Traži

Grgo Zečić: zašto Tihana Lazović nije \"prava\" Hrvatica?

Grgo Zečić: zašto Tihana Lazović nije "prava" Hrvatica?

Mlada glumica koja je osvojila Cannes


Fotografija: Zvizdan Facebook

Kad Hrvat uspije u inozemstvu, onda mu je najbolje da zatraži vizu i preseli se u neku od europskih zemalja. Ili preko oceana. Sve samo da se ne vrati kući.

Govorim o Hrvatima koji većinom spadaju u sferu kreativnih zanimanja. Ali znali smo medijski izmlatiti i uspješne znanstvenike. Ne govorim o sportašima. Jer sportaši su jedina "zaštićena vrsta" u Hrvatskoj čiji se uspjeh pobožno slavi i prelijeva po svim medijima. Primjerice, hrvatski sportski svijet još uvijek živi u 1998. po pitanju nogometa. Svi tragikomični porazi, pokušaji kvalifikacija i sudjelovanja na prvenstvima koja su se dogodila i koja se događaju su zapravo nebitni. Bitna je 1998. i treće mjesto na 16. Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj. Nije bitno što živimo u 2015. godini. Što je još gore, sve više pripadnika moje generacije ne živi čak niti u 1998. već su se "preselili" u prve godine devedesetih, iako su tada bili djeca. Nisu oni u "devedesetima" zato Što žele, već zato Što politika radi svoje

Dakle, bili smo djeca. Baš poput mene. Ili Tihane Lazović. Samo što je, za razliku od mene, Tihana Lazović danas četnik. Odnosno četnikuša, iako ne znam je li to gramatički ispravno... Uglavnom, držimo se toga da je četnik. Kako je točno postala četnik nove generacije? E pa vidite, film u kojem je sudjelovala pokupio je nagradu na 68. Filmskom festivalu u Cannesu. I tu zapravo počinje priča o tome tko je i što je Tihana Lazović sudeći po našim "ponosnim" nacionalistima, koji redovito izlažu svoje radove, odnosno, komentare ispod niza članaka i intervjua koji se proteklih tjedana vrte oko ove mlade glumice.

Tihana Lazović

Drama koja je ugrozila nacionalnu sigurnost započela je izjavom Tihane Lazović koja kaže: "... često sam bila okružena vršnjacima punima gorčine i mržnje prema svemu drukčijem. Istu mržnju gledam i danas, dvadeset godina kasnije". Zadnji čavao u njenom lijesu izjava je kako želi da "zaboravimo devedesete i krenemo dalje". Smrtonosna izjava u vremenu u kojem Hrvatska danas živi. Lazović je automatski okarakterizirana kao nekakav pro-srpski element, čak je upitno odakle dolazi i njeno prezime. Možda je najbolje da se dobro istraži podrijetlo njene obitelji i da ih se potencijalno usmjeri prema srpskoj granici. Jer, tko je ta mala balavica koja se drznula dirati u devedesete i kazati da moramo ići dalje bez mržnje i gorčine?

U vrijeme kad nacionalizam kod nas jača zastrašujućom brzinom Lazović je napravila neoprostiv potez. I nije uopće važno kakva je njena gluma i kakav je to filmić napravila, već se danima proteže, navlači i konačno osuđuje ta njena izjava. Od dnevnih novina do opskurnih portala i mračnih foruma... Trudim se pratiti sve što se događa u mojoj zemlji. Već sam pisao o svojoj opsesiji prema politici koja je trajala dobar dio osnovne škole, cijelu srednju školu i prve dvije godine studija politologije. Znamo kako je (ne)slavno ta saga završila... Ali nikad nisam prestao gutati vijesti. Bez obzira što ne živim u Hrvatskoj i što nemam doktorat iz političkih znanosti i što imam 27 godina i što nisam pripadnik niti jedne stranke – imam pravo glasno misliti.

Ono što ne razumijem je zašto moja generacija nema pravo govoriti o devedesetima u bilo kojem kontekstu koji postavlja logične zaključkeI povrh svega o posljedicama koje dan-danas osjećamo i vidimo. Lazović se trebala držati svoje "umjetnosti" i šutjeti, bez obzira na to što njen film govori o povijesno prokletim odnosima između dva naroda. U vrijeme kad se plinskim bocama prijeti metropolom i kad se šatori podižu na krivim mjestima – trebalo bi početi brojati krvna zrnca svakoga tko posjeduje našu domovnicu. Lazović je rekla ono što mnogi od nas misle, ali ne žele reći jer ne smiju. Djevojka je rekla kako je vrijeme da krenemo dalje i zaustavimo val mržnje koji se zadnjih godinu dana demonski podiže oko nas. Time je ujedno poručila da je dosta politike jer radi iste te politike mladi bježe iz zemlje. Broje se deseci tisuća emigranata na godišnjoj bazi. Ne bježe samo zbog činjenice da nema posla. Bježe iz neopisivo teške atmosfere progonjene prošlošću bez ikakve vizije budućnosti. Javni diskurs ne vodi se o tome kako zadržati mlade i kako napraviti oštru reformu obrazovanja, već se razgovara o plinskim bocama, ustašama, partizanima, barikadama, šatorima, ordenima...

Tihana Lazović

Nije ta mlada glumica rekla da zaboravimo devedesete onako kako su to dežurni nacionalisti shvatili. Njena generacija, odnosno moja generacija umorna je od prepucavanja lijevih i desnih te crvenih i plavih. Cijela politička retorika potpuno izgubljene zemlje temelji se na nacionalističkim prepucavanjima koja kreću od Drugog svjetskog rata. Kako da onda objasnimo novoj generaciji klinaca koji stasaju danas i koji gledaju sve što se događa o tome što znači mir, suživot i oprost.

Za zadrte katolike koji jedu hostije poput čipsa prilično loše opraštamoJedan intervju koštao je Lazovićevu njenog "hrvatstva". Ako će idućih pet godina Tihana morati objašnjavati svoje sasvim razumne izjave, onda bi joj bolje odgovarala deportacija. Sada će neki reći kako sam i ja neki mali, drski balavac upitnog prezimena koji nema pojma o čemu priča. Dobar dio moje obitelji bio je u ratu. Nikada to nisu glasno isticali. Niti su se politički angažirali na temelju toga. Niti su se bilo na koji način pokušali okoristiti. Niti su se jadali. Jedan od primjera ja mamin brat koji je u ratu proveo točno 1097 borbenih dana. Najbolniji su bili oni na prvoj crti obrane, gdje je bio sudjelovao kao dio saniteta, odnosno vozio kola hitne pomoći u jezivim trenucima i uvjetima. Poslije je nastradao. Članovi moje obitelji koji su sudjelovali u ratu zato su gledali godinama stvaranje onih dvjesto najbogatijih obitelji.

Branitelji iz Savske podigli su šator na krivom mjestu. Postoje privatne adrese na kojima su se odavno trebali stacionirati. Jer na tim adresama su završile stotine milijuna eura zahvaljujući kojima bi se mogao izgraditi najsuvremeniji bolnički centar za ratne veterane kakav hrvatski branitelji zbilja zaslužuju. Cijeli je niz otvorenih pitanja koja bi moja generacija trebala postavljati o devedesetima, a ne postavlja. Već se vučemo sa strane, tražimo bijeg iz zemlje gdje su udarne vijesti komunistički špijuni. Ili forumska ispitivanja obiteljskog podrijetla prezimena Lazović. Tihana je iskoristila javni prostor da kaže što misli i osjeća ne samo iz osobnog iskustva, već govoreći kao glumica koja je intenzivno sudjelovala u kreiranju specifične filmske priče.

Zvizdan

Kada sam prvi put čuo radnju filma "Zvizdan" površno sam zaključio da se radi o još jednoj trivijalnoj ratnoj priči koja u suštini zapravo ne poručuje ništa, već samo deprimira ionako izmučeni narod. Ako takvi filmovi nemaju pouku, gubitak su vremena jer koji je smisao otvarati rane, a da ih na kraju pokušate ublažiti. Do loše kopije "Zvizdana" sam došao tek prije nekih tjedan dana. Kažem, loše kopije jer nisam je "stekao" baš legalnim putem. Da, na prvi pogled trivijalna tema obrađena je u tihim no moćnim nijansama snažnih emocija koje su u segmentima izuzetno uznemirujuće, ali zato vas film kao cjelina ostavlja s mirisom optimizma.

Tihana Lazović

Lazovićka je briljirala. Tri uloge, tri generacije, tri žene i ista boljka: ljubav. Sada iz ovih malo težih političkih voda zbog kojih će me mnogi željeti doslovno utopiti, idemo u ove "zdravo hrvatske" po pitanju uspjeha. O toj sam temi iz osobnog iskustva pisao iskreno prije par mjeseci. Opet se ponavljam. Znam kako je kada te ne žele prihvatiti i kada osporavaju sve što napraviš. Da nije ovog portala de facto ne bih imao gdje pisati. Toliko je blistava moja situacija na hrvatskom modnom nebu, vjerovali ili ne.

Težina koja je pala na leđa Daliboru Mataniću još je gora frustracija.Ekipa nije niti spakirala svoje kofere za Cannes, a "društveni kritičari", kao i oni filmski, s tihim podsmijehom su se radovali potencijalno velikom neuspjehu Matanićevog "lošeg, trivijalnog, ratnog filma", dok su internet komentatori siktali kao se ne radi o "hrvatskom filmu". Ne znam što je točno "hrvatski film" u 2015., ali očito znam što je anti-hrvatski film. Jedan od komentara bio je: "filmsko smeće". Treći su likovali kako se radi o nekoj posve nebitnoj nominaciji. Pritom su svi zanemarili činjenicu kako je ovo prvi put u 34 godine da je jedan hrvatski film završio u službenoj selekciji najutjecajnijeg filmskog festivala na svijetu. Da, u službenoj selekciji. Ne negdje u nekoj humanitarnoj kino dvorani rezerviranoj za zemlje istočne Europe. Vjerujem da je to boljelo mnoge kod nas.

Grgo Zečić: zašto Tihana Lazović nije "prava" Hrvatica? (фото 1)

U selekciji Cannesa nalazi se nekoliko kategorija, a jedna od njih je "Un Certain Regard" koja je službeno uvedena 1998. godine. Cilj ove kategorije je prikazivanje inovativnih, originalnih filmskih djela mladih, nepoznatih talenata čiji su radovi jednostavno drugačije, kompleksnije vizije. Drugačiji u toj mjeri da im se daje posebna pažnja. Dio naših medija nema ni pojma o čemu se radi pa je ispalo da je Matanić u Cannesu osvojio "tu neku nagradu". Samo što se ne radi o "tamo nekoj nagradi".

Površnost naših medija jeziva je simptomatika pada novinarske struke "Un Certain Regard" nije humanitarna nagrada ili tapšanje po ramenu. Radi se o izuzetnoj kategoriji. Činjenica da je "Zvizdan" zaradio nagradu žirija još je moćnija i znakovitija. Predsjednica žirija ove godine bila je legendarna Isabella Rossellini. Ikona filma, ali i modnog svijeta. U filmskom svijetu je od svog rođenja, s obzirom na to da joj je majka bila Ingrid Bergman. Prvo filmsko iskustvo doživjela je u filmu "A Matter of Time" velikog Vincentea Minellija, redatelja kultnih filmova "Gigi" i "An American in Paris". Nezaboravna je njena glavna ženska uloga u filmu neospornog genijalca Davida Lyncha "Blue Velvet" iz 1986. godine. Treba istaknuti kako se radi o filmu koji je Lynchu donio nominaciju Oscara za najboljeg redatelja. Rossellini je obilježila još jedan film koji ostaje zapisan u analima kinematografije: "Wild at Heart".

A njene ostale uloge? Glumila je rame uz rame s Anthonyjem Hopkinsom, Meryl Streep, Helen Mirren, Nicolasom Cageom, Dennisom Hopperom ma čak i s Barišnjikovim. U isto vrijeme osvajala je objektive najvećih fotografa novije povijesti Richarda Avedona, Irvinga Penna i Roberta Mapplethorpea. Rossellini je specifična ikona filma i stila. To što dolazi iz obitelji Bergman i što je bila udana za Martina Scorsesea ne znači da se radi o privilegiranoj ženi koja nema pojma o filmskom svijetu. Njene uloge, nagrade, suradnje, filmovi i izložbe dovoljno govore o Rossellini kao izvanrednoj poznavateljici srži dobrog filma. Ponovno, veliki dio medija nije se ni trudio objasniti tko je zapravo predsjednica žirija kategorije koja u Cannesu zbilja nešto znači.

Pobjednik kategorije "Un Certain Regard" iz 1999. je britanski redatelj bosanskog podrijetla Jasmin Zidar. Njegov film "Beautiful People" nalazi se na 71. mjestu u vodiču "Tisuću najboljih filmova ikad snimljenih" koji je sažeo "The New York Times", daleko najmoćniji dnevnik na svijetu. Istu nagradu je 2000. godine u ruke primio kolumbijski redatelj Rodrigo Garcia koji je 2011. režirao film "Albert Nobbs" s Glenn Close i Janet McTeer u glavnim ulogama. Obje su dame zaradile nominacije za Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu i najbolju sporednu žensku ulogu. Ovo su samo dva primjera koja su rođena zahvaljujući "Un Certain Regard" kategoriji.

"Zvizdan" Dalibora Matanića zasada ima ocjenu 7.9 od 10 zvjezdica na IMDB, najvećoj i najvažnijoj svjetskoj internet bazi filmova Istaknute su kritike dvaju bitnih filmskih magazina, možda najbitnijih u Americi, ona iz Variety magazina i iz The Hollywood Reportera. Glavna europska filmska kritičarka za The Hollywood Reporter, Deborah Young, okarakterizirala je glumu Tihane Lazović koristeći olimpijski ozbiljan kompliment "superb", što se prevodi kao superlativ prve klase. Jay Weisseberg iz Varietyja nije nahvalio samo Matanića i Lazovićevu, već urednika filma Tomislava Pavlića te direktora fotografije Marka Brdara. Weisseberg i Young značajni su filmski kritičari čiji se tekstovi pomno čitaju. I nakon svega ovoga mediji i dežurni (anti)moralisti, koji su veći Hrvati nego što ću ja ikad biti, navlače iz konteksta izjave Tihane Lazović. Njena poruka je sasvim jednostavna. To je poruka filma.

Moramo pronaći način da se barem pokušamo pomiriti s prošlošću i da o njoj otvoreno razgovaramo bez strahaNikad vas ne treba biti strah onih koji reagiraju. Već onih koji šute. A mnogi su već zaboravili ili pak sami sebi prešutjeli kad je nogometni menadžer, koji bi po svim pravilima zdravog razuma trebao biti zaključan "tamo negdje", nazvao tadašnjeg ministra prosvjete "Srbinom koji mrzi sve hrvatsko" ili kada je pak hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu izjavila "kako će jako puno Srba morati otići iz Hrvatske u Srbiju". Pitanja o tome tko je Hrvat, a tko nije ili tko je ustaša, a tko partizan aktivnija su nego ikada. Matanićev film ne nudi odgovore, već otvara pitanja i tjera da razmislimo. Samo da razmislimo. Ne radi se o filmu koji ima političku poruku već onu sirovu, ljudsku. Ali sve je to nebitno. Bitno je da je Tihana Lazović nekakav anti-hrvatski element, a Dalibor Matanić je osvojio neku tamo sporednu nagradu u Cannesu.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više