Search

Kako i zašto sam dobila mini živčani slom od serije \"Emily in Paris\"?

Kako i zašto sam dobila mini živčani slom od serije "Emily in Paris"?

Tekst: Teodora Jeremić


Svakog svog odlaska u Pariz se nevjerojatno detaljno sjećam. Razlog je taj što me je uvijek uhvatio nespremnom na nekom planu i iskreno ne mogu kazati da sam iti jednom otišla bez nekog neočekivanog problema birokratske, logističke, zemljopisne ili tehničke prirode. Što više odlazim to ga više volim, iako još uvijek nismo u situaciji da mi se razveseli i počasti me barem jednim boravkom koji bi prošao bez nekog cimanja.

Pariz koji ja poznajem je prilično uličan, prljaviji od zamišljenog, s minijaturnim stanovima i ogromnim stanarinama, ali i nekim neodoljivim šarmom. Možda zbog toga što je vino sjajno čak i kada je iz tetrapaka, pa se sve lakše podnese? Ali složit ćemo se oko toga da Pariz ima jedinstvenu atmosferu. Složit ćemo se i oko toga da je dosta te atmosfere proizvod naše mašte, jer Pariz možda više od bilo kojeg grada na svijetu podliježe klišejima i stereotipima zato što je toliko zastupljen u popularnoj kulturi, u filmovima i knjigama, da svatko tko je gledao “Posljednji tango u Parizu” ili čitao “ Slavoluk pobjede“ ili gledao bilo kojeg Godarda, ne može ostati imun na sve ono što očekuje od ovog grada prije nego što u njega kroči. Nije ni njemu lako, a ni nama koji dolazimo i vraćamo se samo da potvrdimo jesu li naše fantazije možda ipak pomalo istinite, razočaramo se kad shvatimo da nisu, ali usput otkrijemo i neku sasvim novu čaroliju koja neočekivano dobro vozi.

Jer to Pariz radi. Zamađija te nečim što ne očekuješ, ali uvijek nastavlja igru po svojim pravilima. A ta pravila nisu baš previše profinjena. Nedavno sam s prijateljem, inače rođenim Parižaninom, pričala tko bi naši gradovi bili kada bismo ih personificirali. Ja sam za Beograd rekla da je nalik na toksičnog tipa za kojeg znam da me ne tretira dobro, ali mu se ipak vraćam jer ima “nešto”. On za Pariz da je prostitutka koja je super sa svima ako joj platiš, i gdje god da je odvedeš uvijek se vrati na ulicu.

Nije da sam tu zavodljivu sirovost i profinjenu prljavost, taj atmosferski paradoks očekivala na Netflixu, ali kada sam jučer upalila “Emily in Paris” već u roku od prvih deset minuta sam dobila napad hipertenzije i jedva sam izgurala neke minute serije samo da potvrdim mišljenje koje sam naslutila iz trailera. Gledam tu Emily kako savršeno upeglana stiže preko pola planete, blistava, isfenirana, u odjeći tek izašloj ispod pegle. Iznerviraju me i štikle. Iznervira me i beskrajna ignorantnost koju pokazuje jer je uvredljiva prema svima. Iznerviram se još jednom što doslovno ne znam u kojem to trenutku nema gužve na pariškim ulicama pa taksi klizi niz Champs-Élysées. Iznervira me i selfie na terasi i to što stan naravno gleda na Eiffelov toranj. Postoji li išta drugo važno u Parizu? Jednom riječju iznervira me doslovno sve. Ne želim ulaziti u ono zbog čega su se mnogi Parižani iznervirali i našli uvrijeđenima, a to je da nisu “lijeni, ne kasne na posao svaki dan niti su maliciozni kao što su predstavljeni” jer nisam Parižanka, ali ću rado ući u jedno ključno, zdravorazumsko pitanje: kome je pobogu ovo bilo potrebno, i halo, Darrene, čujemo li se, 2020. zove?!

Kako i zašto sam dobila mini živčani slom od serije "Emily in Paris"? (фото 1)

Na stranu što sve pršti od klišeja. Beretke, koktel haljine, nepraktični outfiti usred bijela dana, baguette - macaron - croissant trio, Eiffelov toranj, ulice Pariza čiste kao parfumerija. Doslovno smislite najveći klišej kojeg se možete sjetiti kada je francuska prijestolnica u pitanju i vjerujte mi na riječ da ćete ga vidjeti u nekoj epizodi. Nego, saberimo se i usprkos tome što znam, jasno mi je, svi čeznemo za komfor zonom i mekanim oblakom, sjetimo se ipak da suvremenost traži realnost i urgentnost. Konačno smo stigli u onaj stadij kada se borimo za reprezentaciju svih, u vremena kada razbijamo mitove i brišemo klišeje, a umjesto toga ovdje smo dobili sasvim anakronu priču o bijeloj privilegiranoj djevojci u seriji s minimalnim postotkom različitosti (gdje tamne kože nije gotovo nitko, a kamoli s nedajbože hidžabom), koja je jedino uspjela ojačati klišej da su Amerikanci ignorantni po svakom pitanju, a Francuzi arogantni i bahati.

Kakav loš #tb, taman kad smo se lijepo odvojili od prakse da postoji sve više naslova koji apeliraju na stvarne živote i pozivaju na stvarne priče jer nam je kolektivno muka od onih koji nemaju veze s realnim životima. I ne kažem da to što ja ne poznajem pariški jet set znači da on automatski i ne postoji. Ostavljam mogućnost da jedan dio populacije sigurno baš ovako i živi i ide u pekarnicu u vrtoglavim štiklama, ali znači da to nije život većine i da apsolutno nije realan prikaz grada i života u njemu. I znam, znam, nije “Emily in Paris” tu da bude prikaz stvarnosti, ali bih bila jako zahvalna da mi netko odgovori na pitanje za što točno jest?

Kako nekome padne na pamet da u 2020. napravi suvremenu Carrie Bradshaw samo bez ikakve poante. Nije ni Carrie niti idealan niti realan lik i uvijek smo opravdano sumnjičavi da je i njen lifestyle u velikoj mjeri na klimavim nogama jer nema te osobe koja napiše kolumnicu s vremena na vrijeme i može platiti stanarinu na Manhattanu, a uz to kupuje Manolice od plaće. Ipak, to se balansiralo pravim problemima, životnim dilemama, i nekim pitanjima koja su se tek tada javno počela otvarati i ako smo nešto saznali o disfunkcionalnim odnosima, problemima i pitanjima tridesetih, kvalitetnom ženskom prijateljstvu to je od "Seks i grad" četvorke i na tome im hvala. Međutim, Emily ništa od toga nema. Ni poante, ni realnosti, ni pravih, to jest ikakvih, problema.

Kako i zašto sam dobila mini živčani slom od serije "Emily in Paris"? (фото 2)

Poseban favorit mi je rečenica “To je samo Pariz. To nije neki paralelni svemir gdje ne vrijede ista pravila.” Jer njen svijet baš to i jeste- paralelni univerzum u kojem je sve savršeno, gdje nema prosjaka na ulici, plastičnog otpada u Seinei, burnih protesta Žutih prsluka i kamenja koja lete, nezadovoljnih ljudi, velike nezaposlenosti, Macronove politike, rasizma, islamofobije, problema s boravišnim dozvolama, emigranata, smanjenih plaća… Za nju ne postoji nikakva situacija koju jedan Ladurée macaron ne može riješiti. Za nju svijet nije niti u opasnosti niti u problemu. Ništa nije, jer svoj život privilegirane bjelkinje s američkom putovnicom provodi u balonu.

U balonu je i Amelie Poulain, ali je beskrajno šarmantna u luđačkoj strategiji da svakome uljepša život. Emily nema strategiju već samo predrasude, klišeje i premalo znanja o svemu što je okružuje. Tako da iskreno umjesto savršeno sređene, nedovoljno kompetentne djevojke koja ne izlazi iz štikli u gradu koji je sve samo ne heel-friendly, odbija učiti francuski i misli da je to simpatično, i čije je ponašanje nemoguće doživjeti kao bilo što drugo do metafore američkog imperijalizma, radije gledam bilo što drugo, jer mislim da je stvarno red da kažemo da nas za lažni lifestyle šačice povlaštenih, pardon my French, zaboli.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više