Traži

Grgo Zečić: Čovjek na žici

Grgo Zečić: Čovjek na žici

David Bowie


Fotografija: Tachen,
buro.ru,
Studio 54

David Bowie bio je freak i prije nego što je taj "termin" pronašao svoje mjesto u pop kulturi. Bio je queer prije nego što su se u San Franciscu, a potom u New Yorku, razvile "queer studije"

Bowie je bio konceptualni umjetnik desetljećima prije nego što će ta grana umjetnosti potpuno osvojiti pop kulturu i postati dio modnog, ali i glazbenog mainstreama. Okarakterizirati ga kao pionira bilo bi podcjenjivanje jer se Bowie nosio isključivo osluškujući vlastite instinkte koji drugima jednostavno nisu imali smisla. Kada se sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća pred medijima sve agresivnije počeo pojavljivati bend The Rolling Stones, britanski su ih medijski puritanci nazivali "malim prljavcima koje hitno treba odvesti na šišanje". Pojava mladih Stonesa i njihove izjave s početka karijere bile su provocirajuće i šokantne za glazbeni svijet.

Ne zaboravite da je ovo bilo cijelo desetljeće prije punka koji će "tek" 1976. zapravo zavladati svijetom sa Sex Pistolsima u Londonu i Ramonesima u New Yorku. Na britansku glazbenu scenu Bowie prvi put stupa upravo u vremenu prvih glasnih početaka Stonesa, kada je nedostatak "uredno podšišane frizure" predstavljao anarhiju. Već 1971. na naslovnici albuma "The Man Who Sold The World" Bowie se pojavljuje u haljini, opušteno ležeći na otomanu u dugim kožnim čizmama.

DAVID BOWIE

Bila je to fotografija koja je evocirala nespojivo spojiv sudar renesansne slike starih majstora i atmosfere "Weimar Berlina", perioda između dva svjetska rata kada je ovaj njemački grad bio slavan po seksualno kreativnoj revoluciji gdje su homoseksualci i transseksualci vladali opulentnim klubovima. David Bowie nikada nije provocirao, već je izražavao ono što je u tom trenutku osjećao, što je bitna razlika između njega i cijele vojske "kraljica" i "kraljeva" popa koji će poslije doći.

Dok će povijest bilježiti Michaela Jacksona kao najboljeg pop izvođača koji je plesnim pokretima "rezao zrak" i Madonnu kao društvenu provokatoricu, tako će Bowieja pamtiti isključivo kao umjetnika. Umjetnika kojem mnogi duguju svoju karijeru, počevši od Eltona Johna koji tek nakon "smrti Ziggyja Stardusta" započinje svoje nastupe u eklektičnim kostimima pa sve do kraljice popa Madonne koja je na svoj način kopirala Bowiejeve recepte, baš kao što to Lady Gaga čini u slučaju Madonne. Ali ono što je najvažnije jest da je Bowie bio prvi. Pjevač, performer, umjetnik, glumac, seks objekt, androgen, prva pojava koja se nije mogla definirati jer takvo što nikada nije bilo viđeno.

BOWIE

Reinvencije koje je Bowie činio sa svojim karakterima nisu bile marketinški trikovi već svojevrsna metodska gluma, gdje doslovno se doslovno utapa u neki sasvim novi lik. Njegovi izleti bili su izleti u nepoznato. Iako je Ziggy Stardust obilježio njegovu karijeru, radilo se o "karakteru" koji je potrajao svega godinu dana. Ta prva značajnija transformacija bila je očito objašnjiva samo Bowieju. Od psihotične seksualnosti do futurizma, Bowie je stvorio lik koji se pojavljivao u šljokičastim kombinezonima ili pak radikalno asimetričnima koji su otkrivali više nego što su skrivali. Kosa, visoke platforme, šminka... Ziggy nije bio karikatura transvestita ili pretjeran homoseksualni eksperiment, već je jednostavno bio Ziggy

Pojava koju ne možete opisati riječima, ali je možete doživjeti. Trik kod Bowieja je bio u tome što se nikada nije direktno obračunavao sa društvenim normama niti je bio buntovnik, već je isključivo gradio vlastiti svijet skrojen prema vlastitim normama. Nije udarao glavom o zid nego bi ga zaobišao i sagradio svoj. U godinama slave javljaju se mračni demoni koji nakon sada kultnog filma "The Man Who Fell To Earth" stvaraju lik Thin White Dukea, odnosno "mršavog bijelog vojvode". U spomenutom ZF filmu Bowie je izvanzemaljac, distancirani entitet koji traži povratak kući i ne razumije okruženje u kojem se nalazi.

BOWIE

Thin White Duke je, po svemu sudeći, bio najopasnija Bowiejeva transformacija koja ga je umalo stajala glave. Naime, u tom periodu Bowie je patio od ovisnosti o kokainu koja ga je iz dana u dan uništavala. Poslije će reći da je za to uvelike bio zaslužan Los Angeles. Thin White Duke bio je potpuna suprotnost Ziggyju. Strogi sakoi, bijele košulje, naglasak na uskoj silueti izrazito oštrih obrisa. Bijela, hladna put i ta doza nepredvidive distanciranosti, gotovo okrutnosti. Umjesto da ga demoni pojedu Bowie je dozvolio jednom demonu da u potpunosti preuzme njegov život, riskirajući pritom više nego što je mislio.

Kažu da umjetnika definira konstantni hod na tankoj crti između života i smrti, a upravo je to Bowie radio na vrhuncu svoje karijere Od "vojvode" je pobjegao u Berlin, sredinom, odnosno krajem sedamdesetih. Zapadni Berlin tada je bio mračno dječje igralište u kojem je stasala prva poslijeratna generacija klinaca koji nisu zapravo kužili što je "hladni rat" i što se to uopće njih tiče. Adolescent je adolescent bez obzira na to živio li on u današnjem New Yorku ili tadašnjem Berlinu. U Berlin ga vodi instinkt koji najavljuje posve novu eru jer su upravo ti klinci u konačnici srušili Berlinski zid 1989. godine. No prije toga tu je bio Bowie koji je sada bio vođen "industrijskim minimalizmom" s kompleksnim dozama ambijentalnog glazbenog smjera koji je poveo Brian Eno. Tu se Bowie pojavljuje uglavnom u crnim košuljama i crnim kožnim jaknama ili sakoima.

Više od mode Bowie obilježava cijelu jednu generaciju, zahvaljujući tada šokantnom filmu "Christiane F." temeljenom na biografiji "Mi djeca s kolodvora Zoo". Priča je to o djeci Zapadnog Berlina upravo krajem tih sedamdesetih godina kada beznađe i heroin vladaju ulicama tog grada. Njegov hit "Heroes", koji u konačnici donosi svjetsku slavu filmu koji je svjetlo dana ugledao 1980., nosio je na krilima "izgubljenu generaciju" hladnog rata. Bowie se nije politizirao, ali baš kao i u prošlosti proradio je njegov instinkt koji ga je vodio u aritmičnom smjeru.

O njegovim hitovima i brojnim nagradama nije potrebno previše pisati jer su dio opće glazbene kulture. Glam rock, soul, funk, r'n'b, pop i elektronika glazbeni su pravci koji su se miješali na njegovim albumima, baš poput odjeće u njegovom ormaru. Na prvi pogled kaotično, ali kada bolje pogledate izvanredno sinkroniziran odnos glazbe i mode, odnosno umjetnosti generalno. Isto je toliko legendarna i njegova uloga u filmu "Merry Christmas, Mr. Lawrence" iz 1983., čija se radnja odvija u japanskom zarobljeničkom logoru za vrijeme Drugog svjetskog rata. Bowie ovdje ne podiže prašinu svojom glazbom već glumačkom izvedbom koja je suptilna, ali zato izuzetno provokativna za to vrijeme. U kontekst rata, vojnika i časnika u uniformama te nespojivih kultura koje u tom periodu žele jedna drugu u potpunosti uništiti, Bowie unosi trenutke homoerotike u odnosu između njega kao zatočenika logora te mladog japanskog narednika.

Napominjem kako Bowie nije bio umjetnik političkih provokacija niti ga je takvo što zanimalo. Bowie je bio BowieNiti jedan glazbeni umjetnik u povijesti nije inspirirao toliki niz modnih dizajnera kao David Bowie. I to ne prestaje činiti iz sezone u sezonu kada na pistama konstantno viđamo neke od njegovih karaktera. Tako je Raf Simons za Diorovu haute couture reviju proljeće/ljeto 2015. učinio prilično neočekivan potez s prezentacijom kombinezona i lakiranih čizmi iz Ziggy Stardust ere. Dva su bitna smjera u modi koja svoje postojanje i slavu duguju upravo Bowieju. Prvo, tu je muška kolekcija Jeana Paula Gaultiera iz 1983. pod radnim nazivom "sex objekti", gdje francuski zločesti dečko muškarce prikazuje kao izrazito provokativna, seksualna bića. Objekte žudnje, ali bez suknji ili korzeta. Bez obzira na isklesana muška tijela u toj Gaultierovoj kolekciji vlada allure androgenosti, gdje tijelo zapravo služi samo kao medij za projiciranje nečeg kompleksnijeg i sirovijeg. Upravo će taj smjer poslije uzeti Tom Ford za svoje notorne muške kolekcije za Gucci.

Dior Haute Couture proljeće 2015.

Za sve to zaslužan je upravo karakter Ziggyja koji je seks projicirao od pokreta tijela pa sve do kontaktnih leća u svim mogućim bojama i varijantama. Ziggy nije bio samo objekt konfuzije, već psihotičan objekt nezasitne seksualne tenzije, "unapologetic", kako to Madonna danas mantra. Za drugu izrazito važnu modnu revoluciju zaslužan je upravo zlokoban lik Thin White Dukea, koji je konstantno inspirirao tada relativno nepoznatog francuskog dizajnera, Hedija Slimanea. Slimane je za Yves Saint Laurent dizajnirao muške kolekcije prije nego što je stupio u Dior Homme. Nezaobilazna je njegova kolekcija "Black Tie" iz 2000. koja kombinira neo futurizam Ziggyja s oštrim krojevima "vojvode". Slimane svake sezone navodi Bowieja kao referencu za svoje kolekcije, koje odbija nazivati androgenima jer drži da njegovu odjeću mogu nositi i žene i muškarci te da im pritom ista neće oduzeti ženstvenost odnosno muževnost. U jednoj kolekciji vidite Ziggyja, u drugoj "vojvodu", u trećoj Bowiejevu "berlinsku fazu" i niz se nastavlja. David Bowie izričito je prisutan u kolekcijama Alessandra Michelea za Gucci. Jednu cijelu kolekciju posvetio mu je Dries Van Noten, kojem je pritom Bowie osobno dozvolio da "preinači" hit "Heroes" za reviju. Van Noten će kasnije izjaviti kako mu je to bio jedan od najomiljenijih trenutaka karijere.

Bowie

Tu su Miu Miu, Givenchy, Balmain i cijela vojska glomazno utjecajnih modnih imena koji se referiraju na razne trenutke Bowiejeve karijere. U svijetu glazbe kao primarnu inspiraciju navode ga svi: od Courtney Love do Kanye Westa pa sve do, naravno, kraljice popa Madonne. I tu se negdje krije neslućena snaga Davida Bowieja, koji je svojim radovima tijekom karijere spajao nespojivo da bi u konačnici spojio nespojive žanrove u glazbi i u modi. Nije minirao puteve establišmenta, već je gradio svoje, koje već desetljećima drugi slijede.

David Bowie je bez sumnje najveći gubitak za kreativni svijet u modernoj povijesti Njegov posljednji rekvijem već je zaradio kultni status svojom odvažnošću i hrabrošću da se suoči s onim što nas sve čeka. I u zadnjim trzajevima tjelesne snage izvodi konceptualni glazbeni spot koji je vizualni oproštaj od ovog svijeta. I dok u spotu indikativnog naziva "Lazarus" ulazi u ormar, nemamo pojma što ga čeka. Dok se ostale zvijezde protiv starenja bore plastičnim operacijama i arsenalu različitih preparata, Bowie se ne bori. I dok njegove kolege skrivaju ruke rukavicama i pažljivo krojenim ovratnicima kako bi sakrili starost svoje kože, Bowie svoju sirovo prikazuje. I u konačnosti, dok se svi mi užasavamo smrti, Bowie ulazi u taj mračni ormar bez ikakvog straha. Možda njegov prokleto dobar instinkt zna nešto što mi ne znamo. Čovjek na žici otišao je na drugu stranu, ali se zato sigurno dobro zabavlja.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više