Jelčić, a na filmskoj klasi Zvone Jurić. Uz rad s njima dvojicom sam se nekako najviše našao i vratio samopouzdanje. Počeo sam raditi već na prvoj godini glume i od tada nisam stao. Otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara, gdje nas je kao studente odveo profesor Joško Ševo, snimanje velikog broja filmskih vježbi s mojim klasićima s filmskog odsjeka... To je pravo iskustvo. Tu se učilo griješiti. A to je u našem pozivu jako bitno. Najgore se bojati greški, to ukida mogućnost i proces učenja. Snimio sam gomile vježbi i spotova, to mi je doista dragocjeno iskustvo. Na kraju druge godine studija (2010.) su Vedrana Živolića i mene uzeli na stipendiju u ZeKaEm. To je bilo nezgodno kombinirati sa studijem, ali uspjeli smo. Eto nas , tu smo i živi smo."

Što je ta gluma
"Danas sam sve skloniji promišljanju toga čime se bavim. U početku je sve išlo iz nekog žara i entuzijazma, gotovo animalnog. Sad nastojim nekako namjerno kombinirati to dvoje. Kako kad uspijem, kako kad ne uspijem. Osobno više volim prirodnost na sceni, nekako sam pripadam toj skupini glumaca, što ne uvjetuje kvalitetu izvedbe, nikako, to samo predstavlja način. Kad bih previše razmišljao, često bih zapeo u toj nekoj mentalnoj eteričnosti. Nastojim nekako matematički pristupati glumi. Prvo pustim ovo divlje da vidim što mi to izaziva, što je to, što mi radi, a onda promatram sa strane što se događa prije nego si sve posložim. U počecima bih kroz taj strastveni pristup dobio samo jedan ton, tu neku buku i kaos. Ja još uvijek uz sve iskustvo osjećam da trebam zanata. I volim ovu racionalnu kombinatoriku. Ne želim izgubiti tu prirodnost koja mi je dana, ali nekad me pojede ona sama. Sâm se mučim s tim balansom i tom točnošću koju sanjam postići, pogotovo u kazalištu. Točan put je negdje na sredini, između takozvane strasti i promišljanja. Danas sve više i više pažnje polažem na rad i tako se osjećam bolje i stvarnije. Prije me zavelo i šarmiralo, golicali su me ti jaki osjećaji."

Rad na sebi
"Za mene rad na sebi podrazumijeva razmišljanje i promišljanje. Zanimaju me mikro finese, sitni jazz i male promjene koje su uvijek dublje, zanimljivije i teže od plastike i velikih zahvata. Za stvaranje i egzistenciju puniti se možemo samo kroz čitanje, glazbu, gledanje filmova i predstava. Ne samo mi umjetnici, to vrijedi za sve ljude. U suprotnom postaješ sam sebi svrsishodan što je vrlo ohola premisa koja ne vodi nigdje. Teško i tjeskobno. Bobo Jelčić, Ivica Buljan, Paolo Magelli, Anica Tomić i Jelena Kovačić samo su neka od redateljskih imena u koja vjerujem i s kojima sam divno radio. Zapravo mi je najdraži projekt i redatelj upravo onaj s kojim u tom trenutku radim. U tijeku kreativnog procesa svi smo mi svoji, svi smo mi drugačiji i upravo taj redatelj s kojim u tom trenutku radim mi je najznačajniji. U ZeKaEm-u radimo novu predstavu s Miranom Kurspahićem i veselim se tom procesu. To je nešto čudno i gotovo se ne može prepričati. U redatelja i proces koji upravo radiš, ti se naprosto zaljubljuješ. Vi zajedno stvarate nešto što možda hoće, a možda i neće uspjeti. No, bez obzira na ishod, to stvaranje je bitno."

Film - kazalište - film - kazalište
"Hrvatski film je zadnjih nekoliko godina postigao nevjerojatan uspjeh. To je iznimno bitno i otvara vrata čitavom svijetu. Ogresta, Sviličić, Jelčić, Jurić, Matanić… to sad moramo čuvati i nikako kvariti. Pokazali su da mogu. Postoji čitava jedna nova, mlada generacija koja je nevjerojatno potentna. Hana Jušić, Sara Hribar, Sonja Tarokić… njihovo vrijeme dolazi. Hrvatsko kazalište dobro i kvalitetno stoji u okvirima regije. Film je lakše pratiti s referencama, on dođe do tebe. Kazalište određuje duh vremena, ovog tu i sada. Možda je u tome stvar. Zašto Frljić diže toliku buku oko nas? To mi nema logike. Kao da se proganja modernog slikara i slikarstvo. To je jako čudno. 

Obožavam filmske setove. To mi daje neki drive koji se događa samo tu i samo sada U kazalištu pak prevladava neki osjećaj življenja i volim proučavati što se tebi događa, a dok to traje je isto divan na neki drugi način. Postoji taj jedan trenutak u kojem nakon dugotrajnog promišljanja i analiziranja, negdje u otprilike 37. kazališnoj izvedbi stvari sjednu na svoje mjesto. Sve postane jasno. To mi je možda jedan od boljih osjećaja koje sam doživio. Najvažniji su oni kazališni procesi i predstave koje ti postave takva pitanja i zadatke da više nikad nisi isti kao kad si tu istu predstavu počeo raditi. Publika je i redatelj predstave. Publika je publika. Publika sam ja. Umjetnik stvara iz vlastite potrebe. Ne razmišlja o publici. Možeš li zamisliti nekog genijalnog modernog slikara koji se bavi percepcijom svojeg djela - to mi je nezamislivo. On stvara iz potrebe. Ja sam studirao ekonomiju i u potpunosti sam svjestan bitnosti tržišta, ali nikako u smislu podilaženja. Produkt koji nastaje iz umjetničke potrebe kroz umjetničke procese, kad je završen prodire do publike i ona može odlučiti. To je već neka nova dinamika. Tržište odlučuje kao u areni - prst dolje ili prst gore! Bilo bi preoholo pretpostaviti svoj ukus nekom drugom. Postavlja se pitanje komedije ili drame? Komedija ili satira je oduvijek bila najbliže tome. Ona je uvijek išla prije svega. Humor se razvija brže od ukusa publike. Onda publika stiže to. Kad su se pojavili "Statisti", "Office" ili "South Park", takvog ništa nije bilo, niti sličnog... obrnut bi bio onaj put loših i jeftinih serija koje imaju nasnimljen smijeh i signaliziraju publici kada da se smije. Publika te više voli kad je izazivaš, kad osjete da si hrabar, kad si na rubu, kad ti riskiraš. Zato ljudi vole Cirque du Soleil, jer postoji mogućnost da umreš... da padneš... ljudi su krvožedni... to je suočavanje sa smrću koje ne podrazumijeva dramu, dapače komediju. Ja uopće ne poznajem što znači podilaženje publici. Premisa da ćeš moći doprijeti do njih, kroz smišljeni koncept, za mene je čisti narcizam i oholost. To isključuje proces."

Gdje smo
"U hrvatskom je društvu, količina vjerovanja, još od ilirskih bogova, vjerovanja naših ljudi do praznovjerja novini, televiziji, političaru, portalima - ogroman problem. Kazališni kritičari nisu krivi, oni imaju pravo na svoje mišljenje. Problem je u ovom našem društvu vjerovanje a priori, samo zato što je nečije ime gore. To je ta neka lijenost kojoj smo se mi predali i ne razvijamo više vlastito mišljenje. Ta lakoća osude u nas Hrvata, to mi je nešto zastrašujuće. Nedozvoljavanje diskursa. U nekom normalnom demokratskom društvu bi bilo kakav diskurs bio prirodan. Između ljevice i desnice. Između bilo koga i bilo čega. Niti bi se primjerice trebalo na aktualnog ministra kulture, na privatnoj razini sipati tolika količina osude, niti bi se trebalo čuditi što to ljevica radi i ima potrebu propitivati. To bi trebalo biti jednostavno i normalno. A svi su skočili.

Društvo se bipolariziralo na naše nužne podjele toliko poznate... na sjever i jug, na Hajduk i Dinamo, na ZA i PROTIV, to bi trebala biti normalaPa bilo kakav rast podrazumijeva neki diskurs. To bi trebalo da se može uživati u tome. A mi idemo tako nisko. Sve je prepuno govora mržnje. Niskostrasti u potocima. Kultura je najkrucijalniji segment društva. Još se s kolegija makroekonomije sjećam da se postavljalo pitanje uvjetuje li ekonomska snaga razvoj i cvjetanje kulture i civilizacije ili obrnuto. Zaključak je bio ovo drugo. Upravo kultura potiče i ekonomsku snagu društva.  Bitan je duh naroda. Ako je na cesti parola ubij, ubij - i sam lakše postaješ takav. Ako vlada civilizacija i imaš stid od takvih stvari, rađa se novi mir. Upravo je kultura bitna za duh naroda."

Intro
Vjerujem u više postojanje, uvjetno rečeno u Boga. Kroz odrastanje sam napustio koncept tradicionalnog obrasca odlaženja u Crkvu. Crkva potiče podjele i toga se užasavam. Ako je Bog dobrota kako su me učili, ja ne vidim što se tu dogodilo. Toga me strah i u to ne vjerujem. Imam neki vlastiti strah. Neku poniznost. I u to vjerujem. Nisam ja to odabrao. Kako je gluma osluškivanje samog sebe, toga se držim. Sve oko nas je ludo i blesavo. Nema neke sigurnosti. Ljudi se boje za egzistenciju. Duh vremena podržava ovaj koncept. Ne vjerujem u razlike između muškaraca i žena. Sve mi je to na razini individualnosti. Možda i postoji taj arhetip muški i ženski, ali mislim da je uvjetovan sociološko povijesnim aspektom. Nikad to nisam na taj način promišljao, niti sam odvajao muško ženske svjetove. Imam puno muških, ali isto tako i ženskih prijatelja. Kod mene je filozofija vrlo jednostavna: il' si čovjek – il' nisi. Cijela obitelj su mi prosvjetni radnici i u budućnosti bi me svakako privlačila pomisao da se bavim pedagoškim radom i da predajem glumu. Miru težim i sada. O starosti nisam niti razmišljao. Ne sežem tako daleko. Vjerojatno će podrazumijevati baš takav još dublji mir. U privatno vrijeme najviše volim čitati. Imam period kad volim izlaziti. Uživati, ne raditi ništa – ne predugo. Sve više naginjem nekom smirenju i polaganosti.  A kad nam Toma malo poraste (sin Ivane Roščić), žestoko nastavljamo s probama našeg post rock banda Luni Megumi."

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više