Traži

Grgo Zečić i Dalibor Matanić: \"Zvizdan\" smatram trijumfom ljubavi

Grgo Zečić i Dalibor Matanić: "Zvizdan" smatram trijumfom ljubavi

Büro24/7 intervju: Dalibor Matanić


Fotografija: Official Facebook

"Ja sam bijesan što se svaki dan gazi humanost, što se uništavaju životi zbog straha, što je nekima nacija bitnija od ljubavi. Ali isto tako sav svoj bijes usmjeravam k takvima ne bi li se na jednu sekundu zamislili."

Nije Dalibor Matanić "agent provokator". Da, glasan je i sirovo iskren. Ali to ga ne čini provokatorom jer taj termin nije dovoljno kompleksan da opiše Matanića. Iako se na prvi pogled čini kako Matanić provocira gdje "Hrvatine" boli - on zapravo udara duboko u pitanja koje šira javnost jednostavno negira. Jer ako ih negira onda ni ne postoje. Hrvati vole negirati jer se tako lakše (ne)suočavaju s problemima koji su duboko ukorijenjeni u svijest izgubljenog društva koje je naviklo živjeti negaciju. Negacija je prisutna u svim sferama društva. Matanić ju čupa iz korijena ali ne radi destrukcije, već radi želje da na ranama tih korijena izraste nešto sasvim novo. Lako je pljunuti i reći da je Matanić senzacionalist. To je lako. Ali suočiti se s njegovim radom izuzetno je teško. Rijetki znaju plivati u istini. Radije se nasukaju na kamenjaru. "Zvizdan" je potencijalno najbolji film stvoren na ovim prostorima. Za mnoge je toliko neugodan da odbijaju skinuti svoje "nacionalisticke naočale". Jer ako ih skinu - što im ostaje? Moraju se suočiti s istinama koje kopaju u svojim dvorištima u nadi da ih nikada neće zbilja iskopati. Pogledati bučnoj, sirovoj, strastvenoj, mračnoj istini u oči nije lako. Ali to je jedini način da napredujemo.

Nisu problem Srbi ni Hrvati, ni ustaše ni partizani. Etikete na bilo kojoj razini su irelevantne. Problem su svi oni koji se odbijaju suočiti s istinomLakše je zabiti glavu u pijesak. U vrtlogu ratnih zbivanja Vlado Gotovac je u jednom od svojih govora u Zagrebu citirao stih jednog velikog pjesnika koji kaže: "U Navarri se umiralo od srama". "Zvizdan" je za mnoge umiranje od srama, a Matanićeva kamera je sublimacija pištolja. U svom tom vrtlogu koji se oko "Zvizdana" stvorio od prvih dana na površinu je isplivalo nešto sasvim novo - mladi ljudi koji su umorni od konsantnih ratnih prepucavanja i trivijalnih ratnih filmova otvaraju oči i konačno shvaćaju da u ratu nema pobjednika. Gube svi. Shvaćaju da je nacionalizam najopasnija utopija. Pogledati u oči Matanićevom "Zvizdanu" nije lako. Ali sve što nas tjera da rastemo, sazrijevamo i preispitujemo nije lako.

U posljednjih dvadesetak godina nagledali smo se niza domaćih filmova "ratne tematike" od kojih je dobar dio na suptilan način itekako širio vibracije ograničenosti i netrpeljivosti uz beskrajne detalje trivijalnosti. Svaki "ratni film" o onome što se dogodilo na našim prostorima prirodno ostavlja osjećaj "stezanja u grlu" i nelagode, ali Vi ste u "Zvizdanu" krenuli iz jedne sasvim druge perspektive?

Prije svega, čekao sam jako dugo da se upustim u film koji se na direktniji način bavi ratom. Mislim da je rat doba gdje caruju idioti i primitivci i u njemu nema ničega lijepog. S druge strane, zbog svih ratova i konflikata upravo dolazi do te nehumane zamke koju povijest postavlja pred ljude, taj vrtlog netolerancije, mržnje i zala koja pokreće ljude poput pijuna koji srljaju u propast, a hrani ih se jadom, nesrećom i grobovima. Namjera mi je bila izdići se iznad grobova i čekao sam pravi moment da kroz film otvorim pitanja o mogućnosti najviših ljudskih poriva u tako zatrovanoj sredini. "Zvizdan" je upgrade od filma koji objektivno sa strane promatra realnost i s takve pozicije ukazuje na moguće nepravilnosti, krenuo sam korak dalje, u aktivnu fazu umjetnosti koja se bori za traženje jedinog mogućeg puta koji bi zaustavio povijest u njenom poigravanju s ljudima u ovim krajevima.

Dugo vremena sam čekao da snimim film o ratu i sretan sam što je to film u kojem se rat uopće ne vidi, ali ono što je meni puno bitnije, on se kao i svo nagomilano zlo itekako osjeća u zraku. I zato "Zvizdan" smatramo trijumfom ljubavi. Jako je izazovno boriti se za ljubav na terenu gdje se čini da su svi od ljubavi davno digli ruke.

Osobno me fascinira pouka koja proizlazi iz "Zvizdana" što je sasvim neočekivan trenutak. Većina tih naših "ratnih filmova" često prikazuju crno-bijelu situaciju oduzimajući ono ljudsko u likovima portretirajući samo mrak. "Zvizdan" je "ljudski" te prikazuje emocije s kojima se svi borimo bez obzira na "nacionalnost" ili političko opredijeljenje. Mnogi ga ne doživljavaju kao "ratni" film iako je posredno povezan s ratom. Je li to bio Vaš osnovni cilj?

Osnovni cilj ide iz mog pogleda na svijet. Tamo ne postoje ni Srbi niti Hrvati. Niti muslimani niti katolici ili pravoslavci. Postoje samo ljudi koji se dijele na dvije elementarne skupine: dobre i loše. Kako ne volim tzv. turističke filmove u kojima se apsolutno sve objašnjava, tako sam nastupio i u filmu, ne objašnjavajući razlike između dvije nacije, ne pokazujući tko je koja strana, tek se u najsuptilnijim vizualnim detaljima može vidjeti neka različitost. To je zato što je nebitno tko je koje nacije, ovo nije film o Hrvatima i Srbima, bitno je da se osjeti da postoji tenzija i netrpeljivost koja radi prepreke ljubavi. Veseli me što po cijelom svijetu, od krajnjeg zapada do krajnjeg istoka, ljudi shvaćaju taj princip, prepoznaju kod mržnje duboko ukopan u ljude na različitim nivoima i u različitim formama. I u Australiji su čak prepoznali taj kod unutar sebe, a za tu zemlju bi rekli da je predaleko od bilo kakvih konflikata. Univerzalnost je izašla iz svih autora koji su radili film i to je jedini model da umjetnost postane snažna.

Grgo Zečić i Dalibor Matanić: "Zvizdan" smatram trijumfom ljubavi (фото 1)

Izbor glumaca uvijek je "egzistencijalan" za život filma. Čime ste se vodili pri tom izboru?

Uvijek se vodim isključivo instinktom. Glumci su moje najveće oružje i uvlačim se u njihove živote da toga nisu ni svjesni dok instiktivno ne procijenim da su oni ti koji mogu dati sve iz sebe ne bi li podizali ljestvicu. S druge strane, toliko ih štitim da se osjećaju maksimalno slobodni i opušteni, a onda nastupa najveća kreativnost. Prvi put sam napravio audiciju i sretan sam što sam na audiciji za glavnu mušku ulogu upoznao Gorana Markovića koji je divan glumac i predivan čovjek, raritet u ovim vremenima.

Subjektivan sam po pitanju Tihane Lazović. Ta "divljina" njenog lika nosi u sebi sve: od mržnje i frustracije pa sve do ljubavi i seksualnosti. Je li Vas prilikom snimanja osobno iznenadio taj raspon koji je uspjela postići?

Tihana je zvijer. To smo znali i ona i ja prije snimanja. Ona nikad u svom životu ne smije ući u bilo kakvu formu ili konvenciju. I tu smo dosta slični. Samo neka nas puste na miru na tom kreativnom igralištu. Čekao sam na snimanju da to zvjersko počinje izlaziti van. Ona i Goran su bili nezadrživ tandem i onda se počinje događati nešto što nitko u scenariju ne može napisati, a to je taj korak iza, totalna sloboda u kojoj iz glumaca kreće izlaziti apsolutna magija. Onda nastupa apsolutni mir u kojem uživate jer pred vama su bića koja su pomaknula granice. Stalno ponavljam da je glavna uputa svima na setu bilo pitanje da li uživaju, Tihana je to od prve sekunde shvatila.

Grgo Zečić i Dalibor Matanić: "Zvizdan" smatram trijumfom ljubavi (фото 2)

Svakako treba spomenuti maestralnu izvedbu Nives Ivankovic koja je po mom skromnom mišljenju odigrala ulogu života. Kao gledatelj vjerovao sam svakoj ekspresiji na njenom licu, svakom pokretu i njenim riječima. Kako je Nives reagirala kad ste joj prvi puta pokazali scenarij?

Ona se vjerojatno u prvoj sekundi jako iznenadila kad sam je pozvao, nije očekivala takvo nešto, ali se već iduće sekunde odmah uhvatila materije i vrlo iscrpno ju je proučavala. Najljepši kompliment što mogu reći za Nives jest jedna scena koju smo snimali, kad je kao glumica uspjela zaustaviti vrijeme svojom emocijom, sjećam se da sam u tom trenutku sa suzama u očima gledao gdje sam, osjećao sam se kao na nekom Fassbinderovom setu gdje su stvari otišle na "onu stranu". Predivno iskustvo s Nives, na nekoj intuitivnoj razini, ona je prva uvidjela kako sam na snimanju apsolutno poništio vlastiti ego ne bi li one najiskrenije stvari izašle van, sad sam siguran da je to glavni ključ za glumačko-redateljsku uspješnu suradnju.

Ono što je mnoge iznenadilo je pojava sirovih scena erotike u filmu koje su bile više nego eksplicitane ali u jednu ruku kao da se srž filma pronalazi upravo u tim minutama gdje je pomiješano toliko osjećaja kontradiktornosti. Što ste time htjeli poručiti gledatelju?

U jednom trenutku naši likovi počinju komunicirati životinjski, seksualni čin je blizak životinjskom, nagonskom. Ali to je u asketskom kraju prepunom povijesnih rana istovremeno i jedini ventil kako izraziti emocije, komunicirati osjećajima, izreći ljubav i mržnju istovremeno, podati se, istovremeno i zavladati. Jako buran je to koktel koji se događa u tijelu jedne djevojke i mladića, od zaljubljenosti do autodestrukcije. Želim da gledatelji sami  izvlače odgovore iz naboja te scene, mi smo tu da otvaramo pitanja.

Nije prvi put da se oko Vaših filmova podiže prašina ali imam osjećaj da već dugo jedan domaći film nije izazvao toliko kontroverzi. Kako ste reagirali na onaj besmisleni javni progon Lazovićke nakon njenog intervju u jednim dnevnim novinama gdje je izjavila kako je vrijeme da "krenemo dalje"?

Najveća panika je nastala što se pokazalo da Hrvati mogu napraviti ljubavni film, a to je u svijetu mržnje itekako veliki tektonski poremećaj. Sramotna je to stvar što se dogodilo s Tihanom, ali mi se upravo u filmu bavimo oprostom i izdizanjem nad muljem, tako da su takvi akteri upravo tema filma. Svi ti ljudi, mladi i stari s takvim nepromišljenim, kromanjonskim izjavama su tako i tako mrtve duše. Oni znaju da u životu više neće napredovati, znaju isto tako da je upravo Tihana i cijeli ostatak tima napravio više za njihovu naciju nego će oni ikada. Puno je lakše mrziti nego voljeti, i zato je "Zvizdan" bitan, čak kao neka vrsta pokreta, da je upravo pitanje pronalaska snage da se bori za ljubav i izdizanje iznad mulja, esencija budućnosti ovih krajeva. U mulju je jako dosadno i za njega nema nikakve budućnosti.

Grgo Zečić i Dalibor Matanić: "Zvizdan" smatram trijumfom ljubavi (фото 3)

Napadi kojekakvih filmskih (ne)znalaca ali i "dežurnih moralista" slijedili su prije same objave kako je "Zvizdan" uvršten u službenu selekciju festivala u Cannesu. Jeste li očekivali buru pa gotovo nacionalističkih reakcija?

O tome priča "Zvizdan". O tom mulju u kojem se batrgaju frustrirani, nesretni ljudi koji bi bili najsretniji da se nitko nikad ne izdigne iznad jer to onda njima daje osjećaj vrijednosti, pripadnosti tupoj masi ovaca koje maše zastavama i prijeti i proziva. I za sve to su krive povijesne negativne tekovine. Nekako sam osjećao da će se to dogoditi i da izlazi upravo iz materije filma. Ali sada je gotovo, podiglo se sve na višu razinu, o Hrvatskoj se priča zbog "Zvizdana" i to je taj trijumf ljubavi o kojem pričamo. No kad maknete frustrirane, ostaje vam velika većina normalnih, svakodnevnih ljudi koji se vesele i osjećaju da se nešto bitno događa.

Tempiranje filma bilo je namjerno ili slučajno? Pitam to s obzirom na vrijeme u kojem živimo i na slike koje viđamo. Velik dio javnosti postao je "žedan" one opasne vrste nacionalizma.

Aktualnost nas izrazito prati, što je odlično za film, ali naravno loše za svakodnevni život. Prije par godina činilo mi se čak u jednom trenutku da cijela materija pomalo postaje zastarjela da bi se ubrzo realnost silovito vratila i učinila temu aktualnijom nego ikad. Svaki nacionalizam, bilo gdje u svijetu jest skretanje pažnje s elementarnih stvari, zataškavanje i bijedna utjeha promašenih života, ali i opasan put kojim se može drugima nanijeti nesreća. Previše svakodnevno gledamo kako se ljudima nanose nesreće, kako se dižu zidovi. U normalnom, mirnom svijetu nacionalizam uništava naciju koja ga je stvorila.

Ponovno dobar dio javnosti nije shvatio nominaciju u Cannesu, ali isto tako dobar dio medija bio je namjerno ili nenamjerno potpuno neinformiran o čemu se zapravo radi i koliko je utjecajna kategorija "Un certain regard". Nigdje u domaćim medijima nisam mogao pročitati pet rečenica o tome tko je zapravo Isabella Rosellini ili koliko je nagrada utjecala na svjetski razvoj niza redatelja. Je li Vas jednim dijelom frustrirao taj "informacijski bojkot"?

Zabavno je doći iz najbitnijeg mjesta za autorski film na svijetu i slušati takve stvari. Kad su već bili toliko "neinformirani" namjerno sam povlačio paralele s finalom Lige prvaka, jer često u zemlji gdje su utjecajni kamenoglavi i primitivni, trčanje za loptom je nešto puno razumljivije od programa koji je stvorio niz novih nacionalnih kinematografija.

Kažem "bojkot" jer čak i novopečeni novinar koji ne mora imati nikakve veze s filmom može provesti desetak minuta na Googleu i shvatiti o čemu se zapravo radi. Ne mogu se oteti dojmu da je jedan dio medija namjerno sabotirao važnost nominacije kojom bi se Hrvatska trebala ponositi?

Kad se desetljećima iživljavate na domaćem filmu i paše vam situacija da tako i zauvijek ostane, morate malo pokušati sabotirati činjenicu da se hrvatski film vratio na svjetsku scenu. Srećom najznačajniji svjetski mediji od Cannesa do danas prate put "Zvizdana" tako da strani kolege uvijek takvima mogu objasniti značaj i ugled koji od sad prate Hrvatsku.

Grgo Zečić i Dalibor Matanić: "Zvizdan" smatram trijumfom ljubavi (фото 4)

Ali i nakon osvajanja nagrade "situacija" se nije drastično promijenila kod određene skupine novinara. Tu ponovno aludiram na Tihaninu iskrenu, dobronamjernu izjavu koja je očito namjerno izvučena iz konteksta. Je li Vas nakon Cannesa iznenadilo što su neki uporno nastavili "udarati" po filmu?

Ponavljam nije jer je to na podsvjesnoj razini ukorporirano u film. Nakon nagrade je bilo vrlo jasno da to rade ili apsolutni neznalice ili zlonamjerni ljudi. Ali gotovo je sad s tim, ono što normalni ljudi osjećaju kod "Zvizdana" je energija, srce i čistoća s kojom je rađen i to ne samo kod nas. Gdje god da se u svijetu prikazuje, "Zvizdan" je svugdje rasprodan i ljudi se vežu za film zbog iskrenosti nakon koje sve te izjave i udarci postaju smiješni, tupi i nebitni. Namjera mi je bila zaustaviti povijest koja od ljudi radi takve kreature da bi se borio za budućnost gdje će se svi pomalo izvući iz mulja.

Vezano uz određene reakcije ponovno se vraćamo na temu za koju će mnogi reći da je trivijalna i toliko puta prežvakana ali je konstantno prisutna bez obzira koliko ju negirali, a to je "hrvatski jal". Vi ste ga više puta osjetili na svojoj koži?

Naravno da jesam. Ali se ne okrećem iza leđa i ne slušam. Moj put je da ne znam i da ne želim nikome nanijeti zlo. Odgojen sam tako da volim ljude i život, i mislim da se to i osjeti u filmovima. Svako zlo koje raste u nekome neka bude njemu na duši.

Što se tiče tog jala zanimljivo je da oni koji u njemu "sudjeluju" ili ga pak provociraju uvijek kažu kako takvo što ne postoji već je nekakva izmišljotina egoista. Kako gledate na to?

Mulj. Mulj. Mulj. Hrvatski mulj. Balkanski mulj. Frustracija, jal, zavist, netolerancija, mržnja. To je ta močvara - kako zovem ove krajeve. Neka takvi samo troše vrijeme da opravdavaju svoje negativnosti, tako i tako su promašili svoje živote baveći se drugima, a ne svojim pozitivnim djelovanjem. Ali ono što je dobra stvar i moja glavna namjera, "Zvizdan" se bori za novi put, ali na nježan i miran način koji svima daje šansu, ne radi podjele, ne ukazuje, već pomiče ama baš sve slojeve društva ka toleranciji, oprostu i ljubavi.

Gotovo svi Vaši filmovi društveno su angažirani. Ponekad opasno društveno angažirani. Uzmimo za primjer "Fine mrtve djevojke", film koji je prikazan prije prvog Zagreb Pridea. Svojevrsni ste "agent provokator" po pitanju otvaranja ladica koje mnogi naši sunarodnjaci uporno žele zatvoriti. Pretpostavljam da Vam to daje još više energije pri stvaranju novog projekta?

Mislim da film ne smije biti eskapizam. Ako bude bježao od realnosti, ako bude isključivo zabavljačka umjetnost za bijeg publike od svakodnevnih obveza u kino, mislim da će takav vrlo brzo izumrijeti, da će ga video-igrice zgaziti. Film mora biti ogledalo u kojem se svi ljudi moraju konfrontirati sami sa sobom. Općenito sam hipersenzibilan, a kad osjetim nepravdu na ulici, onda imam luđačku kreativnu energiju da tu nepravdu pokažem, ali i na filmski način pobijedim. Ne postoji niti jedna osoba koja smije držati sebe više vrijednim od druge osobe. Niti jedan heteroseksualac koji je vrijedniji od homoseksualca, niti jedan Hrvat koji je vrijedniji od Srbina i obrnuto... Hrvatska je plodno tlo za žestoki žilet, nemilosrdno seciranje jer ima jako puno konformizma, jala, licemjerstva, netolerantnosti i straha s jedne strane, a s druge strane generalno mislim da su Hrvati u bazi dobri ljudi. Eto vidite koliki sam optimist.

Grgo Zečić i Dalibor Matanić: "Zvizdan" smatram trijumfom ljubavi (фото 5)

Tu je i "Volim te", film sada već "star" deset godina koji otvoreno i eksplicitno progovara o temi HIV-a. Na koliko ste problema nailazili odnosno još uvijek nailazite pri realizaciji filmova koji progovaraju o temama koje su još uvijek tabu?

Ono što ljudi znaju da beskompromisno pristupam bilo kojoj temi, bez ikakve kalkulacije, konformizma ili dodvoravanja. Životi su nam jako kratki da bi se ičega bojali, a naročito u umjetnosti koja je po svojoj duhovnosti jako bliska onom najljepšem iz religije i tu su te dvije oblasti jako blizu. Isto tako kad religija zabrazdi u negativno, zadatak umjetnosti je da je napadne najžešće što može. Zato kažem da umjetnosti, naročito filmu ništa ne smije biti sveto, ali isto tako osnovni porivi da se radi umjetničko djelo moraju počivati na najhumanijim principima. Najdirljivija stvar oko "Volim te" je da su se nakon filma počeli javljati ljudi koji su sve to proživjeli i zahvaljivali što je filmom ukazano na njihove slučajeve. Hrvatska mora maknuti tu šminkersku fasadu gdje se sve polaže na izgled, površnost i zaroniti dublje ne bi li pronašla vlastitu dozu humanosti.

Smatrate li nevjerovatnim da naše društvo de facto nije napredovalo od te 2005. i filma "Volim te". Još uvijek se o toj temi šapće, još uvijek ju se negira i smatra nepoželjnom kada govorimo o široj javnosti? Ljuti li Vas činjenica koliko tvrdoglavo još uvijek negiramo nešto o čemu trebamo glasnije govoriti?

Mislim da je ključ svega da umjetnost stalno mora napadati. Ne postoji ništa gore od kontrolirane, konformističke umjetnosti. Kad sam 11 godina nakon filma "Fine mrtve djevojke" radio predstavu prema filmu, ponadao sam se kako se društvo ipak mrvicu promijenilo nabolje. Sve ono što se događalo s predstavom ukazalo je kako društvo ili stagnira ili čak ide unazad. Naravno da u zemlji gdje su primitivci i u politici i u ekonomiji nije teško očekivati tako nešto, ali zato umjetnost mora napadati, jer vjerujte mi, svi se takvi boje umjetnosti kad je u punom zanosu.

Znate, ja sam kao urednik karijeru započeo prvenstveno kao modni urednik odnosno kasnije kritičar. Postoji jedna japanska avangardna dizajnerica, potencijalno najvažnija u povijesti mode, koja odbija intervjue ili u tim rijekim situacijama pak kritički odgovara s jednom riječju. Tako su je jednom davno upitali što ju pokreće, što ju inspirira, a ona je potpuno smireno izjavila "bijes". Prepoznajete li dio sebe u tom "njenom odgovoru"?

Naravno da prepoznajem. Osnova svake ideje jest jedna točna riječ. Ja sam bijesan što se svaki dan gazi humanost, što se uništavaju životi zbog straha, što je nekima nacija bitnija od ljubavi. Ali isto tako sav svoj bijes usmjeravam k takvima ne bi li se na jednu sekundu zamislili. Ako su se zamislili taj krivi svijet je na sekundu stao i onaj bolji ima veće šanse. 

Svi kad umiru ne sjećaju se momenta kad su bili loši, kad su povrijedili nekoga, kad im je nacija bila bitnija od vlastite žene, u tom momentu kad umiru svi su kao djeca, sjećaju se samo kad su nekoga voljeli, kad su usrećili ljude oko sebe, kad su uživali, kad su zavrtili ovu planetu da ide k suncu.


Pročitao sam negdje izjavu o tome koliko Vam je "Zvizdan" kao autoru najosobniji film do sada. Za vrijeme rata bili ste teenager, 1995. godine imali ste 20 godina. Koliko je dugo u Vama "kuhala" ta očita potreba da se na svoj način "obračunate" s onim čemu ste svjedočili? Imam osjećaj da ste dugo čekali i u konačnici je sve izašlo iz Vas.

Jako sam puno toga vidio lošega i čekao da dobijem potrebnu vremensku distancu. U vlastitom okruženju sam bio upozoren na drugačije. Ali srećom nikad nisam vidio drugačije ljude. Jednostavno ne vidim zidove, niti granice među dobrim ljudima. Samo dobri ljudi mogu spasiti i Hrvatsku i Srbiju. Ovi koji laju i grizu, mašu zastavama, viču da su veliki predstavnici svoje nacije, upravo oni će je uništiti i potopiti u močvari. I tu se događa eklipsa s "Zvizdanom", poklapa se privatni i poslovni mir, aktualnost i energija da se zaustavi povijest. Neka nas gledaju političari i oni koji odlučuju i probaju shvatiti put za koji se borimo, ako uopće više mogu čuti. Siguran sam da je put za koji se bori "Zvizdan" jedini put za Hrvatsku da se izvuče iz mulja i izdigne iznad grobova i uniformi. Namjera mi je boriti se da ova zemlja postane jedna užasno dosadna, mala, tolerantna zemlja za ugodan život svima koji u njoj žive. Nepopravljivi optimist, ha?

Grgo Zečić i Dalibor Matanić: "Zvizdan" smatram trijumfom ljubavi (фото 6)

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor