Traži

Josip Kresović: "Od psihologa se bježi, a o terapiji se govori šaptom"

Josip Kresović: "Od psihologa se bježi, a o terapiji se govori šaptom"

Upoznajte mladog Zadranina koji je spojio psihologiju i umjetnost na jedan jako poseban način


Fotografija: Denis Butorac

Uvijek smo iznimno sretni kada je u pitanju predstavljanje mladih umjetnika i(li) osoba koje svojim radom, ambicijama, znanjem i kreativnošću doprinose društvu. Josip Kresović, rođeni Zadranin je definitivno ta osoba, bez ikakve lažne skromnosti. Ovaj 26-godišnjak koji trenutno radi i djeluje na relaciji Zadar - Zagreb, magistrirao je psihologiju na Sveučilištu u Zadru fokusirajući se na znanstveno-istraživački rad u području psihologije umjetnosti. Tijekom studija razvijao je svoj umjetnički izričaj koristeći se različitim medijima, baveći se temama osobnog identiteta i razvoja u obliku grafika, slika, skulptura, instalacija i performansa.

Upravo na tu temu nedavno smo u zagrebačkom Botaničaru mogli vidjeti njegovu sjajnu izložbu, i to samo jednu u nizu. Naime, Josip je već grupno izlagao u Narodnom muzeju u Zadru, na Splitgraphic biennalu u Splitu te u sklopu Grisia Youth u Rovinju. Samostalno je pak izlagao u Kneževoj palači u Zadru 2018. godine u sklopu programa Andy Warhol: Enter into my life, nakon čega se počeo baviti i scenografijom (Drama Plus i HNK Zadar: "Snajper", "Čudnovate zgode šegrta Hlapića", "Plesna čestitka Zadarskog plesnog ansambla", "Lektira na sceni 2019.").

Ukratko, Josip je multimedijalni umjetnik i psiholog, a upravo ta dva pola uspješno kombinira u svom radu. Mi naravno, nismo propustili priliku da s njim detaljno porazgovaramo kako o psihologiji, tako i o umjetnosti i međusobnoj poveznici iz njegove perspektive. Evo što nam je sve otkrio... 

Josipe, ti si zapravo prije svega psiholog, ali i (multimedijalni) umjetnik, kakav je to spoj zapravo za tebe, je li to svojevrsna nadopuna ili slučajnost koju si samo pametno iskoristio?

Rekao bih da sam prvo umjetnik pa psiholog jer sam nekakav nagon za vizualnim stvaranjem osvijestio vrlo rano tijekom odrastanja, a psihologija je došla kao svojevrsna nadopuna tom uvidu. Trebalo mi je dosta vremena da shvatim kako je psihologija konstanta u mom umjetničkom djelovanju jer mi pomaže u komunikaciji ideje koju želim prikazati. Znanja koja imam o vlastitim unutarnjim procesima, a i procesima drugih oko mene mi daju jasniju sliku o tome kojom bojom, oblikom ili pokretom mogu najiskrenije prikazati temu kojom se bavim.

Nedavno smo imali prilike u Botaničaru pogledati tvoju autorsku izložbu "Odgovor(i)". U pitanju je bila likovno-istraživačka serija radova nastala u zadnjih tri godine kao rezultat traženja i pokušaja objašnjenja vlastitog identiteta i njegovog odnosa s okolinom. Jesi li došao do odgovora koje si tražio? Što misliš je li publika došla do kakvih odgovora? Kakve su reakcije, komentari?

Mislim da ću ih uvijek tražiti, a za mene je cilj u samom procesu traganja koji završi, ako ne odgovorom, iskustvom iz kojeg nešto naučim. Reakcije su bile i više nego pozitivne, pogotovo s onim dijelom publike s kojim sam uspio razmijeniti pokoju riječ o radovima jer su neki idejno konceptualni pa ljudi reagiraju na pozadinsku priču. Radovi su se idealno uklopili u prostor Botaničara uz kustosku pomoć voditelja Ivice Ivčevića i Marte Radman koji su postavljali radove na način da imaju slijed i smisao te im ovim putem neizmjerno zahvaljujem.

Tvoje umjetničko ime, pseudonim pod kojim djeluješ jest (Johnny) Naonar... tko je zapravo Johnny ako već pričamo o identitetima? Je li on kao tvoj alter ego, je li on netko posve drugi, možda tvoja ekstenzija ili jednostavno ti, ali u službi toga da odvojiš pojednostavljeno privatno i poslovno?

Ime je nastalo slučajno, u srednjoj školi, kad sam trebao ime za prvi Tumblr na kojem sam objavljivao radove. Johnny mi je bio jedan od nadimaka, a Naonar znači neku vrstu neovisnosti za čime sam tada žudio. Spontano je Johnny prerastao u alter ego od kojeg se pokušavam malo maknuti jer je vjerojatno bio maska sačinjena od straha pokazivanja osobnih istina u svojim radovima. Mislim da ću zadržati samo Naonar kao nekakav entitet koji obuhvaća sve medije kojima se bavim. Ne razlikujem privatno i poslovno, sve je to dio nekog većeg iskustva koje utječe jedno na drugo.

U biti si magistrirao psihologiju na Sveučilištu u Zadru fokusirajući se na znanstveno-istraživački rad u području psihologije umjetnosti... Dakle, ipak je povezano (smijeh). Što te vodilo u cijelom tom procesu odrastanja da se usmjeriš baš u tom smjeru?

Splet okolnosti zapravo. Prvotno sam htio upisati dizajn vizualnih komunikacija u Zagrebu, no zbog financijskih mogućnosti sam bio primoran ostati u Zadru gdje me najviše zanimala psihologija. Vjerojatno zbog vlastitih iskustava anksioznosti i strahova koja se opet nadovezuju na umjetničku ekspresiju i želju za što boljim razumijevanjem ljudskih procesa i ponašanja me ponukalo da upišem psihologiju. Tada sam na faksu, između sve te silne statistike uspio iznjedriti teme iz psihologije umjetnosti.

Kako izgleda tvoj jedan stvaralački proces, recimo kod pripreme za izložbu ili neki takav sličan projekt?

To ovisi o jako puno faktora. Kad radim osobni rad taj stvaralački proces može trajati i do godinu dana jer ponekad pronađem materijal koji me zanima, ostavim ga negdje u vidokrugu, pustim da se aktivira s vremenom i onda tek ulazim u proces realizacije. Drugačija je priča ako imam postavljene rokove, recimo kao što je u kazališnoj scenografiji, pa je tu i varijabla vremena. Jedino zajedničko svim procesima za mene je čista komunikacija ideje ili stanja o kojem želim govoriti, ali opet ostaviti prostora za pitanja i dopuštanje publici da sama zagrebe ispod površine.

Je li teško biti psiholog, odnosno analiziraš li cijelo vrijeme samog sebe i ljude oko sebe... ili je to neka moja trivijalna predrasuda prema psiholozima jer sam gledala previše filmova (smijeh)?

Apsolutno je predrasuda, mislim da smo svi u struci alergični na takva pitanja. Kao psiholog imaš potrebna znanja da možeš govoriti i pretpostavljati o stvarima o sebi i drugima oko sebe na temelju dosadašnjih znanstvenih spoznaja, ali je to bitno odvojiti od zaključivanja o drugima jer je njihova prezentacija sebe opet rezultat niza osobnih procesa u koje ja nemam istinski uvid, osim ako to ne prijeđe u terapijski proces. Nema ništa loše u svakodnevnom laičkom psihologiziranju, ali treba imati na umu da naš vlastiti pogled na svijet nije isti kao pogled na svijet osobe koja sjedi preko puta nas. 

Boje li se ljudi generalno tvoje profesije, što misliš? Zovu li te prijatelji u pomoć često možda? Traže li stalno neke tvoje savjete i obraćaju li ti se na taj način...

Koliko god u zadnje vrijeme govorili o mentalnom zdravlju, još je uvijek na neki način tabu tema u društvu. Od psihologa se bježi, a o riječi terapija se govori šapatom. Primjećujem blagi pomak na bolje, to me nekako tješi. Prijatelji znaju ponekad tražiti savjet, iako i sam trebam još puno naučiti. Tek sam na početku pa se ne predstavljam kao sveznajući duhovni vođa. Bitno je razlikovati pristupam li im kao prijatelj ili psiholog jer je tu način razgovora drugačiji.

Inače si iz Zadra, ali sada trenutno boraviš i živiš u Zagrebu jer si na stažu... kako izgleda tvoj posao, čime se baviš točno, opiši nam... Je li ti draži Zadar ili Zagreb, priznaj?

Na stručnom sam osposobljavanju u Hrvatskoj udruzi za borbu protiv HIV-a i virusnog hepatitisa gdje radim kao psiholog u direktnom kontaktu s korisnicima. Kod nas se može besplatno testirati na HIV i hepatitis C, a tim psihologa vrši procjenu rizičnih ponašanja i savjetovanje. Osim toga, radimo na kampanjama o promicanju spolno odgovornog ponašanja i spolnog zdravlja općenito. Posebno sam zahvalan ekipi s posla koja ima razumijevanja ako ponekad zakasnim jer se vraćam sa snimanja ili premijere s hrpom scenografije. U Zagrebu sam sretniji, više je prilika, veća je mreža ljudi i više uličnog smeća za prikupljanje ready made objekata. U Zadru je za mene bilo dosta zagušljivo i tromo.

Osim umjetnosti kao takve koja je sastavni dio života, znam da radiš i kao scenograf na raznim snimanjima videospotova, reklama, filmova, ali i u kazalištu... malo je reći da si svestran, kako to sve uspijevaš i stižeš, na kojim to projektima si radio ili ćeš raditi?

Sve je stvar dobre organizacije i motivacije. Osim set dizajna koji radim za videospotove i filmove More-Magnets produkcije, radim kao scenograf na projektu Lektira na sceni, kolektiva Drama Plus pod vodstvom redatelja Vinka Radovčića. Trenutno radim na scenskom dizajnu Životinjske farme, a prošli tjedan smo imali uspješnu premijeru predstave Krležijana. Također, radim s kustosicom Hanom Katanić na jednoj potpuno drugačijoj izložbi radova koja bi trebala zaživjeti iduće godine. Zadnji ovogodišnji projekt na kojem radim je likovno-glumački performans gdje ću biti izvođač zajedno s glumcima Anđelom Kusić, Lovrom Ivankovićem i Katijom Bratković u predstavi čija će premijera biti u drugom dijelu godine.

Jedno praktično pitanje, ima li danas posla za jednog psihologa u Hrvatskoj, kakva je perspektiva zapravo? Gdje ti sebe vidiš da preciziram?

Posla uvijek ima, psihologija je raznovrsna znanost jer se tiče svakog područja ljudskog funkcioniranja, samo je to nažalost neprepoznato u našim krajevima. Volio bih nastaviti znanstveno-istraživački rad u području psihologije umjetnosti gdje me zanimaju art terapijski pravci i izravni kontakti s umjetničkim djelima. Zdravstvena psihologija, područje u kojem trenutačno radim, mi pruža taj kontakt s ljudima koji prolaze teške trenutke dijagnoza bolesti i uvid kako mogu pomoći u tim trenutcima pa bi pokušao jednom razviti tehnike umjetničkog izražaja koje bi bile efikasne u načinima nošenja s takvim životnim promjenama.

Super mi je tvoj Instagram moram reći... Ima svega, ali kao da je jasno čime se baviš... relativno si aktivan. Svi znamo da je Instagram danas manje više sve, pa koliko držiš do toga?

Ono što me najviše oduševilo u tom odnosu umjetnosti i društvenih mreža jest uvid u proces rada. Volim gledati radove drugih umjetnika u nastanku i koje su pozadine tih priča što je rezultat tog instant trenutka kad možete objaviti fotografiju iz studija. To otvara vrata za razmjenu iskustava s publikom i drugim umjetnicima. Obično stavim što mi se čini u tom trenutku zanimljivo, nemam neku posebnu šablonu, ali volim kombinirati fotografije procesa i finalne fotografije radova.

Koliko često se u životu pozivaš na Freuda (smijeh)? Šalim se, tko je netko tko te u domeni psihologije inspirira, čije radove i teze čitaš, pratiš... tko je "in" u ovom modernom dobu, na koga bi svatko mogao obratiti pažnju?

Obično pratim neke novosti iz područja psihologije umjetnosti, art terapije i neuroestetike, ali nemam nekog specifičnog autora kojeg bi izdvojio. Što se tiče Freuda, njegove teorije je dobro znati, ali imaju velikih nedostataka pa su one danas revidirane. To ne znači da nije ostavio golem utjecaj na psihologiju, ali i na kulturu općenito.

Zanima me što trenutno čitaš, gledaš i slušaš... daj nam neke recentne preporuke koje su te oduševile i zašto?

Nedavno sam pročitao biografiju Marine Abramović pod nazivom Prolazim kroz zidove, a završio sam i knjigu Wild harmonies koja opisuje život pijanistice Helene Grimaud. Lako čitljiva Emocionalna inteligencija Daniela Golemana je preporuka za one koji žele malo više znati o emocijama. Filmova bi trebao više gledati, a od glazbe se svašta naći. Trenutno preslušavam skladbu Arvo Pärta pod nazivom Fratres koja će poslužiti kao vodilja za jedan performans, a ovih dana su tu Mumford&Sons, Angèle i Sevdalize.

Ovo te moram pitati u ime svih nas... imaš li neki instant savjet kako da se riješimo anksioznosti i stresa... što da radimo u tim situacijama, što ti radiš? Imaš li neki "lijek" na koji nam možeš ukazati?

Trebalo bi promijeniti percepciju anksioznosti kao nekog nepoželjnog stanja. Ona se obično javlja kao nešto što nam signalizira da nam ne odgovara okolina ili situacija u kojoj se nalazimo, tj. pokazuje da naše potrebe nisu iz nekog razloga zadovoljene u tom kontekstu. Ako zamislite anksioznost kao suputnika koji vam samo pokazuje da trebate nešto promijeniti, percepcija iste se mijenja. Naravno, nešto što pomaže kroz taj cijeli proces su jednostavne vježbe mišićne relaksacije i dubokog disanja, no bez rada na izvoru problema, nema dugoročnog rješenja. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važno potražiti i stručnu pomoć!

E da, moram priznati da svaki put kad sam te vidjela si vrlo stajliš (smijeh), koliko ti je taj vizualno-modni dojam bitan, koliko radiš na tome i što nekako u tom odjevnu smislu preferiraš... ipak je to dio tvog identiteta za koji ne možemo reći da nije bitan? Je il tako?

Ne smatram to osobno pretjerano bitnim, ali ne mogu reći da ne promislim dvaput o odjeći prije odlaska na otvorenje izložbe ili premijeru predstave na kojoj radim. Većina stvari koje imam su crne s, tu i tamo, nekim bojama. Imam tri para hlača i nekoliko košulja, od kojih su neke iz second hand shopa. Mislim da mi je stil čist i jednostavan, često imam problem s odlučivanjem između više stvari općenito, pa da sad da dodam k tome i odabir odjeće to bi bio kaos. Ponekad čujem komentare na odjeću od strane mojih prijatelja: "Imaš ti peglu doma?!" Možda bi je stvarno trebao kupiti.

I za kraj, što bi savjetovao svim mladim umjetnicima koji imaju što za pokazati, ali se recimo boje ili pak nemaju potporu ili misle da nisu dovoljno dobro i slično....? Vjerujem da si i ti imao ta previranja koja si nadvladao

I ja tražim savjete, još ih baš i ne dijelim, osim na poslu. Ma treba raditi, biti uporan, baviti se temama kojih nas je najviše strah i biti što bliže nekoj vlastitoj istini po kojoj živimo, pa makar ona objektivno bila drugačija od tuđih istina. Neka sam previranja nadvladao, neke još nisam i vjerojatno neću skoro, ali ih mogu kroz umjetničko djelovanje i izraziti. Lako je stvoriti ugodnu mrežu ljudi u umjetnosti, ali ste na kraju uvijek sa svojim radom sami. A to je meni ujedno najstrašniji i najljepši osjećaj.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Napišite komentar

više