Search

Grgo Zečić: Moj Arsen i naša Ines

Grgo Zečić: Moj Arsen i naša Ines

O odlasku najvećeg pjesnika


Image: John Pavlish,
Youtube Screenshot

"Poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža, odlazeći da se počešljaš u nekom boljem hotelu..." stihovi su koji su mi automatski preuzeli misli svaki put kad bih pročitao nešto o Arsenu ili jednostavno vidio njegovu fotografiju u novinama

Sinoć sam prolazio blizu splitskih Prokurativa kada sam čuo da je Arsen Dedić preminuo. I tako mi se u blizini tih istih Prokurativa, koje su beskrajno ljubovale s Arsenom, u glavi počeo premotavati taj isti stih. Impulzivno sam učinio ono što su učinili mnogi: objavio sam post na Instagramu s jednom Arsenovom crno-bijelom fotografijom. Ono što je nakon toga slijedilo za mene govori o Arsenu puno više nego svi ti golemi, nepotrebno pompozni članci koje već danas čitamo. Dvije su osobe prve komentirale moj post, naravno, tužnim komentarom odnosno tužnim emotikonom. Prvi je to učinio Peđa Govedarica, jedan od najuglednijih modnih agenata u New Yorku koji se brine za karijere najvećih modela današnjice kao što su Natasha Poly i Mariacarla Boscono. Sekundu nakon Peđe, "uplakani smajlić" postavila je Helena Surić, booking direktorica američkog Voguea koja je nakon Danka Steinera druga Hrvatica u povijesti najmoćnijeg magazina na svijetu koja je "zaradila" tako visoku titulu. Peđa, Helena i ja smo, kako bi Arsen rekao, prava mala balkanska ilegala u New Yorku. Simptomatična je ta "slučajnost" koja se sinoć dogodila. Peđa i Helena više od desetljeća žive u New Yorku, obnašaju funkcije u modnom svijetu zbog kojih izuzetno puno putuju, upoznaju ljude koji su slavni i one koji su malo manje slavni, žive život punom njujorškom brzinom koja nema milosti. Iako živimo na istom "otočiću", nađemo se na večeri možda par puta godišnje, ako i toliko. Ali u toj minuti mog iskrenog "poteza" na Instagramu Arsen je u trenutku ujedinio Peđu, Helenu i mene. Mislim da je to suština njegove moći. Ma svi troje se susrećemo i radimo s nekim od najslavnijih ljudi na svijetu, ali Arsen je Arsen. Nije Arsen niti staromodan niti moderan niti kompliciran niti jednostavan, već univerzalan, što će generacije koje dolaze tek otkriti.

Moja ljubav s Arsenom dogodila se izuzetno rano i sasvim slučajnoMislim da sam imao nekih 7 ili 8 godina i kao svaki znatiželjni horoskopski ovan uvijek sam po kući tražio potencijalnu nevolju u kopanju po, primjerice, maminim knjigama i bilježnicama iz srednje škole. Sjećam se da sam tako pronašao jedan debeli, kožni rokovnik Splitske banke na čijoj je naslovnici bio otisnut simbol kormila, originalnog zaštitnog znaka te banke. Sjećam se mirisa kože. Stranice tog rokovnika bile su valjda nešto poput spomenara ili pak nekakve zbirke uspomena iz srednje škole moje majke. Negdje po sredini plavom tintom koja je već pomalo izblijedjela uredno je bila ispisana pjesma "Ne daj se Ines".

Nije bio istaknut nikakav datum ni ime pisca, ali svako malo sam otvarao te iste stranice i čitao stihove koji su mi bili tada teško shvatljivi, ali prokleto intrigantni. Fascinirali su me svi ti detalji opisani tako jednostavnim riječima, a opet, s druge strane, susreću se sa stihovima koji su mi bili strani, mračni pa čak i erotični s obzirom na to da sam bio dijete. U školi smo već tada učili različite pjesmice koje sam morao naučiti recitirati, ali ništa se nije moglo usporediti s "Ines". Nisam tada imao pojma tko je Arsen Dedić niti što su točno "proleterske brigade" niti što je "Requiem", ali niti jedna pjesma i niti jedan tekst mi se nisu toliko urezali u pamćenje kao Arsenova "Ines". Tek ću poslije otkriti ime autora pa kazetu iz 1985. na kojoj je Rade Šerbedžija recitiranjem otpjevao "Ne daj se Ines". I preko "Ines" dogodila se moja pustolovina s Arsenom kojeg sam poslije upoznao pri kraju osnovne škole na jednoj malenoj pjesničkoj manifestaciji gdje je održao svoj koncert.

Sjećam se i danas, bio je to 4. kolovoza u starom selu Podstrane podno planine Mosor. Nije izveo tu našu "Ines", ali kao da jest. Nisam ja bio nikakva "stara umjetnička duša", već klinac koji se spremao za srednju školu, tek otkrio Nirvanu, bio dijete MTV generacije... Ali Arsen je Arsen. I tako je uvijek ostalo. Šira javnost Arsena pamti po otpjevanoj pjesmi "Odlazak" Tina Ujevića i tu negdje završava poveznica između njega i te, uvjetno rečeno, "šire javnosti".

Dedić nije bio pjesnik za mase. Previše je bilo dubine, nostalgije, misterije i cinizma u njegovim pjesmama koje ipak nikada nisu zakoračile u polje pretencioznosti, području u kojem zaglave mnogi pjesnici pišući sami za sebe u kriptičnim zagonetkama koje je teško čitati. Kod Arsena, sve je bilo na stolu. I ruke i pogled bez ikakvih aseva u rukavu. Svaka pjesma dovoljno je pitka da ne trebate razbijati glavu o tome "što je pjesnik htio reći".

Kod Arsenovih pjesama vi se ne borite nego prepuštateZanimljivo je zaključiti kako je u samoj biti Dedić zapravo bio "pjesnik naroda", ali on je svoje stihove pjevao iz kuta, ogrnut sjenom i mogli ste ga čuti samo ako ste to zbilja željeli. Nije se lako suočiti s njegovim pjesmama jer bude nostalgiju i često udaraju ondje gdje najviše boli. Govorio je kako "nema publiku nego sektu", a da nikada nije shvatio koliko je golema ta njegova sekta i dokle seže njena moć. Evo, vidite, pripadnica sekte je i moja Helena koja sjedi u Vogueu, kao što je pripadnik iste veliki Balašević. Granice koje njegova "sekta" ruši su nevjerojatne. Nijedan pjesnik u povijesti naših prostora nije imao toliko raznovrsnu publiku čiji bi članovi redovito prisvojili njegove pjesme kao da su njihove, pisane samo za njih.

Moja je "Ines". I tako će zauvijek ostatiVarao sam Arsena s našom "Ines". Svaki put kad bi se netko od meni najbližih prijatelja našao u teškoj situaciji gdje nisam mogao pomoći s konkretnim savjetom, ja bih "posudio" našu "Ines", malo je prepravio i poslao prijateljici, odnosno prijatelju koji su tada prolazili kroz nešto što nisam mogao razumjeti. To kada netko kaže "razumijem kako ti je" mi beskrajno ide na živce jer ne možete razumjeti tuđu bol ili tuđi problem ako sami na svojoj koži niste iskusili isto. Jednostavno ne možete. Koliko god se trudili. Koliko god ljubavna bol bila univerzalna tema, onda je pakosno individualna. I tu bi mi pomogla "Ines". Koja mi je pomogla da pomognem.

Ako sada, sav melankoličan, uspijem učiniti korak ili dva pa se odmaknuti od svoje osobne veze s "Ines", onda shvaćam kako se radi o možda najmoćnijoj ljubavnoj pjesmi iz Arsenove ruke. Kako se samo u tim stihovima isprepliću detalji svakodnevnog života, s nostalgijom, romantikom, erotikom i strahom. Svi ti sirovi osjećaji i stvarni trenuci žive u "Ne daj se Ines". Od "gazdarice u bolnici" pa sve do "mora od olova i neba od borova". Stihovi s kojima sam "otvorio" ovaj maleni in memoriam pokušaj oduvijek su me ostavljali zbunjenog i oduševljenog svojom snagom. Taj buntovni poziv na prevaru nikada nije zvučao toliko romantično i bezobrazno iskreno. Kao da vam se u glavi vrti scena žene koja žudi za bijegom u novi svijet, prema muškarcu kojeg želi disati.

Za jednog cinika, kako je sam sebe zvao, nitko nije bolje poznavao žene od ArsenaSve njihove skrivene poruke ili točke na tijelu po kojima se odaju i predaju. Nije onda čudo što "Ines" navodno već desetljećima dolazi iz Milana u Zagreb kako bi provela par dana družeći se s Arsenom. Sam je to nedavno priznao u jednom intervjuu. Veza između njega i njegove ljubavi iz mladih dana ostala je neprekinuta bez obzira na konačne ljubavi u koje ih je život odveo. Od prvog do posljednjeg dana Arsen je živio te stihove, kao i vjerojatno stihove stotina ostalih pjesama koje su ga okruživale svakog dana, da bi na koncu postao svojevrsni talac vlastitih emocija rođenih iz desetljeća stvaralaštva, uspona i padova.

Nema mi smisla tu nabrajati njegove zbirke, albume, nagrade i postignuća o kojima mnogi mogu samo sanjati u nadi da će ih jednog dana blagosloviti barem malo tog "Arsenovog arsena". Moj Arsen i naša "Ines" nisu faktografija niti biografija, već teško objašnjiva poveznica koja traje od mog djetinjstva. Baš kao što je u tom kontekstu "Ines" moja, tako je i "Arsen" moj i samo moj. Toliko je nadrealnih trenutaka bilo sinoć. Od Prokurativa i mojih "balkanskih ilegalaca" na Instagramu pa sve do trenutka kad je pokraj moje terase, tu uz miris mora, sinoć "na brzinu pokupljeno rublje pred kišu", baš kao u pjesmi.

"Ines" je sinoć bila prisutnija nego ikad i mogao sam je zamisliti kako u mraku šeće uz more, dok je promatram iz udaljenosti. Nebo je mirisalo na kišu, kosa joj je bila duga i onako se nespretno "valjala" po vjetru, dok je ona umornim, ali sigurnim korakom krenula ususret Arsenu.

 

Related articles

Buro 24/7 Selection

više