Traži

Hani Domazet: "Ne želim ići ničijim stopama!"

Hani Domazet: "Ne želim ići ničijim stopama!"

Intervju s hrvatskom redateljicom u usponu

Tekst: Latica Martinis Filković


Fotografija: Senja Vild

Znate onu kategoriju nove generacije hrvatskih filmaša i filmašica za koje ćete itekako čuti, e Hani Domazet je mlada hrvatska redateljica koja je definitivno jedna od njih. Iako sam je imala priliku osobno upoznati i družiti se s njom prije nekoliko godina u više navrata, kada je još studirala na Filozofskom, vrlo jasno je pokazivala znakove strasti, ljubavi i njezine povezanosti sa sedmom umjetnosti - filmom. Već tada nije bilo filma koji nije pogledala ili željela pogledati, u društvu je uvijek imala sugovornika koji joj je na tom polju volio parirati, a ona je imala odgovore na sve, ali i paralelno bila jako znatiželjna i otvorena prema svemu što je vezano uz filmografiju. Iako smo svi tada pretpostavljali, jedan dan je samo najavila kako će pokušati upisati Akademiju, prije toga naravno, završiti sve započeto na Filozofskom i pogađate, upisala je Akademiju, smjer režije, i to iz prve. Bilo je to veliko slavlje, ali logičan slijed za ovu mladu damu!

Danas Hani radi ono što najviše voli, bavi se filmom u punom smislu te riječi. Ona živi film, a osim primarno režije, piše scenarije, producira, ovisno u kakav projekt se involvira. No, ništa joj nije slađe nego kad radi na vlastitom projektu, kao i većini autora poput nje. Našu pažnju nedavno je privukla kontroverznim vizualom za njezin kratki film "Tina & Sendy" (koji je prošle godine osvojio nagradu za najbolji scenarij na European Short Pitchu u Poznańu), a koji bi premijeru vrlo lako mogao imati na nadolazećem Zagreb Film Festivalu, ali i činjenicom da je prije koji mjesec odabrana i imala prilike biti dio Sarajevo Film Talentsa kao jedina redateljica iz Hrvatske, što je u ovoj fazi njezine karijere u usponu, totalno big deal. Kako joj je bilo, zašto je na plakatu filma "Tina & Sendy" u fokusu jedan penis, što je općenito inspirira, kakvim ljudima voli biti okružena dok radi, kako se priprema za snimanja i projekte, kako provodi slobodno vrijeme, koje filmove naprosto obožava i kojima se uvijek vraća, gdje je možemo sve vidjeti ili možda ne, kome se divi kada je u pitanju ženska strana hrvatske režije doznajte u intervjuu u nastavku... Dame i gospodo, upoznajte coolericu Hani Domazet!

OK, Hani, predstavi nam se, za one koji ne znaju... ti si, baviš se, imaš koliko godina, radiš to, to i to…? U tri riječi ti si zapravo?

Hani (32). Primarno čovjek. Bavim se režijom. Bavim se sobom. 

Ono što me između ostalog privuklo za ovaj intervju jest tvoj plakat za kratki film na kojem si donedavno radila. Zove se "Tina & Sendy" i djeluje prilično atraktivno, i kontroverzno s obzirom na penis koji je u fokusu. Koja priča se krije iza svega toga, objasni nam?

Plakat je radio Dario Dević, najtalentiraniji dizajner kojeg poznajem. Penis je bio u fokusu tada tijekom filma na neki način. Radnja prati dvije djevojke koja ne uspiju održati prijateljstvo, a da niti same nisu svjesne zašto, uglavnom radi muškarca bez lica, nekog nevidljivog penisa (smijeh). U periodu pripreme filma to mi je bila neka fiksacija, zašto žene nisu jače povezane. Sada mi više nije fokus na tome jer su stvari krenule na bolje, a i život mijenja fokus na druge stvari.

Bismo li mogli reći da je u pitanju možda kratki soft porn ili… ? Kako si se zapravo odlučila na takav žanrovski potez? Kako si to onda prezentirala glavnim glumicama, Tihani Lazović i Sanji Milardović, odnosno uvjerila ih da su to uloge za njih, projekt za njih… što ih je privuklo?

Nije u pitanju pornić. Ima neke elemente pornografije koje ironiziram, no zapravo je simbolistička, snolika drama o dvije djevojke koje su mogle biti prijateljice da su se oduprle zadanom sistemu i ne dopustile da ih zajebe, da ne kažem izjebe (smijeh). Ja u tome vidim ključ te teme.

U kojoj si fazi s filmom, on je snimljen. Što slijedi i ide li sve po planu? Jesu u pitanju festivali, pa festivalski život filma…?

Film je u fazi izrade špice, šaljemo ga već nekoliko mjeseci na festivale, ali to je put od godinu do dvije dok ne dobije neko svoje mjesto u svijetu. Nije lako upasti na A festival, a prvo prijavljujemo godinu dana na sve A, a zatim tek na ostale. To je neki ambiciozan i skup proces koji traje dulje nego kad prijavljuješ stihijski ili samo unutar regije, ali isplatit će se sigurno.

Nego, Hani, tvoja prva faza studiranja bila je daleko od Akademije i režije. Kako je izgledala ta tranzicija, kada si ustanovila da je vrijeme da inicijalni Filozofski zamijeniš Akademijom i nastaviš u tom smjeru, na režiju mislim…

Filozofski fakultet, a najviše studij komparativne književnost (paralelno sam studirala i germanistiku) mi je dao široko opće obrazovanje i to je najbolja stvar koju sam mogla napraviti nakon srednje škole. No, kada sam počela upisivati i veseliti se isključivo filmološkim kolegijima na FF-u sam shvatila da mi to više nije dovoljno i da se ne želim samo baviti teorijom. Išla sam prilično nepripremljeno na prijemni za režiju da se riješim straha od prijemnog za sljedeću godinu dok ne završim Filozofski, ali sam otišla toliko neopterećeno, da sam na kraju i upala.

Jednom prilikom si u jednom intervjuu izjavila; "... kada sam studirala, nisam imala oko sebe inspirativnih mladih žena koje su živjele od filmskog zanata i koje su uspijevale i radile nešto što sam ja tada željela raditi…" Kakva je sada situacija, je li se nešto na tom polju promijenilo na bolje? Kojim hrvatskim redateljicama se danas recimo diviš, odnosno cijeniš njihov rad i možda želiš ići tim nekim stopama?

Ne želim ići ničijim stopama, ali neke žene koje se bave filmom su mi bile i ostale jako važne u osobnom razvoju i shvaćanju da su stvari moguće. Prvenstveno moje najbolje prijateljice Dinka Radonić i Nika Valković, koje su bile direktorica fotografije i producentica na filmu "Tina & Sendy". Od redateljica su mi bile važne Sonja Tarokić i Hana Jušić jer su utabale put za nešto veliko što tek dolazi. Spomenula bih još razne razgovore o filmu i životu sa Sarom Hribar, kao i zajednički rad na njezinom dugometražnom prvijencu "Lada Kamenski", zatim Lanu Kosovac, kolegicu s godine s kojom uvijek mogu podijeliti najbolnije i najsramotnije situacije. Tu je i Nina Petrović, producentica koja mi je povjerila da radim reklame s njom i njezinim timom. Ima još dosta zanimljivih žena, a naravno i muškaraca.

Koje je neko tvoje općenito mišljenje o hrvatskoj filmografiji, gdje vidiš mane, mjesta za popravak i prednosti… Ravnopravnost žena i muškaraca u Hrvatskoj u domeni tvoje profesije na bilo kojem polju… osjete li se razlike?

Hrvatska kinematografija je na nekom dobrom putu. Teško je govoriti o kinematografiji iz pozicije autora. Nemam ja taj pregled, ali ako bih se stavila u poziciju nekoga tko se bavi filmom na nekoj sveobuhvatnoj nacionalnoj razini, vjerujem da bi trebalo raditi na nacionalnoj kinematografskoj strategiji plasiranja hrvatskog filma na europsko tržište. Filmska umjetnost je isto tako industrija, sviđalo se to nama ili ne i treba pametno plasirati svoje uratke na svjetsko tržište. Velik problem pri tome je što nemamo veliku godišnju proizvodnju filmova, pa je teško u tom malom broju filmova naći barem ovlaš zajednički nazivnik. Što se razlika tiče, mislim da jenjavaju barem u filmu i to mi se jako sviđa. Što se plaća tiče, to još uvijek nije sasvim fer, ali radi se na tome.

Koja je uopće perspektiva u Hrvatskoj svima onima koji netom izađu s Akademije, neovisno o kojem je smjeru riječ…

Potrebno je izvjesno vrijeme da se nakon studentskih dana studenti ADU-a isprofiliraju u autore, a da isto tako mogu živjeti od svog posla. To je najteže. Uvijek je zamorno u početku balansirati između onoga što želiš raditi i plaćanja računa. Ali, beneficije posloženog freelanceanja su ipak vrh.

"Tina i Sendy" su zapravo neka tvoja projekcija s problematikom izjednačavanja ženskih i muških prava, i borbe protiv sustava… posebice u zanimanjima. Rekla si i jednom prilikom i da si opsjednuta time koliko su žene plaćene u odnosu na muškarce, da te to strašno živcira? "Tina i Sendy" su zapravo svojevrsna metafora svega toga. Koliko je zapravo teško ili nije snimiti danas jedan takav film s takvom porukom koja je nekako usmjerena na nužno mijenjanje društva, koliko je to bitno…?

Naravno da je bitno. Teško je tu temu obraditi u kratkom filmu u 15-ak minuta. Ja dajem neku naznaku koja daje na razmišljanje. Ali, ne smatram da film treba biti medij za rješavanje socijalnih problema. Puno je važnije živjeti temu koja te muči. Ako primjerice tvoj tata ne razumije što je feminizam ili na to gleda kao nešto pogrdno, onda na tome treba raditi u životu, a onda će se to vjerojatno odraziti i na film. Razgovor je često efikasniji od filma. A moj tata je naučio što je feminizam.

Daj mi reci kakvu estetiku preferiraš u svom stvaralaštvu, koji su ti neki budući projekti, na čemu bi voljela raditi u bliskoj budućnosti? Što zapravo pripremaš i čemu se veseliš?

U filmu "Tina & Sendy" sam preferirala simbolizam i estetiziranost. U dugometražnom ću sigurno više ići u smjeru nekog "magičnog realizma". Snolikost je nešto što mi se automatski pojavljuje ako razmišljam o tome što volim i kako gledam na stvari. Ne treba se nikada zakucati vlastitom estetikom, niti nešto odabrati kao svoj izričaj. Svaki novi film traži svoj individualni pristup.

Možeš li živjeti od svog posla trenutno ili si prisiljena se upuštati u neke srodne, malo manje atraktivne projekte, kao što su nekom recimo reklame, videospotovi ili sve pomalo ili pak nešto treće… ? Koliko te to kreativno sputava ili možda ipak nadograđuje?

Prisiljena ili ne, uživam raditi sve forme. Reklame su mi naprosto zabavne, a i sve vezano uz glazbu. Mentalnu higijenu naravno treba održavati, u smislu da ti neka vrsta rada ne pojede vrijeme i mozak. To treba vježbati. Zbilja vježbati. Inače si ili umjetnik koji živi na grbači roditelja ili si netko tko je počeo zarađivati i prestao raditi umjetnost. Uvijek treba raditi manje pauze. Sve što radiš te nadograđuje i iz svake forme se može naučiti, a ako je još i dobro plaćeno -  manje egzistencijalne panike i više vremena za umjetnost.

Kako izgleda tvoj život nekoliko dana prije snimanja, koje su neke tvoje metode da ostaneš pribrana, zdravog razuma… jer ipak su sve oči uprte u tebe na snimanju kada si redateljica?

Obožavam setove i energiju na setu. Nemam nikakav problem s pribranošću na snimanjima ako je sve dobro pripremljeno.

Kako biraš suradnike, s kakvim ljudima voliš biti okružena u poslu… a od kakvih bježiš glavom bez obzira?

Volim biti okružena mudrim ljudima koji imaju smisla za humor i kreativni su, i koji vole ono što rade.

Ovo ljeto pružila ti se prilika biti dio Sarajevo Film Talentsa, jedina si iz Hrvatske koja je otišla u domeni redatelja, uz još hrvatsku producenticu Katarinu Prpić. To je big deal. Kako ti je bilo? Kakvo je to iskustvo općenito bilo za tebe?

Sjajno je bilo. To je spoj gledanja filmova, predavanja, rada, networkinga i tuluma. I tu nastaje neki neprocjenjivi kolektivni filmski naboj. Zanimljive ljude iz regije i svijeta upoznaš, s nekima ću svakako nastaviti suradnju. 

Kada misliš da je vrijeme za dugi metar? Znam da obično sve krene s kratkima i onda nastupi želja i spremnost za dugim metrom, kako ti stojiš s tom fazom?

Predala sam dugi metar na HAVC na razvoj scenarija, bit će uskoro rezultati. Naslov je "Prolog, Texas" i sanjam ga trenutno. Znam se usred noći probuditi i zapisati nešto. U fazi sam zaljubljenosti. Napisala sam i novi kratkometražni koji želim snimiti prije dugog. 

Koje sjajne filmove, serije si u posljednje vrijeme pogledala, a da bi ih preporučila drugim, iz kojeg razloga?

Super mi je u zadnje vrijeme bila mini-serija "Patrick Melrose" s Benedictom Cumberbatchom, zatim "Everybody Knows" iranskog redatelja Asghara Farhadija i dokumentarac/making of "Jim&Andy" o ludilima Jima Careyja u pripremama za utjelovljenje Andyja Kaufmana. 

Koji filmski uradak je nekako na tebe ostavio veliki utisak, kojem se uvijek vraćaš?

Odlične filmove obožavam gledati više puta. Ali, uvijek i vječno se vraćam "Personi" Ingmara Bergmana. Pogledala sam ga preko 20 puta.

Kako izgledaju tvoji slobodni dani, kako ih provodiš i gdje te možemo vidjeti u gradu? Što te drajva, veseli, inspirira…?

Ne idem više puno u grad, a živim na brdu pored šume i najljepše je. Bila sam na roadtripu po otocima nedavno, to je bilo dosta zanimljivo, daleko najzanimljiviji mi je bio Susak. Definitivno želim snimati nešto ondje. Imam Airbnb u gradu već nekoliko godina i u slobodno vrijeme brinem o tom stanu i gostima. Tu nastaju neke super priče. To je kao da putuješ, a uvijek si na istom mjestu. Volim se družiti sa svojim psom Agijem. On je prilično inspirativna ličnost. I zna sjajno šutjeti (smijeh). Najbitnije je da sam sebe znaš inspirirati. Kopanje po sebi i svojoj podsvijesti je najbolje što si čovjek može priuštiti. A kada i odem van, onda najčešće na neke kućne tulume. Zadnji izlazak je bio s onim istim Darijem koji je radio plakat i prijateljicom Mojcom iz Berlina. Imali smo najbolju namjeru da krenemo iz Preradovićeve i stanemo u svakoj birtiji na 10 minuta i popijemo nešto. Radni naslov akcije je bio "Štovanje đavla". Završili smo u Krivom Putu. Sve ostalo je magla. Dobro da postoje mobiteli da znamo kasnije što se događalo.

I za kraj, kada i gdje možemo očekivati premijeru filma "Tina & Sandy"? Stvarno ga želimo pogledati…

Nadam se na ZFF-u u 11. mjesecu, a za internacionalnu, javim čim saznam!

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Napišite komentar

više