Traži

Životna priča sportašice s hidžabom ili kako smo doznali sve o dokumentarcu koji će uskoro ugledati svjetlo dana

Životna priča sportašice s hidžabom ili kako smo doznali sve o dokumentarcu koji će uskoro ugledati svjetlo dana

"Kuća Male Zvijezde" je film o Nudžejmi Softić, djevojci koja je sve svoje životne teškoće i tragedije odlučila pretrčati


Fotografija: PR

U produkciji zagrebačke tvrtke Wolfgang & Dolly već dulje vrijeme nastaje inspirativna dokumentarna priča za koju biste trebali čuti, znati i u konačnici je pogledati. Riječ je o filmu naslova "Kuća Male Zvijezde" (Little Star Rising) o Nudžejmi Softić, mladoj ženi koja je sve svoje životne teškoće i tragedije odlučila, pazite sada - pretrčati. Naime, Nudžejma je tenisice prvi put obukla u dobi od 28 godina, odlučivši se, nakon mučnog razvoda i puno previše pojedene čokolade, rekreativno baviti trčanjem. Savladavši svoj prvi maraton, shvatila je da želi završiti triatlon, premda nikad nije vozila bicikl niti je znala plivati. Do tridesete je istrčala maraton i završila IronMan triatlon, postavši tako jedna od prvih pokrivenih Europljanki kojoj je to pošlo za rukom.

Nudžejma, čije ime u prijevodu znači Mala Zvijezda, nosi hidžab te neki ljudi smatraju da zbog toga ne bi trebala trčati, putovati ili družiti se. Neki misle da ga uopće ne bi trebala nositi. Bez dlake na jeziku Nudži, koja je na utrkama postala prepoznatljiva po raznim kombinacijama marame i simpatičnih raznobojnih suknjica od tila, spremna je odgovoriti svakome i nastaviti trčati prema svome cilju unatoč društvenim predrasudama. A sve to skupa bio je dovoljan povod za stvaranja spomenutog filma "Kuća Male Zvijezde" čija je filmska ekipa okupljena iz dvije države i sedam gradova.

Tako Nudžejmu, koja inače živi u Sarajevu, uz Hrvatsku veže i djelić biografije - dio djetinjstva provela je s majkom i sestrom na Kvarneru nakon izbjeglištva iz njihovog rodnog sela pored Prijedora, a jedan od svojih najvećih sportskih uspjeha, međunarodnu triatlon utrku IronMan 70.3, ostvarila je 2017. u Puli. Osim što svakodnevno trči za svojom srećom, Nudžejma pomaže i svima onima koji su spremni uložiti malo truda da promijene igru života nabolje - u svojoj grupi Trčanje i to (TiTo) okuplja tako obične ljude svih profila i pomaže im da svoj život učine ljepšim, boljim i kvalitetnijim.  

Ako vam kažemo da ovo nije običan film o trčanju, morat ćete nam vjerovati jer uistinu i jest. "Kuća Male Zvijezde" je trenutno u fazi postprodukcije, čija su se sredstva za dovršetak skupljala i uspješno skupila u iznosu od 12.000 dolara putem Indiegogo kampanje. A mi, kako bismo doznali više o ovom hvalevrijednom i inspirativnom projektu razgovarali smo s redateljicom Slađanom Lučić, te producenticom Tamarom Babun (Wolfgang & Dolly). Evo što su nam rekle… 

Tamara kako ste se ohrabrile i pokrenule Indiegogo kampanju? Izjavile ste nedavno u jednom tv-intervjuu da to i nije baš tako jednostavan proces. Koliko ste bile uvjerene ili ne da će ona ishodom završiti povoljno za vas? Jeste li se bojale "poraza"?

Tamara: Crowdfunding kampanju imale smo u planu od početka, ali smo se nadale da će nam ona služiti ponajviše za promociju filma koji je pri kraju nego kao realni izvor financiranja. Naime, takve kampanje su prilično nepouzdan izvor financiranja za film, uglavnom su neuspješne, posebno u Europi, a zahtijevaju jako puno angažmana i energije. Nama se dogodilo da nismo uspjele skupiti željena sredstva za produkciju filma tradicionalnim putem, u roku koji nam je relevantan pa je kampanja postala važna ne samo kao promotivni štos, nego i kao realni izvor sredstava za finalizaciju filma. Bile smo prilično sigurne da će imati odjeka s obzirom na to da oko Nudžejme postoji velika zajednica trkača. Teme i motivi filma su apsolutno u skladu s aktualnim trenutkom i interesima publike, a i mi smo se potrudile napraviti što bolji posao i mnogo je prijatelja stalo uz nas da nam pomogne, na čemu se svima ovom prilikom moram zahvaliti, kao i svih 160 "backera" koliko ih se dosad pridružilo kampanji. Realno nismo mogle znati kako će stvar ići, a kamo li da ćemo tjedan dana prije kraja skupiti ciljana sredstva. 

Slađana, vama je ovo prvi dokumentarac? Koliko je on kao forma zahtjevniji u odnosu na klasične forme, pročitala sam da ste dosadašnji materijal snimali jako dugo… koliko vas još posla zapravo čeka? 

Slađana: Film bi trebao biti spreman do kraja ožujka ili početkom travnja. Iza nas je gotovo dvije godine snimanja i sada smo u posljednjoj fazi projekta. Forma, pripreme i samo snimanje je drugačije nego kada radite u televizijskom novinarstvu kojim se bavim više od 20 godina. Kod nas su rokovi isporuke od nekoliko sati do nekoliko dana. Meni je proces bio zahtjevan, samim time jer je drugačiji, nepoznat. Nisam se mogla jednako pripremiti, iako sam to probala. Jednostavno, kada dokumentirate život nepredviđene situacije se događaju. 

A kako ste se vi Tamara kao produkcija (Wolfgang & Dolly) našli u cijeloj priči?

Tamara: Početkom 2017. godine ozbiljno sam se bavila mišlju da osnujem svoju produkcijsku kuću, iako sam, zbog prilično dramatične situacije u hrvatskoj kulturi i kinematografiji u tom trenutku, bila zdvojna oko toga je li to baš pametno ili je bolje uložiti u jednosmjernu kartu za Švedsku. No, kao i mnogo puta dotad, prevladala je želja da ostanem živjeti u Zagrebu i gradim nešto u kontekstu vlastite sredine, uz redovite ljekovite izlete u inozemstvo i međunarodnu suradnju. Skypeom sam se čula sa Slađanom Lučić i Tanjom Novak koje su u tom trenutku bile u Sarajevu i koje su mi ukratko ispričale priču o Nudži, s namjerom da me pitaju tek za koji savjet o procesu snimanja i krenu same u snimanje kratkometražnog dokumentarca. Međutim, nakon treće rečenice njihovog pitcha predložila sam im da idemo u smjeru dugometražnog filma i da to bude prvi film moje produkcijske kuće koja u tom trenutku još nije ni registrirana. Ubrzo smo se sve zajedno našli u Sarajevu, dogovorile smo ekipu i evo, Slađana i ja se uz podršku naše filmske ekipe i naših obitelji, sad već dvije godine zajedno borimo za taj film koji će, nadam se, publici ostaviti dobar osjećaj.

Rekli ste da je specifično kod dokumentaraca to što vi možete inicijalno imati jedan scenarij koji se zapravo kroz vrijeme mijenja kako se mijenja i život i da ne možete na neke stvari utjecati kao u klasičnom igranom filmskom formatu. Je li to dobro ili loše? Kako ipak možete kontrolirati neke uvjete ili je sve onda jedna velika improvizacija… 

Slađana: Sjećam se prvog snimanja. Putujući za Beograd bila sam uvjerena kako imam sve pod kontrolom. Međutim, plan se pretvorio u improvizaciju i glavobolju. Trebalo mi je dosta vremena da osjetim sigurnost. Kroz stalni pregled materijala, uz savjete producentice Tamare Babun, odredila sam smjer, što još nedostaje i na kraju, u jednom trenutku, donijela odluku - ovo je naša posljednja scena. Naravno da su me pokušali upozoriti na sve što me čeka. Direktor fotografije Vjeran Hrpka upitao je: "Znaš li da veliki dio materijala nećeš iskoristiti i da će se nekoliko puta izmijeniti sve što si planirala snimiti?" Tek nekoliko mjeseci kasnije mogla sam se tome, bez grča, iskreno nasmijati. Sve se na kraju, srećom, složilo i svjedočili smo ljepoti nepoznatog u dokumentarnom filmu. Nudžejma je izgradila novu veliku obitelj - Udruženje sportskih rekreativaca "Trčanje i to", a zabilježili smo i jedno vjenčanje. Putem, u procesu snimanja, puno sam naučila o sebi i drugima, ali i prebrodila neke vlastite strahove i predrasude kojih nisam bila ni svjesna.

Znači li to da ste onda i sami počeli tračati, iskusili taj dio života vaše glavne akterice kako biste se bolje srodili s cijelom pričom? Je li to bilo nužno? 

Slađana: Polumaraton sam istrčala iz razloga zbog kojeg sam odlučila i snimiti film o Nudžejmi. Jednostavno me je motivirala da pokušam učiniti nešto novo, doznati mogu li pomaknuti vlastite granice. Nemoguće je opisati o čemu sve razmišljate dok pokušavate svladati 21 kilometar - od toga zašto si ovo radim do neopisive sreće kada utrčite u cilj. Osobno ne smatram kako se treba "uživjeti" u život osobe koju pratite. Dobro je ostati u ulozi promatrača kako ne bi dali iskrivljenu, nerealnu sliku o njoj.

Tamara, što vas sad kao produkcije sve čeka, osim opravdati povjerenje svih onih koji vjeruju u vas i vašu priču, a koji su to svojom donacijom/poticajem pokazali… Što se događa kad kampanja završi?

Tamara: Mi smo u kampanji postavili cilj za koji smo smatrali da je moguć i izvediv, međutim taj iznos je bitno manji od onoga što nama nedostaje za dovršetak filma. S obzirom na to da su interes i podrška nadmašili naša očekivanja, mi smo odlučile kampanju produžiti za još 15 dana kako bismo se još više približili potrebnom iznosu za finalizaciju. Kad kampanja završi slijedi period u kojem svima zahvaljujemo i šaljemo na adrese ono što su donatori odabrali za svotu koju su dali u kampanju. Paralelno s kampanjom smo u montaži, Merima Ključo komponira originalnu muziku, a u ožujku planiramo u postprodukciju slike i zvuka. Kad završimo film on kreće u svoj život na festivalima, u kinima, online.

Jesu li vam se u međuvremenu ipak javili neki financijeri koji bi vas podržali s obzirom na to da je u medijima nastao pravi hype? A i priča je vrlo zanimljiva...

Tamara: Definitivno se pojavio interes, međutim o financijerima s kojima su dogovori još neizvjesni ne možemo govoriti. Ali, mogu ovom prilikom zahvaliti predivnim ženama iz Vijeća žena Islamskog centra Zagreb koje su se prošli tjedan uključile svojom donacijom mimo crowdfunding kampanje. 

Što vam je u biti cilj ispričati, kakvu točno priču i poruku? Što biste voljeli da se osvijesti ili dogodi kod gledatelja i društva općenito, na što želite prije svega ukazati? 

Slađana: Film govori o snazi pojedinca i kako vlastitom promjenom i radom na sebi možemo mijenjati i motivirati druge, ponekad puno brže nego politika, vlast, institucije. Govori kako je moguće zadržati ili ponovo pronaći životnu radost bez obzira odakle dolazimo, koje su nam startne pozicije i ožiljke koje smo zadobili putem. Nadam se da gledatelji na kraju filma više neće o Nudžejmi razmišljati kao o pokrivenoj ženi, nego o pojedincu koji traži i pronalazi sebe dok joj drugi, kao i većini nas, govore kako se treba ponašati, razmišljati, čega i koga se treba bojati.

Što mislite da je ljude u cijeloj ovo priči najviše privuklo da budu dio nje i da je podrže svako na svoj način?

Tamara: Na našim su prostorima prisutne prilično jaka apatija i melankolija. Snažna je potreba da se bježi ili resetira naša društva. To nije neobično s obzirom na to da su i ekonomska i socijalna situacija prilično zahtjevne za dnevni život gotovo svakog pojedinca. I zato nam nije pretjerano teško pronaći priče u kojima ćemo jasno identificirati sve ono što s nama nije u redu. Međutim, meni se čini da je jedan od način da se "resetiramo" taj da pogledamo i u ono što je s nama okej. Mislim da nam je potreban poticaj da se emancipiramo, da se počnemo više aktivno brinuti za sebe, a manje biti nezadovoljni što netko drugi to ne radi za nas. Čini mi se da smo dosta jasno komunicirali u kampanji da je "Kuća male zvijezde" jedna takva priča, koja nudi dobar osjećaj, ali nipošto plošno i bez pokrića. Dobar osjećaj koji nastaje kad smo uporni, kad ne dozvoljavamo preprekama da nas zaustave, čak i ako nas povremeno obeshrabre ili pokolebaju na kratko. Vjerujem da je ljude osvojila ta ideja koju nosi Nudži i njezina priča. I naravno, njezina iskrena, vedra i neposredna narav koja se vidi već u teaserima, a u filmu će tek doći do izražaja. Radujem se razgovorima s publikom nakon projekcija i nadam se da ćemo voditi dijaloge u kojima ćemo se uistinu međusobno čuti i zajednički gledati naprijed, u budućnost koju trebamo aktivno zajednički graditi ako hoćemo da bude bolja od sadašnjosti. 

Hoćete li se nakon ovoga i dalje zadržati u žanru dokumentarca ili će vam ipak trebati pauza?

Slađana: Želja postoji i nadam se da će se i dogoditi novi projekti. Međutim, dug je put pred nama. "Kuća male zvijezde" tek se treba naći na velikom platnu i malom ekranu i tome se sada veselim. Upravo sada montažerka Ana Štulina i ja slažemo sve što je Merima Ključo prepoznala u Nudžejmi i glazbeno oslikala. Neizmjerno sam zahvalna na iskustvu i novim prijateljstvima.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više