Traži

Jadranka Ivaniš Yaya - multitasking zvjerka

Jadranka Ivaniš Yaya - multitasking zvjerka

Naša Zrinka Šamija u razgovoru s poznatom pjevačicom


Fotografija: John Pavlish

"Yaya je potpuno bipolarna osoba u kojoj prebivaju dva snažna mitska bića. Jedno je pjevačica, a drugo, meni omiljeno, jest par excellence likovna umjetnica."

Nedavno sam špijunirala Yayu kroz izlog Kreativnog laboratorija "4sobe" dok je vodila likovnu radionicu za klince i nešto mi je bilo nadnaravno čudno, gotovo na rubu fikcije. U potpunosti sam zaboravila kako se radi o pjevačici Jinxa jer su joj oči plamtjele crvenim sjajem. Izrađivala je neke čudne robote i SF ticala od recikliranih materijala dok je u pozadini pičio Miles Davis. Klinci i ona su bili u totalnom transu, smijali su se i glumili futuristička bića. U sljedećoj sekvenci sam shvatila o čemu se radi. Yaya je potpuno bipolarna osoba u kojoj prebivaju dva snažna mitska bića. Jedno je pjevačica, a drugo, meni omiljeno, jest par excellence likovna umjetnica. U svom natrpanom ateljeu ona radi sve sve sve. Oslikava nekoliko platna odjednom, dovršava ogrlice, nešto plete, štema, pili, brusi, ruši i užasno je hiper, hiper produktivna. Ona je u suštini svojeg bića jedna prava, fetiva likovnjača, bauštelka, koja brije milijun na sat. Nemoguće ju je pratiti. Vjerujte mi. Nadmultitasking. Toliko strastvena i energična dok priča, mašta, i planira... prezgodna zvjerka!

Yaya je frajerica u svakom smislu. Tako pjeva, tako joj stoje hlače, tako hoda, tako razmišlja, takva je i Luciji mama. Tako kuha poriluk, tako izrađuje ogrlice, tako ide na plac i tako razgovara s majstorima
I onda se usred rečenice zamisli dok neodoljivim slikarskim prstićima mota duhan. Znate one ručne prste na kojima bi manikura ili sačuvaj Bože lak bio degutantan. Lak se eventualno u tragovima može pronaći pod njezinim noktima, ali isključivo onaj za bojenje namještaja. I Yaya odluta. Negdje u bespuća atmosferskih perspektiva, dvoslojnih podloga i mekoće ugljena. Iako sam imala spremna prilagođena kozmetičko-modna pitanja upakirana u neformalni razgovor da ne skuži kao, odustala sam nakon dvije minute. Žena je u stanju pričati o akrilnoj boji, strukturi tkanine i debljini užeta jednakom strašću kao mi normalne o novom parfemu na tržištu. I "muško ženski odnosi chick lit trabunjanja" je zamaraju, ali će s djetinjom euforijom svim prolaznicima ispričati kakvu je arhivsku vestu pronašla u second hand shopu za 35 kuna. Njezina umjetnička potreba je snažna i konstantno gladna pa se ima potrebu "prežderavati" svime što slikarskom umu dođe pod ruke.

U njoj čuči i spontana društvena komentatorica koja se jednim preposebnim lisičjim ironičnim smiješkom nikad ne može dovoljno načuditi ljudskoj gluposti, svjetskom besmislu, beskrupuloznim metodama manipulacije, nezanimanju za umjetnost i ispraznosti društva u kojem prebivamo. No, ništa je ne može zaustaviti u djelovanju. "Znaš kaj se dogodilo neki dan? Prodala sam sliku!  Još uvijek dolazim k sebi! Pogledaj onu mačku kako mirno sjedi. Coolerica. Chilla." paralelno mi multitaskerski govori dok je neuspješno pokušavam pratiti sa zaljubljenim pogledom. U takvom društvu mi živimo. Gdje je ekskluziva da ti netko kupi sliku. To je praznik u kategoriji Božića za sirote umjetnike.

Yayu zanima da stvari postanu opipljive, vidljive, slušljive. U tom njezinom Svemiru koji je neizmjerno privlačan nema prostora za televiziju, tračeve, mentalna bauljanja. Misija joj je stvarati. A vi ostanite u uvjerenju kako se radi o našoj poznatoj, najcool, urbanoj pjevačici svim generacijama omiljenih Jinxa, a ja ću u sebi znati da je to samo njezin omiljeni hobi. Jer to još ne zna ni ona sama.

Yayino djetinjstvo...
Prva asocijacija na djetinjstvo mi je nestrpljivost da odrastem i osamostalim se. Htjela sam silno sama odlučivati i brinuti se za sebe, da to nisu moji roditelji, bake i djedovi. Išla sam u školu na drugi kraj grada tako da sam dosta vremena provodila putujući što i nije loše jer možeš puno razmišljati. Išla sam i u muzičku školu, svirala sam violončelo šest godina. Moram priznati da mi nije baš bilo lako, raspored mi je bio prekrcan. Što se tiče druženja i društva, nisam tako skoro našla svoje srodne duše, to se tek dogodilo negdje u srednjoj školi. Čini mi se kad malo bolje razmislim, da se danas kao odrasla osoba više igram i da mi nije tako dosadno kao tada...

Odrastanje / mladost / sazrijevanje / prvi kontakti s likovnošću?
Mama mi je likovnjak. Vodila me kao klinku po izložbama tako da sam rano otkrila druge svjetove i senzibilitete. Sve mi je to nekako bilo čudno i neobično. Zašto netko slika baš takve slike i od kuda dopiru te ideje? Dugo sam mislila kako postoje pravila i neko racionalno objašnjenje, samo da ja to ne mogu shvatiti. Moj pravi likovni put je započeo na 3. i 4. godini akademije, iako crtam od kad znam za sebe, a kad kažem put - mislim na to famozno osamostaljenje tj. potrebu da pronađem vlastiti izraz. To je zapravo neka vrsta procesa prihvaćanja. Želja za upoznavanjem svojih skrivenih formi, put u dubinu svoje duše, jer duša je dimenzija koju smo sakrili na sigurno od vanjskog svijeta. Umjetnici imaju sreću da mogu uroniti u taj izvor i uloviti pokoju zlatnu ribicu te od nje zatražiti ostvarenje želje.

Jesu li likovna umjetnost i glazba dva odvojena file-a tvoje ličnosti? Ili se neodvojivo isprepliću?
Oni su zasebni motori, ali su spojeni remenom (smijeh). Ma, zapravo možda to i nije dobra usporedba. Više bi se moglo usporediti s nekom tekućinom koja se prelijeva iz posude u posudu. Moja funkcija u bendu je interpretatorska i moram oživjeti tuđu ideju, Cokijevu. On je autor teksta i glazbe. Moram pronaći pravi izraz i često je to teško jer nešto što osjeća i naslućuje jedan čovjek, a drugi to treba realizirati, zna biti frustrirajuće. Isto tako Coki mora razmišljati da kad nešto piše to odgovara mojem senzibilitetu..

Kad slikam konačno sam sama. Kao mlađa nisam voljela biti sama. Bilo bi me neizmjerno strah. Rođena sam jedinica i oduvijek uživam u velikom društvu... Što sam starija imam veću potrebu biti sama jer me sama intuicija tjera da odrastem do kraja, da se ostvarim. To je kao neki unutarnji pritisak. Ako dugo ne slikam ili ne stvaram nakit, crtam, bilo što s rukama, imam osjećaj da ću poludjeti ili uvenuti. Mislim da se ove dvije funkcije savršeno nadopunjuju. Naprosto gledam kreativni proces iz više kutova.

Izložbe, suradnje s inozemstvom, planovi?
Imali smo jednu finu izložbicu u lipnju, moji kolege iz Berlina i moja malenkost kod Maje Kordić u galeriji Nest. Nandor, Sandra Gowara i ja smo potpuno različiti umjetnici, ali se u nekim točkama dodirujemo. Nandor koristi slične tehnike i materijale u svojim slikama i skulpturama koje ja koristim za izradu nakita. Ggowara i ja slično crtamo, Sandra slika strukturalno, meditativno, gotovo da je vidim u tapiserijama i tekstilu i nekako upravo u toj različitosti, a opet povezanosti, atmosfera među nama je odlična i to je bio pun pogodak! Planiram samostalnu izložbu u Varaždinu u Galerijskom centru kod Ivana Meseka. Kemijamo neki Köln... Sandra je inače moja najbolja frendica iz srednje škole koja je otišla u Berlin prije dvadesetak godina. Sad kad su nam djeca malo odrasla opet možemo u akciju (smijeh).

Kakav je bio Zagreb tvoje (rane) mladosti i doba studiranja u odnosu na sada? Kakva ti je bila klasa na Akademiji? Koliko si u kontaktu s kolegama? Podržavate li se međusobno?
Zagreb moje mladosti imao je puno manje automobila i svi su bili ružni, bilo je taman ljudski. Dani koje sam provela na Akademiji su zasigurno najljepše razdoblje mojeg život. Ponekad čak pomislim da je to zbog divnog dvorišta kroz koje ulaziš, a kad dolaziš na sam fakultet imaš osjećaj da ulaziš u neki dvorac ili palaču, jer taj puteljak kao da ti daje respekt. Bilo je lako odlaziti tamo. Konačno mjesto gdje ti je omogućeno istraživati sebe i naravno, zabavljati se do besvijesti i kako  spada s ostatkom ekipe!

Klasa je bila nas petero. Uf kakav sukob i susret ego tripova, ali super ljudi, stvarno. Svi smo bili toliko različiti jedan od drugog da je to bilo upravo smiješno. Povezivao nas je taj moćni mentorski fluid Zlatka Kesera - njegova silina, strast prema slikanju je potpuno zašpricala naše mlade glave. Svatko je bio fino zaražen da nastavi stvarati u svojoj zoni interesa. Kao da nam je napunio baterije i zbog toga sam mu vječno zahvalna. Često ga se sjetim! Malo sam u kontaktu s ljudima koje volim jer mi život nabija tempo. To je zato jer želim puno toga pa mi i nije žao.

Gdje živimo?
Nemam baš neko pozitivno mišljenje kad sve zbrojim. Ne mislim pritom da sam nešto posebno, ali mislim da me mama odgojila da budem odgovorna i pristojna, da se trudim, da pomognem. Imam i ja svojih ispada pa često prema negativcima budem još gora od njih samih, tako da se i oni šokiraju, čak uplaše. Jaoo, ova nije normalna, a tek poganog li jezika u nje??? - sigurno misle. Danas je sve teže naći normalnog čovjeka. Možda je bolje reći uopće odmjerenog. Čovjeka koji zna svoje limite i realne mogućnosti u svakom smislu. Jako se nakostriješim na primitivizam, često i uđem u konflikt. Pa i mene su korigirali, doduše kao malu i mladu. Neke nisu pa ih se mora kad odrastu i dođu među ljude. Kad radiš s ekipom koja nije iz Zagreba i Hrvatske, ako surađuješ s takvim ljudima, shvatiš što je "respect" i što znači doprinositi, a onda za taj doprinos i zaraditi nagradu, tj. honorar To je neki drugi svijet. On se gradi u civiliziranom okruženju koji nije pun rupa -  zaobilaznica, tj. raznoraznih olakšica ili obiteljsko-klanovskih ili stranačkih i inih struktura prvenstveno. Ne tvrdim da to ne postoji i negdje drugdje, samo mislim kako je profesionalnost ipak važan kriterij. Ovdje kod nas stvarno nije. Dakle, preostaje nam samo nazadovanje i gledanje pojedinaca koji su se otisnuli i napreduju negdje drugdje zahvaljujući svojem talentu i požrtvovnosti.

Kakvo je stanje duha? Kako izbjeći da nas usiše? Koja je tvoja duhovna higijena?
Pa evo. Stvaram. I gradim svoj svijet. S nekolicinom prijatelja i suradnika. Ne zanimaju me tuđi problemi, tu sam već dosta profitirala. Ne gledam televiziju, ne čitam portale. Informiram se tek nehotice uz halo efekt na Facebooku ili Twitteru. A i to me otruje. Knjige, filmovi, muzika, art, to ti je hrana... Prebaciš se na neku uzvišeniju frekvenciju. To je rješenje.

Što misliš o politici i moći?
Baš ništa.

Što tebi kao umjetnici predstavljaju društvene mreže? Mediji? Kolika im je moć? Koliko smo degradirani kao društvo?
Puno mi znače, jer je to moja galerija. Upravo je izvrsno što danas možeš fotkati svaki glupi crtež i pohraniti ga na internet. Dokumentiranje. To mi je uvijek prije predstavljalo problem. Često možeš i neki posao sklopit, a i najbitnije mi je održavati komunikaciju jer kroz nju vidim koliki postotak ljudi je ozbiljan, a koliko ih vrluda bespućima nesvijesti. Pogotovo kad nešto prodajete, npr. slike, nakit i to. Izvrsno istraživanje koje mi pomaže shvatiti zašto nam je tako kako nam je. Moram priznati da sam na rubu zaključka da smo si sve sami krivi (smijeh). Što se tiče medija, oni imaju moć samo nad niže rangiranima u tablici inteligencije.

Koji je položaj umjetnosti danas kod nas? Vani? Kako ne ostati frustriran s obzirom na financijske uvjete?
Položaj? Pa, malo smo nazadovali kao društvo. S jedne strane imate intelektualne hipstere koji jako brane ne znam što ni ja sama, samo shvaćam da nešto brane, a s druge strane gomilu primitive. Ne postoji neka fluidna sredina u kojoj bi se događale interesantne stvari, ne daj Bože dijalog ili možda konstruktivni fajt. Ne zanima me baš pretjerano što će biti i zašto bi bilo tko bio povlašten. Ja sam u kapitalizmu od svoje 18. godine. Svatko neka se bori kako zna, a ako se ne zna boriti, neka plače. Često po fejsu doduše, ali Bože moj. Ako nemam love za platno, otići ću konobariti. Ili pjevati. Pa ću imati.

Ne zanimaju me institucije i mislim da bi svatko trebao pokušati biti nezavisan. Pogotovo ako se bavi umjetnošću. Povremeno naletim na sjajne radove, često ni ne zapamtim imena pa zapišem autore. Onda izgubim blokić, pa screenshotam, to se nakrca i na kraju izbrišem iz mobitela itd. Reći ću samo jedno - stvara se puno. Svugdje. Ima fenomenalnih kreativaca, a često su "no name". To naravno ništa ne znači, jer rad ostaje, a mi ionako umiremo.

Imaš li aktivističkih pobuda ili te samo zanima tvoj prostor za stvaranje?
Ma stalno neko stanje u društvu. Ja izbjegavam društvo i masu i stanje (smijeh). To je dosta zdravo prakticirati. Nemam aktivističkih pobuda. Društvu je onako kako treba biti. Pojedincima koji bi vukli nije, jer je društvo tromo i ne čuje dobro. I ne vidi isto baš najbolje. Ima mrenu i kratko pamćenje, onda oni odu. Sve pet.

Što ti je donijelo majčinstvo i obiteljski život? Ili oduzelo (smijeh)?
Prebacila sam fokus. Sad više ne mislimo toliko sami na sebe. Ni muž niti ja. Inače dva jedinca, to je baš penicilin za nas. Brak je platforma za izgradnju, timski rad, pogled u budućnost tvojeg klinca, potencijal za nove ideje. Izgradnja uglavnom. Bauštela teška. Kažu da je brak sladoled od drekeca presvučen najfinijom glazurom i jako moraš paziti kako ližeš da ju ne probiješ (smijeh).

Kakva su djeca danas?
Klinci su sasvim u redu!

Možeš li živjeti od prodaje svojih slika ili bi bez gaža bila egzistencijalno ugrožena?

Moram pjevati, slikati, izrađivati nakit, voditi likovne radionice. I onda sam oke! Sretna jer ne moram raditi u banci primjerice.

Koliko smo kao država okrenuti promociji hrvatske umjetnosti i kulture u smislu pozicioniranja same zemlje u EU?
Pa nemam pojma čovječe. Znam samo da je svatko postigao uspjeh, ukoliko ga je postigao, vlastitim ulaganjem i zalaganjem. Ali nećete takve baš vidjeti na Dnevniku. Bar one koje ja poznajem, umjetnost nije nogomet.

Planovi s pjevanjem? Album? Budućnost glazbe? O glazbi?
Album se još snima, ali uskoro će biti gotov. Ja stvaram probleme (smijeh), kaj ćeš. Glazba će uvijek odzvanjati. I kad oglušimo od nuklearne eksplozije ili pada meteora.

Kako izgleda tvoj likovni dan? Što te najviše inspirira? Je li ti dan prekratak za sve što te zanima?
Prekratak možda malo i je, ali izvježbala sam se. Brzo se ufuram i prešaltam. Dugogodišnja praksa multitaskinga, ali znaš, nije dan samo likovni. Moraš ga presjeći nekom odvratnom rutinom ili must do zadatkom npr. odlazak na poštu ili kuhanje ručka. Tek onda počneš respektirati svaku sekundu u ateljeu i držiš se za to očajnički zubima! Da sam solerica i boemka, sigurno ne bih ništa napravila. Meni treba struktura jer sam preraspršena u glavi.

Gledaš li filmove i kazališne predstave?
Najviše serije, kazalište manje u zadnje vrijeme. Gledala sam neku lošu predstavu nedavno i jako sam tužna otišla doma. To je puno gora stvar nego vidjeti loš film.

Tko su tvoji prijatelji privatno? Jesu li umjetnici?
Ma, ne daj Bože. Ali, mogu reći da su umjetnici svoje profesije! Jesu.

Jesu li ti gaže naporne?
O da. Jako. Treba mi sve duže da se odmorim nakon koncerta i puta.

Kakva je ta Yaya onda? 
Mila sam ti ja, dok si i ti okej (smijeh).

A stara Yaya jednog dana?
Baš me briga. Bit ću još luđa u glavi, a smežurana izvana!!!

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor